Ne mogu naći dovoljno riječi zahvale tolikim svećenicima koji, pogotovo pred Uskrsne i Božićne blagdane, ali i za vrijeme duhovnih obnova ili po našim brojnim hodočasničkim mjestima, satima strpljivo sjede, slušaju ljudske grijehe i patnje prigodom Sv.
Sakramenta Ispovijedi, u Božje ime opraštaju grijehe, podižu pale i liječe tolike duhovne rane!
Događa se da se svećenik u istom danu mora i radovati prigodom vjenčanja, a i tugovati za vrijeme sahrane.
Koliko trebamo biti sretni što imamo svećenike koji, dok podjeljuju Sv. Sakramente raskajanim griješnicima na smrtnom času, a i ranije, osjećaju da im, poput Sv. Petra, otvaraju vrata Raja!
Veliku zahvalnost dugujemo pogotovo onima koji su u teško vrijeme komunizma postali revnim svećenicima, redovnicima i redovnicama, iako su zbog toga mnoge ubijali i zatvarali u tamnice! Njihove zasluge se i te kako osjećaju. Međutim, svećenici su i danas izloženi mnogim kušnjama. Ipak, od njih se vrlo, vrlo mnogo očekuje.
Bezbroj puta smo se razočarali u vlastodršce, političare, u medicinsko osoblje, u one zaposlene u prosvjeti, socijalnim službama, javnim glasilima, a i u mnoge druge od kojih se je očekivala zaštita ugroženh ljudskih života, moralnih, bračnih i obiteljskih vrijednosti. Preostala je ipak Katolička Crkva, koju, prema obećanju Kristovu, vrata paklena neće nadvladati!"
