U sakramentu ispovijedi primamo odrješenje za sve grijehe počinjene od posljednje ispovijedi. Uvjet je da smo pristupili ispovijedi s iskrenim kajanjem i odlukom više ne griješiti. Traži se iskreno priznanje svih grijeha, ali oproštenje, odnosno odrješenje se odnosi i na one grijehe koje bismo možda zaboravili spomenuti. Tako se grešnik vraća u stanje milosti, obnavlja svoje prijateljstvo s Bogom. Grijesi kao takvi potpuno su oprošteni. Preostaju posljedice ili tragovi grijeha - kao što nakon izliječene rane ostaje ožiljak, nakon svladane bolesti stanovita slabost. Od toga se oslobađamo molitvom i pokorom, vršenjem dobrih djela već na ovome svijetu. Crkva vjeruje da čovjeku koji umre prije nego što se sasvim oslobodio tih posljedica grijeha preostaje i poslije smrti mogućnost čišćenja u stanju koje prethodi ulasku u vječno blaženstvo, a koje se zove čistilište.
Što se Božjega suda tiče, čovjek se pred njim pojavljuje u času smrti, ali ne da bi mu Bog tek tada presudio, nego da se pokaže je li umro u stanju milosti ili u stanju teškoga grijeha, čime je već određena njegova vječna sudbina. Posljednji sud koji se više puta i na više načina spominje u Svetom pismu i u crkvenoj predaji nije suđenje ni donošenje presude svakom pojedincu, nego se prikazuje kao veliko očitovanje Božje pravde i Božje ljubavi na kraju povijesti čovječanstva, na Sudnji dan.
Svi slikoviti prikazi toga Sudnjega dana pokazuju da će to biti konačna proslava pobjede Bogočovjeka Isusa Krista nad grijehom i zlom cijele povijesti. Prikazi Posljednjega suda u kršćanskoj umjetnosti, kao i odgovarajuće pjesme od kojih su neke bile ušle i u bogoslužja, umjetničkom slobodom prikazuju taj događaj i kao Strašni sud, »danom gnjeva« i sveopćega straha. Razumije se da Crkva nije kratila slobodu umjetničkog stvaranja, ali da to nisu izričaji njezina službenog učenja.
