U jednoj od objava svojim izvanrednim pjesničkim darom opisala je mistična viđenja Isusove muke i smrti. Uvijek iznova začuđuje činjenica da Marija Valtorta nikada nije bila u Svetoj Zemlji niti je u njezino vrijeme bila dostupna literatura koja bi joj pripomogla pisati o Isusu i Mariji. Pojedinosti, detalji, vjernički žar kojim Valtorta pripovijeda Isusov život prepoznao je i Mel Gibson kada je prema ovim opisima snimio film Pasiju. Prenosimo vam je jedan dio Muke ( iz Spjeva o Bogočovjeku) koji će vam vjerujemo pomoći da uđete u dubine razmatranja Isusove pregorke muke.
Četiri snažna čovjeka koji, po izgledu, čine mi se Židovi i kao takvi dostojniji križa od osudenih, sigurno iz iste kategorije bičevalaca, iskaču s jedne staze na stratište. Obučeni su u kratke tunike bez rukava i imaju u rukama čavle, dekice i užeta, koje pokazuju s dosjetkama trojici osudenih. Svjetina se uzbuđuje u okrutnom ludilu. Satnik Isusu nudi amforu, da pije mješavinu mirišljivog vina što ublažuje bolove. Ali Isus odbija.
Dva ga razbojnika naprotiv, piju mnogo. Zatim amforu sa širokim otvorom, otčepljenu, stavljaju pored ogromnog kamena na samom rubu vrha. Osuđenima nareduju da se svuku.Dva razbojnika to čine bez ikakvog stida. Štoviše, zabavljaju se čineći bestidne čine prema svjetini, a naročito prema svećeničkoj skupini koja je sva u bjelini u svojim lanenim haljinama i koja se malo pomalo vratila na malu, onu nižu poljanu, služeći se svojom osobinom provlačenja.Svećenicima su se pridružila dva, tri farizeja i drugi siledžije,što ih je mržnja sprijateljila. A vidim i poznate osobe, kao farizeja Dokanu i Jišmaela, prismoznanca Sadoka, Helija iz Kafarnauma.
Krvnici nude tri krpe osuđenima da ih stave na slabine. I razbojnici ih uzimaju najužasnijim psovkama. Isus, koji se polako svlači poradi ljute boli, to odbija. Možda misli da će sačuvati kratke gaće koje je imao za vrijeme bičevanja. Ali kad mu je rečeno da i njih skine, On pruži ruku da prosi krpu od krvika za zaštiti svoju nagost. Upravo je Poništeni, dotle, da mora tražiti jednu krpu od zločinaca.
Ali, Marija je to vidjela i skinula je dugu i finu bijelu tkaninu što joj pokriva glavu ispod tamnog plašta u koji je Ona prolila već tolike suze.Uzima je, ne puštajući da joj padne plašt i daje je Ivanu da je pruži Longinu za Sina. Satnik uzima veo bez prigovora i kad vidi da će se Isus sasvim svući, stojeći okrenut ne prema svjetini nego prema dijelu gdje nema naroda, pokazujući tako svoja leda isprugana modricama i mjehuricima, kako krvare iz otvorenih rana ili iz tamnih krasta, pruža mu majčino platno. I Isus ga prepoznaje. Omota si njime više puta karlicu, učvršćujući ga dobro da ne padne ... I na platno do sada natopljeno suzama, padaju prve kapi krvi, otvorile su se kada se sagibao da skine sandale i da odlozi haljine i krv ponovno počne izbijati.
Sada se Isus okreće prema mnoštvu. I vidi se tako da su i grudi, ruke, noge bile izudarane bičevima. Na visini jetre je ogromna modrica, a ispod lijevog rebranog luka sedam je jasnih izbočenih crta što se završavaju sa sedam razderanih rana što krvare u ljubicastom krugu, divlji udarac biča u toliko osetljivoj zoni dijafragme.
Koljena izranjenaod ponovljenih padova, započetih odmah nakon hapšenja, a završenih na Kalvariji, crna su od zgusnute krvi i otvorena na čašici, naročito desnoj, u obimnoj krvavoj razderini.
Svjetina mu se ruga kao u zboru: »Oh, ljepotan! Najljepši od sinova čovječjih! Kćeri jeruzalemske ti se klanjaju ...« I intoniraju u tonu psalma:»Dragi je moj bijel i rumen, ističe se među tisućama. Glava je njegova kao zlato čisto, uvojci kao palmine mladice, crne poput gavrana. Oči su njegove kao golubi nad vodom potočnom; zubi su mu kao mlijekom umiveni, u okvir poredani. Obrazi su njegovi kao lijehe mirisnog bilja, kao cvijeće ugodno, usne su mu ljiljani iz kojih smirna teče. Ruke su mu zlatno prstenje puno dragulja, prsa su njegova kao čista bjelokost pokrita safirima. Noge su mu stupovi od mramora na zlatnom podnožju. Stas mu je kao Liban, vitak poput cedra. Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti« i smiju se i urliču: »Gubavac! Gubavac! Jesi li, dakle, bludničio s idolom kad te je Bog tako udario? Nisi li mrmljao protiv svetaca Izraelovih kao Mojsijeva sestra Marija, kada si tako kažnjen? Oh, oh! Savršeni! Jesi li Sin Božji? Ma, ne! Pometnuće si Sotonsko! Barem je on, Mamona, moćan i jak. Ti ... si nemoćan i odvratan dronjak.«
Razbojnici su privezani na križeve i doneseni na njihovo mjesto, jedan s desne, drugi s lijeve, ovako + + +, u odnosu na mjesto određeno za Isusa.
