Žeđajmo za puninom čuda koje nam daje sveta misa. Neki su dijelovi mise posebno važni, neki su posebno dirljivi, na neke se je lako usredotočiti, a na neke ne… Naprimjer, možemo pratiti tekstove u svojem misalu za vrijeme misnih čitanja i to je najjednostavniji način da se više uključimo. Podizanje je pak središnji dio mise, kada dolazi naš Gospodin. Tada zazvoni oltarsko zvonce, da bi nas upozorilo na to. Nažalost, ima dijelova mise kad se lako izgubi pozornost i usredotočenost. Čini mi se da je to stoga što na neki način nismo svjesni toga koliko je važan svaki dio mise, posebno oni „dosadni“ dijelovi, koji nam se čine nevažni.
„Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku…“ „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku…“ znala sam recitirati u misi, izgovarajući bez razmišljanja taj dio, samo kao tek monoton odgovor na svećenički zaziv. Mislim da nisam jedina koja to tako čini. Ali prije mnogo godina jedan mi je mlad svećenik rekao nešto o tom dijelu mise što me je zapanjilo i zauvijek promijenilo moje razumijevanje tih svima poznatih riječi, a time i cijele mise. To me je dovelo do spoznaje o tome koliko su svećenici uistinu stvarni sakramentni superjunaci. U onome što oni rade i što oni jesu nema mjesta za strah, kao ni za bilo što od ovog svijeta.
Što čujemo i odgovaramo Svećenik: „Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu.“ Narod: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku na hvalu i slavu svojega imena, i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.“
Što se zbilja događa U trenutku kada svećenik zatraži od braće da mole da Bog primi njegovu žrtvu koju će ponuditi, a narod odgovori: „Primio Gospodin žrtvu…“, svećenik premošćuje jaz između zemlje i neba, uzdižući se uime Krista do neba da bi ponudio Sinovu žrtvu Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. U tom biste trenutku trebali moliti da svećenik ne izgubi svoj put, da ne iznevjeri svoj zadatak, da ne počini koju pogrešku i padne u ponor koji upravo treba premostiti. Kada kažete: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku…“, vi molite Boga da čuva svećenika u tom trenutku i da pazi da ne sklizne u beskrajan bezdan koji se nalazi između zemlje i neba, da može prekoračiti taj jaz vrhunaravnom milošću, što je najvažnija stvar u cijelom svećeništvu.
Žeđajmo za puninom čuda koje nam daje sveta misa Svima je poznato kako ponekada vozimo poznatom cestom na putu u školu, na posao, u trgovinu, kad se najednom osvijestimo i zapitamo kako smo uopće dospjeli onamo gdje se nalazimo. Budući da mi mašta pojačano radi, meni se to često dogodi za vrijeme mise, mnogo češće nego se usudim priznati. K tomu u životu svakog katolika dođe razdoblje kada ustajemo, sjedamo i odgovaramo na misi iz navike i toliko automatizirano da bismo to mogli činiti i u snu. Kada idemo na misu svaki tjedan, možda i svaki dan, stvari postanu ustajale. Gledamo, slušamo i mirišemo ono što je zemaljsko i propuštamo vidjeti ono što je veličanstveno, nadzemaljsko, metafizičko i otajstveno u onome što se događa na misi. Nama ljudima nije lako doprijeti do neba i dokučiti ono nebesko. I kao što najnevjerojatnija otkrića obično leže ispod površine, tako je i s misom. Ona je temeljni kamen nebeske stvarnosti u našoj svakodnevici. Stoga nemojmo dopustiti da naš temeljni životni kamen postane ustajao i da počnemo živjeti automatski svoju svakodnevicu, pa i svoju duhovnost, već se divimo čudesnu dolasku Isusa Krista k nama u misi. Žeđajmo za puninom čuda koje nam daje cijela misa, koju tek moramo otkriti i trebamo se njome napuniti u knjigama, filmovima, predavanjima i razgovorima s vjernicima. Molimo Gospodina da nam udijeli ljubav prema njemu nazočnu u euharistiji te ljubav prema misi. Idimo k njemu. Utonimo u njegove dubine. Primajmo ga. I zahvaljujmo mu.
Autor: Winifred Corrigan (Catholic link) | Book
