Za svećenika je zaređen u Mariji Bistrici 20. lipnja 2020. s još 20 svojih kolega, a trenutno živi i radi u Slavonskom Brodu. U nastavku donosimo njegov intervju koji je dao za portal razgovori.hr
Više od deset godina radio si kao novinar, sad si fratar. Koje su sličnosti, a koje razlike između ta dva životna poziva?
Mislim da su najveća povezanost ljudi, odnosno rad za dobrobit čovječanstva. Niti je novinarstvo ograničeno na jednu skupinu ljudi, niti poziv svećenika. Ono što činimo kao novinari i redovnici, treba dotaknuti čovjeka danas. Mislim da se samo nadovezujem na ono što sam prije radio, s jednom većom dozom duhovnosti i na otvoren način. Prije sam nastojao vjeru svjedočiti neupadljiv. Pokušavao sam brigom za čovjeka provući i misao da je svaki čovjek stvoren na Božju sliku i da je svaki čovjek vrijedan naše pažnje. Ta misao me vuče i danas kao svećenika u Slavonskom Brodu, gdje sam suočen s velikim brojem ljudi koji trebaju razgovor, trebaju čovjeka i Boga, podršku u životu. Kao da sad radim intervju s njima. Ne moram puno pitati, oni sami govore, otvaraju se i traže puteve za izlazak iz neke konkretne situacije. Radujem se i čudim se kako Bog stavlja prave riječi i usmjerenja u moja usta. A pozivi se razlikuju u tome što biti svećenik znači živjeti ne za svoj interes, ne za svoju egzistenciju, nego za Boga i ljude. No, ipak mislim da novinar i svećenik imaju više poveznica nego razlika.
Svećenik bi prije svega trebao biti čovjek molitve. Veliki su sveci znali reći da je najbolja molitva ona koja to zapravo nije, kad je cijeli život čovjeka pretvoren u molitvu. Kakvo je tvoje iskustvo?
To je ukratko razgovor s Bogom. Bog je u svojoj širini tako kreativan prema nama. Kad nam nešto daruje, to čini na razne načine, kroz vrijeme, ljude… U biti, cijelo vrijeme komunicira sa svijetom, s ljudima koji su ga voljni čuti. To nije isključivo klečanje, sjedenje, stajanje sklopljenih ruku, to je uvijek jedan suživot s Bogom. To je kao odnos najboljih prijatelja. Njima je važno da imaju jedno drugo. Nekad nije potrebno govoriti, dovoljno je samo šutjeti da se razumiju. Tako je i u suživotu s Bogom. Molitva je možda najbolje povezana s Božjom riječi i o tome danas treba govoriti. Vjernici su danas uglavnom vezani uz neke naučene molitve, ali ih ne izgovaraju sa srcem i s punom sviješću pa nisu uslišane. Mislimo često da nemamo dovoljno vremena za bitne stvari, pa tako ni za molitvu. Prekrižimo se pred spavanje i mislimo da ćemo dobiti nešto veliko. A nismo ulagali ni vrijeme ni emocije, nego neku mehaničku radnju.
Ti si dijete Rijeke, Trsata, ali sad si u Slavonskom Brodu i moraš biti spreman ići bilo gdje. Je li ta nenavezanost nužna da bi bio slobodan za djelovanje koje je u samoj biti tvog poziva?
Mi kao redovnici imamo zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće. Ti nas zavjeti čuvaju da s jedne strane budemo vezani na Boga, a s druge strane, da ne budemo vezani ni na što od svijeta, bilo da je riječ o ljudima ili stvarima. Važno mi je prepoznati trenutak u kojem jesam. Rijeka je moj dom, mjesto gdje su roditelji, prijatelji. Tamo je srce. No, uviđam da me Bog sad treba u Slavonskom Brodu. To kažem i ovim ljudima, oni su sada moja obitelj i dom. Ne bih to mogao u svom srcu prepoznati kao istinu da sam ostao vezan uz prošlost i uz svoje želje. Ono što sam primio kao službu ne vidim odmah, ali vidim da tu moram dati sebe. Ne znam koliko će to biti, to ja ne odlučujem i time se ne opterećujem. Jedino što imam je ovaj trenutak sada. Sutra nemam, jučer je prošlo. Tko mi sada pokuca na vrata, tko me nazove telefonom, njemu trebam pomoći, to je moj svemir. To me nosi da budem slobodan u sebi, spremiti se u pet minuta i otići gdje treba.
Bojiš li se krize poziva iako si se u zrelim godinama zaredio?
