Bijaše jako uplašena. Sveti ju je Petar srdačno primio, ohrabrio je, ali i ozbiljno upozorio: “Za ulazak u nebo treba imati stotinu bodova.” Žena je počela nabrajati: “Bila sam vjerna svomu mužu cijeloga života.
Kršćanski sam odgojila svoju djecu – nije neki velik uspjeh, ali učinila sam sve što sam mogla. Dvadeset i dvije sam godine podučavala vjeronauk, radila sam u misijama kao volonterka i vodila župni karitas. Strpljivo sam podnosila osobe oko sebe, osobito župnika i svoje ukućane…”
Kad je zastala da predahne, sveti će joj Petar: “Dva i po boda!” Žena je počela strepiti. Zatim je nastavila: “Ah da, dohranila sam svoje roditelje, oprostila sestri s kojom se bijah posvađala oko ostavštine. Zatim, nikada nisam propustila nedjeljnu misu, osim kad su mi se djeca rađala.
Dolazila sam na korizmene propovijedi i na duhovne obnove, redovito molila jutarnje i večernje molitve, a u svibnju i krunicu…” “To su tri boda!” – sveti će Petar.
Žena bijaše očajna. “Samo tri boda?! Kako se uopće može doći do stotine?” Sa suzama u očima, drhtavim će glasom ona: “Ako je tako, onda me može spasiti jedino Božje milosrđe!” “Sto bodova!” – na to će Petar.
