On, doduše, nije osnivač nikakvog novog reda ni pisac kakve knjige niti je u dušobrižništvo unio kakve nove, originalne metode. On ne samo da nije bio nadaren političkom i diplomatskom mudrošću, a još manje osposobljen znanstvenom spremom da bi se mogao uključiti u sukob Crkve s počecima prosvjetiteljstva i državnog apsolutizma, već mu je nedostajala i osrednja sposobnost da u samostanu preuzme bilo kakvu odgovorniju službu. Po čemu je onda bio tako poznat? – Po svetosti i izvanrednim nadnaravnim mističnim pojavama koje su je pratile.
Schamoni navodi mišljenje jednog svjedoka koji je bio prisutan kad su sv. Josipu iz Copertina u njegovoj zadnjoj bolesti donijeli svetu pričest. “Tada se na svečevu licu na začuđenje sviju prisutnih pojavio neobičan sjaj svjetla. Prečasni g. generalni vikar iz Osima, kad je vidio to prekomjerno svjetlo i preobraženo lice, pozva me, jer sam stajao na mjestu s kojeg se to nije moglo vidjeti, te i ja promatrah isto djelovanje.”
Giuseppe Maria Desa – naš svetac – rodio se 17. lipnja 1603. u Copertinu, u talijanskoj pokrajini Pugli, i to u pravoj pravcatoj staji kao i Spasitelj.
Bio je posljednji sin Feliksa i Franceschine, rođene Panaca. Djetinjstvo je proveo u velikoj neimaštini. Pošao je i u školu, ali ju je zbog bolesti, koja ga je gotovo preko pet godina držala nepokretnim, morao prekinuti.
Kad je ozdravio i već poodrastao, u njemu je dozrijevala misao da stupi u red konventualaca. No oni ga zbog njegove “odviše male izobrazbe” ne htjedoše primiti. Tada pokuca na vrata kapucina i ovi ga primiše. Obukao je njihov habit na sam blagdan Velike Gospe 1620. god. No i ne dovršivši propisanu godinu novicijata, zbog neprikladnosti, bi iz reda otpušten. Posredovanjem svoga ujaka konventualca primljen je kao sluga i trećoredac u njihov samostan u Grottelli. No kasnije bude obučen u njihov habit, a 18. ožujka 1628. po Božjoj providnosti zaređen i za svećenika.
I sada se počeše i na vani pokazivati njegovi mistični darovi koji mu brzo stekoše glasovitost, ali i mnoge “žive križeve”. On sam je nastojao ostati ponizan, skroman, a prihvatio je upravo herojski zakon pokore, mrtvenja, posta i odricanja. Naročito strogo je obdržavao siromaštvo i poslušnost.
Zbog svojih ekstaza i lebdenja probudio je sumnju inkvizicije pa je 21. listopada 1638. morao napustiti svoj dragi samostan u Grottelli te poći u Napulj da bude podvrgnut ispitivanju pred sudištem tamošnje inkvizicije. Čudo se ponovilo u kapeli ženskoga samostana Sv. Grgura pred samim sucima inkvizicije. I oni ga vidješe kako u zanosu lebdi u zraku. Slučaj je predan u Rim samoj Kongregaciji sv. Oficija, koja oca Josipa oslobodi sumnje da ide za nekom afektiranom svetošću i da zlorabi pučku lakovjernost. No ipak mu bi zabranjeno da se vrati u Grottellu, već naređeno da bude poslan u koji drugi samostan u kojem će biti “udaljen i odijeljen od susreta sa svjetovnjacima”.
Poglavari ga poslaše u Asiz, gdje ostade 14 godina, gdje je i dalje imao one izvanredne milosti. Ljudi su i dalje dolazili k njemu, pa i svećenici i prelati, preporučivali se njegovu zagovoru te od njega tražili savjete. Odredbom Svetog oficija svetac je iz Asiza premješten u Pietrarubbiju kod Macerate, u kapucinski samostan Svetog Lazara. Napokon je papa Aleksandar VII. 12. lipnja 1656. donio odluku da se otac Josip može vratiti svojoj redovničkoj subraći i to ovaj put u samostan Sv. Franje u Osimo kraj Ancone. Tu je proveo posljednje godine svoga života. Umro je sveto u zoru 18. rujna 1663. Blaženim je proglašen god. 1753., a svetim god. 1767.
Zanimljivo je da ga zazivaju u pomoć đaci i studenti, osobito oni koji idu na ispite.
