Prostire se u lijepom prirodnom kraju, obučenom u zelenilo, na dnu plodnog sinjskog polja. Sinj ima i povijesnu svoju slavu, usko povezanu s Gospom Sinjskom i njezinim svetištem. Današnji Sinj je i nastao oko toga najpoznatijega Marijanskog svetišta na području sunčane Dalmacije.
O Gospinu su svetištu u Sinju pisali mnogi franjevci: Milinović, Lulić, Matas, Bačić. Posebno se ističu: Zlatović, Marković i Petrov. Oni su svojim radovima osvijetlili kako je pobjeda nad Turcima izvojevana po milosti Gospe Sinjske, a ustanovljenje viteške igre Alke spomen je na Marijinu pomoć u pobjedi nad nekrstom. Ta su dva događaja sretan početak današnjem Sinju, sagrađenom na ruševinama drevne Nelipičeve Cetine.
1. - Slavno doba povijesti Cetine bilo je kada su njom vladali knezovi Nelipići. Ivan knez Nelipić sagradio je u Cetini ispod »Vsinja« crkvu sv. Marije i samostan. Zamolio je papu Inocenta V da ih može predati franjevcima koje je vrlo cijenio. General Franjevačkog reda pitao je dopust u Sv. Oca da može primiti Nelipićevu crkvu i samostan. Inocent je 30. IV 1357. g. odgovorio: »U molbi koju ste nam upravili, kaže se da naš dragi sin plemić Ivan knez Nelipić, na veću čast Božju i procvat rečenog Reda, a za spasenje svoje duše, pobožno želi da se na njegovoj zemlji Cetini, u splitskoj biskupiji, iznova osnuje pa i sagradi samostan… Stoga ste nas vi ponizno molili da vam dobrostivo dopustimo primiti, osnovati i sagraditi u spomenutoj zemlji taj samostan s crkvom ili bogomoljom, sa zvonikom, zvonom, grobištem, kućama i drugim potrebnim zgradama, pa da to Braća vašeg spomenutog Rada smiju zauvijek imati na službu. Mi vam dakle… apostolskom vlašću dajemo potpuni i slobodni dopust da spomenuti samostan primite…«
Franjevci su primili crkvu bl. Gospe i samostan u gradu Cetini pod Sinjem. Živjeli su sa svojim narodom i ostali s njim kroz sve bure i oluje do danas. Bure i oluje ubrzo su nadošle s turskim vihorom što je Cetinsku Krajinu pretvorio u zgarišta, a u crno zavio mnoge kršćanske obitelji. Osmanlije su već 1490 god. prodrli preko Prologa i opljačkali Cetinu. Razorili su krasnu Gospinu crkvu i zapalili samostan.
Kad je papa Inocent VIII čuo za cetinsku tragediju, upravio je pismo travnja 1492. g. preko Žarka Dražojevića svim vjernicima u kojem ih potiče da obnove »crkvu bl. Marije ispod bedema grada Vsinja«. Ne znamo da li su franjevci obnovili svoju porušenu crkvu, ali vjerojatno jesu, povezujući se s vojvodom Žarkom Dražojevićam, hrabrim junakom i moćnim poljičkim knezom. On je velikodušno pomagao Cetinu u njezinim ljutim borbama s Turcima. Trideset i pet godina stao je neslomiv na braniku svoje vojvodine dok nije 15. siječnja 1508. poginuo s mačem u ruci kad je dolazio u pomoć Cetini. Turci su konačno osvojili Sinj 1536. g. Tako je pao Sinj pod tursko kopito. Na ruševinama stare sinjske tvrđave i Cetine zalepršala je turska zelena zastava s polumjesecom.
Cetina i Sinj ostali su pod Turcima od 1536. do 1686. Čim su Turci 1536. osvojili Sinj i Cetinu, jedan se dio franjevaca sklonio na Trsat, a drugi je pribjegao u tihu Ramu. Tu su franjevci, koji su pobjegli iz okupiranog dijela Bosne, sagradili novi samostan i crkvu sv. Petra.
2. - Obnovljeni samostan u Rami živio je mirno nekako sto godina. Međutim 1653. g. Rami je osvanuo crni petak. Turci su provalili u samostan, opustošili ga i opljačkali. Lijepi samostan ostao je prazan i pust.
Franjevci su po drugi put obnovili crkvu i samostan, ali im je život bio neprestano strahovanje. Deset godina kasnije, Turci su 1663. g. udarili na samostan globu od 1500 talira. Iste su godine probili mačem gvardijana fra Bernardina Galijaša. God. 1670, zapaljen je samostan zbog nepažnje. Sve je izgorjelo: samostan, crkva i sav inventar.
God. 1673. franjevci su po treći put obnovili samostan i crkvu u Rami. U njemu su se sastale starješine provincije. U izvještaju Preč. Generalu Reda, govoreći o progonu Turaka protiv katolika i fratara, javljaju: »Novi bosanski vezir… zakleo se sve isturčiti… Odredio je zatrti i trag imenu kršćanskome u Bosni.« U to vrijeme, sv. Prilika, što se čuvala u malenoj udubini u zidu ramske crkve, udijelila je milost malome Ivanu Mialjiću. Poslije te Gospine milosti Ivanu Mialjiću, fratri i vjernici počeli su posebno štovati sv. Priliku, a Nebeska Majka počela je dijeliti milosti svojim vjernim i odanim štovateljima.
Međutim, stanje je katoličkog naroda u Bosni bilo jadno, bijedno i očajno. Katolici su bježali na sve strane. U Rami je svak predosjećao da će se iz nje kad li tadli morati da sele. Svoju nadu polagali su u pomoć Božju i milostiv zagovor svoje Gospe.
Ubrzo je narod s franjevcima napustio zelenu dolinu Rame. To je bilo u vrijeme Bečkog ili Morejskog rata (1683—1699). God. 1683. veliki vezir Kara. Mustafa poveo je 200.000 vojnika na carski Beč. Naš Kačić pjeva:
»Srpnja danak trinaesti biše,
Kada pod Beč Turci dojezdiše «
Beč je dva mjeseca branio knez Stahrenberg. Turska je sila bila ogromna. Ali baš na Malu Gospu, iznad Beča na Kahlanberg dojurio je poljski kralj Ivan Sobjeski. Združio se vojskom nadvojvode Karla u kojoj se borilo i nekoliko tisuća Hrvata. Poljaci su nasrnuli i u društvu s austrijskom vojskom 12. IX 1683. g. potukoše silnu vojsku Kara Mustafe.
Veličanstvena kršćanska pobjeda oduševila je naše vrle krajišnike u Dalmaciji koji su čeznuli za oslobodilačkim ratom. Ubrzo je počeo sveopći oslobodilački rat protiv Turaka, tako da su Turci uskoro držali u Dalmaciji samo Knin, Vrliku i Sinj.
Prvi je pokušao osvojiti Sinj dalmatinski providur Petar Valier u ožujku 1685. G. Sedam je dana tukao topovima sinjsku tvrđavu. U redovitoj je vojsci imao tri tisuće naših krajišnika. S Prologa se spustilo 10.000 Turaka i razbili su Velierovu vojsku. Mletačka je vlada odmah smijenila Valiera, a imenovala za generalnog providura Jeronima Cornara.
Da bi osvetio neuspješnu navalu na Sinj, Cornaro je poduzeo smišljeni i bolje pripremljeni napad. Cornaro je krenuo iz Splita 19. IX 1686. S njime je stupao i kotarski serdar, junak od oka, Stojan Janković s krajišnicima. Navalili su svim silama na utvrđeni Grad. Topovska je vatra probila gradske bedeme, i u velebnom jurišu kršćanske su snage osvojile tvrđavu, te nad Sinjem postavile kršćansku zastavu. Bilo je to nakon 150 godina otkad je na njemu zalepršao konjski rep i Muhamedov polumjesec.
Na proljeće 1687. bosanski paša Mehmed Atlagić pokušao je preoteti Sinj, ali se koncem travnja povratio u Bosnu. Cornaro pozva serdara Stojana Jankovića da sa svojim krajišnicima prodre preko Prologa u Bosnu, a on će s juga. Stojan je izvršio upad. Probio se i popalio Livno i Duvno. Veliki je junak na tom podvigu poginuo 23. VIII 1637.
Iako Stojan nije doživio seobe iz Rame, Kupresa, Glamoča, Duvna, Rakitna i Doljana, on je ipak imao veze s njezinom pripremom, pa su je zato kasnije njemu pripisivali.
Poslije Stojanove smrti ramski su fratri došli u dodir s mletačkim vlastima. Prijenjihova dolaska franjevci su u Rami po četvrti put obnovili crkvu i samostan koji je iz osvete zapalio neki »rišćanin« 1682. g.
U isto vrijeme čule su se najnovije žalosne vijesti o krvavim turskim zločinima po svoj Bosni. Zapaljeni su i razoreni samostani u Modriću i Srebrenici - središtu franjevačke Bosne. Očekivala se i propast Gospina svetišta u Olovu. Fratri iz Modrića i Olova prebjegli su u Slavoniju. Na tisuće i tisuće kršćana ostavilo je svoj mili unesrećeni zavičaj da u hrvatskoj zemlji nađu toplo krilo.
I ramski su se franjevci odlučili na selidbu jer su bili uvjereni da će, kad krajišnici povrate u Dalmaciju, njima biti jao i pomagaj. Stoga su morali ostaviti svoju dragu Ramu, natopljenu krvlju svojih mučenika, i sivoj obnovljeni povijesni samostan. Trideset i pet ramskih franjevaca, skupivši nešto svoga siromaštva, krene u zelenu Cetinu. Sa sobom su nosili Gospinu Priliku. S njima se išao i njihov vjerni puk zaštićen od krajišnika.
