Nedavno, nakon što sam rodila drugo dijete, neki moji dobri prijatelji, koji me poznaju iz vremena kad sam bila djevojka, rekli su mi kako ne mogu vjerovati da sam sad majka dvoje djece. Iskreno, i ja to isto osjećam. Gledam svoju djecu, ta lijepa, složena i ovisna ljudska bića kojima nas je Bog blagoslovio, i pitam se kad smo to moj suprug i ja zapravo postali spremni za roditeljstvo. Je li to bilo nakon vjenčanja, kad smo pomislili da bismo pristupili trećem koraku naše ljubavne veze? Ili je to bilo nakon što smo kupili veliku kuću i odlučili da nam treba još ljudi da žive u njoj?
I onda mi je sinulo. Ni u jednom trenutku nisam bila spremna za roditeljstvo. Čak ni danas to nisam.
Znači li to da se kajem što imam djecu? Ne. Zapravo, u pitanju je potpuna suprotnost. To što smo otvorili svoja srca za stvaranje novoga života bila je najbolja odluka koju smo ikad učinili. Iskreno, ne bih rekla da postoji način da itko bude spreman da bude roditelj, čak i kad on to postane. To je sasvim dinamično i neobično te uvijek zahtijeva nove podvige – tjelesne i duševne.
Znam da postoji bezbroj razloga zbog kojih bračni parovi odgađaju trudnoću i ne želim nijedan od njih opovrgavati. To što netko želi biti financijski osiguran, što želi postići neke obrazovne ili poslovne ciljeve, ili što jednostavno želi uživati u ulozi mladenaca bez djece – sve sam te razloge već čula. Ali ne želim nikomu govoriti da ti razlozi nisu opravdani. Želim vam reći da ni za nekoliko godina, nakon što uštedite nešto novca, postignete zvanje, budete promaknuti na poslu ili ste već nekoliko godina u braku, vi se nećete osjećati spremnima za roditeljstvo. Nitko nikad nije spreman za to. Ne zato što bi to bila ogromna odgovornost za koju se nikako ne možete pripremiti, nego zato što, kako mi je jednom rekao jedan razuman svećenik, kad odlučite postati roditeljima, dopuštate svomu srcu da ono živi i izvan vašega srca. To znači da dolazite na sasvim novu razinu ranjivosti dok gledate jedan mali dio sebe kako postaje nova individua. Konačno, to znači da sebi dopuštate da budete sasvim ovisni o malom djetetu, koje u vaše živote ulijeva sasvim novu dimenziju svrhovitosti, sreće i ljubavi, na način kako nikad ne biste očekivali.
Čak i sad, kad imam dvoje djece, još se uvijek ne smatram kvalificiranom za ovu stvar koju zovemo roditeljstvo, ali nisam jedina. Komičar Jim Gaffigan sjajno je to opisao: „Svake noći prije nego odem da odspavam svojih sat vremena, pomišljam istu stvar – evo ga, još jedan dan što sam glumio da znam što činim. Većinu vremena osjećam se sasvim nesposobnim da budem roditelj. To je ono vrijeme kad sam budan.”
To je velika ironija roditeljstva. Jedno ili više malih ljudi koji misle da znaju sve sasvim su ovisni o svojim roditeljima. A roditelji znaju da ni sami još ništa ne razumiju. Čak i kad prije rođenja pomisle da su 100 % spremni da postanu roditelji, ubrzo shvate koliko su pogriješili. Mama i blogerica Lauren Hartman priznala je: „Nemam pojma što radim. A roditelj sam koji ima fakultetsku diplomu iz struke dječjega razvoja. Mi jednostavno činimo sve što možemo i učimo u hodu.”
Vidite, to što ćete postati majka ili otac, toliko je nevjerojatno različito od svega što ste ikad bili i doživjeli. Iznenadit ćete se. Još uvijek me začuđuje koliko posla, novca, nereda, ali i smijeha, radosti i osobito nezamislive ljubavi kao roditelj doživim. Tko god kaže da je sasvim svjestan svega što dolazi s roditeljstvom i da ga ništa nije iznenadilo ili je robot ili laže.
Ne želim vas nagovarati da odmah zatrudnite. A pogotovo ne želim da vas opteretim još više. Jer zasigurno osjećate pritisak svojih dobroćudnih roditelja koji žele postati baka i djed kao nekakav obred nasljeđivanja. Samo bih vas željela ohrabriti ako strpljivo očekujete dan kad će se oblaci razdijeliti i da ćete osjetiti potpunu spremnost na roditeljstvo. Jer to se neće dogoditi.
I kako je rekla jedna mudra majka: „Zapravo nikad nisi spreman za roditeljstvo. Jednostavno se pripremi koliko možeš i uskoči!” Vjerujte mi. To će biti najbolja odluka koju ste ikad učinili.
Elizabeth Pardi
