U nedjelju 9.6. završilo je 8. Međunarodnog Hodočašća za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Započeli smo ga svetom misom i ovim riječima:
KAD BI NOTA REKLA
Kad bi nota rekla: ne stvara jedna nota glazbu... ne bi bilo simfonija.
Kad bi riječ rekla: ne ispunja stranicu jedna riječ… ne bi bilo knjiga.
Kad bi kamen rekao: ne čini jedan kamen zid... ne bi bilo kuća.
Kad bi kapljica vode rekla: ne može kapljica vode stvoriti rijeku… ne bi bilo oceana.
Kad bi zrno žita reklo: ne može se jednim zrnom zasijati polje… ne bi bilo kruha.
Kad bi čovjek rekao: ne spašava čovječanstvo jedna gesta ljubavi… nikad ne bi bilo ni pravde ni mira, ni dostojanstva ni sreće na zemlji.
Kao što simfonija treba svaku notu...
Kao što knjiga treba svaku riječ...
Kao što kući treba svaki kamen...
Kao što oceanu treba svaka kapljica vode...
Kao što za žetvu treba svako zrno...
Tako cijelo čovječanstvo treba tebe, ovdje i sada, jedinog, jedinu, i zato nezamjenjivog i nezamjenjivu!
Ništa ne možemo sami. Poslanje osoba s teškoćama jest to da nam pokažu koliko smo potrebiti jedni drugih i potrebiti Božje ljubavi. Tako ni ovo hodočašće ne bi bilo moguće da nije bilo puno ruku koje su uskočile i pomogle. Od vaših organizatora i volontera, našeg organizacijskog odbora, a posebno bez naših župljana koji su evo i ove godine otvorili svoje domove i srca za vas! Stoga im uistinu jedno veliko hvala i u ime svih vas obećajem kako ćete ih blagoslivljati i moliti se za njih!
Sada smo na kraju hodočašća i od naše Tihomile zamolili smo da nam kaže nešto o dojmovima sa Hodočašća! Rečenica koju ona najčešće ponavlja upravo je ova: „Kada ste pružili ruku jednom od ove najmanje braće, pružili ste ruku SAMOM ISUSU!“