Znam ponekad pomisliti što bi bilo kad bi bilo da nisam svećenik. To je ljudski i ne znači da je znak krize, nego jedna dobra inventura u smislu što ja to želim. Kad dođe kriza, treba se pitati koga slijediš. Hoćeš li radije imati novac, karijeru, ženu, djecu, slobodu, neovisnost od poglavara, jesi li krenuo za tim u životu ili za Kristom? Čovjek tada brzo dođe do odgovora. Ali, sigurnosti zapravo nema. Jadan onaj koji se uzda u sebe i svoje snage. Taj je čovjek u opasnosti da padne i ondje gdje se ne nada. Kao što je Petar lupio šakom o stol i rekao kako nikad neće izdati Isusa, a zatim ga tri puta zanijekao. Zato je važna molitva i svakodnevna obnova ljubavi i pouzdanja prema Bogu.
Što je tako privlačno u svetom Franji da u Assisi dolaze hodočasnici iz cijelog svijeta i ljudi svih religija?
I ja se čudim što to ljude već 800 godina vuče k svetom Franji. Nisu svi sveci poznati. Zašto taj čovjek tako siromašan, tako radikalan u životu ljubavi privlači mnoštvo? On nije ljude skupljao po cesti, nije ih pozivao da idu za njim. Živio je svoju radost, predanost Bogu i ljudima i tako ih je privlačio. U to je vrijeme bila velika podjela na bogate i siromašne. Crkva je tada imala slabu ulogu u društvu, nije bila na strani siromašnih i potlačenih. Franjo je imao potrebu učiniti radikalan iskorak. Netko bi rekao da je bio lud. Skinuo se gol pred svjedocima, odrekao se bogatstva, obukao na sebe neku staru vreću i tako živio. Obnavljao je stare porušene crkve dok nije shvatio da ga Bog poziva da obnovi Crkvu, odnosno Božji narod i tako zapravo počinje obnavljati cijeli svijet. Ljudi su prepoznali ono što je izvorno ljudsko, odnosno Božje u nama, a to je radost. Franji je bilo jasno da će življenje u Božjoj ljubavi bez kalkulacije zahvatiti cijeli svijet.
Papa Franjo prvi je papa u povijesti koji uzima ime Franje Asiškog. Mijenja li on zaista radikalno Crkvu?
U našim su životima prisutna već trojica papa i ljudi su nekad u zabludi kad traže da Franjo bude kao prethodnici. Ne treba to biti. Franjo je papa ovog vremena. Ako mi nismo izazvani njegovim riječima kada u enciklici „Fratelli tutti“ želi usmjeriti čovjeka da promatra čovječanstvo kao veliko bratstvo, onda on uzalud govori. Čovjek vjernik mora se pronaći izazvan njegovim riječima. Ovaj papa itekako izaziva u pozitivnom smislu. Traži da iziđemo iz naše ugode i okrenemo se onima koji nas najviše trebaju. Unutar Crkve nisu baš svi sretni s time. Nije to pitanje materijalnog bogatstva, nego je to pitanje nenavezanosti na svoj mentalitet i pogled na ljude. Tu treba mijenjati sebe u skladu s evanđeljem i Isusovim primjerom. Pitanje je slušamo li mi Papu, razumijemo li ga, čitamo li ga izvorno, a ne ono što serviraju mediji.
Imaš li neki omiljeni biblijski citat?
Moje je mladomisničko geslo „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“ To je iz Ivanova evanđelja i veže se uz možda najvažniji susret moga života – susret mladih u Rimu s papom Ivanom Pavlom Drugim 2000. godine. Bilo nas je dva milijuna. Papa je tada tumačio taj odlomak iz evanđelja i ja sam se prepoznao, osjećao sam se kao da meni govori. Isus, dakle, pred nas stavlja izbor. Ako me želiš slijediti, idi do kraja za mnom i budi moj učenik. Imaš i izbor otići. Danas postoje tisuće raznih religijskih opcija i shvaćanja i mnogi kršćani otpadaju kao što su se i mnogi sablaznili Isusa. No, Petar kaže: „Ti jedini imaš riječi života vječnoga.“, u smislu da nitko nije ponudio više. Nitko nije umro za čovjeka i nitko nije dao veću ponudu. Nema veće ljubavi od one koju je dao Isus. Hoćemo li u to vjerovati, to je naš izbor. Mene je to zahvatilo prije dvadeset godina i zato sam uzeo to geslo.
Jesi li imao neko mistično iskustvo tijekom života, u smislu Božje prisutnosti?
