Sveti Franjo u samo dvije rečenice izrekao je sve bitno o grijehu zavisti. O grijehu koji je tako duboko ukorijenjen u svakome od nas, a koji današnji čovjek teško razumije. Danas ovaj grijeh kao da ne postoji jer svijet voli pobjednike, kako kaže jedna pjesma, i u takvom svijetu na drugog se gleda kao na protivnika jer na tronu može biti samo jedan. U takvom načinu života drugi nam smetaju, a sve ono dobro što imaju i rade postaje za nas predmetom zavisti. Život je kao jedno natjecanje u kojem jednostavno moraš biti najbolji. U tom kontekstu mnogi i opravdavaju grijeh zavisti. Kao da je grijeh ono što nas motivira da budemo bolji, brži, jači.
Sveti Franjo nam pokazuje jednu drugu logiku, jedinu ispravnu, logiku evanđelja. Bog ne gleda kao ljudi. Ne moram biti najbolji da bi bio doživljen, cijenjen i ljubljen. Bog nas jednostavno voli. Ako znam da sam ljubljen, da me Bog bezuvjetno voli ovakvog kakav jesam, onda nemam potrebu uopće se uspoređivati s drugima. Sama ta spoznaja mi je dovoljna. Onda ću prihvatiti i činjenicu da Bog jednako tako ljubi svakog brata i sestru na ovom planetu, da kod Oca ima dovoljno mjesta za sve (usp. Iv 14,2), da je svatko dragocjen u Božjim očima te da Bog djeluje i daje kako hoće i kome hoće.
Jednostavno ako gajim iskren odnos s Bogom dozvolit ću Bogu da on bude Bog. Isto tako ako je uredan odnos s Bogom uredan je i odnos s ljudima te nam ne bi bilo oko zlo što je on dobar (usp Mt 20,15) ne bi bilo mjesta za zavist jer svi smo udovi istoga tijela (usp. 1 Kor 12,20). Ne samo da ne bi zavidjeli drugima na dobrima koje Gospodin po njima govori i čini, nego bi se, kako kaže apostol, radovali sa radosnima (usp. Rim 12,15). Upravo je to lijek protiv ovog uvijek prisutnog grijeha. Vidjeti dobro drugih, gledati ga rado i zato hvaliti Oca koji je na nebesima.
„Zahvaljujmo stoga Bogu za svoju braću i sestre; zahvaljujmo mu za dobro koje On čini i govori po njima za izgradnju svoga kraljevstva! Tako ćemo u sebi pobijediti svaki pokušaj hule na Boga“[1]