Ramski su fratri sretno pribjegli u Cetinu. Mnogobrojne obitelji Mlečani su razredili po Cetinskoj krajini. Kasnije su došle još mnoge obitelji iz Bosne i Hercegovine. I tako se opustošena Cetina opet napučila novim stanovnicima. Duhovni su im pastiri bili njihovi »ujaci«. Od njih su jedni ostali kao župnici u cetinskim i zagorskim selima, a drugi, jer je nastala zima, nemajući zakloništa, odoše 26. X 1687. prema moru. Kratko su se vrijeme zaustavili u Dugopolju, te u Klisu, i konačno stigli u Split 9. I 1688. g. Uselili su u staru vrlo trošnu benediktinsku opatiju na Sustjepanu.
U Splitu, na Sustjepanu osjećali su franjevci živu nostalgiju za svojom braćom u Sinju i Cetini, te su se ubrzo povratili u Sinj. Smjestili su se u podignuti samostančić uz crkvu sv. Franje.
O. Matas kaže da su se, na povratku iz Splita, franjevci najprije sklonili na Čitluk i nastanili u »ševarate kolibice, potleušice prućem opletene, gnjilom oblijepljene. Božansku službu vršivaše pod vedrim nebom, dok uz zidine turske džamije ne prisloniše privremeni manastirić sa crkvicom sv. Franje, obe zgrade ševarom pokrivene.«
3. - U Sinju i po Cetini ramski su fratri revno vršili svoju dušobrižničku službu učeći svoj narod u duhu Evanđelja zadojeni serafinskom revnošću Asiškog Serafina.
Kada su se povratili Franjevci sa svojim narodom iz Rame, oni su dijelili s njima dobro i zlo po cetinskim i zagorskim župama. U sinjskoj tvrđavi bio je kapelan o. Gliković kojeg je nadbiskup Cosmi imenovao za vršioca duhovne pastve nad sinjskimkrajišnicima dok ne odredi redovitog župnika.
U Sinju su bila dva franjevca konventualca: privremeni dušobrižnik starih sinjskih krajišnika i njegov pomoćnik. Kasnije oo. konventualce zamijenio jedan o. kapucin. God. 1697. nadbiskup Cosmi je predložio vladi da gradsku kapelaniju povjeri franjevcima nastanjenim u Sinju.
U jednoj listini od 16. lipnja 1688. govori se o ramskim fratrima »kao duhovnim pastirima kršćana koje su priveli iz Bosne.«
Mnogobrojne su pohvale biskupa franjevačkim dušobrižnicima. Trogirski biskup Cupilli ovako svjedoči, prema o. St. Zlatoviću, za sinjske fratre: »Pomenuti franovci plodno župe služe dobrim izgledom onoga puka ne samo u sinjskom Varošu, dali u Turjacih, Dicmu, Konjskome i drugih miestih Spljetske Prabiskupije, kao i u ovoj mojoj četiri župnika pomenutog Reda služe velikim trudom i ljubavlju vas planinski dio ove Biskupije, gdje su načinili mnoga grobišta i crkve, koje svaki dan popravljaju i uresuju svetim slikama, kruhom i posuđem kao i po Primorju, niti sam ikad saznao za koji zamjerni nered, osobito u podjeljivanju Svetotajstva, pače velim i sviedočim da su rečeni redovnici dobro zaslužili kod Crkve katoličke i imadem nadu u sve to veći napredak u dobrih duhovnih i vremenitih Crkve i duša, poslije nego odahnu od preteških nezgoda zadnjega rata. Trogir 31. listopada 1707.«
Jednako veli učeni splitski nadbiskup Cosmi (1678—1708), primas Dalmacije i Hrvatske: »Svjedočim in verbo veritatis... da treba naglasiti da prisustvo i nastojanje rečenih otaca drži puk u posluhu Vlasti i u isto vrieme i u pobožnosti kršćanskoj i bogoljubstvu Svetoga Zakona najboljim načinom s kojim je moguće u skrajnom uboštvu ovoga puka osobito ove godine. To svjedočimo odlučno, jer su nam poznati i preporučujemo ih u Gospodinu. Split 4 veljače 1707.«
Kao što su crkveni predstavnici hvalili pastoralni rad franjevaca, tako su i građanske vlasti izdavale brojne pohvale o njihovu djelovanju, kao npr. providur general Cornaro: »Ramski su fratri nastavili kod svojih zemljaka svoj prijašnji - apostolskirad« (cit. St. Zlatovdć).
Interesantni podaci, koje je objelodanio dr Lovre Katić o crkvenim prilikama u splitskoj okolici poslije odlaska Turaka, a prema bilješkama nadbiskupa Cupillija i Bizze, jedinako govore o revnosti franjevaca u pastirskoj službi.
Nadbiskupa Cosmija naslijedio je na stolici sv. Dujma nadbiskup Cupilli (1709—1720). On je obavio svoj prvi pastirski pohod 1709. Uputio se iz Splita u Cetinu 27. lipnja i obišao Sinj i Vrliku. Pratila ga je vojnička straža od dvanaest konjanika. Pred večer su došli u Sinj gdje ga je dočekao sinjski providur Mini. Nadbiskup je kod njega odsjeo. Sutradan je došao o. gvardijan da mu se pokloni. Ponudio mu je gostoprimstvo koje ovaj nije mogao prihvatiti jer je već bio gost mletačkog providura. U tvrđavi je župa i crkva sv. Jeronima koja je kasnije bila posvećena sv. Mihovilu. Nova franjevačka crkva ispod tvrđave bila je dograđena, ali još nije bila pokrivena. U njoj je nadbiskup Cupilli vršio pontifikalnu službu i propovijedao na hrvatskom jeziku. Jednako je prije pokorničke procesije splitski kanonik ispjevao hrvatski evanđelje, dok se za procesije pjevao latinski »Miserere«, ali iza svakog stiha narod je odgovarao: »Gospodine, pomiluj nas; pomiluj nas Gospodine!«
Iz tvrđave nadbiskup je pohodio Turjake. Crkvu sv. Antuna podigao je fra Šimun Filipović 1701. g. Drugog lipnja zaustavio se i završio pohod u Sinju u novoj crkvi pod nazivom: S. Maria gratiarum. Trećeg srpnja otišao je u Vrliku gdje ga je dočekao zapovjednik vrličke tvrđave Damjan Milanović. Pod tvrđavom je bila crkva Sv. Petra, a u tvrđavi, sv. Frane. Bio je i kod sv. Spasa te je vidio 726 stećaka koji se tu nalaze i danas. Zatim je bio u Kijevu i Potravlju. Osmog srpnja pohodio je Muć i Prugovo, a Dugopolje 10. srpnja 1709. g. Nastavio je pohod u Vojnić, ogranak tada turjačke župe i Gardom. Napokon je pohodio Ugljane, Srinjane, Bisko i Dicmo.
Nadbiskup Cupilli je obavio II pastirski pohod 1718., poslije pobjede nad Turcima. U Dicmu je našao zapaljenu crkvu sv. Jakova: porušili su je i zapalili Turci na sam Svečev dan 25. srpnja 1715. Isto su tako zapalili crkvu u Neoriću. Kada je prispio u Sinj, dočekao ga je zapovjednik tvrđave Balbi. Ponudio mu je svoju palaču, ali on je ovaj put odsjeo kod župnika fra Jeronima Kovačevića. U Sinju je ostao tri dana Duhova. U tvrđavi je bio 2. lipnja i pomolio se pred slikom Majke od Milosti koja je bila još tu pohranjena. Na sv. Antu bio je u Turjacima. Propovijedao je o. Lovro Šitović. Crkva je nastradala od vatre za vrijeme rata 1715. g. Nadbiskup je 16. lipnja prispio u Čačvinu gdje je bio kapelan fra Pavao Grabovac.
Nadbiskup Franjo Bizza obavio je svoj drugi pastirski pohod 1750. On je pošao iz Splita s pratnjom 16. svibnja, a sinjski im je gvardijan doveo konje. Došavši u Sinj, najavio je svoj dolazak providuru Sinja kojega je sutradan svečano posjetio. Nadbiskup je u tvrđavu dojahao na konju, a vratio se pješice. Osim Sinja pohodio je Lučane pa Gljev, Otok, Udovičiće, Grab, Turjake, Aržano.
Iznio sam zgode dvaju splitskih nadbiskupa iz njihovih pastirskih pohoda. U njima nema nijedna zamjerka pastorizaciji franjevačkih župnika. Franjevci, vjerni svojoj historijskoj misiji, bili su vođe i duhovni pastiri naroda čiji su bili sinovi u čijoj su sredini živjeli. Kroz teške borbe i mučeničke patnje, uz žrtve i napore, u stoljetnim borbama s nekrstom, platili su uzoritu vjernost Kristu i Njegovoj Crkvi.
***
4. - Na Sv. tri kralja god. 1715. bio je gost u novom franjevačkom samostanu pod Kamičkom mletački providur Angelo Emo. Iznenada uleti kurir i javi mu da je Turska navijestila rat Veneciji. General Emo odmah se dao na posao. Što je bolje mogao utvrdio je grad, popravio zgrade i učvrstio kule na tvrđavi.
Pod Kupresom je serašćer Mehmed skupljao vojsku.
Dne 23. srpnja 1715. prvi put puče prangija s Prologa. Kršćanska je straža javila Sinju da su Turci krenuli iz Livna. Seljaci su s blagom pobjegli u planinske gudure. Otočana su svoj otok na Cetini pretvorili u malu tvrđavu. Sinjani i fra Pavao Vučković s još šest redovnika zatvorili su se u grad. U tvrđavi je bilo oko 700 redovitih vojnika i krajišnik dobrovoljaca.
