Potvrdu okakvog shvaćanja imamo i u Svetom Pismu. Tako npr. u Poslanici Rimljanima nalazimo: “Vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire.” (Rim 1,20), dok u Knjizi mudrosti stoji: “Prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu” (Mudr, 13,5).
Općenito, stvari u životu spoznajemo na dva načina: ili neposrednim opažanjem (iskustvom), ili dokazivanjem. Budući da Bog u pravilu nije predmet neposrednog iskustva, to znači da je naše sigurno uvjerenje o Bogu opravdano onda ako se može objektivno valjano dokazati da Bog uistinu postoji.
Dokazati znači opravdati istinitost nekog suda na taj način, da se pozivamo na neke istinite i sigurne sudove, iz kojih jasnom nužnošću izvodimo istinit i siguran zaključak.
Dvjema glavnim vrstama dokaza za opstojnost Božju smatraju se oni koji se obično nazivaju “a priori” (lat. “od prvoga”, tj. od onoga što dolazi prije) i “a posteriori” (lat. “od kasnijega”, tj. od onoga što dolazi poslije). Razlika među njima je u polazištu. Dok “a priori” dokazi imaju polazište nezavisno od iskustva, npr. u samom pojmu Boga, “a posteriori” dokazi polaze od onoga što susrećemo u iskustvu, npr. od nekih pojava u svijetu, ili od čovjeka i njegovog nutrarnjeg iskustva. Klasičnim “a posteriori” dokazima smatra se čuvenih pet putova svetog Tome Akvinskoga.
Sustavna razrada ovih dokaza spada na filozofiju. No to nikako ne znači da samo veliki filozofi znaju da Bog postoji i da bismo svi morali biti veliki filozofi da bismo se o tome uvjerili.
Filozofski dokazi nisu ništa drugo nego sustavno razrađen jednostavni postupak po kome su svi, pa i najpriprostiji ljudi, u stanju spoznati opstojnost Božju. Ta ne moramo biti veliki mudraci da bismo znali da svaka stvar ima i mora imati razlog svoga postojanja, da ništa ne može nastati i nije nastalo samo od sebe, da red dolazi od umnog bića, da nema zakona bez zakonodavca.
To shvaćamo već iz najosnovnijeg opsega spoznaja. Neke od ovih argumenata razmotrit ćemo detaljnije u zasebnim tekstovima. Smatramo da svatko tko ih bez predrasuda razmotri, može s potpunom sigurnošću zaključiti da Bog postoji. Netko, doduše, može i odbaciti zaključak koji iz ovih argumenata sigurno slijedi, ali to znači odbacivanje svjedočanstva razuma.
