Valjda nema mnogo država u svijetu s toliko različitih interpretacija vlastite povijesti kao što je naša Bosna i Hercegovina.
Kad bi se čovjek želio opravdati, rekao bi da je to nešto zbog nas samih: u sebe zatvorenih, prema drugima sumnjičavih, a u isto vrijeme gostoljubivih i darežljivih kao što nije nitko na svijetu; ali sigurno više zbog zemljopisne konfiguracije terena, koji u svojim brdima i planinama skriva više nego što otkriva, šuti više nego što priča.
Mnogo vrijednoga ona je u sebi zatrpala, zaboravila i prešutjela. Kad bi je upitao zašto je to učinila, ponudila bi isto toliko različitih odgovora.
Sigurno je samo da je malo toga ovdje crno-bijelo. Ali, kao i sve u životu, najbolje je pitati i provjeriti. Evo nekoliko jednostavnih pitanja, za Tebe dragi čitatelju, koja su zajednička baština svakog čovjeka rođenog na ovom tlu. Kad bi Te netko upitao tko je napisao i tiskao prvi literarni tekst na narodom jeziku kod nas, što bi odgovorio? Ili možda: tko je pokrenuo i izdavao prvi bosanski časopis?
A tko osnovao prvu javnu školu u BiH? Tko je napisao prvu povijesnu studiju o našoj zemlji? Znaš li tko je bio prvi diplomirani liječnik, a tko prvi diplomirani kirurg? Pa, dobro. Ne inzistiram na odgovorima. Za ova su područja sve češće zaduženi sveprisutni mentori Google i Wikipedija.
Ipak, ima jedno posvećeno mjesto o kojem oni ne mogu bogznašto reći, a nisam siguran koliko ga dovoljno i sami poznajemo. Jer, da bi ga čovjek upoznao, treba onamo osobno otići i iz prve ruke osjetiti duhovno bogatstvo kojim ono diše.
Mora stati na to tlo, udahnuti svu povijest koja se stisnula u nekoliko stotina kvadratnih metara malog grada, smještenog na sastavku rječica Bioštice i Stupčanice, upravo ondje gdje se rađa rijeka Krivaja.
Radi se o našem vjerskom i povijesnom dragulju: Gospinu svetištu u Olovu, koje je, ako Ti netko slučajno postavi i ovo pitanje, najstarije na Balkanu. Fra Janko Ćuro
(...) Cijeli tekst reportaže o Svetištu Gospe Olovske pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
