Molitva krunice je po sebi zajedništvo s Marijom i Isusom u radosti, žalosti i slavi. U tome zajedništvu obitelj raste po uzoru na svetu obitelj. Pojedinac, obitelj i zajednica traže svoje uzore i ideale. Moleći krunicu roditelji s djecom, mladi sa starima, zdravi s bolesnima, u obitelji imaju pred svojim očima primjerni život Isusa, Josipa i Marije. živjeti s njima svoje konkretno obiteljsko zajedništvo znači i za roditelje i za djecu svakodnevno novi poticaj na međusobnu ljubav i poštivanje. Tako se uči u obitelji kako se živi radost, kako se nosi križ i bol, te ostvaruje iskustvo uskrsnuća. Obitelj treba staviti molitvu na prvo mjesto i ne dopustiti da posao i svakodnevne obveze uguše duh molitve, veli Gospa u poruci od studenog 1984. U istoj poruci poziva na obnovu molitve, jer su radovi bili i, očito ugušili molitvu.
Kad poznamo situaciju u našim obiteljima glede molitve, onda tek možemo shvatiti zašto Gospa naglašava da molitvu treba staviti na prvo mjesto. Zar u mnogim obiteljima molitva nije upravo na zadnjem mjestu, ukoliko nije posve nestala? Koliko obitelji moli tek onda kad se svi dnevni poslovi obave, kad je čovjek pojedinac umoran, te jedva još što može osim gledati ono što mu se bez ikakva osobnoga napora pruža na televiziji? Pravi odgovor na ovu poruku bio bi početi dan sa zajedničkom molitvom, što je praktično u mnogim obiteljima, prema njihovim uvjerenjima, nemoguće. Zbog kasnih večernjih programa izgubilo se jutro u obitelji, a izgubljeno jutro je često izgubljen dan, neostvaren susret izjutra onemogućuje susrete preko dana.
Po najdubljoj čovjekovoj naravi i obiteljskom zajedništvu ništa normalnije ne bi bilo kao upravo zajednička jutarnja i večernja molitva.
U poruci od 25. kolovoza 1995. Marija poziva, da obitelj počne dan jutranjom molitvom, te da dan završi večernjom molitvom koja treba biti molitva zahvale. Dakle, sadržaj molitve izjutra i uvečer je jasno određen. Izjutra se obitelj odlučuje pojedinačno i zajednički za Boga i njegovu svetu volju. Odlučiti se i moliti, da u svakom čovjeku susretnemo Boga i u svemu što radimo da vršimo njegovu volju. U jutranjoj molitvi treba svjesno i zahvalno prihvatiti novi dan, kao veliki dar i staviti se na raspolaganje Bogu i ljudima.
U večernjoj molitvi treba doći do izražaja zahvalnost. Sve što činimo preko dana, omogućila nam je zacijelo ljubav Božja. Uvečer treba zahvaliti. Zahvalnost znači priznanje, da nam je Bog dao darove. Zahvaljujući čovjek se bori protiv oholosti i opasnosti pripisati sebi zasluge za djela koja je učinio. Zahvalnost pripada Bogu i drugima, a to znači prepoznati Božje djelovanje u svojemu životu i u životu svoje obitelji i biti potpuno svjestan da je to dar. Zahvalnost je nadublji izraz vjere i povjerenja u Boga. Tko zahvaljuje on priznaje, da sve dobro dolazi od Boga. Isto tako tko zahvaljuje taj se može pravo i pokajati, jer će lako moći shvatiti da je proigrao Božje darove i slijedio više svoju volju nego volju Božju.
Ona obitelj koja zajedno izjutra moli, da dan provede u miru i ljubavi, zajedničkom poštivanju i u uspješnom radu, zacijelo će napredovati duhovno i s duhovnim napretkom biti sposobna živjeti sve vrednote koje krase jednu obitelj. Isto tako je važno da obitelj na koncu dana zajednički pogleda što se dogodilo, da zahvali za dobro, da se pokaje za zlo i grijeh, da članovi obitelji oproste jedni drugima, ako je bilo uvreda i nesporazuma. To je uvjet za mir u obitelji i za miran san. Tko u obitelji ide na noćni odmor, a da se nije pomirio s drugima, da im nije oprostio, on se ne može odmoriti, jer ranjena duša ne može naći sebi odmora, ako nije prije došlo do pomirenja i prihvaćanja drugih s ljubavlju.
Obnoviti obiteljsku molitvu znači obnoviti susrete s Ocem nebeskim koji nas u svome sinu Isusu Kristu neizmjerno ljubi. Zahvaćeni Kristovom ljubavlju kroz molitvu obitelji će moći sve shvatiti i prihvatiti, pa i najteže križeve i bolesti /usp. poruka 25. siječnja 1992/. Križevi i bolesti će rađati mirom i zajedništvom.
S Ocem nebeskim razgovarati znači isto onoliko i još više, koliko znači razgovor s ocem u obitelji. Obitelj bez međusobnog razgovora, gubi temelje i osnovni izraz svoga zajedništva. Na obnovu molitve Gospa poziva također u poruci od 7. ožujka 1985.
U poruci 6. prosinca 1984. Gospa ponavlja poziv na obiteljsku molitvu, ali nam prigovara da je nismo poslušali. U istoj poruci nam posvješćuje, da ona sve čini, jer je Bog šalje i ona nam u ime njegovo govori. Tko ne sluša njezin poziv, ne sluša Boga koji šalje Mariju u svoje ime.
Problem poslušnosti župne zajednice Marija ponavlja u poruci od 14. veljače 1985. Neposlušnost župne zajednice uzrokuje žalost u Marijinu srcu i ponovni poziv da obitelji slušaju i moraju moliti obiteljsku molitvu. Izraz "morati" je vrlo rijedak u Marijinim porukama u Međugorju. Pedagoško - metodološki gledano, ovaj izraz ne ugrožava naglašenu činjenicu odgovora s ljubavlju niti dovodi u pitanje Marijinu strpljivost, nego objašnjava njezinu veliku želju pomoći obiteljima živjeti u pravom kontaktu s Bogom.