U sinjskom samostanskom arhivu sačuvan je dnevnik opsade na talijanskom jeziku (»Il Giornale dal blooco de assedio della fortezza di Sign«), što ga je sažeto i odmjereno napisao neki časnik. Kako je dnevnik vrlo interesantan, iznijet ćemo kako on donosi tok opsade:
23. VII - Turci su se spustili niz Prolog. Utaborili su se blizu rijeke Cetine.
24. VII - Sinjsko su polje preplavili turski konjanici. Popalili su mnoge kuće.
25. VII - Turci smiono lutaju sve do Dicma i pljačkaju žito.
26. VII - Turci su ušli u pregovore s Otočanima. Obećali su im preseljavanje u
Livanjsko polje ako se predadu, ali uzalud.
27. VII - Turci su navalili na Otok. Kada su od lješina svojih poginulih vojnika napravili most preko Cetine, prevalili su slabe otočke prepreke, sasjekli sve Otočane i župnika o. Vučemilovića, a žene i djecu odveli u roblje. Spasilo se samo 30 ljudi, jer su skočili u Cetinu i roneći prešli na suprotnu obalu. Poginulo je 140 Otočana. Turaka preko 1000.
30. VII - Sinjani su u tvrđavi doznali da ima Turaka 60.000. Oni su čekali povorku topova za veliki napadaj na Sinj.
31. VII - Glavni dio turskih konjanika krenuo je na Vrliku i Drniš. Vrliku su osvojili, stražu poštedjeli, a sve Vrličane koji su se u tvrđavu sklonili sasjekli. Pod Drnišem nijesu uspjeli. Izgubili su 600 vojnika. Jedino su popalili Petrovo polje.
2. VIII - Povratio se dio konjanika iz Vrlike.
4. VIII - Sve glavice okolo Sinja bile su pune konjanika, pješaka i zastava. Vidjeli su se i zapovjednici koji su izgradili »pozicije« s kojih će pucati na tvrđavu.
5. VIII - Svi su konjanici prešli Cetinu. Smjestili su se u polje. Po noći su prešli Cetinu pješice. Iz tvrđave se vidio njihov logor, tri milje daleko od grada. Vrhovni komandant smjestio se na jednoj glavici s koje je imao pod okom svu svoju utaborenu vojsku i tvrđavu za kojom je čeznuo.
7. VIII - Došao je pod bedeme tvrđave turski kurir. Donio je četiri pisma na talijanskom jeziku. U njima je vrhovni turski zapovjednik tražio od predstavnika vlasti da mu predadu grad prije nego zagrme turski topovi. Zapovjedništvo je tvrđave odbilo turski ultimatum.
8. VIII - Turci su razmjestili čete konjanika da čuvaju svaki pristup u tvrđavu. Po noći su prešli k tvrđavi s motkama i gvozdenim lopatama, i počeli kapati »opkop«. Iz tvrđave su Sinjani sipali vatru — mušketima i granatama. Mrtvi su Turci padali u iskopane opkope.
8. VIII - Turci su topovskim hicima pozdravili tvrđavu. Taj je dan izgorjela varoš oko bedema Grada. Izgorjele su ispod bedema obje crkve: Gospina i sv. Frane.
9. VIII - Turci su sve jače tukli grad: nutarnji je dio bio napola razoren.
12. i 13 VIII - Neprijatelj je neprestano sipao vatru na Grad; nije bilo mjesta kao sigurno zaklonište ni za samoga vladina predstavnika odakle bi bez pogibeli mogao izdavati potrebite naredbe.
14. VIII - U zoru 14-ga dana »navalili na nas neizbrojno mnoštvo pješaka» a za plećima im bijahu konjanici i čete od pričuve. Turci su napredovali te zasadiše svoje barjake blizu zidova novoga korlata, i kukama se uhvatiše opkopa da gule koce. Mi… oborismo živu vatru, svake vrste i mnoštvo ih se svaljivalo na zemlju… Turski je juriš trajao tri sata: navalu je uvijek odbijala nova junačka posada koju je krijepila božanstvena, pomoć. Napokon Turci stanu bježati bez obzira. Arnauti se uturskoj vojsci pobunili, što nijesu i janjičari s njima jurišali, pa se ne htjedoše ni u logor povući, nego glavom bez obzira pobjegoše preko Cetine.«
Serašćer, obznanjen o neuspjehu…, sabrao vojsku i uoči 15. kolovoza, kada je svićao dan naše Zaštitnice, na nebo uznesene, diže svoje topove i vrati se u Livno. Pod gradom su ostale: ljestve, alat, topovi, veliko mnoštvo bomba i granata i nekoliko barjaka.
Turci su u borbi za Sinj izgubili više od 10.000 vojnika, a branioci sinjske tvrđave samo 35 vojnika i 64 ranjenih, a poginuo je o. Stjepan Batarelo.
Turski je vrhovni komandant bio serašćer bosanski paša Čelić.
Mlečani su 21. srpnja 1718. sklopili s Turcima Karlovački mir. Od Metkovića do Strumice Dalmacija se sasvim oslobodila Turčina.
Sinjska pobjeda 1715. nad silovitim Turčinom podigla je duhove i srca vjernika nad osiguranom slobodom.
Čitav cetinski narod bio je uvjeren da je panični bijeg Turaka ispod sinjske tvrđave Gospino čudo. Tako su mislili i svi časnici u tvrđavi. Iz zahvalnosti prema svojoj Osloboditeljici, oni su skupili novac i u znak vječne harnosti nabavili su za Majku i Kraljicu Sinja zlatnu krunu i zlatni križ za 80 zlatnih cekina, jer je borce u tvrđavi, kako piše pisac Dnevnika opsade »krijepila božanstvena milost«.
U bosanskom narodu živa je tradicija da su Turci, bježeći iz Sinja, pričali kako je noću za vrijeme opsade Sinja »Velika gospoja« u velikom svjetlu s gradskih bedema ljuto prijetila njihovoj vojsci i da su dršćući od straha pobjegli ispod bedema sinjske tvrđave.
Nadbiskup Cupilli, sutradan po pobjedi, u splitskoj katedrali održao je krasan govor u hvalu Presvete Djevice slaveći Njezino »svemogućstvo u oslobođenju Sinja«.
Da je pobjeda nad Turcima u Sinju pobjeda Marije Djevice, to svjedoči i makarski biskup Bijanković. U crkvi njegova oratorija u Brelima bila je prikazana Gospina pobjeda nad Turcima, ali je nažalost slika propala. U sakristiji župske crkve u Omišu sačuvana je, dosta oštećena, slika opsade Sinja: kako Nebeska Majka spašava Sinj.
Sinjani, da zauvijek proslave pobjedu iz god. 1715, ustanovili su vitešku igru u kojoj mladi momci i zreliji ljudi, trčeći na konjima, kopljem pogađaju u gvozdeni kolut, razdijeljen na tri dijela, koji se zove Alka. To je viteška igra što svake godine podsjeća Sinjane na veliku milost njihove Zaštitnice, kako veli o. I. Marković: »Sinjska je Alka glasovita… Ona je utemeljena da se ovjekovječi uspomena oslobođenja Sinja od Turaka pomoću Gospe Sinjske.«
5. - Ispod grada i kamenitog Kamička prostrla se lijepa livada. O. Pavao Vučković smatrao je da je vrlo zgodna za gradnju nove, velike crkve u čast i slavu Gospe od Milosti. Stoga se obratio vlastima za dozvolu. Premda je imao teškoća, ipak na preporuku nadbiskupa Cosmija, mletačka je vlada odobrila gradnju. O. Pavao je dao izraditi nacrt i fratri sklope pogodbu 16. veljače 1698. g. sa zidarskim protomajstorom Ivanom Macanovićem, rečenim Ragužaninom, da im sagradi crkvu i samostan. Crkva je, po sačuvanom nacrtu od inženjera Antuna Benoni iz 1702. g., bila zamišljena s apsidom i sa četiri pobočne presvođene kapele.
Opći providur Mocenigo prisustvovao je 1699. g. polaganju temeljnog kamena i na nj je položio zlatnu kolajnu od 15 dukata. Proto radnje nije bio Ivan, nego protomajistor Andrija Ruspini iz Bergama. Crkva je bila duga osamdeset, a široka četrdeset mletačkih noga, dok su četiri pobočne kapele bile široke i duboke osamnaest nogu. Samostan je morao biti četvorastog oblika sa dvorištem (kloštrom), okružen trijemom i bunarom u sredini.
Takvim »tlorisom središnje lađe sa četiri organski povezane pobočne kapele«, primjećuje Cv. Fisković, Macanović je unio u staro dalmatinsko graditeljstvo novu »slikovitu varijantu«, moguću na slobodnom prostoru ispod Kamička u Sinju.
Nesreća je htjela da se o. Pavao našao na Čitluku kada su vojnici paše Daltabana sasjekli sedam redovnika, o. Pavla zarobili ipredali »za jabuku« Daltabanu koji ga je zavolio i odveo sobom u Bagdad.
Dok je o. Pavao bio u sužanjstvu, preživjeli su redovnici stanovali pod bedemima Sinja, u manastirčiću, uz crkvicu sv. Frane. Gradnja novoga samostana tekla je sporo. O. Pavao se vratio 1703. g. s lijepom svotom mletačkih dukata i s pismom mletačkog senata koji je preporučio općem providuru da utješi sirotnu franjevačku redovničku obitelj. Opći providur Sebastijan Mocenigo, osim što je prije darovao zemljište ispod Kamička i na temeljni kamen stavio ornu kolajnu, naredio je da za 10 g. franjevci primaju godišnju pripomoć u novcu, da bi se ta lijepa crkva, čim prije sagradila. Od 1699. do 1709. g. u gradnju je utrošeno 1100 cekina.
God. 1712. bila je pokrivena crkva i maleni dio samostana. Do 1714. uređivala se ponutrica crkve i samostana. Redovnici su međutim stanovali u onom malom samostanu, ševarom pokrivenu, kod sv. Frane. Na nesreću dječak Delić Lokme, koji je učio u samostanu, nehotice je, na svršetku Stare i na početku Nove godine, zapalio pruće i ševar…. Sav je siromašni samostančić izgorio u tren oka. Ništa se nije spasilo osim nešto crkvenog ruha u crkvici.
