U Svetom pismu nalazimo puno primjera gdje se moli uzdignutih ruku:
“Tada Ezra blagoslovi Jahvu, Boga velikoga, a sav narod, podignutih ruku odgovori: Amen! Amen!” (Ez 8,6);
“Onija bivši veliki svećenik. čovjek dobar i čestit, skroman u ophođenju, blage ćudi, otmjen u govoru, od djetinjstva vičan svakoj kreposti, podigao je ruke i molio za svu židovsku zajednicu”. (2 Mak 15,12)
Podignute ruke prema nebu znak su cjelovitosti osobe koja se u molitvi obraća Bogu: “Tako ću le slaviti za života,u tvoje ću ime ruke dizati’: (Ps 63,5; 141.2) Zanimljivo je da se u hebrejskom jeziku riječ ‘hvala’ (todah) izravno odnosi na riječ “ruka”, Kad ruke pružamo prema Bogu, time mu govorimo: “Hvala! Hvala ti što si nam poslao svoga Sina Isusa Krista da bude ’s nama Bog”’.
U Starom zavjetu, podignute ruke u molitvi su znak obraćanja Bogu. Imamo predivan primjer zagovorničke molitve Mojsija, posrednika između Boga i zajednice:
“I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute. Izraelci bi nadjačavali ; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani. (izl 17,11) Sveti su Oci voljeli uspoređivati taj Mojsijev stav s Isusovim podignutim rukama na križu. Svojim raširenim rukama Isus slavi Oca i grli cijeli svijet.
Knjiga psalama je poput biblijske pjesmarice u kojoj se Bog često štuje pljeskanjem i podizanjem ruku. Tako u Psalmu 47.1-2 čitamo: ..Narodi svi plješčite rukama, kličite Bogu glasom radosnim. Jer Bog je to -svevišnji. strašan. kralj velik nad zemljom svom!” Pljeskanjem i podizanjem ruku obznanjujemo neopisivo veličanstvo našega Kralja.
Davidov odgovor na Božju ljubav i vjernost opisan je u Psalmu 63,5: ..Tako ću te slaviti za života. u tvoje ču ime ruke dizati! U Psalmu 141,2 David opisuje gestu slavljenja Boga: ..Podizanje mojih ruku nek’ bude ko prinos večernji. U Psalmu 143,6 David opisuje drugačiji položaj svojih ruku, koje izražavaju njegovu čežnju za Bogom: ..Ruke svoje za tobom pružam, duša moja ko suha zemlja za tobom žeda!” Podizanje naših ruku čin je kojim prepoznajemo Božju veličinu. Širenje naših ruku pokazuje našu čežnju da primimo od Boga sve što nam želi dati. Kad je kralj Salomon slavio dovršetak izgradnje hrama, prilikom svečanosti posvete hrama, širom je raširio ruke i naglas zahvaljivao Bogu. (usp. I Kr 8.22) Čovjek u molitvi podiže oči prema nebu, s podignutim rukama, u pouzdanju se obraća Bogu Ocu koji nije dalek već mu je jako blizak. Danas se mnogi čude i mašu glavama kad vide vjernike kako dižu ruke u molitvi.
Međutim, u prvoj kršćanskoj zajednici takva gesta bila je normalna pojava. Vjernici su dizali ruke prema nebu gdje Bog stoluje s velikom jednostavnošću i ljubavlju. To nam svjedoče brojne naslikane freske u crkvama i katakombama. Da su kršćani molili uzdignutih ruku svjedoče nam brojni pisci iz tog vremena. Tako Klement Rimski kaže: “Približimo se Bogu u svetosti duše, podižući ruke čiste i neokaljane … ” Također sveti Ciprijan. Ivan Krizostom. Ambrozije svjedoče o molitvama kršćana uzdignutih ruku. Koncil u Niceji 325. godine izričito je istaknuo ovu zapovijed:
“Dizati ruke prema nebu znači predati cijelo naše biće Gospodinu koji daje život’: Bog nam je dao ruke da ih dižemo njemu na slavu."
Fra Ivo Pavić
