Obično uz ovu kratku molitvu/rečenicu stoji i napomena kako trebamo učiniti znamen križa. Danas, a i prije, katolici i pravoslavci najčešće su se razlikovali po načinu križanja. To je jedna gesta koja nije najvažnija, ali predstavlja jedan od izraza naše vjere. Ljudi nedovoljno upućeni u sadržaj vjere pridavat će preveliku važnost takvim "manje bitnim" stvarima tj. razlikama pa ih je dobro i protumačiti.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga
Kada otvorimo bilo koji molitvenik, prva molitva na koju ćemo naići jest molitva U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Obično uz ovu kratku molitvu/rečenicu stoji i napomena kako trebamo učiniti znamen križa. Ah, tko to ne zna! Mislim zašto to uopće pisati i zašto to uop-će spominjati? To je i onako opće poznata stvar. Često činimo znak križa iz običaja i izgovaramo riječi U ime Oca i Sina i Duha Svetoga s određenom površnošću koja bi se mogla protumačiti i kao površnost srca, ali koja otkriva i to da smo zaboravili značenje koje izražava taj trag ruke našim tijelom. Puno je takvih situacija, simbola, gesta i molitava u našoj Katoličkoj crkvi, koji kao da su izgubili na svojoj vrijednosti, njihova poruka više nije tako snažna, molitve kao da su izgubile svježinu, kao da su se "potrošile". Potreb-no je krenuti ispočetka, potrebno se ponovno upoz-nati s temeljnim molitvama i osnovama vjere, ponovno si posvijestiti važnost molitvenih obrazaca i učiniti da one odjekuju kako u našim srcima tako i u našim životima i životima naših bližnjih. Odzvanja mi onaj Franjin poziv: "Počnimo braćo, iznova, jer do sada nis-mo učinili ništa ili smo napravili jako malo."
Izgovarajući riječi molitve U ime Oca i Sina i Duha Svetoga i znamenujući se pri tome znakom križa, mi ispovijedamo svoju vjeru, i to vjeru u Presveto Trojstvo, vjeru u Trojedinoga Boga. To je najkraća, ali i najsadržajnija molitva.
Potreba za novom evangelizacijom, više je nego očita, pozivi pape Benedikta XVI., i njegova predšasnika, sluge Božjega Ivana Pavla II., i više su nego očite. Kršćanstvo, htjeli mi to priznati ili ne, nalazi se na respiratoru i potrebna mu je hitna reanimacija. Najbolji način je posvijestiti si važnost osnovnih istina katoličke vjere. Temelji su nam jako važni. Kada se gradi kuća, počinje se od temelja, što planiramo kuću većom, moramo napraviti dublje temelje. Temelji predstavljaju sigurnost, čvrstinu, jakost. Želimo tako da i temelji naše vjere budu čvrsti i ugrađeni na pravoj stijeni, kako bi odoljeli svakodnevnim životnim olujama i nevoljama, jer građevina koju gradimo je Hram Duha Svetoga.
Pogled u povijest
Znamenovanje znakom križa je simbolička gesta, koju izražavaju pripadnici kršćanskih crkava za blagoslivljanje i kao čin vjere i iskazivanje pripadnosti kršćanstvu. Znamenovanje križom predstavlja svojevrsno detekcijsko sredstvo kojim se može odrediti tko je kršćanin, a tko nije. U tome se znaku prepoznaje neposredan odnos s Raspetim. Učimo ga od prvih vjerničkih, kršteničkih koraka i njime je obilježen cijeli naš život.
Znamen križa povezan je sa simbolikom križa i svoje utemeljenje nalazi u starim tekstovima na tragu hebrejskoga posljednjeg slova tau, koje označava Boga kao posljednje savršenstvo.
Povijest križanja seže do vremena Tertulijana, ranocrkvenog oca koji je živio između 160. i 220. godine. Tertulijan je napisao: "Na svim našim putovanjima i kretanjima, na svakom našem ulasku i izlasku, prilikom obuvanja, kupanja, za stolom, pri paljenju svijeća, lijeganju, sjedanju, u svakome poslu koji nas zaokuplja, radimo znak križa na našem čelu." To je definitivno najraniji pisani spomen o znamenovanju znakom križa koji se susreće u crkvenoj tradiciji.