Čim je svršila bitka za Sinj (1715) i sklopljen Požarevački mir (1718), i za Sinj je nastalo novo doba. Crkvu, koju je s braćom o. Pavao Vučković sagradio na poljani pod Kamičkom, Turci su zapalili. Sve je izgorjelo. Ostali su teško narušeni pocrnjeli zidovi. Kuće u gradu su bile srušene, a i one na Boričevcu, okolo gradskih bedema. Bila je porušena i crkva sv. Frane pod bedemima, samostančić uz nju već prije zapaljen.
U toj je nevolji o. Pavao Vučković otišao s redovničkom braćom u Split. U Sinju su ostala samo četiri svećenika da budu moralna pomoć vjernicima. Glavna briga tih redovnika, bila je da se čim prije vrate u Sinj, obnove, popra i pokriju Gospin hram, te uspostave uza nj samostan za stanovanje. To su uspjeli kroz šest-sedam godina. O. Petar Filipović u kronici piše: »S pomoću Principovom i ovoga puka« crkva je Gospina bila pokrivena 1723. g. Tada su se iz Splita konačno vratili o. Pavao i svi redovnici.
Sad je trebalo golu crkvu urediti i uresiti, a to se je pomalo i izvršilo.
God. 1724. o. Vučković je nabavio iz Mletaka dva velika zvona.
God. 1729. nabavljene za 66 cekina nove orgulje.
God. 1733. u čast Gospinu podignut je oltar od drveta.
God. 1738. i 1745. kupljeni su za Gospinu kapelu za 83 cekina crveni damaski.
God. 1743. sagrađen je oltar sv. Ante od ostavštine Ante Zlatarića jer on sv. Antu „universorum fecit heredem“. Od iste ostavštine kupljeno je za Svečev oltar šest srebrnih svijećnjaka.
God. 1748. Čudotvorna Gospina Slika dobila je srebrni okvir koji je izrađen u Mlecima.
God. 1750. postavljena su izvan kapela dva sadrena oltara - sv. Josipa i sv. Paške. Dok se uređivao, dotjeravao i resio Gospin hram, dograđivao se i Gospin samostan uz crkvu, nad sakristijom.
God. 1724. uvedena je u samostansko dvorište voda od Šimčeve kuće. Jedan dio te vode fratri su ustupili varošanima koji su 1745. izdubili bunar na trgu.
God. 1747. - 49. gvardijani fra Bono Buljan i o. Marijan Šurić sagradili su jedan dio samostana koji ide od velikih stepenica u sjever, na jedan kat, a pokrili su ga ševarom. Gvardijan o. Pavao Vuletić stavio je 1754. drvlje na zgradu, svu pokrio crijepom i unutra načinio ćelije za redovnike.
Time su crkva i samostan dobili svoj izgled, jednostavan ali lijep, zaslugom, velikog zalaganja franjevaca, a potporom pobožnog puka.
***
6. - Međutim, 1769. g. Sinj je zadesila strašna nesreća. Na 28. lipnja zapuhala je s Prologa silna bura. Crne su oblačine prekrile nebo. Munje su stravično sjekle mračne zračne prostore. Najednom oko podne nastao je teški potres koji je neobično dugo trajao. Sinj je bio u oblaku prašine i dima. Potres se za osam dana često, i po danu i po noći, ponavljao.
Grad je nad Sinjem raspukao. Srušila se crkva sv. Mihovila. Gotovo se isto dogodilo i novoj crkvi, jer su u vrijeme bitke za Sinj (1715) zidovi bili teško oštećeni od požara i izgrizeni od vatre. Mletačka posada stala je napuštati tvrđavu, a Gospinu crkvu trebalo je gotovo iznova sagraditi.
Redovnici su se dali na posao. Kroz same dvije godine, naporni rad fratara i naroda, pomoć sinjskog providura Tome Soderinija, zajam od 800 cekina kod trgovaca Glunčevića i Miloševića, drva darovana od kninskog kolonela Stjepana Nakića, kolonela Šurića i serdara Vučkovića, dogradili su i pokrili crkvu i samostan (neslomljiva volja i radni zanos svećenika i naroda). Potrošeno je novca 4600 cekina. Proto je bio onaj isti koji je sagradio crkvu sv. Marka u Makarskoj. Nacrt je crkve bio nešto preinačen. Kapele na južnoj strani crkve bile su srušene dok su na sjevernoj strani zazidane i tako je crkva nažalost izgubila glavnu svoju osobitost. Unutarnji luk crkve podijeljen je pomoću lukova, što su naknadno sazidani, na tri dijela i unutar lukova stavljeni su oltari. Time je crkva dobila jednostavni tloris pačetvorine. Između stupova otvorene su udubine iznad kojih su se nalazili uski prozori. U samoj lađi nalazio se glavni oltar. Iza njega bio je veliki kor, a iznad njega stajale su novo naručene orgulje u posebno izrađenom koru.
Uskoro je (1775) bio sagrađen novi zvonik, malen i od domaćeg kamena (muljike).
God. 1795. bio je konačno gotov veliki mramorni oltar Gospe Sinjske.
Taj je oltar zavjetni dar Sinjana što ih je Gospa sačuvala od kuge 1783. g. Na tri mramorne stepenice postavljena je lijepo izrađena menza, na kojoj je reljefno prikazano Uznesenje Marijino, a sa strane su dva anđela. Između tih figura zeleni mramor služi kao podloga tim nešto ukrućenim oblicima. Četiri velika i jaka, crvenim mramorom obložena, stupa dižu se iznad menze, a u sredini izrađen je mramorni veo koji podržavaju anđeli. U tom velu udubljen je prostor za Gospin srebrni okvir. Iznad vela nalazi se velika mramorna kruna. Oltar završava otvorenim timpanonom na kojem sjede četiri anđela, a na vrhu središnjeg dijela dva anđela drže krunu od dvanaest zvijezda. Taj oltar u potpunosti ispunja cijeli prostor. Bogatom ornamentikom i širinom barokne izradbe, od koje se odvaja središnji veo od žutog mramora, djeluje na vjernike veličanstveno. Kraljica Sinja dobila je time svoje dostojno prijestolje.
Ostali oltari bili su slabiji: sv. Josipa, sv. Frane, sv. Ante, sv. Ivana i sv. Mihovila, na koji je postavljena slika sv. Paulina kao zavjetni dar Svecu 1803. g.
***
7. - Radi izgradnje Gospine crkve i samostana sinjski su franjevci zaslužili velike pohvale crkvenih i građanskih vlasti. Tako npr. nadbiskup Ivan Krst. Laghi 2. ožujka 1726. uvelike hvalili njihovo svojsko nastojanje oko izgradnje crkve i samostana kao i njihovu uzornu revnost i brigu za slavu Božju i spasenje duša.
Osim te pohvale visokog crkvenog prelata, i onih pohvala koje sam prije spomenuo, vrlo su značajne pohvale i građanskih vlasti o karitativnom apostolatu Franjinih sinova za vremenita dobra njihovih vjernika. Tako Gabrijel Boldu, zdravstveni povjerenik, svjedoči da su franjevci po svim selima, gdje je haračila kuga, služili, pomagali, uzorno i požrtvovno, tješili narod. Razdijeliše se po okuženim mjestima: ispovijedali su oboljele, umiruće opremali sv. sakramentima za vječnost.
I tako su uz stare zasluge pribrojili sebi nove pohvale. Gvardijan je bio o. Bonaventura Buljan, vrlo požrtvovan i radin, odlučan u posluhu i htijenju. Samostan je dao, tvrdi Boldu, najpobožnije uzore. Tako su i drugi hvalili poibožnost franjevaca.
Vojvoda Ivan Kombat svjedoči o o. Jozi Omrčenoviću, koji je iz sinjskog samostana odveden za vojnog kapelana na Istok u službu mletačke mornarice, da je 9 godina marljivo obavljao službu mornaričkog kapelana. Pastirsku službu vršio je revno na moru i na kopnu. Poznavao je osim hrvatskoga, poljski, češki, slovački, slovenski, ruski i talijanski. Izglednim životom obratio je mnoge luterane, kalvine i raskolnike. Tješio je i pomagao sirote, udovice i siromahe redovničkom ljubavlju i Kristovim primjerom. Njegov je život bio postojano mučeništvo jer je više puta dvoreći bolesnike pogibeljno obolio.
Sličnih svjedočanstava ima mnogo u arhivu sinjskog samostana. Franjevci su se pregarali za duhovno, moralno i vremenito dobro povjerenih duša. Tako su župnik Petričić u Hrvacima, gvardijan Alfirević, o. Vuletić ispili čašu mučeništva i ljubavi svaki dan obilazeći bolesnike i dijeleći milostinju po selima: Dicmu, Zasioku, Dabru, Vučipolju, Potravlju, Maljkovu, Satriću, Zelovu, Bajagiću i Obrovcu. Vikar o. Pervan s braćom Mandićem i Šimićem pohađali su sela: Suhač, Postinje, Čitluk, Mrgude, Lučane, Brnaze i Radošić.
Naša braća u Sinju dok su muku mučili da dovrše izgradnju crkve i samostana, vršili su svoju apostolsku službu na najveće zadovoljstvo i pohvale crkvenih i civilnih vlasti na vremenitu i duhovnu korist vjernika. A »sve za vjeru - s ponosom ističe Zlatović - i domovinu«.
8. - Sinjski je samostan Gospe Sinjske dograđivan četiri puta.
