Svatko od njih ima pravo biti saslušan i razmotren. Ali kako je potrebno vanjsko i izvanjsko mjerilo onoga što treba mjeriti, tako moraju postojati neki trajni testovi dostupni svim ljudima, svim civilizacijama i svim dobima, pomoću kojih mogu odlučiti hoće li bilo tko će od njih ili hoće li svi oni biti opravdani su u svojim tvrdnjama.
Ovi testovi su dvije vrste: razum i povijest. Razum, jer ga svi imaju, pa i oni bez vjere; povijest, jer svatko u njoj živi i o njoj bi trebao nešto znati.
Razum nalaže da ako je bilo koji od ovih ljudi stvarno došao od Boga, najmanje što bi Bog mogao učiniti da podrži svoju tvrdnju bilo bi unaprijed najaviti njegov dolazak.
Proizvođači automobila govore svojim kupcima kada mogu očekivati novi model. Ako je Bog poslao ikoga od sebe, ili ako je sam došao sa životno važnom porukom za sve ljude, činilo bi se razumnim da bi prvo dao ljudima do znanja kada Njegov glasnik dolazi, gdje će se roditi, gdje će živjeti, doktrinu koju će podučavati, neprijatelje koje će stvoriti, program koji će usvojiti za budućnost i način Njegove smrti.
Po tome koliko se glasnik poklapa s tim najavama, moglo bi se prosuditi o valjanosti njegovih tvrdnji.
Razum nas dalje uvjerava da ako Bog to nije učinio, onda ništa ne bi spriječilo bilo kojeg varalicu da se pojavi u povijesti i kaže: “Dolazim od Boga” ili “Anđeo mi se ukazao u pustinji i dao mi ovu poruku .” U takvim slučajevima ne bi bilo objektivnog, povijesnog načina testiranja glasnika. Imali bismo samo njegovu riječ za to, a naravno da bi mogao i pogriješiti.
Ako bi posjetitelj došao iz strane zemlje u Washington i rekao da je diplomat, vlada bi od njega tražila putovnicu i druge dokumente koji bi svjedočili da predstavlja određenu vladu. Njegovi papiri morali bi prethoditi njegovom dolasku. Ako se takvi dokazi o identitetu traže od delegata drugih zemalja, razum bi to svakako trebao učiniti s glasnicima koji tvrde da dolaze od Boga.
Svakom podnositelju zahtjeva razlog govori: “Kakvi su zapisi postojali prije tvog rođenja da dolaziš?” Ovim se testom mogu ocijeniti podnositelji zahtjeva. (A u ovoj preliminarnoj fazi, Krist nije ništa veći od ostalih.) Sokratu nije imao tko proreći njegovo rođenje. Buda nije imao nikoga tko bi unaprijed najavio njega i njegovu poruku ili rekao dan kada će sjesti pod drvo. Konfucije nije imao zabilježeno ime svoje majke i svoje rodno mjesto, niti su oni dani ljudima stoljećima prije nego što je stigao, tako da kad on dođe, ljudi znaju da je on Božji glasnik.
Ali, s Kristom je bilo drugačije. Zbog starozavjetnih proročanstava, Njegov dolazak nije bio neočekivan. Nije bilo najava o Budi, Konfuciju, Lao-tzeu, Muhamedu ili bilo kome drugom; ali bilo je najava o Kristu.
Drugi su samo došli i rekli: “Evo me, vjerujte mi.” Bili su, dakle, samo ljudi među ljudima, a ne Božansko u ljudskom.
Krist je jedini istupio iz te linije rekavši: “Pretražite spise židovskog naroda i srodnu povijest Babilonaca, Perzijanaca, Grka i Rimljana.” (Za sada se poganski spisi, pa čak i Stari zavjet mogu smatrati samo povijesnim dokumentima, a ne nadahnutim djelima.)
