U moru ideologija, politika, antipolitika, doktrina i svih mogućih varijanti koje imaju nešto za reći, teško je odabrati bilo čiju stranu. Možda je najbolje zauzeti stav stoika i sam sebi sašiti luđačku košulju protežući se u meditiranju vlastita uma.
Uperivši oči kao najsvjetlije farove prema tom Gradu, usuđujem se zaželjeti da ga obasja istinsko svjetlo. Grad koji već dugo stoji kao upitnik na kraju status quo-a, danas i sutra će zasvijetliti u svim lampionima na nekim (ne)poznatim prozorima i prostorima. Hoćemo li se pokraj tog svakog upaljenog lampiona sjetiti barem jedne osobe koja je nekomu bila nešto? Hoćemo li se prisjetiti kako se smrt igrala s onima koji su nekoga voljeli, tražili, nadali se?Ili ćemo samo prelistati stranicu, pokidate karte i baciti srce na smetlište svakodnevice?
Oni koji su stajali tamo, prije 26 godina, držali su minobacače u rukama i možda su vjerovali da će ih netko probuditi iz tog sna. Možda su baš s tog prozora na kojem ćeš večeras zapaliti svijeću gledali kako ludilo harači i bili jadni i nemoćni jer ih je smrt pogledala iz očiju bića koje najviše vole?!
Možda bi i oni večeras, da su među nama, postavili trpezu, pozvali prijatelje i čitali klasike.
Danas je vrijeme da se probudimo,da buđenje shvatimo kao mogućnost za novo rođenje, da shvatimo kako je to grad konjske izdržljivosti koji je preživio pošast. I naučio nas veliku lekciju. Grad je to kojeg su ogolili do stida, koji je bio leš na obali Dunava, a vrsta Homo sapiensa je na njegovim grudima odigrala krvavi bal pod maskama čije će se posljedice još dugo pamtiti.
Mnogi hiperpasivni promatrači će se okupiti samo kako bi podrobno izvidili tko se to još skuplja na „deponiji otpadaka sjećanja.“ No oni neće čuti kako Dunav priprema kolijevku za svoj grad-dijete i vida mu rane. Neće čuti veliku praizvedbu koju će svirati srca onih koji plutaju ovim kopnom i drže se zajedno, bez obzira na to hoće li kopno opstati ili ne.
Skinite na koji trenutak kamenjare s trepavica, zanemarite kritike koje prže kosti i otklonite sve metodične sumnje.
Zapalite svijeću za Vukovar, zaputite se mislima preko Dunava i odajte počast onima kojih više nema.
„Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi. Večeras ćemo za njih voljeti.“
Gabrijela Rajković/HSPF.info
