Mi smo još uvijek u Betlehemu – Marija, ja i mali Isus.
Dogodilo se puno toga o čemu ti nisam mogao pričati prošloga ljeta. Tada mi ne bi povjerovala, a možda ti sada to mogu reći. Nadam se da ćeš razumjeti.
Ti znaš da sam oduvijek volio Mariju. Ti i tata ste me znali zadirkivati za nju dok je bila još djevojčica. Ona i njezin brat su se običavali igrati u našoj ulici. Naše obitelji su se družile. Ali, najteži dan u mome životu dogodio se prije nešto manje od godinu dana, kada sam imao dvadeset, a Marija tek petnaest godina. Sjećaš se toga dana, zar ne?
Nevolje su započele nakon što smo se zaručili i dogovorili sve vezano za brak. Istoga proljeća Marija je iznenada otišla posjetiti svoju rođakinju Elizabetu u Judeju. Ostala je ondje puna tri mjeseca. Nakon što se vratila počela su šaputanja i govorkanja da je trudna.
Bio je tmuran dan kada sam je napokon suočio s tračevima. Marija, upitao sam je napokon, jesi li trudna?
Pogled njezinih jasnih smeđih očiju pao je na moje. Klimnula je glavom.
Nisam znao što bih joj rekao. Tko?, napokon sam zamucao.
Spustila je pogled. Josipe, reče mi, nema načina da ti to objasnim. Ne bi to razumio. Ali bih htjela da znaš da mi nije stalo ni do koga drugog osim do tebe. Ustala je, nježno mi uzela ruke u svoje, poljubila ih kao da joj je to posljednji put a zatim se uputila kući. Mora da se kidala u sebi. Znam da ja jesam.
Ostatak dana sam pokušavao raditi svoje svakodnevne poslove. Čudno je kako se nisam ozlijedio. U početku sam bio ljut i svoje sam frustracije iskalio na vratima što sam ih pravio. Navirale su mi svakakve misli i nisam se mogao skoncentrirati na posao. Na kraju sam odlučio razvrgnuti zaruke. Previše sam je volio da bih to učinio javno.
O tome nisam mogao pričati s tobom niti s bilo kime. Otišao sam rano u krevet i pokušao zaspati. Neprestano su mi se vraćale njezine riječi. Nije mi stalo ni do koga drugog osim do tebe… Nije mi stalo ni do kog drugog osim do tebe… Kako sam želio da joj mogu povjerovati.
Ne znam kada sam napokon zaspao. Majko, Bog mi je poslao san. Anđeo Božji je došao do mene. Njegove riječi su mi se uvukle u misli tako da ih se sjećam kao da je to bilo jučer.
Josipe, sine Davidov, zagrmio je, ne boj se uzeti Mariju za svoju ženu jer ono što nosi od Duha je Svetoga.
Majko, nisam vjerovao svojim ušima. To je bio odgovor! Anđeo je nastavio, rodit će sina a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod od grijeha.
Anđeo me uhvatio za ramena svojim širokim rukama. Dugo je zurio u mene. I kada se okrenuo spreman na odlazak, primijetio sam osmjeh na njegovu sjajnom licu.
Uspravio sam se u svom krevetu. Više nisam spavao nakon toga. Dugo sam razmišljao o svemu prebirući riječi u svojim mislima. Ustao sam i tiho se obukao kako te ne bih probudio.
Mora da sam dugo hodao ispod neba bez mjesečine. Zvijezde su probadale tamu poput tisuću tankih igala. Topli povjetarac mi je puhao u lice.
Pjevao sam pjesme Bogu, majko. Da, ja pjevao, ako možeš to zamisliti. Nisam mogao suzdržati svoju radost. Rekao sam mu da ću uzeti Mariju i brinuti se za nju. Rekao sam mu da ću je paziti – i dijete – bez obzira što drugi budu govorili.
Vratio sam se upravo kada je sunce ljubilo vrhunce planina. Ne znam, majko, sjećaš li se još uvijek toga jutra. Očima svoga sjećanja gledam taj dan kao da je bio jučer. Hranila si kokoši, iznenađena da me vidiš vani. Sjećaš se?