Poslije smrti o. Pavla Vučkovića prestale su vladine pripomoći, pa se nije mogao potpuno ostvariti njegov krasni nacrt. Starješine su poslije njegove smrti radili što su mogli. Osobito su se istakli gvardijani o. Bono i Franjo Buljan iz Bitelića koji su nadogradili samostan i zidom okružili zemljište, vrtle i zgrade. O. Andrija Mandić iz Zagore uredio je i obradio zanemarene samostanske zemlje i poboljšao proizvode za bolje uzdržavanje crkve i redovničke obitelji.
O. Ante Zorica iz Rupa, profesor filozofije i za više godina gvardijan, uredio je Čitluk i opasao imanje jarugama i živim plotom, raščistio livade i odgojio lijepi gaj uz Cetinu, a u Sinju je sazidao veliku zgradu na glavnom trgu i podigao samostan na drugi kat.
O. Špiro Tomić nastavio je kao gvardijan (1861-1863) djelo o. Zorice. Utvrdio je krov samostana. Uredio hodnike na drugom katu i 12 prostranih soba. Uz samostan je sagrađeno prvo staro sjemenište, a pred samostanom je prostrano dvorište i vrt.
O. Tomić bio je pun duha Božjega, te je uložio sve svoje moći da što dostojnije uresi hram Gospe Sinjske. Marijin hram, što ga je uz velike teškoće dizao o. P. Vučković, vatra je palila, potres drmao, više je puta nadograđivan. Crkva je bila oštećena te je tražila temeljiti popravak, ali nije bilo sredstava. O. Špiro Tomić smiono se 1802. g. uhvatio golemog pothvata. Podigao je crkvu za još nekoliko redova kamenja. Načinio je jaki i čvrsti krov, a na dnu crkve podigao veliki kor. Čitav je svod crkve obojadisao. Utrošio je 18.000 forinti 2000 je dobio od cara Ferdinanda, 1200 od Bratovštine sv. Frane, od varošana i župljana 1500, od braće župnika, crkvenih i samostanskih prištedaka 11.000.
Kad je to sve obavio, o. Špiro je odlučio podignuti novi veliki oltar. Milostinjom, milodarima, štednjom uspio je god. 1876. uresiti Marijino svetište lijepim velikim oltarom od mramora. Ispred velikog oltara podigao je »balaustru« od bijeloga mramora. Prenio je orgulje u novi kor nad glavnim vratima. Time je crkva bila ukusno obnovljena.
Međutim carski Namjesnik barun Rodić nije htio pomoći gradnju novoga zvonika. Njegov nasljednik barun Stjepan Jovanović predložio je da se o trošku vjerozakonske zaklade sagradi Gospinoj crkvi pristojan zvonik. Kao nekoć Marmont, i on se nastojao sprijateljiti s franjevcima, jer su imali veliki broj župa, pa prema tome i veliki ugled u narodu. Stoga, kad je službeno pohodio Sinj, ušao je u crkvu, vidio je gdje bi se imao sagraditi novi zvonik. Pravedno je, rekao je, da Vlada taj zvonik sagradi jer je vrlo potrebit.
Čim se namjesnik Jovanović vratio u Zadar, naredio je poglavaru u Sinju da općina i samostan izjave: koliku bi svotu mogli oni pridonijeti za novi zvonik. Samostan je pismeno odgovorio da će dati svotu od 5000, a općina 3000 forinti. Namjesnik je Jovanović tražio da dadu izraditi nacrt kakav žele, te je odmah pozvan iz Splita inž. Markoća koji je 22. travnja 1885. g. izradio nacrt i proračun.
Međutim iznenada je umro namjesnik Jovanović. Poslije njegove smrti, bečka je vlada tražila nove nacrte. Obećavala je i obećavala, ali nije ništa dala. O. Ivan Marković išao je u ime samostana u Zadar, pa čak i u Beč, ali uzalud. Čuo je samo lijepe riječi i prazna obećanja.
Kad su franjevci uvidjeli da im nema od vlade nikakve pomoći, odluče sami graditi novi zvonik.
Temeljni je kamen stavljen 19. srpnja 1896. Do jeseni 1897. sagrađen je dio zvonika, nekako do visine današnje velike kapele. Radnja je prekinuta da bi se nastavila kad se dobiju dovoljna sredstva. Dugo se moralo čekati jer se gradnjom nastavilo tek 1925. g.
O. Josip Šimić, postavši gvardijan, odluči dovršiti zvonik. Glasnik »Gospa Sinjska« tiskao je poziv Sinjanima i Cetinjanima da dovrše »divno djelo«, novi zvonik, kao najljepši spomen proslavi 700-godišnjice smrti sv. Frane.
Na taj poziv počeli su stizati milodari sa svih strana i 30. prosinca 1926. sklopljena je pogodba s braćom Žagar iz Splita. U samostanskom dvorištu sagrađena je baraka za klesare koji su 2. ožujka počeli klesati kamenje; 2. travnja podignute su skele na zvoniku; u subotu 21. svibnja dignut je prvi veliki kamen. U srpnju je srušen stari zvonik. Na Ime Marijino (12. rujna) zasađen je visoki željezni križ na vrh novog ponosnog zvonika koji je visok 43,5 m.
23. rujna stigla su u Split četiri nova zvona iz ljevaonice De Poli u Vittorio Veneto kod Mletaka. Teška su 3150 kg. Dovezena su u Sinj te ih je 25. rujna posvetio biskup dr Kvirin Klement Bonefačić. Isti je dan počela svečana devetnica za proslavu 700-godišnjice sv. Frane. Na dan sv. Jeronima zvona su postavljena na svoje mjesto. Na podne je najveće zvono Gospe Sinjske prvi put zazvonilo pozdrav Gospi. Uoči blagdana Serafinskog Oca Frane splitski je Biskup blagoslovio novi zvonik. Na blagdan ovoga Božjeg Sirotana tisuće i tisuće pobožnih štovatelja pratile su u procesiji Čudotvornu Priliku kroz iskićene ulice Sinja. Poslije procesije smještena je sv. Prilika na improvizirani oltar ispod zvonika. Tu je Biskup pjevao svečani pontifikal kojem je prisustvovalo veliko mnoštvo svijeta. Sva su srca od milinja drhtala.
Taj je zvonik ne samo lijep ukras Gospine crkve nego i Sinja. Diže se na čvrstoj podlozi te se otvara postepeno biforama završavajući osmerokutnom piramidom na kojoj je križ. Zvonik je sagrađen u neoromantičnom stilu i nema nekih umjetničkih pretenzija, ali izmjeničnim redom bijelog i plavog kamena djeluje veoma slikovito.
U lijepom Gospinu Svetištu, koje je g. 1903. umjetnički dekorirao Dragutin Inkiostri, a kasnije je nabavljen i reljefni križni put, svak se osjeća kao u dvoru svoje Majke. U njemu se moli, pjeva, uzdiše i vapaje.
9. - Kad se približila 200-godišnjica dolaska franjevaca u Sinj, a s njima i naroda, samostan i općina su se sporazumjeli da to svečano proslave. Posebni Odbor je organizirao vanjsku proslavu na trošak općine, a samostan je snosio troškove za ures crkve i obred svečanosti. U Odboru je zastupao samostan o. Šimun Milinović, O kojemu Marković veli da je bio sinjskom narodu »najmiliji fratar«, a kad je on u međuvremenu postao barski nadbiskup, u Odboru ga je zamijenio o. Marković.
Tada je samostan u čast svoje Gospe ostvario:
1. O. Marković je »ikavskim izgovorom« napisao malu povijest Gospe Sinjske u 2000 istisaka.
2. Zadarski franjevac Rossi došao je »da snimi Gospinu Priliku«.
3. Naručene su i dobivene slike Gospe Sinjske, velike i male, kromolitografirane u Torinu.
4. Nabavljene su i medaljice Gospe Sinjske.
5. Na sugestiju građana, a na poticaj župnika Sinjanina o. Josipa Stuparića, izgrađena je na zidinama staroga grada kapela na spomen 200-godišnjice dolaska Gospe u Sinj. Puk je jatomice dolazio raditi. Dolazio je kao na pir, u svatove ili na dernek. Izgrađena su dva puta uza strmenito brdo, provalije su se zatrpale, a jame ispunile. I navrh grada bila je izravnana malena poljana. Tu je od žestice stijene sagrađena lijepa crkvica, koja kao budni stražar bdi nad Sinjem i svom Cetinom. Uz pucanje prangija i sviranje glazbe crkvu je blagoslovio nadbiskup o. Milnović, a naroda je bilo oko tri hiljade.
Proslava je počela s devetnicom koju je držao uzorni redovnik o. Petar Kr. Baćić. Kroz osam dana ispričao je povijest ramskih fratara, Gospine Prilike i staroga Sinja. O. Rossi je lijepo nakitio pročelje crkve, a još jasnije i ljepše crkvu i Gospin oltar. Sam nakit crkve koštao je 906 forinti.
Dan prije Velike Gospe zvona su slavila, prangije pucale, a glazba svirala. Uvečer su paljene umjetne vatre. Izvjestitelj »Naroda« iznosi kako je na dan same proslave u Sinju 80 svećenika reklo sv. Mise i da se neprestano ispovijedalo. Preko Pontifikala, kada je Nadbiskup počeo veličati Sinjsku Majku, sinjsku diku i ponos, sav je narod u crkvi počeo plakati.
Poslije svečane sv. Mise razvila se procesija, koju je vodio nadbiskup o. S. Milinović, a sudjelovali su načelnik Tripalo i poglavar Ljubibratić. Procesija je prošla kroz ulice varoša. Trajala je sat i po: »Da je bilo urediti po četvero, mogaše biti povorka duga 12 km. Poslije podne je igrana Alka. Pobjedniku Nikoli Ceriniću načelnik je stavio na prsi »kolajnu od zlata«. Uvečer je pirotehničar dočarao opsadu Sinja. Na jedan mah u parokrugu blištajuće svjetlosti prikazao je Gospu u bijelo obučenu i kako neprijatelja nestaje, a Sinj slavi pobjedu.
