Bilo je pokušaja da se ovakve misli nekako implementiraju u učenje Crkve ali su svi odreda propali. Sotona je znao da će se pobunom u Nebu trajno naći na suprotnoj strani Boga koji ga je stvorio i zato je njegov grijeh neoprostiv. Ostaje pitanje, zašto se onda pobunio? To u konačnici ostaje tajna zloće – mysterium iniquitatis, koju donekle možemo razumjeti zaslijepljenošću vlastitom veličinom, zabludom tako prisutnom među ljudima.
Više od sotone ovdje me zanimaju ljudi koji, dok je duša u njima, mogu zazvati Ime Gospodnje i tako bitno utjecati na svoju vječnost. Neke od njih su ‘pravovjerni’ farizeji prozvali ‘sotonom u ljudskom tijelu’. Sotona i demoni doista mogu zaposjesti ljudsko tijelo a kad se to očituje nizom karakterističnih manifestacija, sve upućuje da se nad jadnik/com treba izvršiti egzorcizam. Nekako se za tako unesrećene redovno pojavi suosjećanje, kako od strane obitelji tako i od crkvenih pastira koje tek čeka žilavi boj za njihovo oslobođenje.
Oni nisu ‘sotone u ljudskom tijelu’, već jednostavno, nesretni ljudi kojima treba pomoći iako su svojevoljno bili na mnogo krivih mjesta pa čak i na crnim misama. Bogu hvala, On sam ih je privukao k sebi i Crkvi i sada su ponovo na pravom mjestu. Daleko od tog mjesta još uvijek su legije zavodnika i zavedenih koji sebe i druge guše svojom ‘veličinom’ i narcisoidnošću koja tako neobično podsjeća na Lucifera i njegov pad:
‘Kako pade s nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na Zemlju, ti vladaru naroda? U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu. A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije’ (Izaija 14,12-15).
Jasno je da ako se ne obrate i Bogu daju slavu, završiti će tamo gdje će završiti i njihov šef: u Podzemlju! E sad, što bi kršćani trebali činiti u vezi ove činjenice? Slavodobitno dijeliti etikete poput: ‘sotona u ljudskom tijelu’ ili pokušati spasiti ono što se spasiti može? Isus je rekao da je došao radi bolesnih a ne zdravih. Ovo – bolesnih razumijem kao bolesne u duhu, duši i tijelu. Izgubljena ovca po koju odlazi dobri pastir je ovca koja je bolesna, ovca kojoj nešto nedostaje da bi bila sretna naročito u stadu od kojega je otišla. Nije ona samo neka šepava ovca koja nije uspjela održati korak, kakva dobrica koja se ‘ni kriva ni dužna’ udaljila od pastira i njegova stada.
To je ovca koja je htjela slobodu i neovisnost. Htjela je drugačiju hranu, drugačije piće, drugačije podneblje, drugu vrstu glazbe jer joj je pastirova frula s tri tona postala predosadna. Je li što od svega toga pronašla? Ne, pastir pronalazi nju samu, ojađenu, prljavu, smrdljivu, bez smisla, agresivnu… Umjesto da kad ga ugleda umilno zakmeči, ona mu opsuje i pokuša ga ugristi. Kakav susret. Ali dobri pastir ne odustaje. Ponovo joj nudi da se vrati, da zauzme isti položaj u stadu, da ju nahrani i uredi.
Jeste li primijetili da u niti jednom trenutku dobri pastir ne razmišlja o tome da odustane od svoje misije linijom manjeg otpora tj. lijepljenjem etikete: ‘sotona u ovčjem tijelu’? Najlakše je lijepiti etikete, ali naš nam Spasitelj to nije naredio. Sam je došao zato da imamo život u izobilju. Sve je učinio što je mogao da primimo taj život, čak je i umro za tu viziju: ‘Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce’ (Iv 10,11). On je položio svoj život za svaku ‘ovcu’ – svaku dušu koju je stvorio i za nikoga ne bi rekao: ‘sotona u ljudskom tijelu’ jer je svakoga stvorio iz ljubavi.
Pozvani smo kao Njegovi učenici ‘položiti’ život za Njegovo stado. Ako ne to onda barem pokušati shvatiti zašto je netko odlutao ili se barem iskreno pomoliti kao za recimo Briana Warnera poznatijega kao Marilyn Manson koji je eto, odrastao uz nasilnog oca vijetnamskog veterana i djeda perverznjaka koji su ga upisali u neku vjersku školu gdje se jaki naglasak stavljao na apokaliptično uništenje svijeta. Sad su stvari vjerujem, u očima barem nekih, malo drugačije. Bog i vjera njemu su predstavljeni na pogrešan, neprihvatljiv način kao i mnogima za koje On ili ne postoji ili je tek djedica kojega ljudi i njihova patnja ne zanimaju previše. U korijenu otpadništva redovno nije svjesno odbijanje spasenja već neka rana, a koliko je ta rana povezanija s obitelji, autoritetima ili vjerom, to i otpadništvo može biti veće.
ZAKLJUČIMO: Pozvani smo potražiti izgubljene, liječiti im rane ili se barem pomoliti za ‘sotonu’. ‘Neka nam ne dodija činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme žeti ako sad ne malakšemo’ (Gal 6,9).
Snaga za život
