Donosimo promišljanje vlč. Krunoslava Pačalata koji nakon što je prošle godine doživio dva moždana udara ostao prikovan za krevet, a sada s vjernicima redovito komunicira putem društvenih mreža. Nalazi se u Domu za starije i nemoćne osobe u Koprivnici gdje se uspješno oporavlja.
KLUPE U CRKVI. Pitat će te se sigurno čemu ova tema? No, treba odmah reći kako mnogi ne znaju da u početku u crkvi nije bilo klupa. Mi smo navikli tri puta sjediti: najprije kada se sluša riječ Božja i propovijed (osim kada se navješćuje evanđelje – tada se iz poštovanja stoji); zatim poslije molitve vjernih kada svećenik sprema svetu žrtvu – dok ne pozove na molitvu riječima: “Molite braćo i sestre…”; te poslije pričesti do popričesne molitve.
Dakako, zgodno je sjesti i tijekom čitanja župnih oglasa ako su duži. Stoga su danas klupe neizostavni dio crkvenoga interijera. Međutim, sve do 16. stoljeća nije bile uobičajena pojava imati klupe u crkvi. Tijekom većine crkvene povijesti vjernici su stajali tijekom slavlja svete mise. Postojalo bi nekoliko raštrkanih klupa kako bi stariji mogli sjesti, ali općenito, crkvena lađa bila je potpuno prazna. To je bilo tako zbog više razloga.
Nije onda čudno da su se izrodile i pravne bitke glede klupa jer su ih neki smatrali svojim privatnim vlasništvom
Naime, propovjedaonice su bile na sredini crkve i trebalo se približiti da bi se što bolje čulo. Nitko, pa ni svećenik, nije mogao sjesti.
Stoga klupe u današnjem smislu riječi, zapravo nisu ni postojale sve do protestantske reformacije u 16. stoljeću. Naime, u većini protestantskih crkava naglasak tijekom bogoslužja nije bio toliko na liturgijskim pokretima koliko na službi riječi, odnosno propovijedi. Počelo se u protestantskim crkvama na dugo raspravljati o Božjoj Riječi. Tako su se u protestantskim Crkvama uvele u 16 st. uvele klupe. Tu je nastao nered.
Budući da su klupe bile skupe, pojedinci i obitelji koji su bili dobrostojeći su ih za sebe nabavljali. I čuvali pod svaku cijenu samo za sebe. Zabilježeni su i slučajevi da su neki čak pravili i “boksove za klupe” kako bi ih sačuvali da ih nitko ne može koristiti osim njih. Nije onda čudno da su se izrodile i pravne bitke glede klupa jer su ih neki smatrali svojim privatnim vlasništvom.
I sve do danas Istočne Crkve nemaju klupa te snažno brane taj svoj izbor
Poslije, kada su si crkve mogle priuštiti pravljenje klupa, one su se još uvijek oslanjale na župljane te radi dodatnih prihoda počeli “iznajmljivati” mjesta za sjedenje. Ova je praksa bila prisutna i u Katoličkoj Crkvi, a primjerice Treći pokrajinski sabor u Baltimoreu (1884.) čak je i opravdava kao način priskrbljivanja dobara.
Propovijedi su postale duže u Katoličkoj crkvi. Te je i sjedenje postalo češće. I tijekom drugih dijelova mise. Ali bizantintinci ili pravoslavni kršćani nisu prihvatili klupe. I sve do danas Istočne Crkve nemaju klupa te snažno brane taj svoj izbor. U prvom redu ističu kako klupe uče laike da budu na svojim mjestima, što je pasivno promatranje onoga što se događa ispred gdje klerici obavljaju liturgiju u njihovo ime.
Zatim, napominju da klupe upućuju na to kako su religija i duhovnost posao svećenika kojega moderni čovjek plaća da bude religiozan umjesto njega. Sukladno tomu, klupe imaju istu svrhu kao sjedišta u kinu i tribine na igralištu… No, protestanti su ustrajali na reformaciji te su klupe, radi propovijedi ostale i u našoj crkvi.
No, treba reći kako su one “pojava” koju ne prihvaćaju svi kršćani i uporaba klupa bit će zasigurno još uvijek predmet razgovora u različitim Crkvama. Ali ipak trebamo paziti kad ih i radi čega upotrebljavamo! Ne smijemo si dozvoliti zloupotrebu, a pogotovo rezervirati ‘svoje’ mjesto. Kao što, u nekim crkvama to čine! Treba spomenuti kako takvi ljudi – vjernici, koji to čine, nisu vjernici i ne dolaze u crkvu radi Boga.