Sutradan su župnici doveli narod pod barjacima iz svih cetinskih sela na Grad. U procesiji je bilo 12 hiljada naroda. Četiri svećenika nosila su sv. Priliku u srebrenom okviru. Pratili su je: Nadbiskup, svećenstvo, alkari i poglavice Sinja s mnoštvom vjernika. Pontificirao je Nadbiskup. Svečani je govor držao glasoviti profesor Don Stjepan Buzolić. Poslije sv. Mise bio je blagoslov novog alkarskog barjaka. Pred večer je glazba svirala, a pirotehničar prikazao je umjetnim vatrama boj pod Sinjem 1715.
Tako se obavilo sinjsko slavlje god. 1887.
10. - Za vrijeme II Svjetskog rata, kad su bombe padale po svoj Evropi sijući smrt i ruševine, stradao je 11. rujna 1944. i Sinj. Tom je prigodom teško oštećena crkva Gospe Sinjske i samostan. Dvije su bombe direktno pogodile pročelje crkve i gotovo ga cijelog razorile. Krasne Riegerove orgulje pretvorile su se u hrpu mrvica. Od krova i plafona ostalo je samo nekoliko visećih greda i dasaka. Oltari sv. Ivana i sv. Paulina potpuno su uništeni, a svi ostali teško oštećeni. Jednako je srušen dobar dio pobočnih zidova. Mramorna »balaustra«, koja dijeli lađu od prezbiterija, bila je izbačena. Svi su prozori i vrata bili srušeni. Plafon nad prezbiterijem, premda je bio u obliku volta, bio je teško potresen. Kameni je pod na više mjesta ispucao, urušio se i utonuo tako da su se pokazali otvoreni grobovi. Stajališta Put križa, svijećnjaci, oltarnici, klupe i sve ostalo bilo je većim dijelom uništeno. Sv. Čestice rasule su se u Tabernaikulu. Gospina slika ostala je na svojem mjestu neoštećena, samo joj je zlatna kruna pala i pukao je jedan niz bisera.
U takvom je stanju bila Gospina crkva poslije bombardiranja. Istog dana i časa, kad je ona nastradala, nastradao je i samostan. Bomba, teška 250 kg, proletjela je kroz tri kata i zabila se pred vrata blagovališta. Učinila je veliku štetu, ali na sreću nije eksplodirala. Ondašnji gvardijan, o. Bernardin Topić, odmah je izveo najnužnije popravke na samostanu, kao i na zgradi na trgu gdje je bomba oštetila gimnazijalne zbirke i profesorsku biblioteku.
Na popravak crkve nije se moglo odmah misliti, jer su ruševine bile velike, a rat je još trajao. Paulin Vuković koji je zamijenio o. Topića u upravi samostana, i župnik o. Ivan Bilušić već u srpnju 1945. ušli su u pregovore s građevinskim poduzetnikom Lukom Šušnjarom o privremenom popravku. pročelja Gospine crkve. Luka Šušnjara je izveo, prema ondašnjim prilikama i mogućnostima, nužni poprav crkve. Mali, preostali dio pročelja sravnio, je do razine ulaznih vrata. S krajeva je pobočne zidove nešto podzidao. Na takvo pročelje postavio je okomito nekoliko drvenih stupova koje je na vrhu povezao trasversnom gredom. U visini bivšega plafona postavio je drugu trasversalnu gredu koja je spajala pobočne zidove i na nju naslonio merteke te ih donjim dijelom naslonio na prvu trasversnu gredu. S druge strane grede postavio je okomite stupice koji su nadomještali bivšu »lastavicu« crkve. Njih i ostali dio pročelja pokrio je eternitom. Krov je jednako pokrio slabom vrstom eternita, zvanim »febrocit«.
Iako je bilo teško doći do drvenog materijala, ipak se uspjelo nešto dobiti i popravile su se klupe, pričesna klupa i drveni dio oltara. Izravnao se pod, napravio se privremeni pjevački kor i uvela djelomična električna rasvjeta. Na postavljenje plafona nije se moglo ni pomišljati. Najglavnije je bilo imati krov nad glavom da bi vjernici mogli prisustvovati sv. Misi. Crkva se očistila, nakitila, a Gospina sv. Prilika bila je postavljena na Njezin oltar. Takvu je crkvu našao splitski biskup dr Bonefačić 13. listopada 1945. kad je obavio sv. Krizmu u sinjskoj župi.
God. 1947, za vrijeme gvardijanstva o. Ante dr Jadrijevića, dovršeno je plafoniranje crkvenog svoda daskama. I taj je rad izvodio Luka Šušnjara.
Kad je postao gvardijan o. Paulin Vuković, izvedeno je 1950. g. žbukanje apside, prezbiterija i ostalih dijelova crkve sve do pročelja. Plafon je bio bojadisan vodenom sivom bojom, a ostalo, uglavnom, uljanom bojom. Crkva je dobila ljepši izgled. Već tada se mislilo na izgradnju pročelja crkve, jer je krov bio počeo propadati, a vanjski izgled bio je vilo bijedan.
God. 1953. pristupilo se 24. ožujka rušenju privremeno postavljenog pročelja, krova, pobočnih zidova i pjevačkog kora. Novo pročelje se 29. ožujka, počelo iz temelja zidati. Ponovno su sazidani zidovi, postavljen krov i salivena betonska ploča za pjevački kor. Taj je posao uglavnom završen do 19. prosinca 1953. Poslije toga je postavljena od običnih dasaka druga polovica plafona i bojadisana je sivom bojom kao i prva polovica. Da se može iz crkve ulaziti u pjevački kor, napravljene su okrugle željezne stepenice, što su ih izradila dva splitska majstora: Franjo Topić i Petar Mrduljaš. Kninski je drvodjelac Domagoj Radić izradio prozore i vrata.
Od 1. do 30. rujna 1954. bilo je dovršeno »fugiranje« donjega dijela pročelja, a gornji je dio bio ožbukan i obojadisan. U crkvu je ponovo uvedena struja u kor, ispod kora, a u lađi crkve izmijenjena je samo izvanjska instalacija. Ujedno je ponovo ožbukana čitava ponutrica crkve. Time su zidarski poslovi bili potpuno dovršeni na ponos dobročinitelja Svetišta i uz veliko zalaganje njegovih čuvara.
Uz crkvu Gospe Sinjske nalaze se dvije sakristije od kojih je jedna služila za ispovijedanje. Obje su za vrijeme bombardiranja bile teže oštećene. Glavna, nova sakristija obnovljena je u svibnju 1956; popravljeni su oštećeni zidovi, stavila se nova žbuka, postavljena su nova vrata prema crkvi. Sva je sakristija, zbog vlage, iznutra obložena drvenom oplatom visokom 125 cm, a zatim se bojadisala.
Po Velikoj Gospi iste godine pristupilo se obnovi stare sakristije. Stara je žbuka otučena i ponovo čitava prostorija ožbukana. Uvedeno je novo električno osvjetljenje. Napravljeni su novi prozori i vrata. Donji duo, visoko 150 cm, obložen je izbrušenim cementnim pločicama. Zatim je čitava prostorija bojadisana. Sve je te popravke izveo, uz pripomoć dobročinitelja, tadanji župnik o. Ivan Samardžija.
U obnovljenoj Gospinoj crkvi osjećao se veliki nedostatak orgulja. Mislilo se na nove orgulje, ali nije bilo sredstava. Za sreću, još dok je bio gvardijan o. Vuković posjetila je Gospinu crkvu i samostan Pera ud. Stipe Šabića iz Brnaza koja još i sada živi u Americi. Dok je bila u samostanu, gvardijan i župnik zamolili su je da u Americi među domorodcima pokrene sabirnu akciju za nove orgulje u crkvi Gospe Sinjske. Ona se tome veoma rado odazvala, a pomogle su je još dvije Cetinjanke: Pera Živaljić i Iva Koprčina. Skupljeni novac stavili su na banku. U mjesecu listopadu 1957. gvardijan o. Vice Rosandić, u dogovoru s o. Bernardom Borićem, naručio je orgulje kod Franca Jenka u Ljubljani. Čim su orgulje naručene, o. Nikola Gabrić je uspostavio vezu sa spomenutim dobročiniteljima u Americi. Zamolio ih je da skupljeni novac na obroke pošalju za isplatu naručenih orgulja. Novac je stigao u redu, a koliko je manjkalo sabrano je od dobročinitelja u sinjskoj župi. Prodalo se i nešto nakita te se orgulje isplatile. Orgulje su stigle u Sini 5. ožujka 1958, a 25. ožujka bile su blagoslovljene. Na Blagovijest zasvirale su te orgulje, svijetlog zvuka (26 registara), prvi put na čast Gospe Sinjske. One su 1962. g. proširene sa četiri jezičnjaka i time su još više dobile na jakosti.
God. 1957. u mjesecu ožujku došao je u Sinj zlatar - filigramist iz Splita g. Franjo Mjeda. On je popravio zlatnu krunu koja je za vrijeme bombardiranja bila nešto oštećena. Te iste godine župnik o. Ivan Samardžija nabavio je za oltar sv. Josipa novu Oltarsku sliku od slikarskog amatera g. Josipa Lučić iz Šibenika.
God. 1958. u mjesecu rujnu drvodjeljsko poduzeće »Naprijed« Iz Sinja izradilo je 24 nove velike klupe, a trošak je podmirila gđa Anđa Rančić iz Amerike.
