Lucija je glavni svjedok
Rođena je 22. ožujka 1907. godine Otac se zvao Antun dos Santos i majka Marija Ruža. Imali su šestoro djece, pet kćeri i jednog sina. Lucija je bila najmlađa.
Rodio se dječak
Obitelj Manuela Pedra Marto i Olimpije od Isusa u župi Fatimi, koja je u biskupiji Leirija, obradovalo je 11. lipnja 1908. rođenje još jednog dječaka. Devet dana kasnije zazvonila su zvona seoske župne crkve javljajući krštenje djeteta Božjeg imenom Franjo Manuel Pedro Marto (1873-1957) bio je poznat kao ozbiljan čovjek mjesta, kojeg su od milja zvali 'ujak Marto'. Olimpija (1870-1956) je bila udana prvi put 1888. s bratom Lucijine majke. Imala je dva dječaka iz prvog braka, a 1897. sklopila brak sa Manuelom i rodila sedmoro djece. Prvo dijete koje su dobili Manuel i Olimpija je Franjo. Franjo se razvio u dječaka okrugla lica, živih očiju i dobra zdravlja. Kao i ostali dječaci u selu bio je siromašno obučen u duge hlače i kratki kaputić. Na glavi je nosio kapu duga čunjasta oblika, koja je visila do ramena. Karakter kao da je naslijedio od oca: ljubazan, skroman, šutljiv i miroljubiv. Po naravi nije podnosio galamu. Rado je razmišljao isluša, više sklon mirovanju nego hodu.
Rodila se djevojčica
Zatim se rodila djevojčica 11. ožujka 1910. koja je na krštena na blagdan Svetog Josipa 19.3. i primila po svojoj kumi ime Jacinta. okom rasta pokazivala se njezina živahna narav.
Tri prijatelja
Brat i sestra – Franjo i Jacinta – boravili su rado u društvu svoje sestrične Lucije, koja je stanovala u susjednoj kući u istom mjestu Aljustrel. O tim danima djetinjstva Lucija je zapisala: «Ne znam zašto, ali Jacinta i njezim brat osobito su voljeli i skoro uvijek dolazili po mene da se poigramo. Nisu voljeli društvo ostale djece. Molili su me da idem s njima bunaru, koji se nalazio u stražnjem dijelu vrta mojih roditelja. Tu smo igrali, plesali i pripovijedali lijepe pripovijesti koje smo znali. Također išli smo zajedno na brdo s ovcama. Jacinta je naročito voljela hvatati bijele janjce i sjedeći držala bi ih na krilu i milovala. Ponekad bi koje janje na povratku sa paše ponjela na ramenima, da se ne umori. Jednog dana, kad smo krenuli kući, Jacinta je ušla u stado. - Jacinto, upitah je, zašto ideš usred stada? - Da budem kao Isus, koji na sličici koju sam dobila, također se nalazi među ovcama i jednu drži u ruci.
Tri poljupca i tri zagrljaja
Lucija se sjeća i ove zgode iz djetinjatva: «Jednom smo se igrali zaloga u kući mojih roditelja. Dobitnik zapovijeda gubitniku učiniti nešto, što mu padne na um. Dopalo me da zapovijedam. Moj je brat sjedio za stolom i pisao. Zapovjedila sam Jacinti da ga zagrli i poljubi. Jacinta je odgovorila: - To neću! Zapovijedi mi nešto drugo! Zašto ne tražiš da poljubim Spasitelja, koji tamo visi? -Dobro, rekoh, popni se na stolicu, donesi ga ovamo, tri ga puta klečeći zagrli i daj mu tri poljupca: jedan od Franje, jedan od mene i jedan od sebe. - Našem Gospodinu dat ću toliko, koliko tražiš. Potrčala je i donesla križ. Poljubila ga je s tolikim predanjem, što nikad neću zaboraviti.»
Nije mi do toga stalo!
Lucija je zapisala o svome mladom bratiću: «Franjo kao da nije bio Jacintin brat, nije joj bio sličan ni po licu, ni po vježbama u krepostima.. Kad je u našim igrama pobjedio i netko bi mu pokušao oduzeti pravo, popustio je bez otpora i rekao jedino: 'Misliš da si pobijedio? No, dobro, Meni nije do toga stalo! Ako su druga djeca nešto uzela, što je pripadalo Franciscu, rekao bi: 'Pustite! Nije mi do toga stalo!' Sjećam se, jednog je dana došao k nama Francisco s rupčićem na kojem je bila slika Nazaretske Djevice. Upravo mu je to netko donio. Pokazao mi rupčić. Skupila se djeca i divila. Išao je od ruke do ruke i najednom nestao. Tražili ga, ali nisu našli. Kratko zatim otkrila sam ga u džepu drugog djeteta. Htjela sam rupčić uzeti, ali je tvrdio da pripada njemu, da ga je također dobio. Prišao je Francisco i rekao: 'Ostavi mu! Nije mi stalo do rupčića!'
