Ezop ode i kupi jezik. Gospodar mu začuđeno reče: "Pa zar je to od svega najbolje što ima na tržnici kupiti?" "Da" odgovori Ezop, "jezik je najbolja stvar od svega, jer čovjek jezikom hvali božanstvo i pobožno moli, uči istinu i krjepost, unosi mir među ljude, tješi žalosne, savjetuje one koji sumnjaju, brani pravdu i čini mnoga druga dobra." "Bravo, Ezope", klikne gospodar, "sutra ćeš mi kupiti najgoru stvar!"
Ezop sutradan ponovo ode k trgovcu i opet kupi jezik. Gospodar vrlo uznemiren uzvikne: "Kako jezik može biti najbolja i najgora stvar?!" Ezop protumači: "Jezik je i najgora stvar, jer njime zle osobe preziru vjeru, uče zlo, govore laži, ogovaraju i kleveću, siju svađu, bližnjega nepravedno žaloste, varaju druge, izdaju pravdu i čine još mnoga druga zla."
Jezik, organ koji se može upotrijebiti i zloupotrijebiti. Naše riječi, dakle, mogu biti lijepe i ružne. One su toliko važne jer je snaga u našem jeziku i riječima koje izgovaramo. Zato Biblija kaže: "Smrt i život u vlasti su tvoga jezika." To znači da svojim jezikom možemo sebi sijati život ili smrt. Riječima, dakle, hvalimo, slavimo, blagoslivljamo, pjevamo, molimo... ali riječima također proklinjemo, đavlu predajmo, mržnju stvaramo, ogovaramo, klevećemo...
Vrli Hercegovci pjevaju u gangi, između ostaloga, i ovo: Da je Isus Hercegovac bio, tko bi njega razapeti smio? Pitam se: Zar Te igdje itko razapinje kao tvoj "vjerni" hrvatski narod? Potaknut ne samo ovim napjevom, nego i prekrasnim tekstom kojega na nekom mjestu nađoh, želim sa svima vama podijeliti kratko razmišljanje o psovci ali i ogorčenje u najmanju ruku, da se uopće o ovome treba pisati.
U Starom Zavjetu čitamo tekst: "Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli, neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje. Poslije toga ćeš ovako prozboriti Izraelcima: 'Tko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne, neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti'." Znam da Hercegovina ima dovoljno kamena, ali ne znam ima li ga dovoljno da se izvrše sva "kamenovanja bogo/psovača"! Ne trebamo "kamenovati", jer Isus vrlo elegantno reče: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen" (Iv 8,7), ali se možemo zamisliti nad tekstom koji slijedi o besmislenosti psovke.
S religijskoga stajališta:
a) psovka je pljuvanje Bogu u lice;
b) njome psovač ponižava Boga;
c) psovka vrijeđa sve kojima je Bog najveća svetinja.
S kulturnoga motrišta:
a) psovka je znak nekulture i jezičnoga siromaštva;
b) psovka je pasji govor: pas, psa - psovati, psovka (lajanje);
c) psovka je nerazumna, jer je usmjerena protiv Boga kojega psovač redovito ne drži krivim za svoju ljutnju; ona je neshvatljiv način pražnjenja vlastite agresivnosti.
Sa zdravstvenoga gledišta:
a) psovka svjedoči o unutarnjem osjećaju nesigurnosti, straha i manje vrijednosti, razara živce;
b) ostavlja prazninu, nemir, nezadovoljstvo;
c) psovka stvara jednu vrstu duhovne šizofrenije koja prelazi u duševnu šizofreniju.
S pedagoškoga stanovišta:
a) psovka truje ljudsku dušu okrutnošću;
b) psovka daje loš primjer: psovaču ništa nije sveto;
c) zagađuje duhovnu atmosferu i stvara psovački mentalitet.
S nacionalnoga odredišta:
a) dok naši psovači ratuju protiv Boga, mi kao narod nemamo u koje ime očekivati njegovu pomoć;
b) dok milijuni molitelja stvaraju obrambeni štit oko našega naroda, istodobno naši psovači svojim raketama probijaju taj štit i omogućuju neprijateljski prodor;
c) u očima kulturnih ljudi i naroda svaki naš psovač prikazuje Hrvate kao neuljuđene prostake, pa tako sramoti svoj narod.
S prosudbeništva koristi:
a) psovka nikad ništa i nikome ne koristi;
b) psovač ruši izvor i oslonac ljudskoga dostojanstva, pa stoga gubi pravo na poštovanje u društvu;
c) psovači ne će gledati lica Božjega, kaže sv. Pavao.
Ne zaboravimo da smo i mi dionici grijeha ako nismo opomenuli "brata" svoga! Ne dopustimo da nam đavao po psovci ukrade Božji mir, sreću i jednom, ako Bog dadne, vječni život.
don Mladen Šutalo/ katolici.org