Najveći je osjećaj prisutnosti bio na početku. Na molitvi u Međugorju 1997. godine došao sam kao da sam htio iz sebe izbaciti jednu kantu smeća. Zavapio sam poput djeteta. Molio sam dvije stvari. Želio sam se istinski vratiti Bogu. Živio sam tada formalno, polovično i nisam osjećao radost zbog takvog načina života. S druge su mi strane nedostajali ljudi, vršnjaci, prijatelji. Do tad sam glumatao s raznim skupinama ljudi kojima sam se prikrpao kao u nekom čoporu, ali to me nije ispunjavalo. Mjesec dana poslije se dogodio susret franjevačke mladeži na Trsatu. Ja sam se sasvim slučajno šetao s mamom na Trsatu. Ušao sam u crkvu i čula se pjesma „Učitelju, gdje stanuješ?“ Bilo je 1500 mladih u prekrasnom raspoloženju. I tada sam shvatio da je to odgovor na moju molitvu. Dobio sam živo iskustvo Božje blizine i mlade koji mi mogu biti podrška u životu. Tako je zaista i bilo. Sve se u mom životu promijenilo. Nije to odmah bio poziv, ali to mi je najljepše vrijeme života.
Počeo si kao laik i puno si činio za Crkvu. Laici nakon Drugoga vatikanskog koncila ulaze sve više u Crkvu. Činjenica je da su neki svećenici više, a neki manje otvoreni za takva nastojanja. Koliko je Crkva u Hrvatskoj voljna uključiti laike u sve segmente svoga života?
Crkve nema bez laika. Oni su uz klerike drugo plućno krilo. Bez laika je sve uzaludno. Kome će navijestiti evanđelje? Neće samima sebi, iako je i to nekad potrebno da bismo se probudili iz nekih svjetova u koje smo odlutali. Moje je iskustvo − iskustvo laikata. Ja sam 35 godina života živio kao laik. Prvih 18 godina nisam bio svjestan što to znači, nisam bio svjestan ni Crkve općenito. No, preostalih 17 godina sam se prepoznao kao laik. Svećenici ne mogu bez laika, ali ni laici ne mogu bez svećenika i Crkve. Laž je kad netko kaže da je katolik, ali mu Crkva ne treba. To je kao da netko kaže da je obiteljski čovjek, ali mu obitelj ne treba. Trebamo se ostvariti u Crkvi. Kao laik, uvijek mogu biti na raspolaganju župniku, gvardijanu itd. Bez otvorenosti prema laicima, mi nemamo što tražiti kao Crkva u budućnosti. Što se tiče Crkve u Hrvatskoj − tu smo na počecima. No, laikat se budi. Puno je novih zajednica, laici se organiziraju, educiraju se. Jedni bez drugih ne možemo, jedni bez drugih nismo Kristova crkva. Moramo graditi zajedništvo na razini župe, samostana, a zatim i na široj razini. Vrata trebaju biti otvorena za sve laike koji se žele uključiti.
Bole li te grijesi braće svećenika? Možda su nekako najizloženiji javnosti slučajevi pedofilije, no mislim općenito.
Bole me najviše moji grijesi. Ne zatvaram oči pred drugima, ali ne želim biti licemjer koji govori o drugima, a ne o sebi. Nije dovoljno samo ne griješiti, nego treba i davati ljubav. Bole me grijesi, nitko normalan ne može ne vidjeti neke stvari koje se događaju u svijetu i kod nas. Ima svega, nažalost. No, što ja sad trebam činiti i što se trebam pitati? Molim li se iskreno, trudim li se svojim primjerom nešto promijeniti, koliko sam brat svojoj braći, koliko sam blizak, otvoren da možemo razgovarati o svemu? Hoću li ja biti samo sudac progonitelj? Mi možemo isprazniti sve samostane, ali je pitanje tko će ostati. Odgoj je bitan, odgoj u ljubavi. Svatko se u tih sedam, osam godina hoda prema svećeništvu treba zapitati i vidjeti želi li zaista biti svećenik. I odgojitelji trebaju vidjeti je li to poziv za neku osobu ili joj se treba zahvaliti i poslati je kući. Nije problem u manjku svećenika, nego je problem ako oni nisu ono što trebaju biti. Crkva i neće biti zajednica velikog mnoštva. Isus stalno koristi sliku malog stada. Ako je to malo stado vjerno Bogu, ako želi autentično živjeti evanđelje, ako se raduje i zahvaljuje Bogu na tom pozivu i želi se tako odazvati, to je malo svjetlo koje obasjava sav mrak oko sebe. Miran sam i radujem se što Bog uvijek podiže nove proroke svoga vremena koji svojim primjerom posreduju ono dobro u istini i ljubavi jer će jedino tako čovjek shvatiti tu istinu.