Urlaju, kunu, proklinju, a naročito kada se križevi prenose u rupe i kad ih tamo treskaju, zatežući im na taj način bila konopcima. Njihove su psovke na Boga, na Zakon, na Rimljane,na Židove, upravo paklenske. Sada je red na Isusa. On se blago spušta na drvo. Ona dva razbojnika bila su toliko buntovna da ni četiri krvnika nisu bila u stanju da završe svoj posao, morali su pomagati vojnici i držati ih, da ne bi nogama odbacili mučitelje koji su ih vezivali za zapešća.
Ali za Isusa nije potrebna pomoć. Liježe i stavlja glavu tamo gdje mu kažu da je stavi. Otvara ruke kako mu kažu da učini, pruža noge kako mu naređuju. Jedino što se pobrinuo da si dobro namjesti svoj veo. Sada se njegovo dugačko tijelo, vitko i bijelo, ističe na tamnom drvetu i na žutom tlu. Dva krvnika mu sjedaju na prsa da ga drže nepomičnog. I ja razmišljam kakav pritisak i kakvu je bol morao osjećati pod onim teretom. Treći mu uzima desnu ruku držeći je jednom rukom na prvom dijelu podlaktice, a drugom na kraju prstiju. Četvrti, koji već ima u ruci dugačak čavao zaoštren na četverouglatom struku, koji se završava u okrugloj glavi, širokoj kao veći solad iz prošlih vremena, gleda da li rupa, već načinjena u drvu, odgovara zglobu lakatne kosti bila, podiže čekić i zada prvi udarac.
Isus, koji je imao zatvorene oči, na oštru bol krikne i zgrči se, raskolači oči što plivaju u suzama. Mora da je grozna bol koju osjeća. Čavao prodire kidajući mišiće, vene, živce, lomeći kosti ...
Marija odgovara na krik svoga mučenog Stvorenja jecajem koji je skoro kao jadikovka zaklanog janjeta i sagnu se kao slomljena, držeći glavu među rukama. Isus, da je ne bi mučio, više ne viče. Ali udarci su tu, po planu, oštri, željezo protiv željeza a kad se pomisli da je ispod živi ud koji ih prima. Desna ruka je pribijena. Prelazi se na lijevu. Rupa ne odgovara zapešću. Tada uzimaju konopac, vežu njime lijevo zapešće i vuku, vuku dok ne iščašiše zglob, dok ne otkinuše tetive i mišiće, pored toga razderaše i kožu koja je ionako bila isječena uzetima još za hvatanja. I druga ruka mora da trpi, jer je nategnuta po refleksu i oko njenog čavla proširuje se rupa. Sada se dostiže tek početak pešćaja, blizu bila. Mire se sa stanjem i pribijaju gdje mogu, tj. između kažiprsta i drugih prstiju po sredini dlana.
Ovdje čavao ulazi lakše, ali uz veću bol, jer mora sasjeći važne živce, tako da prsti ostaju nepokretni, dok se ostali prsti desne ruke grče i trzaju, čime pokazuju na njihovu vitalnost. Ali, Isus više ne viče, samo se čuje neki promukli jauk iza jako zatvorenih usana, a suze od užasa boli padaju po zemlji nakon što su pale na drvo. Sada na red dolaze noge. Nekih dva metra i više od kraja križa, nalazi se mali klin, jedva dovoljan za jednu nogu. Na njega dovode noge da se vidi da li mjera odgovara. I tako je malo prenisko, te noge loše pristaju, protežu ih, uhvativši za gležnjeve Mučenika.
Hrapavo drvo križa trlja tako rane, pokreće krunu koja se odmaknu čupajući novu kosu i prijeteći da padne. Jedan mu je krvnik iznova natače na glavu udarcem šake ... Sada, oni koji su sjedili na Isusovim prsima ustaju da se premjeste na koljena, budući da Isus i nesvjesno povlači noge videći kako bliješti na suncu vrlo dugačak čavao, dvostruko duži i dvostruko širi od onoga kojim su pribijali ruke. I pritiskuju oguljena koljena i jadne stučene potkoljenične kosti, dok druga dvojica vrše mnogo težu radnju, tj. pribijaju jednu nogu na drugu, nastojeći da spoje dva zaglavka zastopalja zajedno.
Koliko god pazili i držali noge nepomičnima, gležanj i prste uz klin, podmetnuta se noga ipak izmače zbog vibracije čavla i moraju čavao skoro ponovno izvaditi jer, nakon što je ušao u mekane dijelove, čavao, izbivši, pošto je probio desnu nogu, morao je biti pomaknut malo više, u sredinu. I lupaju, lupaju, lupaju...
Čuje se samo okrutno udaranje čekića po glavi čavla, jer sva se Kalvarija pretvorila u napregnute oči i uši da bi uhvatila svaki čin i šum, i u tome uživala. Uz taj surovi zvuk željeza čuje se prigušeni jecaj golubice, promuklo jecanje Marije, koja se sve više saginje na svaki udarac, kao da bi čekić ranjavao Nju, Majku Mučenika. I nije čudo da izgleda kao da je pred slomom od tolike muke. Razapinjanje je užasno. Slično bičevanju po žestokoj boli, ali je okrutnije kada se gleda, jer se vidi kako Čavao nestaje u živom tijelu. Ali je zauzvrat kraće. Dok bičevanje iscrpljuje svojim trajanjem.
Za mene su Agonija u Vrtu, Bičevanje i Razapinjanje najokrutniji trenuci. Otkrivaju mi svu muku Kristovu. Smrt mi je olakšanje, jer kažem: »Završeno je !« Ali ove nisu: svršetak: One su: početak
novih muka.
Izvor: Spjev o Bogočovjeku - Muka, Marija Valtorta