Sjedni, rekoh ti. Moram ti nešto reći. Uzeo sam te za ruku i pomogao ti sjesti na veliki kamen. Majko, rekao sam, dovest ću Mariju kao svoju ženu u našu kuću. Možeš li napraviti mjesta za njezine stvari?
Dugo si šutjela. Znaš što će se pričati, zar ne sine?, napokon si prozborila dok su ti oči svjetlucale.
Da, majko, znam.
Glas ti je počeo rasti. Da ti je otac živ, kažem ti, imao bi ti što reći. Upravo o tome što ti se događa prije vjenčanja. Sramoćenje obitelji i svega. Ti… ti i Marija biste se trebali sramiti samih sebe!
Nikada mi ne bi povjerovala sve i da sam ti pokušao objasniti, zato i nisam. Da je anđeo govorio s tobom, tada me ne bi onako prezirala.
Majko, činim ispravnu stvar, rekao sam.
Zatim sam počeo govorit kao da sam ja glava kuće. Kada ona dođe ne želim ni riječi o svemu ovome, promrmljao sam. Ona je tvoja nevjesta i poštivat ćeš je. Trebat će tvoju pomoć kako bi se mogla nositi s dugim jezicima naših susjeda.
Žao mi je, majko. Nisi to zaslužila. Pokušala si ljutita ustati.
Majko, promucao sam, trebam te. Uzela si moju ruku i ustala na noge, a u tvojim očima je nestalo one vatre.
Možeš računati na mene, Josipe, rekla si dok si me dugo grlila. To si uistinu i mislila. Nikada više nisam čuo ni riječi. Nijedna nevjesta ne bi mogla poželjeti bolju svekrvu nego što si ti bila u onih par mjeseci.
Majko, nakon što sam otišao od tebe uputio sam se Marijinoj kući i pokucao na vrata. Njezina majka je dugo gledala u mene nakon što je otvorila vrata. Josip je, izgovorila je moje ime gotovo grcajući.
Moja malena Marija je izašla uplakana. Pretpostavljam da je očekivala kako ću je ostaviti. Oči su joj bile crvene i natečene. Mogu samo zamisliti što su joj roditelji sve rekli.
Udaljili smo se malo od kuće. Izgledala je tako mlado i preplašeno. Marijo, spakiraj svoje stvari, rekao sam joj nježno. Vodim te kući da mi budeš žena.
Josipe! Zagrlila me je najjače što je mogla. Majko, nisam znao da je tako jaka.
Rekao sam joj što sam planirao. Otići ćemo do kuće rabina Ezera još ovoga tjedna i obaviti ceremoniju.
Znam, majko, da je to bilo prilično iznenada, ali mislio sam da je to najbolje i za nju i za mene, ali i za dijete.
Marijo, sve ako naši prijatelji i ne dođu, barem se nas dvoje možemo obvezati na ljubav pred Bogom. Zastao sam malo. Mislim da će moja majka doći. Možda i tvoja prijateljica Rebeka dođe ako joj otac dopusti. A tvoji roditelji?
Mogao sam osjetiti kako se trese dok je tiho jecala.
Marijo, rekao sam, osjećajući neku hrabrost. Bez obzira što drugi kažu o tebi, ponosan sam što ćeš mi biti žena. Dobro ću se brinuti o tebi. Obećao sam to Bogu.
Pogledala me.
Snizio sam glas. Marijo, sinoć sam sanjao jedan san. Vidio sam anđela. Znam sve.
Patnja koja joj se ocrtavala na licu iznenada je nestala. Bila je blistava kada smo se okrenuli od kuće i uputili se zajedno na brežuljak.
Upravo tada na dvorište je istrčala njezina majka. Stanite, pozvala nas je. Mora da je sve slušala iza vrata. Suze su joj tekle niz lice.
Pozvat ću ti oca, povikala je vidno pogođena emocijama. Mi ćemo, plakala je skupljajući svoju suknju. Mi ćemo, klicala je trčeći da potraži muža. Mi ćemo… imat ćemo svadbu!
Tako je to bilo, majko. Hvala ti što si bila uz nas. Pisat ću ti uskoro.
