Pavao tu ne priča o neprestanom govorenju, nego o stavu svijesti o Bogu i predaje Bogu koju stalno imamo u sebi. Svakoga trenutka trebamo živjeti svjesni da je Bog s nama i da je aktivno uključen u naše misli i djela.
Kada nam se misli okrenu brigama, strahu, obeshrabrenju i ljutnji, valja nam svjesno i hitro okrenuti svaku misao u molitvu i svaku molitvu u zahvaljivanje. U svome pismu Filipljanima, Pavao nam zapovijeda da se prestanemo tjeskobno brinuti i umjesto toga kaže: „U svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti” (Filipljanima 4:6). Poučavao je vjernike u Kolosu da ustraju u „molitvi…; u njoj bdijte sa zahvaljivanjem” (Kološanima 4:2). Pavao je potaknuo efeške vjernike da vide molitvu kao oružje u duhovnim borbama (Efežanima 6:18). U našoj svakodnevici, molitva treba biti naš prvi odgovor na svaku zastrašujuću situaciju, svaku tjeskobnu misao i svaki neželjeni zadatak koji nam Bog zapovijeda. Nedostatak molitve potaknut će nas da se oslanjamo na sebe umjesto da ovisimo o Božjoj milosti. Molitva bez prestanka zapravo je trajna ovisnost i zajedništvo s Ocem.
Za kršćane molitva treba biti poput disanja. Ne morate se sjetiti da dišete zato što vam atmosfera stvara pritisak na pluća i u osnovi vas prisiljava da dišete. Zato je teže zadržavati dah nego disati. Slično tome, kad se rodimo u Božju obitelj, ulazimo u duhovnu atmosferu gdje Božja prisutnost i milost stvaraju pritisak ili utjecaj na naše živote. Molitva je normalan odgovor na taj pritisak. Kao vjernici, svi smo ušli u božansku atmosferu kako bismo disali zrak molitve.
Nažalost, mnogi vjernici zadržavaju „duhovni dah“ na duga razdoblja, misleći da su kratki trenuci s Bogom dostatni da prežive. Međutim, takvo ograničavanje njihova duhovnog udisanja uzrokuju grješne želje. Činjenica je da svaki vjernik mora stalno biti u Božjoj prisutnosti, stalno dišući Njegove istine, kako bi mogao u potpunosti funkcionirati.
Kršćanima je lakše osjećati se sigurnima uzimajući Božju milost zdravo za gotovo, a ne oviseći o Njoj. Previše vjernika postane zadovoljno fizičkim blagoslovima i nemaju želje za duhovnima. Kada programi, metode i novac proizvedu impresivne rezultate, rađa se sklonost da se pobrka ljudski uspjeh s božanskim blagoslovom. Kad se to dogodi, neće biti žarke čežnje za Bogom i Njegovom pomoći. Stalna, ustrajna, neprestana molitva ključan je dio kršćanskoga života i proizlazi iz poniznosti i ovisnosti o Bogu.
