Jer su se tamo događala ukazanja, tamo se nebeska stvarnost nekako sasvim približila materijalnoj svjetskoj stvarnosti. Osim toga tamo se masovno i mnogo moli, često vrlo žarko, svim srcem, te se snaga milosti tu nekako zadržala. Kad blagoslivljamo vodu, ona dobiva snagu da nas blagoslivlja. Tako i hodočasnička mjesta imaju na sebi blagoslov i milost, snagu neba te se to na nas slijeva. Naš duh jednostavno doživljava tu stvarnost neba i mi osjetimo neku blagost, mir i prisutnost Boga.
Osim toga idući na hodočašće mi činimo pokoru, hodamo, kisnemo, gladni smo i žedni, umorni, ali taj napor uzimamo na sebe, jer nam je Bog važan i jer nam je nužna pomoć u bolesti, nevolji, obiteljskoj svađi i tjeskobi. Tako nam putom do mjesta hodočašća raste vjera. Tamo se još ispovijedimo i tako smo svestrano obraćeni i čisti pred Bogom, a to znači spremni za darove Božje. Stoga se iz hodočasničkih mjesta vraćamo preobraženi, duhom obnovljeni, novi ljudi. A takve nas treba naše društvo, a i mi sami.
