No, ako se promatra moje srce, potpuno pripadam Isusovom srcu." Tako se predstavljala Majka Tereza, najpoznatija misionarka XX. stoljeća, glasnica ljubavi, ljudskog dostojanstva, Kristova svjetla i mira u svijetu, rođena u Skoplju 26. kolovoza 1910. godine. Iako je bila sitne građe, imala je vjeru snažnu poput stijene, želeći Kristovu ljubav donijeti siromašnima djelujući upravo među njima. Zbog toga ju je papa Ivan Pavao II. na misi beatifikacije nazvao "službenicom svih", "ikonom dobrog Samaritanca", "malenom ženom zaljubljenom u Boga", "skromnom glasnicom Evanđelja" i "neumornom dobročiniteljicom čovječanstva."
Među brojnim nagradama koje je primila za života, posebno se ističe Nobelova nagrada za mir 1979. godine. Majka Tereza primila ju je u ime svih onih kojima je poslana, te je upravo na njih skrenula pozornost javnosti: "Izabrala sam siromaštvo kako bih bila sa siromašnima. Ipak, zahvalna sam što ste mi dali ovu nagradu, u ime gladnih, neobučenih, beskućnika, obogaljenih, slijepih, gubavih, u ime svih onih neželjenih, nevoljenih, za koje društvo ne mari, u ime svih ljudi koji su postali teret društvu i koje svatko odbacuje." Govor na primanju nagrade iskoristila je i za obranu nerođenih: "Ako čujete da koja žena ne želi zadržati začeto dijete i odluči pobaciti, pokušajte je uvjeriti da mi dade to dijete. Voljet ću ga, gledajući u njemu znak Božje ljubavi."
Osjećala je Kristovu žeđ za ljubavlju
Od Skoplja, u kojemu je rođena kao Agnes Gonxha Bojaxhiu, životni put ove svetice siromašnih vodio je preko Irske, gdje je stupila u misionarsku zajednicu sestara iz Loreta 1928. godine, do Indije, u kojoj je radila kao bolničarka i nastavnica. No, mistični doživljaji u vlaku na putu iz Calcutte u Darjeeling 10. rujna 1946. godine, kada je čula Isusov "poziv unutar poziva", promijenio je njezin život. Kako je zapisala, "toga dana Bog mi je uputio poziv: gasiti Kristovu žeđ služeći mu u najsiromašnijima od siromaha", a kasnije je, u prvom nacrtu Pravila svoje nove družbe, to ostavila kao osnovno poslanje: "Glavni cilj Misionarki ljubavi jest gasiti žeđ Isusa Krista na Križu za ljubavlju i dušama." Svojim sestrama poslanje je tumačila polazeći upravo od Isusovih riječi s križa: "Žedan sam." Dvije godine nakon Isusovog poziva, koji je doživjela putujući u vlaku, napustila je zajednicu loretskih sestara i počela živjeti među najsiromašnijima u Indiji noseći njihovu tradicionalnu odjeću sari. Godine 1950. osnovala je redovničku zajednicu – Misionarke ljubavi.
Misionarke ljubavi
Središnje poslanje Misionarki ljubavi je skrb za milijune siromašnih, bolesnih i umirućih diljem svijeta. Značajna je i njihova skrb za hendikepiranu djecu, od kojih je njih više tisuća usvojeno i smješteno u obitelji. Djeluju isključivo zahvaljujući donacijama ne želeći osnivanje fondova za svoj rad, jer je osnova pomaganje na slobodnoj volji ljudi, a ne prikupljanje sredstava u ime Majke Tereze. Danas u svijetu djeluje oko pet tisuća sestara, pripadnica osamdeset nacionalnosti iz 130 zemalja. U generalnoj kući u Calcutti su i četiri Hrvatice. Misionarke ljubavi nakon smrti utemeljiteljice vodi s. Nirmala Joshi, Indijka koja je uz Majku Terezu živjela punih 40 godina, sve do njezine smrti. Formacijski centri za Misionarke ljubavi su, osim u Calcutti, i u Rimu, Varšavi, Washingtonu, San Franciscu, Manilli, Nairobiju i drugdje. Prve Misionarke ljubavi u Zagreb dolaze 1979. godine te su do 2000. godine djelovale u Branjugovoj ulici, iza Zagrebačke katedrale. U jubilarnoj godini Zagrebačka nadbiskupija uredila im je prostorije u Jukićevoj ulici, gdje djeluju i danas. Skrbe se za 60-ak osoba u prihvatilištu, gdje uz to dnevno hrane oko 150 beskućnika. Ovdje je trenutno 7 sestara, i to iz Indije, Bangladeša, Srbije, Nizozemske, Poljske i Hrvatske. Jedini grad u kojem su prisutne u BiH je Banja Luka, gdje djeluju šest godina. Njihova je kuća smještena u Gundulićevoj ulici, u užem središtu grada. Ondje su četiri sestre: dvije Indijke, Poljakinja i Hrvatica.
