Takva pitanja su u potpunosti razumna i dobro ih je postavljati, jer kao vjernici smo pozvani proučavati svoju vjeru i živjeti ju. Odgovor na ovo pitanje krije se, ni manje ni više nego u Bibliji. U Poslanici Hebrejima Bog daje jasan odgovor, bez okolišanja koji, definitivno možemo reći, daje potpun pogled na ove životne situacije.
Ovaj dio Poslanice prenosimo u cijelosti:
POSLANICA HEBREJIMA 12
Budući da smo okruženi tolikim mnoštvom svjedoka vjere, odbacimo svako breme i grijeh koji nam smetaju, osobito grijeh koji nas tako lako zavede. Ustrajno trčimo utrku koju nam je Bog odredio!
Uprimo pogled u Isusa, Začetnika i Dovršitelja naše vjere. On je podnio smrt na križu ne mareći za sramotu, ali čekala ga je radost. Sada sjedi na najuzvišenijemu mjestu u nebu, zdesna Božjemu prijestolju.
Razmišljajte o svemu onomu što je on podnio od grešnika, svojih protivnika, da ne sustanete i da ne klonete duhom.
Još se nikad niste oduprli grijehu do krvi.
Zar ste već zaboravili Božje ohrabrujuće riječi upućene svojoj djeci? Rekao je:’Sine moj, ne prezri opomenu Gospodnju i ne obeshrabri se kad te Bog opomene.
Jer Gospodin kori one koje voli i kažnjava one koje prihvaća za svoju djecu.
Trpite Božju stegu jer vas Bog njome odgaja – postupa s vama kao sa svojom djecom. A ima li djeteta kojega otac ne kori?
Ako vas Bog ne kori, kao što čini sa svom svojom djecom, onda mu niste prava, nego nezakonita djeca.
Kad su nas već naši tjelesni očevi korili i mi smo ih poštivali, nećemo li se još radije pokoriti stezi našega duhovnog Oca da postignemo vječni život?
Jer zemaljski su nas očevi korili kratko vrijeme kako im se činilo najbolje. Ali Božja je stega uvijek za naše dobro – da postanemo dionicima njegove svetosti.
Nijedan se ukor, doduše, ne čini radošću, nego žalošću dok ga trpimo. Ali onima koji se njime odgajaju poslije donosi plod pun mira: pravednost.
Zato uspravite klonule ruke i klecava koljena.
Poravnajte staze pred sobom da se hromi ud ne iščaši, nego da ozdravi.
(Biblija, Poslanica Hebrejima 12 KOK, “Božji ukor dokaz je njegove ljubavi”)
Iz ovog teksta jasno se može zaključiti da su, kako je i sama sv. Faustina Kowalska rekla, ljubav i patnja sjedinjene, odnosno Bog nas po križu dovodi što bliže sebi i u tim patnjama nas uči da Njegova ljubav sve liječi. Zato se ne trebamo plašiti i žaliti zbog patnje koju imamo, jer ona je znak da nas Bog voli i želi još više sebi, a kada Mu dođemo dovoljno blizu onda će nas i ozdraviti te ćemo uživati predivan mir i pravednost.
Izvor: bogjetu.com