Sve u svemu, Njena ljubav prema nama toliko djeluje na Nebeskoga Oca da joj On zbog dobrote koja se izlijeva iz Njenog srca ne može odoliti, stoga zamišljam u srcu kako On beskrajnom nježnošću i dobrohotnošću podupire sve Njene molitve pa tako i pronalazi načine da molitve upućene našoj Majci, budu uslišane na radost i posvećenje svoje djece.
Vjerujem da kad je Nju stvarao mislio na sve nas, vidjeći našu bijedu i životne padove morao je stvoriti savršeno biće koje unatoč svemu može voljeti i dovoljno uporno da se nikada ne umori dozivajući svoju djecu. Ona je uvijek tu, prisutna cijelim svojim nadnaravnim bićem, a svaki željno iščekujući posjet Gospi donese mi nešto novo, novu milost i nove suze, nove spoznaje i izmoljene kreposti, uvijek donese plodove, ako ne po dolasku na ovo blagoslovljeno i sveto tlo onda bar po odlasku. Mnogi su "Međugorje" iskusili tek po povratku u svoje domove, dok im cijeli boravak tamo nije ništa predstavljao,niti nešto pokrenuo u njima. Naravno,lavina emocija koj je uslijedila iako sa zakašnjenjem bila bi turbulentna. Tako da nikada, ama baš nikada nećemo otići praznih ruku od Nje, k tome još nas često "prenatrpa" duhovnim dobrima da poslije neznamo kamo s njima, te ih rasipamo suzama sreće tako da više neznamo jesmo li na zemlji ili u nebu. Ali često se naime zna dogoditi da pomislimo da više od toga ne možemo primiti, pričini nam se da je srce prepuno milosti i ljubavi, i onda se lagano uljuljkamo u svoju svakodnevicu mirni i sigurni da smo primili sve što jedan vjernik treba imati da bi prakticirao svoju vjeru u svakodnevnom životu.
Ali to ne ide tako, dubina vjere traži potres cijeloga bića, dubina ljubavi može izroniti samo iz boli, svaki čovjek mora proći kroz Getsemanski vrt i ubrati njegove plodove, inače ostaje prazan ispunjen lažnom i patvorenom nadom. To si mi Majko pružila one noći kad si me zaključala, kada sam slatkim umorom nakon cijelodnevnog bosog hoda Tvojim brdima nebeske raskoši, k tome još vukući svoju djecu, bila lišena kreveta i odmora. Doista nam ne treba neki gromoglasan događaj, ili viđenja poput međugorskih vidioca, niti znatiželjno gledanjeu sunce koja dakako igra i pleše, ako ono ne zapleše u tvom srcu i ne osvijetli svaku poru tvoga bića zrakama Gospine prisutnosti...I eto, morate znati da su u Gospe ključevi od vrata života.
Nakon što sam otpratila svoju obitelj na spavanje, želeći se u tišini svojih misli sresti još jednom za laku noć s Isusom, krenula sam u Crkvu,ali kako više nisam imala snage, hodajući poluotvorenih kapaka prema domaćinovoj kući gdje smo odsjeli, došla sam do vrata koja sam pokušavala otvoriti ali ona se nisu dala, jednostavno nisu. To su vrata koja su inače uvijek otvorena, nikad zaključana, upravo zbog hodočasnika koji dolaze u svako doba noći. U nastojanju da probudim nekoga, zvonila sam i lupala na sva vrata kuće, prednja i sporedna pa kad me to nitko nije čuo čak sam posegnula za kamenčićima gađajući prozore spavaćih soba,ali nitko nije čuo ništa. U nekim drugim okolnostima ovo bi probudilo i susjede unutar 50 m.Što drugo, nego se vratiti u Crkvu i tamo se sunčati pred Presvetim sa grupom simpatičnih Engleza, koji su tu prostrli svoje vreće za spavanje. Ali,osvrćem se, vani kao da vjetar šapće riječi kojima ne znam značenja, značenje koje ne znam povoda i noseći tu misao u srcu idem protiv razuma koji me ionako nije puno naučio, sve što znam otkrilo mi je srce,tako da ustajem iz klupe i pratim smjer vjetra, koji me odvede do Uskrsloga Isusa, onog koji lije suze zbog mene...Ovdje se odupirem toj sili milosti koja me nosila na krilima Duha Svetoga, jer misleći kako je srce neće podnijeti, gledajući se sama oči u oči s Njim dok Mu Njegovim svetim bokom poradi mene teku one suze, suze prolivene ljubavi...Nije bilo nikoga da ih skuplja, udarale su u tlo i izazivale potrese ,slamale moje srce i dušu, kidale moje tijelo, lomilo moje kosti ,rascijepile me na komadiće...To su one suze kojih nisi dostojan, a još manje vrijedan, ali ipak su tu, teku potocima tik do mojih nogu .Tog trena, ja i Ti Isuse skupa s Tvojom Presvetom Majkom stojimo podno Tvoga Križa s kojeg teku rijeke Presvete Krvi , rijeka koja ispire sve nakupljeno blato u meni i posvećuje svaku misao o Tebi. Sami, ja i Ti Isuse moj,u toj noći kad si poslao svoju Majku da me dovede k Tebi, Tebi raspetome, Tebi umirućome, Tebi uskrslome, pokazao si mi da si itekako živ, i da me proničeš cijelu, da su ti znane sve moje misli,svaki dio moga srca i sve dubine duše.
Te noći sam se nanovo rodila ali sa novim srcem čija je glavna žila spojena na Tvoje Srce,tako da uvijek znam po kome dolazi život. Sve si druge počupao, sve otklonio, sve razotkrio. Rasporio me i sve popravio. Od svijeta me odsjekao...Te noći, noć nikada nije bila kraća a ni duža. Imala sam osjećaj da su stali sati, da vrijeme ne postoji. Obnovljena, jača i snažnija, vedrija i poletnija bila je moja duša koja u Tvome krilu prebiva, milovana rukama vječne ljubavi.
Eto kroz kakvo ako ne slomljeno srce je mogao moj gospodin Isus Krist ući u moj život.Samo nam bol daje naslutiti radosti, kao kad majka rađa u bolnim trudovima ono što će je boljeti i što će voljeti kroz čitav život.
A moja Nebeska Majka je cijelo vrijeme "smišljala" plan, i naravno kao i uvijek zaposlila je svoje čete anđela da ništa ne omete Nebesku intervenciju. Plan uspio, i vjerujem kad sam se toga jutra okupanog suncem vraćala domaćinovoj kući, Gospe moja lijepo nasmijala kad je otključavala vrata da mogu ući. A tako su se lako otvorila. Moram isto tako reći, više ih nisam zatvarala, jednom kada Gospa otključa vrata sreće ta se više nikada zatvoriti neće.
