Već na stranicama Staroga Zavjeta imamo spomena o polaganju ruku: “Kad dovedeš levite pred Jahvu, neka Izraelci stave na njih svoje ruke” (Br 8,10), dok u Novom Zavjetu Gospodin govori o znakovima koji će pratiti one koji uzvjeruju, a jedan od znakova jest: “na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro” (Mk 16, 18).
Sam fenomen polaganja ruku vezivao se u novozavjetno vrijeme uz prijenos Duha Svetoga, na poseban način uz prijenos službe s apostola na one koji su povjerovali i one kojima su povjeravali novoosnovane zajednice.
Tu već možemo gledati svojevrsnu sakramentalnu gestu. Ovakvo polaganje ruku zadržano je i danas u podjeljivanju sakramenta svetoga reda, kao i u sakramentu krštenja i pokore. Ovakva praksa polaganja ruku pridržana je samo svećeniku, odnosno biskupu (kod podjeljivanja svetoga reda). Ali ovo uglavnom i nije dvojbeno.
SMIJU LI LAICI POLAGATI RUKE NA GLAVU?
Danas najveća dvojba nastaje oko polaganja ruku koje se pojavljuje u karizmatskim zajednicama i na seminarima, gdje laici, koji su od onih koji vode seminar za to određeni, mole molitve iscjeljenja i oslobođenja za one koji su prisutni, te se nerijetko može susresti da pri pojedinačnom susretu stavljaju/polažu ruku na glavu. Smiju li oni to ili ne? Na ovo pitanje nije tako lako odgovoriti, budući da je tematika vrlo kompleksna. Već prije je spomenuto da je sakramentalno polaganje ruku pridržano svećeniku, odnosno biskupu. Najprije, potrebno je znati postoji li neka posebna odredba mjesnoga ordinarija, ili postoji li potreba za nekom posebnom dozvolom na teritoriju biskupije u kojoj se susret održava. Time se stavljamo u jasnu službu Crkvi kao majci i mističnom Tijelu Kristovu u čije ime i želimo moliti. Uz to, potrebno je razumjeti sumnje i zadrške mnogih po pitanju polaganja ruku.
Zbog neupućenosti i česte nepoučenosti puka koji dolazi na ovakve susrete, postoji opasnost od poistovjećivanja ove molitvene geste koja upućuje na suosjećajnost i zajedništvo sa sakramentalnom i time se može uvesti ljude u krivovjerje, naravno, bez loše namjere. O ovome progovara Uputa oko određenih pitanja u svezi sa suradnjom nezaređenih vjernika u svetoj svećeničkoj službi, koju je izdala Kongregacija za nauk vjere: “(…) nezaređeni vjernici trebaju biti sigurni da njihovi čini ni u kojem smislu nisu i ne mogu biti smatrani sakramentima, čija je upotreba i podjela vlastita i isključiva samo biskupu i svećenicima”.
Ovim se ne zabranjuje polaganje ruku, ali se u svijest poziva oprez oko njegova pravilnoga korištenja, jer je česta praksa karizmatske obnove u kvazi-liturgijskom polaganju ruku za primanje Duha Svetoga zapravo moguće teološki problematična i svakako previše sliči onome što je pridržano biskupima i svećenicima.
Ako se radi o zatvorenoj zajednici gdje su “pravila igre” jasna, potrebno je biti na oprezu, ponajprije u dogovoru s duhovnikom zajednice, koji je zadužen za razlučivanje i koji je pozvan poznavati propise Crkve. Zatim, treba uvijek zadržati dostojanstvo i poniznost, kao i osnovnu kulturu ponašanja. Ako laik moli za nekoga, potrebno je da pita osobu smije li na nju staviti ruku, a nakon toga joj ruku staviti na rame ili na njezine ruke, upravo zbog jasnoga očitovanja sličnosti sa sakramentalnim polaganjem ruku. Budući da se u ovakvim susretima često dogodi manifestacija koju nazivaju počivanje u Duhu, molitelj sebi ne smije dozvoliti da “pomogne” osobi da padne tako što je malo pogura. Upravo zato, radi zaštite sebe i vjere drugoga potrebno je kontakt smanjiti.
Dodir treba biti čist i blag, jer snaga dodira ne uvjetuje djelovanje Duha. I što je najvažnije, nije polaganje ruku ono po čemu Bog iscjeljuje, nego molitva i vjera onoga koji prima milost, jer i Isus uvijek traži vjeru onoga koga ozdravlja.
Stoga, kao zaključak, ne može se reći da je laicima polaganje ruku zabranjeno, ali slobodan sam reći da nije preporučeno na javnim susretima. Logično je da će majka blagosloviti svoje dijete, ili da će bračni drugovi jedno drugo blagosloviti. Ali sve ostalo treba činiti oprezno, uvijek u poslušnosti, ne zaboravljajući da glavna milost dolazi po sakramentalnom životu, a molitve ovoga tipa mogu biti samo grane koje se lako osuše ako stablo nema dubok korijen u crkvenom životu i sakramentalnosti.
