I što se više smućuju ako im se oduzme služba poglavara nego dužnost pranja nogu, to više sebi pribavljaju kese (Iv 12,6) kao opasnost po dušu.
Gotovo cijelu povijest franjevaštva, od osnutka Reda do danas, Franjin lik, život i djelo prvenstveno vežemo uz siromaštvo u materijalnom smislu. To i nije, donekle, netočno. Ipak valja nam u svakom vremenu i uvijek iznova tražiti i pronicati onaj dublji motiv koji je Franjinom nutarnjem siromaštvu dao vanjski izraz.
Ova opomena donosi nam samo jedan pogled na bogatstvo tog otajstvenog siromaštva duha (usp. Mt 5,3) koje je Asiški siromašak u sebi noseći živio. Naime, kao evanđeoski čovjek, Franjo je nastojao usvojiti lik Isusa Krista ne samo razumom i srcem, već do mjere da sav njegov život postane život (s)uobličen s Kristom, u Kristu i za Krista – živjeti njegovu ljudsku egzistenciju pred Očevim pogledom.
Dobro je on razumio da je Sin Božji – Gospodar – došao i učinio se slugom, a da se mi – sluge – nerijetko pravimo gospodarima ne razumijevajući i ne usvajajući pri tom bit Božje blizine ostvarene u Isusu Kristu kroz sebedarje i ponizno služenje bližnjemu tj. kroz najobičnije službe koje nam se gotovo uvijek čine kao najmanje božanske, a samim tim i ne prikladne Boga.
Na tom tragu ovu opomenu možemo pratiti u dva smjera. Ponajprije se govori o onima kojima je udijeljena služba predstojništva tj. poglavarstva nad i među braćom. Franjo tu službu u duhu jednostavnosti izjednačuje sa službom pranja nogu. Tim jasno aludira na događaj u dvorani Posljednje večere u kojemu je Isus tu gestu učinio svojim učenicima. On, Sin Božji koji je s Ocem i Duhom Svetim stvarao svijet kleči pred prašnjavim nogama svojih slugu – stvorenja. Koliko god ovo izgledalo nedopustivo Boga strašne moći i veličine (na kojeg smo mi u svojim glavama navikli), ovaj ponizni čin Učitelja ne oduzima mu ništa od njegova božanskog dostojanstva jer kaže: Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge (Iv 13,14).
Dakle, tom gestom, koju su inače činili robovi, Isus nije prestao biti Gospodin i Učitelj. Nije prestao biti Bog. Stoga nas ona i danas provocira i raskrinkava našu nutrinu u kojoj iskrivljeno shvaćanje nadgledništva i vlasti u Crkvi i nije ništa drugo doli odraz našeg iskrivljenog shvaćanja Boga jedino i samo kao Pantokratora što pak posljeduje tim da se u jednoj takvoj povjerenoj službi počnemo ponašati kao bogovi (usp. Post 3,5) potiskujući u zaborav neophodnu svijest tko je uistinu (jedini) Magister, a tko minister.
S druge strane, Franjo je prianjajući cijelim svojim bićem uz primjer svoga Učitelja, sa željom da mu bude što sličniji, posluhom vjere shvatio i nastojao živjeti ovaj, nama često skriveni (zbog oholosti života), ali jedini pravilni stav stvorenja prema služenju. Zato se, prema njemu, i nije vrijedno uznemiravati zbog oduzeta predstojništva koje po sebi i nije više čast nego li teret.
Imajući sve ovo pred očima daje nam se razumjeti stvarnost Tijela Crkve kao i sveukupnog našeg vjerničkog svakodnevnog života i poslanja. Prema tome hijerarhija u Crkvi nije piramidalna s vrhom prema gore, već okrenuta vrhom dolje tako da onaj dolje – papa kao poglavar Crkve – zapravo nosi najveće breme odgovornosti, služenja i brige za njezine udove.
Na kraju stavimo sami sebe pred, i nama, upućeno Isusovo pitanje: Razumijete li što sam vam učinio? Ako smo razumjeli, stavljajući se u zagovor svetoga Franje, moleći pomoć Trojedinoga Boga da u nama Riječ djelom postane prenesimo u život primjer Isusovog gospodstva u služenju. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih (Iv 13,15).