Istina je da se proroštva Staroga zavjeta mogu najbolje razumjeti u svjetlu njihova ispunjenja. Jezik proroštva nema egzaktnost matematike. Ipak, ako netko pretražuje različite mesijanske struje u Starom zavjetu i usporedi dobivenu sliku s Kristovim životom i djelom, može li sumnjati da drevna predviđanja ukazuju na Isusa i kraljevstvo koje je on uspostavio?
Božje obećanje patrijarsima da će preko njih biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji; proroštvo da će Judino pleme biti najveće među ostalim hebrejskim plemenima do dolaska Onoga Koga će se svi narodi pokoravati; čudna, ali nepobitna činjenica da se u Bibliji aleksandrijskih Židova, Septuaginti, nalazi jasno najavljeno djevičansko rođenje Mesije; proročanstvo Izaije 53 o sluzi patniku, Sluzi Gospodnjem, koji će položiti svoj život kao žrtvu za prijestupe svoga naroda; perspektive slavnog, vječnog kraljevstva kuće Davidove — u kome su osim u Kristu ova proročanstva našla svoje ispunjenje?
Samo s povijesnog gledišta, ovdje je jedinstvenost koja Krista izdvaja od svih ostalih utemeljitelja svjetskih religija. A jednom kada se ispunjenje ovih proročanstava povijesno dogodilo u Kristovoj osobi, ne samo da su sva proročanstva prestala u Izraelu, nego je došlo do prekida žrtvovanja kada je žrtvovano pravo pashalno Janje.
Okrenite se poganskom svjedočanstvu. Tacit, govoreći u ime starih Rimljana, kaže: “Ljudi su uglavnom bili uvjereni u vjeru drevnih proročanstava, da će Istok prevladati, i da će iz Judeje doći Gospodar i Vladar svijeta.” Suetonius, u svom izvještaju o Vespazijanovu životu, prepričava rimsku tradiciju ovako: “Bilo je staro i postojano vjerovanje na cijelom Istoku, da će Židovi prema nedvojbeno određenim proročanstvima postići najvišu moć.”
Kina je imala ista očekivanja; ali budući da je bio na drugom kraju svijeta, vjerovao je da će se veliki Mudrac roditi na Zapadu. Anali Nebeskog Carstva sadrže izjavu: U 24. godini Tchao-Wanga iz dinastije Tcheou, 8. dana 4. mjeseca, na jugozapadu se pojavila svjetlost koja je obasjala kraljevu palaču. Monarh, zadivljen njegovim sjajem, ispitivao je mudrace. Pokazali su mu knjige u kojima je ovo čudo označavalo pojavu velikog sveca Zapada čija je religija trebala biti uvedena u njihovu zemlju.
Grci su Ga očekivali, jer je Eshil u svom Prometeju šest stoljeća prije Njegovog dolaska napisao: “Ne očekujte kraj, štoviše, ovom prokletstvu dok se Bog ne pojavi, da prihvati na svoju Glavu bolove vaših vlastitih grijeha kao zamjenu.”
Kako su mudraci s Istoka znali za Njegov dolazak? Vjerojatno iz mnogih proročanstava koja su Židovi kružili svijetom, kao i iz proročanstva koje je Daniel uputio poganima stoljećima prije svog rođenja.
Ciceron je, nakon što je prepričao izreke drevnih proročišta i Sibile o “Kralju kojeg moramo prepoznati da bismo ga spasili”, upitao u očekivanju: “Na kojeg čovjeka i na koje vremensko razdoblje upućuju ova predviđanja?” Četvrta Vergilijeva ekloga prepričava istu drevnu tradiciju i govori o “čednoj ženi, koja se smiješi svom djetetu, s kojim će željezno doba proći.” Svetonije je citirao suvremenog autora u smislu da su se Rimljani toliko bojali kralja koji će vladati svijetom da su naredili da se ubiju sva djeca rođena te godine – naredba koja nije ispunjena, osim Herod.
