No, budući da u Crkvi vjerovanje u privatne objave nije nužno, katolici mogu slobodno odlučiti koliko će prostora u svom osobnom životu dati ukazanjima i porukama koje ta ukazanja daju.
Marijanska ukazanja koja Vatikan nije službeno priznao, ali uživaju podršku hijerarhije
Pored sedamnaest marijanskih ukazanja koja je Vatikan službeno priznao (Tepeyac – Guadalupe, Meksiko; Le Laus, Francuska; Rim, Italija; La Salette, Francuska; Lourdes, Francuska; Champion, SAD, Pontmain, Francuska; Gietrzwald, Poljska; Fátima, Portugal; Beauraing, Belgija; Banneux, Belgija; Amsterdam, Nizozemska; l’Île-Bouchard, Francuska; Betania, Venezuela; Akita, Japan; Kibeho, Ruanda; Lipa, Filipini), poznat je i cijeli niz hodočasničkih mjesta koja imaju otvorenu podršku papa i lokalnih ordinarija i koja privlače velik broj hodočasnika i molitelja, ali koje Vatikan nikada nije službeno priznao kao mjesto ukazanja.
RAZLUČIVANJE UKAZANJA TRIDENTINSKI SABOR (1545.- 1563.) je utvrdio da je mjesni biskup prvi i glavni autoritet u prosudbi autentič- nosti navodnih ukazanja. Potvrda Vatikana nije nužna da bi se neko ukazanje smatralo vjerodostojnim. Nakon što mjesni biskup prizna neko ukazanje, Vatikan ne mora učiniti ništa, ali može dati službenu pismenu izjavu (Pio XII. – Simon Stock i karmelski škapular; Leon X. – Gospa od Milosti, Cotignac) ili nakon nekog vremena iskazati priznanje na neki drugi način. Papa može posjetiti to mjesto (Ivan Pavao II. – Knock; Benedikt XVI. – Savona), okruniti kip ili sliku, poslati zlatnu ružu, odobriti izgradnju crkve ili uzdignuti crkvu na čast bazilike (Ivan Pavao II. – Knock), uspostaviti blagdan ili proglasiti vidioca ili vidioce blaženima ili svetima (bl. Antonio Botta, sv. Katarina Labouré, bl. Alexandrina Maria da Costa). Pozitivan sud mjesnog biskupa (koji nije bio potvrđen od Vatikana) teoretski može poništiti njegov nasljednik, no to se nikada nije dogodilo. Događalo se da negativan sud i nerazriješenu, odnosno otvorenu situaciju mjesni biskupi razriješe na pozitivan način. U slučaju Amsterdama (Ida Peerdeman i Gospa svih naroda, 1945.-1959.), mjesni su ordinariji u dva navrata (1956. i 1957.) zabranjivali javno štovanje. To je potvrdio tadašnji Sveti Oficij 1957. godine. Kongregacija za nauk vjere je u dva navrata (1972. i 1974.) bila izrazila neslaganje sa širenjem te pobožnosti, no na kraju je došlo do promjene: 31. svibnja 2002., s dopuštenjem prefekta Kongregacije za nauk vjere, haarlemski biskup mons. Jozef Marianus Punt priznaje ukazanja. Kongregacija je 2005. godine zahtijevala teološku korekciju molitve koja se širila uz sličicu Gospe svih naroda, što je odmah bilo i učinjeno.
TRI „CONSTATA“
Prema katoličkoj teologiji, mjesni biskup može donijeti tri različita suda:
• Constat de supernaturalitate = UTVRĐENO je da JE NADNARAVNOG podrijetla
• Non constat de supernaturalitate = NIJE UTVRĐENO da JE NADNARAVNOG podrijetla
• Constat de non supernaturalitate = UTVRĐENO je da NIJE NADNARAVNOG podrijetla
KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE je na godišnjem plenarnom okupljanju u studenom 1974. razmatrala i pitanja vezana uz navodna ukazanja i objave. Nova otkrića u teologiji i psihologiji postavljala su nova pitanja o načinu prosudbe takvih događaja. Plod tih rasprava bio je dokument na četiri stranice na latinskom pod naslovom „Normae S. Congregationis pro doctrina fidei de modo procedendi in diudicandis praesumptis apparitionibus ac revelationibus“ (Norme svete Kongregacije za nauk vjere o postupanju pri prosudbi navodnih ukazanja i objava). Taj je dokument u veljači 1978. odobrio papa Pavao VI., a potpisali su ga kardinal Franjo Šeper (prefekt Kongregacije za nauk vjere) i nadbiskup Jérôme Hamer (tajnik Kongregacije za nauk vjere). Sveta je Stolica odlučila da to bude interni dokument namijenjen biskupima te da kao takav ne treba biti objavljen. Podijeljen je biskupima sub secreto i nije bio objavljen u službenom vjesniku Svete Stolice Acta Apostolicae Sedis. Godine 2012. Kongregacija za nauk vjere objavila je taj tekst na latinskom i u prijevodu na pet jezika, s predgovorom kardinala Williama Levade, prefekta Kongregacije za nauk vjere.