Izvorno se palcem ili nekim drugim prstom radio križ na čelu. Premda je teško točno reći kada je došlo do promjene od pravljenja maloga znaka križa na čelu do suvremene prakse pravljenja većega križa od čela do prsa i od ramena do ramena, poznato nam je da se ta promjena dogodila prije jedanaestoga stoljeća, kada Knjiga molitve Kralja Henrika daje uputu da "se četiri dijela tijela označi znakom svetoga križa".
Sedam stoljeća su se kršćani križali samo s jednim prstom, a kod naših istočnih susjeda, u Srbiji, taj običaj ostao je očuvan sve do petnaestog stoljeća. Mnogi vide u načinu križanja jednim prstom simboliku ispovijedanja vjere u jednoga Boga.
Tijekom 6. stoljeća uveden je običaj znamenovanja s dva zatvorena prsta (palac i kažiprst), a od 8. stoljeća počinju se kršćani križati i s kažiprstom i srednjakom. Znak križa, u oba slučaja, pravili su na čelu i prsima. Time su htjeli naglasiti svoju vjeru u dvije naravi Isusa Krista: božansku i ljudsku. Takav način znamenovanja pojavljuje se kao prosvjed krivovjerju (monofizitizam), koje je Isusa gledalo samo kao Boga i nije mu htjelo priznati da je bio i pravi čovjek. Ovakav način križanja raširio se prije svega među Grcima.
Znamenovanje s tri prsta
Znamenovanje s tri prsta prihvaćeno je na Zapadu polovinom 9. stoljeća, a proširio se posvuda do 12. stoljeća. Znamen križa čini se s tri otvorena prsta (palac, kažiprst, srednjak) i s dva zatvorena prsta, kako bi se simbolički označile dvije naravi i Trojstvo ili pak sveti trinomij (IXC = Isus Krist Spasitelj).
Znak križa time postaje sažetak kršćanske vjere: Bog Otac nas ljubi i spašava po svome Sinu i daje nam Duha Svetoga. Pravoslavci i istočni katolici još se i danas križaju na taj način. Povijest pokazuje da su se i rimokatolici na Zapadu sve do 13. stoljeća tako križali. Stoga je vrlo neukusno dijeliti kršćane prema načinu na koji čine znamen križa. Križanje s tri prsta svakome govori ovo: tko se tako križa, vjeruje da je jedan Bog u tri božanske osobe, a Isus je pravi Bog i pravi čovjek. Mnogima je sasvim nepoznato da su i na zapadu pape kao npr. Leon IV. (+855) i Inocent III. (+1216) učili da se znak križa čini s tri prsta od čela prema prsima i od desnog prema lijevom ramenu.
Znamen križa čini se s tri otvorena prsta (palac, kažiprst, srednjak) i s dva zatvorena prsta, kako bi se simbolički označile dvije naravi i Trojstvo ili pak sveti trinomij (IXC = Isus Krist Spasitelj).
Znamenovanje cijelom šakom
Veliki znak križa u zapadnom kršćanstvu, čini se desnom rukom. Dotiče se prvo čelo pa prsni koš, lijevo i na kraju desno rame. Koristi se svih pet prstiju, koji simboliziraju pet Isusovih rana (dvije rane kroz šake prilikom razapinjanja, dvije kroz probodene noge i proboden bok kopljem). Ovakav oblik, kojim se i danas najčešće koristimo, službeno je ušao u zapadnu rimsku liturgiju tek u 16. stoljeću.
Znamenovanje čela
Postoji poseban oblik znamenovanja znakom križa prije navještaja Evanđelja. Tada vjernici palcem desne ruke načine znak križa na svom čelu, usnama i prsima, što simbolički znači: "Neka mi Kristove riječi budu u mislima, na usnama i u srcu." Na ovaj se način izričito priziva Presveto Trojstvo, ali se izražava naša spremnost i želja da Bog posveti um, govor i osjećaje, dakle sve naše misli, riječi, nakane i djelovanje. To je spremnost koja govori da je čovjek, označen križem, spreman nastupati uzdignuta čela, govoriti i ispovijedati ustima te srcem čuvati ono što je sadržano u Kristovoj objavi. Izvorno je značenje, ove geste, bila zaštita i pomoć u ispravnu susretu sa svetom Riječju.