Ne samo da su Židovi očekivali rođenje Velikog Kralja, Mudraca i Spasitelja, već su Platon i Sokrat također govorili o Logosu i Univerzalnom Mudracu koji “još dolazi”. Konfucije je govorio o “Svetcu” Sibilama, o “Univerzalnom kralju” grčkom dramaturgu, o spasitelju i otkupitelju koji oslobađa čovjeka od “prvobitnog najstarijeg prokletstva”. Sve su to bile na nežidovskoj strani očekivanja.
Ono što odvaja Krista od svih ljudi je to što se prvo očekivao od Njega; čak su i pogani čeznuli za izbaviteljem ili otkupiteljem. Sama ta činjenica ga razlikuje od svih drugih vjerskih vođa.
Druga značajna činjenica je da je jednom kada se pojavio, pogodio povijest s takvim utjecajem da ju je podijelio na dva dijela, podijelivši je na dva razdoblja: jedno prije Njegovog dolaska, drugo nakon njega. (prije Krista i poslije Krista)
Buddha to nije učinio, niti bilo koji od velikih indijskih filozofa. Čak i oni koji niječu Boga moraju datirati svoje napade na Njega, AD tu i tu, ili toliko godina nakon Njegovog dolaska.
Treća činjenica koja Ga odvaja od svih ostalih je sljedeća: svaka druga osoba koja je ikada došla na ovaj svijet došla je na njega da živi. A Isus – on je ušao u ovaj svijet – da umre.
Smrt je Sokratu bila kamen spoticanja – prekinula je njegovo učenje. Ali Kristu je smrt bila cilj i ispunjenje njegova života, zlato koje je tražio. Malo je Njegovih riječi ili djela razumljivih bez upućivanja na Njegov Križ.
Predstavio se kao Spasitelj, a ne samo kao Učitelj. Ništa nije značilo poučavati ljude da budu dobri osim ako im nije dao i moć da budu dobri, nakon što ih je spasio od tereta krivnje.
Priča svakog ljudskog života počinje rođenjem, a završava smrću. U Kristovoj Osobi, međutim, Njegova smrt je bila prva, a Njegov život posljednji. Sveto pismo ga opisuje kao “Jaganjca zaklanog od početka svijeta.” Ubio ga je u namjeri prvi grijeh i pobuna protiv Boga.
Nije toliko Njegovo rođenje bacilo sjenu na Njegov život i tako dovelo do Njegove smrti; radije je da je križ bio prvi, i bacio svoju sjenu natrag na Njegovo rođenje. Bio je to jedini život na svijetu koji je ikada proživljen unatrag. Kao što cvijet u zidu s pukotinama govori pjesniku o prirodi, i kao što je atom minijatura sunčevog sustava, tako i Njegovo rođenje govori o misteriju gibeta. Išao je od poznatog do poznatog, od razloga njegova dolaska očitovanog imenom “Isus” ili “Spasitelj” do ispunjenja njegova dolaska, naime do njegove smrti na križu.
Ivan nam daje svoju vječnu prapovijest; Matej, Njegovu vremensku prapovijest, putem Njegove genealogije. Značajno je koliko je Njegovo vremenito podrijetlo bilo povezano s grešnicima i strancima! Ove mrlje na grbu Njegove ljudske loze upućuju na sažaljenje prema grješnima i strancima Saveza. Oba ova aspekta Njegove samilosti kasnije će biti bačena protiv Njega kao optužbe: “On je prijatelj grešnika” “On je Samaritanac.” Ali sjena umrljane prošlosti predviđa Njegovu buduću ljubav prema uprljanima.
Rođen od žene, bio je muškarac i mogao je biti jedno sa svim čovječanstvom; rođen od Djevice, koji je bio zasjenjen Duhom i “pun milosti”, On će također biti izvan te struje grijeha koja je zarazila sve ljude.
SL. BOŽJI FULTON SHEEN
Izvor: magnifikat.hr
