Moglo bi se reći da je Isusov ovozemni život bio prostrt, razapet između Betlehema i Jeruzalema. Između udubine koju je u stijeni uklesao Bog i udubine koju je u stijeni uklesao čovjek. I iz spilje kod Betlehema i iz grobnice kod Jeruzalema progovorila je, provrela je ljubav: Započeo je novi život, život sazdan na stijeni. Život Isusa Krista. Život Duha.
Stijena života o kojoj je Isus govorio, njegove su riječi izrečene u Govoru na gori, najneshvatljivije i najbezazlenije riječi ikad izgovorene, riječi u kojima je sažeta sva božanska i ljudska mudrost: mjera vječnosti. Stijena života je i Isus sam. On koji je ljubio ljubavlju od koje nema veće. On koji je položio život svoj za svoje prijatelje. I svoje neprijatelje.
Isus je svom učeniku Petru povjerio da bude stijena braći. Da im, premda slab, bude potporanj. Oslonac. Povjerio mu je zadaću koja neizmjerno nadmašuje ljudske snage. Povjerio mu je da cijeloga svog života, u svemu i unatoč svemu, surađuje s Duhom njegovim.
Isto poslanje povjerava svakom čovjeku, svakom na osoban i osobit način. Ništa ga u tome ne može obeshrabriti. Jer on je slabosti naše na sebe uzeo, a na nas izlio Duha svog. Zbog toga, tko god je od Duha rođen, stijena je života.
Stijena smo života čak i u raskoraku između riječi njegovih i riječi naših. U raskoraku između riječi i djela. U raskoraku između spremnosti i nepostojanosti. Stijena smo života, jer to je naša ljudska služba od koje se ne možemo odijeliti. Ona je u nas utkana. Pa i ako odustanemo od nje, ona od nas ne odustaje.
Ljudskom je srcu povjereno da bude spilja u koju se može skloniti sve ono najkrhkije i najdragocjenije, sve ono čemu nemarnost i grubost svijeta lako mogu nauditi. Povjereno mu je da bude prostor u kojemu se osposobljavamo i osnažujemo za zahtjevnosti i nježnosti života.
Ljudskom je srcu povjereno da bude spilja u koju će se skloniti, spilja koja će prigrliti sve ljubljene, zakriliti ih u njihovim potrebama i podariti im krila za smioniji let. Povjereno mu je da skrbi o plemenitosti ljudskih dodira i odnosa. Da nastoji da se nitko ne nađe povrijeđenim u onom najosobnijem. Nađe li se tko ipak povrijeđenim, ljudskom je srcu darovana moć da, koliko je to moguće, povije i zacijeli njegovu ranu, pa i onu najdublju, duboku kao čovjekova duša.
Ljudsko srce i kao izvorište i kao utočište života, vremena i vječnosti, stijena je iz koje ne prestaju teći izvori žive vode. Ne prestaju nas nositi jedni drugima ususret nadjačavajući sve naše slabosti, premošćujući sve naše odijeljenosti. Ne prestaju, imamo li hrabrosti uvijek iznova, sve predanije, sve životnije izricati svoj da Isusovu Govoru na gori ne izostavljajući pritom nijedan njegov redak, nijednu riječ.
Piše Stjepan Lice|Svjetlo Riječi
