Čini mi se, kao da se tako svrstavamo uz one koji i danas, zatvaraju vrata svoga srca svetom Josipu i Djevici Mariji na njihovo zapomaganje – dopustite da se u vama nastani, rodi mali Isus
Lijep pozdrav dragi čitatelju, kako si? Jel ti srce omililo na sva ova blještavila lampica, božićnih pjesama koje su se počele vrtjeti i prije početka Došašća, na sve one male drvene kućice koje po našim trgovima prodaju kuhano vino i pokoje sitnice onako usput. Prosinac uistinu jest predivan mjesec. No, nekako mi se čini da je bit prosinca poprilično zatrpana našim ovozemaljskim poimanjem sreće, traženje ispunjenosti u prolaznostima ovoga svijeta. A Isus davno reče, tamo gdje ti je srce, tamo ćeš i ti završiti.
Zamislite da u uobičajenoj šetnji trgom nasumice izaberete nekog čovjeka i nekom groznom prijetnjom ga natjerate da trči 40 kilometara. Vrlo vjerojatno bi čovjeku pozlilo, jer nije spreman na takve dionice. Ili pak, da isto tako nekog prosječnog Hrvata koji se bavi tjelesnom aktivnošću kada iz dnevnog boravka ide pješke na toalet, natjerate da podiže četiri serije po deset ponavljanja u čučnju 120kg. Naravno da to ne bi bilo moguće, čovjek bi se teško ozlijedio.
U svemu što radimo, priprema je ključ ostvarenja. Student koji se dobro priprema za ispit, koji se predaje, on će bez problema završiti fakultet. Sportaš koji napravi dobre bazične pripreme, koji redovito trenira tijekom sezone, moći će uživati u igri, u sportu kojim se bavi. Muž koji ima plan za svoju obitelj, koji zna posložiti svoje vrijeme za djecu, suprugu, vlastite aktivnosti, može biti dobar suprug i otac. Dobra priprema je stvarno više od pola ka ostvarenju zadanoga, željenoga. Vjernik koji sebe posvećuje predaje se u ruke Onome koji preko njega neznatnoga posvećuje druge.
Katolici su pak čudna vrsta ljudi. Katkada Isusa želimo jako blizu, naravno, to je onda kada smo u problemima, teškoćama, kada smo pritisnuti ranama i križevima. Kada nam je pak dobro, ipak želimo Isusa malo dalje, zar ne? Da nas ne tlači svojom zahtjevnošću i radikalnošću evanđelja. Onako, po nekoj formuli: dovoljno blizu da nam ispunjava želje, a dovoljno daleko da nas ne tlači.
Opetovano se dovodimo u opasnost. Okrnjiti Došašće, oteti Božiću Isusa. Gledati ovo milosno vrijeme (nalazimo se u godini Milosrđa) samo kroz prizmu predivnih svjetlećih kuglica, skupocjenih darova, kuhanog vina, dobre klope i glazbe. Čini mi se, kao da se tako svrstavamo uz one koji i danas, zatvaraju vrata svoga srca svetom Josipu i Djevici Mariji na njihovo zapomaganje – dopustite da se u vama nastani, rodi mali Isus. Nekako kao da i mi radije biramo reći kako nemamo mjesta, od silnih jurnjava, od bjesomučnog peglanja kartica pa posljedično tomu plakanja kada stignu računi. A računi uvijek stignu na naplatu, zar ne? Onaj slatki osjećaj euforije i trenutnog zadovoljstva pretvara se tako u očaj kada shvatimo – došao je čas naplate, uzmaka nema.
Dragi čitatelju, pusti druge, sebe gledaj. Nema koristi od lamentiranja nad sudbinom susjeda i njegovim izborima. Što ti možeš učiniti za vlastiti rast, za istinsko Došašće unutar tvoje obitelji? Možeš li i ti svome Spasitelju pokloniti dio jutra na svetim misama zornicama? Ta zar ti nije on darovao svo vrijeme koje živiš? Možeš li ti odlučiti ovo vrijeme živjeti smislenije, prožet kršćanskim poimanjem pripreme za proslavu rođenja našeg Spasitelja. Imaš li snage ti svoj život graditi na Stijeni Kristovoj? Zar ne znaš, samo tako ćeš opstati u onaj dan kada te Učitelj pozove položiti račun za svoj život. Mudar stoga budi, dragi čitatelju.
I spreman. Jer nitko ne zna ni dana ni časa.