Bombardiranje, kako smo spomenuli, uništilo je oltare sv. Ivana i sv. Paulina. Provizorno su stavljena dva oltarića od drveta. Kako su u staroj samostanskoj crkvi u Makarskoj bila dva lijepa oltara, splitski klesar g. Ante Frank prenio ih je u Sinj. Sve je dijelove očistio, a oštećene popravio. Na 1. travnja spomenuti majstor započeo je postavljati oltar bi. Nikole Tavelića, a završio ga je 30. travnja. Dne 4. lipnja završio je i oltar sv. Paulina.
Oltari su za sinjsku crkvu bili maleni, pa im je podnožje podignuto na jednu stepenicu, a na vrhu im je postavljen križ.
Oltarska slika sv. Paulina, uz kojega se još nalaze sv. Jeronim, sv. Katarina i sv. Mihovil, bila je prigodom bombardiranja dosta oštećena. Isto tako je bila oštećena manja slika sv. Paulina koja se je na njegov dan nosila u procesiji. Obje su slike restaurirali u Zagrebu 1960. g. akademski slikar Bruno Bulić i Ivan Lončarić. B. Bulić je naslikao svojim iskusnim kistom bi. Nikolu Tavelića te je ta pala stavljena na novo postavljeni oltar.
Na dnu crkve postavljene su dvije kamenice za blagoslovljenu vodu što ih je isklesao A. Ušljebrka u svojem jednostavnom, primitivnom stilu koji veoma ugodno djeluje. Iste je godine, na preporuku o. Stanke Petrova, naručena slika za porcijunkulski oprost kod akad. slikara Gabrijela Jurkića. Ona prikazuje kako sv. Frano prima od Spasitelja oprost.
Na 19. studenog 1960. g. nabavljeno je veliko Propelo. Križ je nekada visio u kapeli pred kućom neke obitelji u Ljubljani. Radi proširivanja ceste morala se kapelica i križ ukloniti. Križ je prispio u potkrovlje te obitelji. Franc Jenko je upozorio na to propelo tadašnjeg sinjskog župnika o. S. Aračića koji ga je otkupio za sinjsku crkvu. Nešto kasnije nabavljene su od B. Bulića dvije velike slike: »Isus na križu« (15. XII 1960) i »Isusovo porođenje« (24. VII 1961).
God. 1961. stigla su iz Njemačke dva obilna paketa crkvene robe i crkvenog posuđa, što je služilo za obredne potrebe internacionalnog Euharistijskog Kongresa u Muncheu 1960. Za našu crkvu te je dragocjene uspomene dolbio o. Venceslav Glibotić koji se tada nalazio u Munchenu.
Dne 6. ožujka iste godine gvardijan o. Vice Rosandić nabavio je uređaje za razglas s 12 megafona koji je kasnije još više proširen.
U popravljenoj zgradi starog sjemeništa uređena je 1982. g. u prizemlju do crkve kapela koja služi za nastavu vjeronauka, a u vrijeme Korizme i o Velikoj Gospi za ispovijedanje i pričešćivanje.
Nekako u to vrijeme stvorena je odluka da se poruši drveni plafon i napravi novi. Nacrte za te radove, veoma lijepo komponirane, napravio je arhitekt Ante Barać, pokazavši time svoj profinjeni ukus i veliko iskustvo.
Radove je izvodio Luka Šušnjara. Stavio je skele i rušio stari plafon. Na 6. i 7. srpnja dignut je prvi i drugi luk, a onda je slijedilo dalje 6 ostalih. Prigodom Velike Gospe radovi su obustavljeni. Prvih dana rujna započelo je žbukanje na plafonu. Na 21. rujna majstori su dali »lakadinu«, i to, po savjetu slikara Bulića, mjesto običnom pržinom, sitno mljevenim kamenom. Visoko na zidu su s obje strane otvoreni prozori; 13. studenog izrađivao se pjevački kor; 16. studenog počela se stavljati betonska ploča i prsobran. Maknute su željezne stepenice, a stavljene nove od betona. Sve je bilo dovršeno do 7. prosinca. Unutarnji izgled crkve bio je mnogo ljepši.
Konstrukcija je krova bačvastog oblika, dok je pjevački kor nešto isturen prema vani. Jednostavne linije djeluju veoma ugodno. Tom unutarnjem izgledu crkve trebalo je dati bojadisanjem novo ruho. Taj je posao povjeren B. Buliću, koji je na stropu crkve kasein - tempera tehnikom naslikao pet velikih slika: nad orguljama »Anđeoski oktet«; nad lađom »sv. Franjo u dalmatinskom pejzažu« i »Uznesenje Gospino«; a u prezbiteriju »Presv. Trojstvo« i sliku »Janje sa vijencem oko vrata koje stoji na knjizi sa sedam pečata«.
Ivan Bilić iz Splita bojadisao je crkvu prema zamisli g. Bulića. Išlo se zatim da boje budu jednostavne i svijetle. Crkva je time, kao slikama g. Bulića, dobila svijetao izgled.
Zid ispod kora iste je godine (12. studenog) popločan od domaćeg crnog mramora koji se vadi u Veliću. Mramorne ploče dižu se u visini 145 cm, a izradilo ih je poduzeće »Sadra«.
Novi je ukras crkve »Put križa«, lijepo djelo kiparice Mile Vod koja je uspješno na 14 medaljona prikazala Isusovom glavom otajstva njegove Muke i smrti.
Polovicom prosinca konačno je u crkvi postavljena nova električna instalacija. Posljednji je rad bio osvjetljenje Gospine Slike i oltara. Glavni dio crkve osvjetljen je običnim električnim svjetlom, a neki dijelovi ispod kora i iza velikog oltara fluorescentnim svjetlom.
Svim tim radovima crkva je dobila nov, lijep i dostojan izgled.
Još treba spomenuti da je Ante Delaš izrezbario za kapelu sv. Križa krasni tabernakul od orahovine. Od figura se ističu: Pelikan, Agnus Dei (Janje), zatim franjevački grb, a na vratima ostenzorij zaokružen vijugama vinove loze i klasovima pšenice. Po ostalim dijelovima isprepliće se cvijeće u staroj hrvatskoj ornamentici. Osim toga A. Delaš je izrezbario za Misije 1963. g. lijepi misijski križ i klupu pred Gospinim oltarom.
Povijest Gospina svetišta je povijest našeg naroda: burna, teška i mukotrpna, ali uvijek otporna jer se obnavlja snagom dubinske vjere usko povezane s Marijom što se u Sinju slavi pod lijepim nazivom Čudotvorne Gospe Sinjske..
SINJSKA SPOMENICA 1965. g.
Dr o. Krsto Kržanić
Novo obnavljanje crkve
Novo obnavljanje crkve počelo je uređenjem sakristije 1967. godine. Namještaj je izrađen prema nacrtima arh. Bernarda Bernardija. Godine 1974. pod vodstvom istog arhitekta, počelo je uređenje Svetišta. Glavni je oltar zamijenjen novim, jednostavnim oltarom iznad kojeg je sagrađen baldekin. Drveni antipedij tog oltara, na kojem je prikazan narod koji se utječe Gospi Sinjskoj, izradio je ak. kipar Vinko Fabri. Stari strop kojeg je oslikao Bruno Bulić zamijenjen je ravnim drvenim stropom. Od starog oslikanoga stropa ostala tek mala površina na svodu prezbiterija. Napravljen je i novi kor u baroknom obliku, obložen drvom. Zidovi su ujednačeni i jednostavno prevučeni bojom. Glavna ulazna vrata su proširena. Iznad njih je velika ruža a sa strane dvije manje.
Prostorije („kapelice“) uz crkvu su spojene u jedinstven prostor namijenjen prvenstveno za ispovijedanje. U sredini tog prostora postavljena je krstionica ak. kipara Ante Župića, koja se prije obnove nalazila na dnu hodnika uz sakristiju. 1966. godine izrađena je dugačka srebrna posuda za cvijeće na kojoj reljef s prikazom čudesne obrane Sinja (1715.), rad ak. kipara Ante Jakića. Gospin oltar popravljen je 1978. godine.
Tijekom tadašnje obnove crkve pronađena je grobnica ispod glavnoga oltara u koju su se ukopavali franjevci u XVIII. stoljeću. Otvoren je novi pristup grobnici na dnu hodnika uz sakristiju. Uređena je kao kripta bez posebne namjene. Godine 1986. Josip Botteri Dini zatvorio je tri romaničke arkade redovničkog kora iza glavnog oltara s vitrajima: Navještenja, Uskrsnuća i Gospe žalosne. Iznad arkada izradio je mozaik borba pod Sinjem i klanjanje Djevici. U godini jubileja (1687.-1987.) postavljena su na crkvi brončana vrata (dolazak fratara s Gospinom slikom iz Rame i pobjeda nad Turcima) rad ak. kipara Stipe Sikirice.
Zbog praktičnih razloga uklonjena je krstionica iz središnjega dijela prostora uzduž crkve te izravnana udubina na podu u kojoj je bila smještena krstionica. Ona se nalazi u tom prostoru ali ne služi svojoj svrsi. U istom prostoru, na poleđini Gospina oltara, postavljen je reljef u drvu, koji je služio kao antipedij prijašnjeg glavnoga oltara, rad akad. kipara Vinka Fabria.
Godine 2003. preuređen je prezbiterij. Skinut je baldekin, postavljen novi oltar od bračkog kamena „Dračevice“, rad ak. kipara Kuzme Kovačića. Uklonjena su dva vitraja, Naviještenje i Gospa žalosna, rad ak. Josipa Botterija Dinija. Isti je autor tom prigodom izradio vrata tabernakula (mozaik) i vitraj oko njega. Tada su na dvama prozorima u prezbiteriju postavljeni vitraji akad. kipara Antuna Vrlića, a nasuprot njima u „slijepim prozorima“ dva mozaika istoga autora. Put križa, akad. kiparice Mile Wood, iz prezbiterija je premješten u crkvenu lađu. Obnovljeni su oltari sv. Josipa i sv. Ante. Na pročelju crkve je postavljeno pet vitraja, rad ak. slikara Ivana Grgata, a 2004. god. još devet vitraja od istoga slikara.
