Kada 100 eura daješ u crkvu, čini se tako mnogo, a kada nešto kupuješ tako malo…
Kako se 60 minuta sudjelovanja kod misnog slavlja čini dugo, dok 60 minuta utakmice proleti za tren…
Kako nam teško pada na pamet što bismo trebali moliti, ali uvijek dobro znamo što ćemo ispričati prijateljima…
Kako je mučno pročitati jedno poglavlje iz Biblije, dok s lakoćom pročitamo stotine stranica nekog bestselera…
Kako se ljudi bore zauzeti prednja mjesta dok traje neki koncert, ali u crkvi gledamo gdje ima slobodno mjesto u zadnjim redovima…
Kako nas je potrebno dva-tri tjedna unaprijed napomenuti za neki važniji događaj u Crkvi da bismo ga uklopili u naš plan, ali kada se radi o drugim događajima svakodnevnog života, plan se može promijeniti i zadnjih pet minuta…
Kako je ljudima nezgodno pronositi Radosnu vijest – Evanđelje svojim bližnjima, a tako je lako i jednostavno o bližnjima tračati i klevetati ih…
Kako u sve vjerujemo što u novinama piše, a postavljamo pitanja i sumnjamo u sve što Biblija kaže…
Smiješno: Koliko njih iz tvog mail adresara neće dobiti ovu poruku, jednostavno zato jer nisi siguran da u bilo što vjeruju.
Smiješno? Ne, nego žalosno!
Zamislite si kako se Vama dogodilo sljedeće:
Jednog jutra dva maskirana čovjeka, obučeni u crno od glave do pete, naoružani strojnicama, iznenadiše za vrijeme misnog slavlja dvije tisuće kršćana.
Jedan od dvojice viknu: Onaj koji je spreman za Krista primiti puščano zrno neka ostane stajati na mjestu! Nastade zbrka, svi bježe vani; kor, đakon i gotovo svi ostali okupljeni kod misnog slavlja…
Od dvije tisuće ljudi ostade jedva dvadesetak stajati na svome mjestu. Onaj što vikaše, skinu masku s glave i reče svećeniku: O'kay velečasni, odstranio sam licemjere, sada možeš početi s misnim slavljem. Želim Vam još jedan lijep dan, reče i zajedno s kolegom napusti crkveni prostor.
Zanimljivo kako je ljudima jednostavno lagati Bogu i pri tome se još čuditi kako svijet postaje sve više paklenijim.
Zanimljivo da svaki od nas želi poslije smrti u raj, ali ne pada mu na pamet vjerovati, misliti, reći ili činiti ono što u Bibliji stoji napisano.
Evo jedne istinite priče objavljene u novinama Južnih Ujedinjenih Američkih Država …
Mladi ateistički bračni par je imao jednu kćerkicu. Nikada joj nisu ništa govorili o Kristu i vjeri u Boga. Kada je djevojčica imala pet godina, žustro su se svađali njezini roditelji. Otac je naočigled male djevojčice ustrijelio je majku, a potom hicem i sebi uzeo život. Nakon toga djevojčica je smještena u posvojenje kod staratelja.
Majka je bila kršćanka, praktična vjernica. Uvijek kada bi išla u crkvu povela bi i djevojčicu sa sobom. Upisala ju je u nedjeljnju školu. Voditeljici nedjeljne škole je napomenula da djevojčica još ništa nije čula o Isusu i zamolila ju da s njome ima malo više strpljenja.
Jednom prigodom, za vrijeme nastave, voditeljica je podigla u vis sliku Isusa Krista i upitala: Zna li netko od vas tko je ovaj na slici? Mala djevojčica podiže ruku i reče: Znam ja! Taj me je čovjek držao u svom naručju dok su umirali moji roditelji!
Mislim da je svaki komentar suvišan. Isus Krist iz Nazareta je dio naše svakodnevnice i to svakog od nas osobno. Naš hendikep je u našoj ograničenosti pa ga ne možemo sebi posvijestiti u slici racionalnog svijeta. Ova djevojčica je imala tu prigodu… kao i mnoge druge mistične osobe iz reda svetaca i svetica…
Izvor: Kalendar sv. Ante