Calcutta – grad umirućih i hodočasničko mjesto
No, vratimo se Calcutti (od 2001. koristi se naziv Kolkata), glavnom gradu indijske države Zapadni Bengal, gradu koji ima oko 16 milijuna stanovnika, "gradu umirućih", kako ga je nazvao indijski premijer Rajiv Ghandi, zbog tisuća beskućnika koji umiru na ulicama. Kuća za umiruće smještena je u četvrti Kaligat. Ovdje je na stotine ljudi uzetih s ulice koji, uz brigu Misionarki ljubavi i osnovnu medicinsku pomoć, dostojanstveno čekaju smrt. U Calcutti sestre se brinu i za napuštene muškarce, žene i djecu, za neishranjenu djecu koju nakon oporavka vraćaju u obitelji. Gotovo svi znaju za Majčinu kuću, kako se naziva Generalna kuća Misionarki ljubavi, zgrada na četiri kata u kojoj je Majka Tereza provela velik dio života. Danas ovdje živi i radi više od dvije stotine sestara. Krajem 2004. godine glavna ulica Calcutte dobila je ime Majke Tereze, a godinu dana ranije to se dogodilo i u indijskom glavnom gradu New Delhiju.
Za vrijeme praznika, u ljetnim mjesecima, Calcutta postaje i hodočasničko središte, jer u njoj počiva tijelo Majke Tereze, preminule 5. rujna 1997. godine. Smrt je za nju bio samo prijelaz, povratak k Ocu! Grob Majke Tereze velika je jednostavna grobnica od bijelog mramora. Sadašnja poglavarica s. Nirmala sjeća se riječi koje joj je Majka Tereza rekla prije smrti na upit po čemu bi željela da ju pamte: "Volite se kao što sam ja voljela vas." Novinari koji pohode njezin grob u Calcutti svjedoče da je to mjesto na kojem se predstavnici različitih religija okupljaju na zajedničku molitvu: bez prethodne organizacije pripadnici različitih religija se susreću i počinju zajednički moliti.
Albanski korijeni
Deset godina nakon smrti Majke Tereze, albanska vlada zatražila je prijenos njezinih zemnih ostataka iz Indije u Albaniju, kako bi bila pokopana uz majku i sestru u Tirani, albanskom glavnom gradu. No, budući da je bila indijska građanka, Indija je prošle godine odbacila spomenutu molbu albanske vlade. Važno je spomenuti da su komunističke vlasti Majci Terezi dugo branile dolazak u Albaniju, gdje su živjele njezina majka i sestra. Posjet Albaniji uspio joj je 1989. godine, a pratila je i papu Ivana Pavla II. u pohodu toj zemlji 1993. godine. Nakon toga je u Albaniji otvorila i svoje prve zajednice. U novije vrijeme glavne ulice u albanskim gradovima nose ime "Nene Tereze", Majke Tereze, kao i zračna luka u Tirani, na čijem je ulazu podignuta njezina statua. U Nacionalnom muzeju u Tirani otvoren je, njoj posvećen, memorijalni odjel u kojem su izloženi dokumenti o životu i djelu Majke Tereze.
