Jedan od najvećih teoloških autoriteta prošlog stoljeća, Karl Rahner smatra da ono što se do sada nalazilo u udžbenicima fundamentalne i mistične teologije o zna- čenju viđenja i privatnih objava ne zadovoljava, i da bi tu nešto trebalo mijenjati. Tu se uglavnom priznaje njihova mogućnost i ističe kako njihov sadržaj, za razliku od javne objave, ne spada u poklad vjere koji je povjeren Crkvi na čuvanje i tumačenje. Prema tim udžbenicima, Crkva bi se tim pojavama trebala baviti samo toliko da utvrdi slažu li se s njezinim pokladom vjere i mogu li kao takve biti predmetom prihvaćanja vjernika. Očito, radi se o vrlo pasivnom, minimalističkom, da ne kažemo ignorantskom stavu prema ovim pojavama. K. Rahner ističe dvostruku manjkavost takva pogleda na privatne objave:
a) On je odveć negativan u tom smislu što, kvalificirajući te pojave kao negativne, teologija do danas nije uspjela razviti teoriju njihove važnosti i nužnosti za Crkvu. Zbog toga ni mogućnosti koje nudi Sveto pismo za razvoj teologije proročkog elementa u Crkvi nisu iskorištene, za razliku od mističkog koji je i te kako uvijek bio zastupljen. A znamo da sv. Pavao proročku karizmu svrstava među najvrjednije (usp. 1 Kor 14,1-5).
b) Takav je stav, kaže Rahner, odveć pozitivan u tom smislu što razlikovanjem samo između javne i privatne objave ustvari i nije dovoljno istaknuta njihova stvarna razlika. Polazeći od toga da „obveza vjerovanja izvire konaturalno iz same činjenice da je Bog govorio, i bez posebnog čina kojim se obvezuje na vjerovanje“, Rahner logič- no zaključuje da ne postoji „stvarna razlika između javne i privatne objave s obzirom na njihovu bit“. Tvrdeći međutim istodobno da neka važna razlika ipak postoji, on slijed misli nastavlja pitanjem: „Što se nakon Krista ima još objaviti?“ Ako znamo da je vrijeme Crkve eshatološko vrijeme između početka i dovršenja spasenja u kojemu je Isus Krist vrhunac i punina objave u osobi, onda „privatna objava“ ne može biti nikakav, pa ni nebitni dodatak postojećem pokladu vjere u sadržajnom smislu. Njezin smisao valja tražiti u drugom vidu. Ukratko, privatne objave ne žele kršćane poučiti kako će određenu istinu na nov način shvatiti, nego su one „u svojoj biti imperativ kako kršćanstvo mora postupiti u određenoj povijesnoj situaciji; u bitnom to nisu nove tvrdnje nego nova zapovijed“. Zato su one i svrstane u kategoriju proročkih viđenja. Uvijek se tu radi o konkretnim i praktičnim poticajima koje Bog na određen način upućuje svojoj Crkvi kad se ona nađe u situaciji u kojoj su iscrpljene druge redovite mogućnosti. Stoga možemo s Rahnerom zaključiti: „Proročki element u Crkvi, unatoč zaključenosti objave, ima svoje nenadomjestivo značenje, što ne može biti zamijenjeno ni općom teološkom teorijom, niti naravnom mudrošću i razborom crkvenog učiteljstva, kao ni mistikom.“
Autentičnost viđenja
I s obzirom na autentičnost viđenja ima dosta nejasnoća i brkanja pojmova. Autentično viđenje redovito se odmah povezuje s pojmom čuda i to na taj način da bi autentič- na viđenja bila samo objektivno-tjelesna viđenja koja su još k tome popraćena nekim vidljivim čudesnim znakom, a sva ostala bila bi ili plod bolesnog duševnog stanja vidjelaca ili rezultat zlog duha. Tu se pojmovi moraju jasnije i preciznije lučiti. Teoretičari mistične teologije u pravilu razlikuju tri vrste viđenja:
1) objektivno-tjelesna ili, kako se još često zovu, trodimenzionalna; to su ona viđenja kod kojih vidjelac ima doživljaj kao da promatra živu osobu
2) zatim dolaze imaginativna ili unutarosobna, koja su i najčešća, i konačno
3) čisto duhovna Posebice treba izbjeći opasnost da se pojam autentič- nosti veže samo uz prvu vrstu viđenja, jer bi to moglo dovesti do nemogućih zaključaka. Naime kod viđenja kojima je Crkva priznala autentičnost ima slučajeva gdje su se ukazivale osobe iz drugoga svijeta koje raspolažu proslavljenim tijelom (Krist, Marija) u društvu s osobama koje još ne mogu imati proslavljeno tijelo, pa je isklju- čena mogućnost da vidioci te osobe dožive na isti način. Poznat je slučaj da su djeca-vidioci u Fatimi neposredno nakon velikog čuda sa suncem 13. listopada 1917. Imala različita viđenja: dok su Jacinta i Franjo vidjeli čitavu Svetu obitelj s djetetom Isusom, Lucija je gledala razne likove Blažene Djevice Marije: Žalosnu Gospu, Kraljicu krunice, Gospu od Karmela… (K. Rahner).
Teško je zaključiti da se u ovom slučaju radilo o objektivno-tjelesnom, nego vjerojatnije o imaginativnom viđenju, što ni u kom slučaju ne mora biti protiv autentičnosti. Što se može reći o poruci koju vidioci prenose kao sadržaj takva viđenja? Da bi bila posve isključena moguć- nost da ta poruka nastane kao plod njihove podsvijesti, ona mora svojim sadržajem jasno nadilaziti intelektualne i spoznajne mogućnosti vidjelaca, ali isto tako i način formuliranja, što u konkretnim slučajevima nije uvijek lako dokazati. S druge pak strane, budući da je sve što čovjek čini i doživljava eminentno njegov, dakle sasvim osoban čin, to se traži i od vidjelaca u slučaju viđenja, što je gotovo suprotno ovom gore rečenom. Naime „da bi jedno viđenje uistinu bilo duševna stvarnost nekog odre- đenog subjekta, ono mora (govoreći metafizički) biti stvarni ‘akt’ tog subjekta, što znači ne samo biti od Boga ‘in se’ učinjeno nego također kao čin toga subjekta od njega samog učinjeno“ (K. Rahner). Čini se da se kod ovoga najviše griješi kad se od vidjelaca očekuje (pogotovo ako ih je više) da moraju poruku prenositi poput matematičke formule. Određena subjektivnost i razlika u doživljaju viđenja, primanju, prenošenju i tumačenju poruke kod većeg broja vidjelaca ne samo da nije nikakav argument protiv autentičnosti već naprotiv govori njoj u prilog. Jer za objektivizaciju nekog milosna iskustva, kakvo je i viđenje, svaki čovjek se mora poslužiti svojim osobnim izražajnim mogućnostima, slikama i predstavama (K. Rahner, Privatoffenbarung).
Ovdje kao primjer mogu poslužiti četiri evanđelja u kojima je na veoma različit način prikazan isti misterij Isusa Krista. Razlike nisu uvjetovane misterijem, nego načinom doživljavanja pisaca i njihovom mogućnošću izražavanja. Evanđelja nas uče i tome da nije nevažno za način izražavanja i to kome se poruka prenosi. Predavanje održano na Međunarodnom susretu voditelja centara mira, Baška Voda, 2. – 6. travnja 1995., Vidi: Molitveno-obrazovni seminar 1-5, ICMM, Međugorje 1998.
