Dakako da ne, ako i dalje pod tim smatramo da nam svijet ili netko drugi nešto duguje. U konačnici pravda isključivo pripada samo Bogu. Tada je najlakše reći: „Ako ima Boga ima i pravde". Mi jednostavno moramo svoj život postaviti na koncept stvarnosti, a ne pravednosti. To nipošto ne isključuje Boga. Ta stvarnost uvijek svjedoči Istinu da se činjenje nepravde ne isplati.
Smatram da je najbolje ponašanje ono koje odgovara stvarnosti. Ali na žalost, veliki se dio pojedinaca ponaša na temelju svojih strahova, rana, neznanja ili prema normama, običajima, navikama ili tradiciji. Ne valja nam ako nutarnjim sukobima i izvanjskim normama prepuštamo da nas apsolutno ukalupe. Koliki po osjećaju „dužnosti" čine stvari koje uznemiruju, ili im čak stvaraju veliko nezadovoljstvo, strah i muku. Odriču se svoje slobode izbora i zdravog razuma da bi se prepustili zbog straha, slabosti ili grijeha propusta izvanjskim silama. Tako čineći samim time hrane nepravdu i prema sebi i prema drugima.
Ispada da je najbolje ne očekivati ništa od drugih. Ali, ako te drugi vole razumjet će tvoje rane Srca. Tada je teško ne pustiti da te njihova pravedna Ljubav liječi. To dopuštaš samo onima koji ti pristupaju i Srcem i razumom. Za to treba puno poniznosti. Svatko od nas ima svoj štit Srca, pa kaže: „Svijet je takav kakav jest. Niti je pravedan niti nepravedan. On jest. Točka i gotovo. Trebamo se naučiti živjeti. Jer, ako očekujemo pravdu, nikada nećemo živjeti". O kako je bolno, bez ljubavi ostati samo na tim činjenicama.
Zapravo, ne postoje nepravde, postoje samo izbori života. To je zastrašujuća Istina slobodnih Srdaca. S izborima života ide i primjerena odgovornost. Mi, ljudska bića nismo nadležni prosuđivati, već živjeti naše izbore. Tada ostaje samo jedno, kad netko ubija pravdu u tvom Srcu, možeš vjerovati ili ne Bogu koji ...
... sudi da oslobodi.