Makedonija je kritizirala želju Albanije da se upravo u tu zemlju prebaci njezino tijelo, te je u njezinom rodnom Skoplju podigla spomenik Majci Terezi. Prošle godine, pak, u Skoplju je podignuta Spomen-kuća Majke Tereze, izgrađena prema nacrtu njezine rodne kuće. U oltar u kući smješten je dio njezinih moći iz Calcutte.
Na Kosovu je 2010. godina proglašena Godinom Majke Tereze, u povodu 100. godišnjice njezinog rođenja. Godinu obilježava 30-ak događaja i manifestacija na svim razinama, od svečanih akademija do liturgijskih slavlja, poput onoga koje će biti u Prištini 5. rujna ove godine, kada će Majci Terezi biti posvećena katedrala, kako je najavio don dr. Lush Gjergji, generalni vikar Prizrenske biskupije, svećenik koji je Majku Terezu pratio punih 30 godina.
Beatifikacija bez odgode
Glas o svetosti Majku Terezu pratio je još za života. Proces za njezinu beatifikaciju počeo je dvije godine nakon njezine smrti, 1999. Vodio ga je postulator p. Brian Kolodiejchuk, podrijetlom Kanađanin, koji je i osobno bio blizak s blaže-nicom. Kauza za beatifikaciju trajala je šest godina i prikupljeno je oko 35.000 stranica materijala koji govore o Majci Terezi i njezinom svetačkom životu, a 113 osoba svjedočilo je o njezinoj svetosti. Tijekom kauze otkrivena su tri vida njezina nutarnjeg života: privatni zavjet, koji je učinila još kao loretska redovnica, o služenju najsiromaš-nijima među siromasima, mistična iskustva, koja su bila nadahnuće za utemeljenje Misionarki ljubavi, te njezino prisno dioništvo u Kristovom križu, tijekom dugih godina nutarnje tame. Papa Ivan Pavao II., koji ju je osobno poznavao i cijenio njezin rad, dopustio je pokretanje postupka bez kanonski propisanog čekanja od pet godina nakon smrti. Odobrio je i priznanje čuda koje je pripisano Majci Terezi, čudesno ozdravljenje Indijke Monike Besra od velikog tumora u trbuhu, koji je nestao bez liječničkog objašnjenja nakon što je medaljon sa slikom Majke Tereze stavljen na oboljelo mjesto. Bilo je to na dan prve godiš-njice njezine smrti. U propovijedi za vrijeme beatifikacije Ivan Pavao II. rekao je kako je ona naviještala Evanđelje "svojim životom potpuno darovanim siromašnima, ali isto-dobno i potpuno uronjenim u molitvu." Željela je biti "znak Božje ljubavi, Božja prisutnost i njegovo suosjećanje te tako sve podsjećati na vrijednost i dostojanstvo svakoga Božjeg bića ljubljenog i stvorenog za ljubav." Zato je "vodila duše k Bogu i Boga k dušama". Svjedoci tih događanja kažu da je Ivan Pavao II. nakon beatifikacije Majke Tereze, 19. listopada 2003. godine rekao da sada može "i on otići" te je citirao riječi starca Šimuna: "Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru..." Zanimljivo je da je Ivan Pavao II. upravo ovom beatifikacijom obilježio, ne samo Misijski dan te godine, već i 25. obljetnicu svojega pontifikata. Poznavatelji Majke Tereze kažu da nije željela primiti Nobelovu nagradu, no papa joj je tada poručio da to mora učiniti "u ime Krista, Crkve i redovništva, jer smo počašćeni svi mi, za cijelo služenje koje Crkva čini". A Papina želja za nju je bila želja Božja. I nakon primanja nagrade, razmišljala je o povlačenju iz javnosti. Čeznula je za kontemplativnim životom. No, Ivan Pavao II. ponovno ju je ohrabrio u poslanju govoreći: "Molim vas, idite gdje god vas zovu." Nakon toga susreta govorila je: "Nemam vremena starjeti jer Bog me, preko pape i Crkve, još uvijek treba."