Prijatelj ptica
Franjo je volio ptice. Nije mu bilo drago što djeca pticama kradu gnijezda. Dio svojeg kruha izmrvio bi i ostavio na stijeni za ptice. Nije dopustio da se pticama tko približi niti da ih plaši. -Jadna stvorenja! Kako ste gladne vi ptičice. Dođite,jedite! – Tako je Franjo pozivao ptice koja bi velikom broju. Nakon jela bi ptice radosno cvrkutale, a Franjo bi im se pridružio vješto ih oponašajući. Jednog dana Franjo je susreo dječaka koji je držao u ruci ulovljenu ptičicu. Franjo ponudi dječaku 20 novčića ako pusti pticu. Dječak prihvati ponudu, ali zatraži prije novac. Franjo ode hitro kući po novac. Vrativši se isplati dječaku otkupninu pa tako oslobodi uhvaćenu ptičicu. Kad je ptica odletjela zapljeskao je od radosti i upozorio: - Dobro pazi, nedaj se višeuhvatiti!
Nebeska svjetla
Franjo i Jacinta zajedno sa Lucijom za verih predvečerja očekivali su pojavu zvijezda, anđeoskih svjetla. Jacinta je viševoljela mejsec, svjetlo naše drage Gospe, jer od tog svjetla ne bole oči. Franju je više oduševljavalo sunce. To svjetlo ga je podsječalo na Gospodina Isusa Krista.
Franjo pomaže starici
Staricu, tetu Mariju Garreira, slali su sinovi da čuva stado ovaca i koza. Djevojčice bi se živahne u igri raspršile na sve strane. Kad bi naišli na staricu – Franjo joj je prvi sakupitiovce i posvestistado na pašnjak. Često se starica zahvaljivala Franji i nazivala ga svojim anđelom čuvarom. Čuvanje ovaca na brežuljku Serra bilo je za djecu pravo slavlje. Djevojčice bi često plesale dok bi im na fruli svirao Feanjo, koji bi se često popeo na najvišu stjenu.
Sakriveni Isus
Lucijina sestra običavala je na blagdan Tijelova obući nekoliko djece u likove Anđela, koji su za procesije pratili nebnicu i sipali cvijeće pred Spasiteljem.
Jacinta je ispitivala:
- Hoću li vidjeti Spasitelja? - I dobila je odgovor: Da, nosi Ga gospodin župnik. Tako su jednom zgodom Lucija i Jacinta bile bijele pratilje nebnice sa košaricama punim cvijeća. Lucija se toga sječa: - Na određenim mjestima, moja nam je sestra davala znak. Ja sam bacala cvijeće Isusu. Znakovima sam pokušala navesti Jacintu da baci koji cvjet. No Jacinta je je samo promatrala župnika. Nakon obreda povela nas je moja sestra pred crkvu i upitala: - Jacinto, zašto nisi bacila Isusu ni jedan cvijet? Jacinta odgovori: - Jer Ga nisam vidjela! Tada me upita sestra: - Jesi li ti vidjela malog Isusa? Potom je slijedilo objašnjenje Jacinti: - Isusa se u hostiji ne može vidjeti. No Isus je stvarno prisutan u hostiji.
Brza Krunica
Nakon večere djeca su trebala moliti Krunicu. Kako bi im ostalo više vremena za igru i pjesmu sa plesom, djeca su pronašla način kako će brzo izmoliti Krunicu. Nizajuci mala zrna govrili su samo : Ave Maria, Ave Maria. Nakon desetke bi rekli u duljoj stanki Oče naš. Tako su brzo molili Krunicu.
Anđeo mira Lucija se ovako sjeća prvog ukazanja Anđela: - Čini mi se, bilo je to proljeće 1916. kada nam se Anđeo prvi puta ukazao u Loca de Caberge. Igrali smo se i gle: jaki vjetar tresao je drveće. Preplašeno smo gledali što se događa u tako mirnom danu. Najednom ugledasmo mladića od 14 do 15 godina. Bio je bijeliji od snijega, a pri sunčanom svjetlu bio je proziran kao predivni kristal. Približivši ma se rekao je: - Ne Bojte se! Ja sam Anđeo mira Molite sa mnom. Zatim Anđeo klekne i prikloni čelo do tla te nas je pozvao da tri puta s njim molimo ovu molitvu: Moj Bože, vjerujem u Te, klanjam Ti se, ufam se u Te i ljubim Te! Molim Te, oprosti onima koji ne vjeruju u Te, ne klanjaju Ti se, ne ufaju se u Te i ne ljube Te. Dignuvši se, Anđeo je rekao djeci: 'Tako molite. Srce Isusovo i Srce Marijno čuju vaše molitve.' I Anđeo nestade. Mi smo duboko prignuti često ponavljali molitvu koju smo čuli od Anđela.
