Poznat nam je osjećaj ranog buđenja ali kada se radi o misama zornicama onda znamo da osim zvuka alarma u rani jutarnji sat slijedi onaj koji zvoni (zove) na duhovno buđenje. I nema da fali, ustaje se i kreće na susret s Bogom, ali ... do tada se treba dobro razbuditi.
Mladi pisac Josip Jelinić iz Ljubuškog svoja je buđenja za vrijeme zornica, jutarnja i duhovna, na svom Facebook profilu ovako sažeo.
U 5.10 zvoni alarm, gledam jel normalan, šta mu je, gdje će ranije, lagano gašenje i okretanje glave na drugu stranu jastuka.
Zvoni drugi u 5.15, on mi je još draži za izgasiti.
Njega doživim ko prodavačica u trgovini onog čovjeka što je zadnji u redu a ispred njega ima još 10 ljudi. Znači, ni n od nimalo.
Ali onaj treći u 5. 20 stvara pomutnju u glavi, hoću li ili neću ustat?
Toplo u krevetu, vani prehladno, još ako kiša pada, "ako ne pada onda zamislim da pada" , nije ni u kući baš najtoplije, ipak je 5 ujutro, sve ide na to da se utopi čovjek u zemlju snova.
Ali Bogu hvala, ipak ustaneš se!
Nakon toga nisi dobar jedno 10 minuta. Hodaš po kući, pališ svjetlo, ideš u wc da opereš zube a na kraju ne znaš tko tu koga pere. Ti njih ili oni tebe.
Nakon toga nastupa brže spremanje nego kad ti nenadano banu gosti u kuću pa ti u žurbi bacaš svugdje one stvari koje su bile po kući, samo da gosti ne vide kako je neuredna kuća bila.
Onda kasnije kad gosti odu kući vadiš onu majicu iz vitrine, hlače ispod kauča, čarape iza zavjese. U takvom stanju mi je i glava kad ustanem u 5 ujutro.
Ali onda ljepota života.
Izlazak na hladnoću i lagano razbuđivanje, dolazak pred Crkvu.
Ljudi su već došli, auta koliko hoćeš, svi nekako dišu na škrge, isparava onaj hladan zrak iz svakoga, nekome iz usta, nekome iz ušiju, ali ajde dokle god se diše dobro je.
Ko je došao ranije, sjeo je u klupe, tko nije, još jedna fina žrtva ljubavi- stajanje.
Najveća ljepota zapravo nastupa kad započne Sveta Misa, jer tada svi ostave iza sebe ovo smušeno jutro, stresove, brige, snove, alarme, jorgane.
Ostaje najveličanstveniji događaj, nebo na zemlji, Sveta Misa! U ovom slučaju, zornica.
Zbor se diže, anđeoski glasovi se spuštaju niz naše uši ali nam ulaze i u srce, harmonija i sklad zbora se osjeti u svakom uhu koje je došlo čuti Božju riječ i slavljenje.
Velika je ljepota, barem meni, vidjet toliko ljudi koji su žrtvovali svoj san, žrtvovali sebe to jutro i došli zahvaliti Bogu.
Došli otvorit srce Bogu da se rodi u njihovom srcu.
Da se ne rode samo breskvice i dunavski valovi ove godine.
One prije umru nego što se rode, s obzirom kakva navala bude na njih poslije Polnoćke.
Nego da se stvarno rodi Isus u srcu mom i tvom.
Moćno je kada ti se Bog rodi u srcu, a rađa se svako jutro nanovo baš kada mu dođeš na Svetu Misu.
Tu je najprisutniji.
Tu Ga ima previše, moraš Ga pokupit sve i da nećeš.
Samo da poslušaš Evanđelje, slušao si Ga, eto doze Ljubavi, mira i snage za današnji dan.
Ako slučajno "odspavaš" Evanđelje (što nije dobro), ako si poslušao čitanje prije toga, opet si Ga čuo.
Ako si i tada razmišljao o nekim lijevo-desnim stvarima, prilikom Pretvorbe nećeš moći odlutat jer ako ništa moraš kleknut.
A ne klečiš pred bilo kim.
Ne kleči se ni pred kim nego samo pred Bogom.
Tada gledaš Isusa u punini, Njegovo Tijelo i Krv, to je tvoja snaga duhovna.
To je ono što ti Bog daje svako jutro u zornici. Daje ti Sebe.
Još tko primi Pričest, taj čovjek svijetli.
Svijetli mu duša, ne treba kupovat one lampice za Božić.
Šta će mu lampice, ima Boga u sebi.
U duhovnom svijetu ti ljudi svijetle i tu svjetlost nose svojim domovima, na radna mjesta, u školu i svjetlost u njima raspršuje svaku tamu.
Još mini propovijed svećenika ti malo razbistri mozak, potakne te na razmišljanje, ulijeva ti vjeru, nadu i Ljubav.
Sve se vrti oko nečeg lijepog, mora čovjek biti bolji.
I onda kad završi sveta Misa, čovjek se osjeća dobro, mirno, fino, snažno, spremno za početak novog radnog dana, naravno za one koji idu na posao. Za one koji idu kući, krevet ih čeka, jorgan još više, jastuk najviše.
I onda kad se zamisliš malo poslije svega toga, pa stvarno ova Misa extra, popravi mi dan.
A nemoj zezat?
Ljepota je to velika.
Kao što tijelo treba hranu da preživi, treba i duša. Zato se dobro osjećaš.
Predobro je vidjet zajedništvo koje nas spaja svako jutro, sreću na licima ljudi u 6 ujutro, radost poslije Svete Mise pa i onaj osjećaj kad ti čovjek pruži Mir.
Ti njemu želiš dobro, on tebi i ako ništa malo ti ruku odmrzne.
Na kraju krajeva imaš i bonus: "prekrasno hladno jutro, čist zrak, ljepotu koju ne bi doživio da si se probudio u podne".
Tu je i radio Međugorje sa finim Gospinim pjesmama za dobro jutro.
Nije loš ovaj život samo kad bi cijenili ono što imamo a ne prepoznajemo.
Ali treba se namučiti za nešto lijepo.
U 5 i 10 alarm će i sutra zvoniti, hoće i u 5.15.
U 5.20 također.
Tko može ustat, tko se osjeća da je pozvan učiniti tu žrtvu Ljubavi, tko vjeruju u Ljepotu zornice.....
Dođi i probaj.
Pomisliš li na Boga i Gospu koji te pozivaju, ti si već na nogama.
Da te cura ili momak poziva došao bi , jer znaš da te čeka nešto lijepo i da se isplati.
Ali ima nešto još daleko ljepše što te budi svako jutro kad nema alarma, ima nešto što ti otvara oči i daje tvom srcu da kuca svaki dan, ima nešto što ti je sve dalo u životu i nikad te nije odbilo.
Daleko veća ljubav od cure, momka, posla, sna, bilo kojeg čovjeka, bilo kojeg stvorenja.
Dolaziš Onomu tko je stvorio Ljubav.
Apsolutna Ljubav i Milosrđe, Isus Krist!