Godine 2001. preuređeno samostansko dvorište. U tom je dvorištu, ispred samostana, 1977. godine postavljen brončani kip sv. Franje, rad akad. kipara Stanka Vukadina. Kip je 2009. godine premješten na ulaz u crkveno dvorište. Na njegovo mjesto iste je godine postavljen kameni kip Majke od milosti, rad akad. kipara Josipa Marinovića.
Vjerojatno su ratne okolnosti u kojima je crkva građena i već sljedeće godine zapaljena (1715.), a od tada u više navrata rušena i obnavljana, bile razlogom da nije bila posvećena - barem o mogućoj posveti ne postoji nijedan dokument. Zato je crkva, zajedno s novim oltarom, posvećena tek 21. svibnja 2009. godine.
2012. godine, prema nacrtu arhitekta Ivana Vučkovića, sagrađen je „klaustar“ na mjestu gdje je bio predviđen nacrtom samostana i crkve ing. Antonia Benonija iz 1702. godine. U tom višenamjenskom prostoru, na desnoj strani prema crkvi, postavljen je brončani reljef Majke od milosti (Gospe Sinjske), rad akad. kipara Kuzme Kovačića. Zapravo se radi o odljevu reljefa koji je isti umjetnik izradio za franjevačku crkvu u Rami. Reljef je u taj prostor bio postavljen 2007. godine. Izgradnjom klaustra reljef je postavljen u nišu koja je, prema zamisli istog umjetnika, urešena jednim dijelom zavjetnih darova Gospi Sinjskoj. Uz tu nišu postavljeni su stalci za svijeće. Na zidu nasuprot niši s Gospinim reljefom postavljeni su (2012.) brončani medaljoni znamenitih hodočasnika koje su izradili različiti akademski kipari: bl. Majka Terezija (Kate Marović), bl. Alojzije Stepinac (Goran Balić), nadbiskup Frane Franić (Kažimir Hraste), kardinal Franjo Šeper (Kuzma Kovačić), kardinal Franjo Kuharić (Kažimir Hraste), kardinal Vinko Puljić (Tomislav Kršnjavi), kardinal Angelo Sodano (Dragan Dužević). Pri dnu istoga prostora, na razini poda, postavljen je brončani kip sv. Franje Asiškoga, rad akad. kipara Ivana Kožarića (2012.).
Povodom proslave 200-te obljetnice dolaska naroda, fratara i Gospine slike iz Rame (1687. – 1887.), sagrađena je zavjetna kapela na vrhu sinjske tvrđave iz koje je, uz Gospinu pomoć, obranjen Sinj 1715. godine. Krov, svod i pod kapele obnovljeni su 2006. godine. 2012. godine djelatnici Restauratorskoga zavoda iz Splita očistili su kameni oltar koji je u više navrata bio obojen. Iste je godine na oltar postavljena replika Gospine slike bez nakita koju je, prema veličini postojećeg okvira sa samog početka 18. stoljeća, izradila Sanja Šustić tehnikom ulja na platnu. Povodom svečanosti otvaranja sedmogodišnje priprave za 300. obljetnicu čudesne obrane Sinja (1715. – 2015.), 2008. godine, uz zavjetnu kapelu na „Gospinu gradu“ postavljen je brončani kip Majke od milosti, rad akad. kipara Josipa Marinovića.
Od 1996. godine na Gospinu gradu se obavlja pobožnost puta križa. 2001. godine probijena je staza za put križa. Iste je godine izrađen projekt postavljanja brončanih postaja puta križa, u naravnoj veličini, što je povjereno četrnaestorici umjetnika. Od 2001. – 2003. godine izrađeno je pet postaja: I., Stipe Sikirica; V., Stjepan Skoko; VI., Marija Ujević; XIII., Miro Vuco; XIV., Josip Marinović; Te su postaje postavljene na stazu puta križa 2007. godine, zajedno s III., Ante Starčevića (2007.). Zatim su postavljene sljedeće: VII., Kažimir Hraste (2009.); IV. Kuzma Kovačić (2010.); X., Mile Blažević (2011.); II., fra Duje Botteri (2012.);
Članovi sinjskog samostana bili su župnici na širokom području od Dinare do Krke. Svojim radom, ispovijedanjem, duhovnim vodstvom, propovijedanjem, franjevci su sinjski samostan i Svetište učinili središtem vjere i milosti. Sav taj rad bio je prožet ljubavlju prema Mariji i širenjem slave i pobožnosti prema Gospi Sinjskoj. U novije vrijeme počeo je i suvremeniji način rada kao tiskanje sličica, slika, vjenčića i molitvenika, izdavanjem glasnika Gospe Sinjske, koji ponovno izlazi od g. 1974. kao vjesnik Svetišta. Organiziraju se i svečanosti od koji je osobito bila svečana g. 1887. ili g. 1965. kao i godišnja hodočašća koja se odvijaju u ljetnim danima, osobito oko svetkovine Velike Gospe, uključujući devetnicu. Znak odanosti i pobožnosti vjernika su darovi na samoj slici i reljefu, milodari, posjeti crkvi te skupna hodočašća koja se u Svetištu pretvaraju u milosnu završnicu primanjem sv. sakramenata. Proslava Marijina na dan Velike Gospe svake godine je sve veća i ostaje vidljivi dokaz vjere našeg naroda.
Skupa s crkvom pod Kamičkom, gdje je i danas, franjevci su počeli graditi i samostan. On je proširen 1747. godine. Tek polovicom XIX. Stoljeća zgrada je podignuta za još jedan kat. Godine 1908. izgrađeno je novo krilo od kamena na tri kata, a godine 1927. treći kat nad starim samostanom. U prigodi proslave 150. godišnjice Franjevačke klasične gimnazije 1989. god. na sjevernoj strani samostana podignuta je dvorana s 200 sjedećih mjesta. Godine 1993/94. temeljno je obnovljeno sjeverno i istočno samostansko krilo, i krilo bivše gimnazijske zgrade, a godine 1995. i staro samostansko krilo koje je obloženo kamenim pločama.
Sinjski je samostan, kao i drugi, bio dom, škola i odgojilište mladih franjevaca. Godine 1735. u Sinju se predavala filozofija i moralno bogoslovlje. God. 1826. određeno je da u Sinju bude provincijsko bogoslovno učilište.
Sinjski je samostan poznat po svojoj gimnaziji koja je otvorena g. 1854. Franjevci, naime, morali su g. 1828. prihvatiti reformu školstva ali tek 1838/39. šk. g. uređen je studij. Tada je određeno da se u Sinju predaje nadopuna gimnazije (licej) – filozofija. Kada je g. 1848. došlo do nove reforme školstva, u Sinju je 1852/53. šk. g. osnovana niža gimnazija. Od tada su se u Sinju postupno otvarali niži razredi, a 1854. godine Javno više hervatsko gimnazije s hrvatskim nastavnim jezikom. Za gimnaziju je sagrađena zgrada na trgu i uređena dvorana a kasnije je uređeno sjemenište u zgradi u samostanskom dvorištu. Međutim, nacionalni rad sinjskih nastavnika bio je zazoran austrijskoj upravi i g. 1880. škola je postala privatna time što je u Sinju bilo 5 ili 6 razreda dok su druga dva – filozofija (licej) bili u Zaostrogu. God. 1908. sagrađena je velika zgrada na ulazu u Sinj za sjemenište. U Sinj je g. 1927. iz Zaostroga prešla filozofija. Godine 1929. Dobila su pravo javnosti prva dva razreda. Filozofija je 1935/36. šk. g. odijeljena od gimnazije koja se time upriličila državnom programu. Konačno 1939/40. šk. g. gimnazija je dobila pravo javnosti.
Nakon drugog svjetskog rata komunistička vlast je oduzela tu zgradu i dva kata novog samostanskog krila. Uza sve to, škola nije prestala djelovati već je nastavila kao Franjevačka srednja škola za spremanje svećenika. Neki su razredi bili u Makarskoj, kasnije u Zagrebu. Godine 1962. sva je srednja škola sjedinjen u Sinju. Kako je veći dio zgrade na trgu nacionaliziran, g. 1966.-67. sagrađena je nova zgrada gimnazije na istoku samostana dok je sjemenište smješteno na trećem katu samostana. Godine 1978. obnovljena je sjemenišna kapela s radovima akademske kiparice Marije Ujević (tabernakul i reljef sv. Franje).
Godine 1990.-92., u jeku Domovinskog rata, sagrađena je nova sjemenišna zgrada. Zbog učestalih srpskih napada, Franjevačka gimnazija je šk. g. 1991./92. morala kao prognanik potražiti sigurnije sklonište u samostanu u Živogošću.
U samostanu je knjižnica s preko 50.000 knjiga, 14 inkunabula, oko 100 fascikla rukopisa, 120 zemljopisnih karata. Samostanski arhiv bogat je materijalom iz redovničke ali i mjesne prošlosti. Gimnazijski arhiv danas u gimnazijskoj zgradi pod državnom zaštitom (24/107-69, reg. br. 128). Godine 1860. stvorena je u samostanu arheološka zbirka s veoma vrijednim antičkim spomenicima među kojima se ističe kip božice Hekate i Heraklova glava. Zbirka je pod državnom zaštitom (35/52-63, br. 1). Uz arheološku zbirku u samostanu je i bogata etnografska, numizmatička i paleontološka zbirka. Zbirke Franjevačkog samostana u Sinju, nakon dosta seljenja, od g. 1972. nalaze se u suvremenoj postavi u novosagrađenoj zgradi uz sjeverno krilo samostana.
U samostanu su uredništva časopisa Kačić, glasnika Gospa Sinjska, a više godina Marija (do 1986.) i Tavelić (do 1985.).
gospa-sinjska.hr
