Naletjela sam na žustru političku raspravu u ženskoj svlačionici. Bilo mi je nelagodno. Inače ne običavam upadati u tuđe razgovore, pogotovo ne dok se tuširam. No bila sam u žurbi, a prije toga sam već morala odgoditi tuširanje jer je svlačionica teretane bila zatvorena zbog čišćenja. Prijateljica mi je čuvala djecu vani i čekali su me da se vratim.
Međutim te su me dvije žene pogledale i ja sam im se nasmiješila i nekako sam se uključila u njihov razgovor…
To je bilo strašno iskustvo za njega; plakao je i bjesnio na liječnike
I tako smo se našle nas tri, sve poluodjevene, dok je jedna od onih dviju počela prepričavati sinovljevo iskustvo s pobačajem. On je imao već dvije djevojke koje su pobacile. I oba su puta, svjedoči majka, bila strašno iskustvo za njega.
Prvi put je, kaže ona, plakao i bjesnio na liječnike. Nenametljivo sam natuknula da je to bila najnormalnija reakcija, jer je to bio njegov urođeni nagon za zaštitom. Drugi put je, nastavila je pripovijedati ta majka, počeo uzimati droge i otada mu je život išao samo nizbrdo.
Ispričala sam joj o programu postabortivna iscjeljenja koji provodi organizacija „Rachel’s Vineyard“. Ona nije nikada prije čula za organizaciju koja nudi pomoć onima koji pate od posljedica pobačaja te je rekla da će tu informaciju prenijeti sinu. Ali požalila se je da su se udaljili. Rekla sam joj da naš susret nije bio slučajan. (Ponavljam da sam se ponovo vratila u svlačionicu zbog tuširanja.) Obećala sam joj i da ću moliti za njezina sina, Christophera, tog petka na Hodu za život. Molitva čini čuda!
„Znam da je bio dječak. Već sam bio izabrao neka imena za njega…”
To je bilo već drugi put da sam se suočila sa stvarnošću pobačaja i njegovih posljedica na muškarce. Prije kojih pet godina mladić koji je živio u kući preko puta pojavio se je pred mojim ulazom. Nismo se posjećivali, pa mi je njegov odlazak bio neočekivan. „Moja je djevojka danas pobacila“, započeo je. Na licu toga mišićava 21-godišnjeg mladića, koji je volio automobile, pojavile su se suze. Gledao je u daljinu i govorio više za sebe: „Mi više nismo zajedno, ali rekao sam joj da ću se brinuti za dijete. Razgovarao sam s ocem i dogovorili smo se da ćemo ga mi uzeti k sebi. Znam da je bio dječak. Već sam bio izabrao neka imena za njega.“
Nisam znala što bih mu rekla, ali sjetila sam se reći mu da je to dijete i dalje njegovo i da mu još uvijek može dati ime.
Uskoro smo se preselili i ne znam što je bilo poslije. Budući da nismo imali nikav kontakt s tom obitelji, ne znam što je bilo s njim. Ali on je jedan od razloga zašto idem na Hod za život. On i Christopher. Hodam za djecu i njihove majke, naravno. Ali hodam i za očeve!