Znamenovanje znakom križa kao blagoslov
Znamen križa najuočljiviji je kao blagoslov ili posveta stvari i osoba kojim se one dovode u posebnu vezu s Bogom (kažemo: posvećuju se). Vlastita blagoslovna gesta bila je polaganje ili podizanje ruku. Vrlo brzo se uz sve blagoslovne molitve veže znamen križa. Stari je običaj bio da se ne blagoslivlja rukom već malim blagoslovnim križem (danas je sačuvan u crkvama na Istoku).
Zašto biskup blagoslivlja trostrukim križem?
Osim već spomenutoga simboličkog značenja broja tri, trostruki križ (jedan u sredini, zatim lijevo i desno) ima svoj razlog u činjenici da biskup redovito blagoslivlja velik broj vjernika.
Znamen križa – ispovijest vjere
Izgovarajući riječi molitve U ime Oca i Sina i Duha Svetoga i znamenujući se pri tome znakom križa, mi ispovijedamo svoju vjeru, i to vjeru u Presveto Trojstvo, vjeru u Trojedinoga Boga. To je najkraća, ali i najsadržajnija molitva.
U Mt 28, 19 nalazimo Isusovu zapovijed: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Od jednostavne molitve i znamenovanja križem mi dolazimo do najkompliciranije teološke teme, o Presvetom Trojstvu. Ovu istinu pokušavali su produbiti najveći teološki umovi koji su ostavili duboka teološka djela, ali sve je to neznatno jer ljudski, stvoreni razum, ne može proniknuti taj misterij. Tajna je nedokučiva. To je tajna Boga u sebi samome. U Presvetom Trojstvu nalazi se izvor svih drugih vjerskih otajstava, to je najtemeljniji i najbitniji nauk od svih vjerskih istina. Vjera u Presveto Trojstvo je naš raspoznajni znak, pečat istinitosti naše vjere. Tko ne vjeruje u ovu tajnu, nije kršćanin.
Postavlja se i praktično pitanje kako si predočiti Presveto Trojstvo, kako nešto može biti jedno, a istovremeno govorimo o Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetome. Kažemo: Jedan Bog, a ima ih trojica. Pokušat ću se poslužiti jednom slikom. Zamislimo svi jedno obično stablo, ono što vidimo jest upravo to stablo, ono što ne vidimo jesu korijenje i plodovi. Usuđujem se reći, slično je i s Presvetim Trojstvom, Bog Otac bi bio korijenje, Bog Sin stablo, a Bog Duh Sveti plodovi. U ovoj slici, možemo si praktično predočiti jedinstvo u trojstvu. Jer stablo koje čini jednu cjelinu, sastoji se od više dijelova, ali dijelovi ne znače ništa sami za sebe. Slaba je to slika, ali nam može poslužiti kao putokaz za razumijevanje.
Najkraća molitva
Znamen križa najkraća je kršćanska molitva, ali i najteža, to je sažetak vjere koji bismo trebali pretočiti u svoj život. Svoj život kao kršćani započeli smo krštenjem u kojem smo uronjeni u Krista i opečaćeni znamenom križa. Taj je križ postao srce koje kuca u našem životu, osjetljivost i tankoćutnost koja nadahnjuje naš izbor i odluke, um kojim spoznajemo zbilju, snaga koja nam dopušta graditi međusobne odnose na vjerodostojan način.
Od "običnog znaka" križa i molitve U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, došli smo do najvećih tajni kršćanske vjere, došli smo do temelja. Križ je čovjek zahvaćen kršćanstvom, znak i spomen novoga svijeta. Zato sljedeći put, kada se budemo znamenovali znakom križa, imajmo na pameti da to nije običan znak, ni obično znamenovanje, već da je to poziv na početak pravoga života, našega uzdignuća prema punini slave i pobožanstvenjenja.
Veritas/Vladimir Vidović
