Kako se dakle dogodilo to da tolike obitelji žive u patnji? Odakle to dolazi? Da li je to naša pogreška? Da li je ta patnja bez objašnjenja, bez motiva? Da li je ljubav na kraju krajeva zamka? Da li Bog možda čuva dobru vijest, riječ podrške i ohrabrenje za obitelji koje trpe? Da, postoji “Dobra vijest”, Evanđelje Boga za sve obitelji, a naročito za one koji moraju živjeti u sjeni križa i koje gledaju u bolnoj čežnji prema uskrsnuću.
“Dobra vijest za sve obitelji”
Često se čuje kako Crkva gotovo uvijek govori o idealnom paru, obiteljima bez velikih problema, mjestu gdje je nebo uvijek plavo. Ali kažimo da ima mnogo obitelji koje su daleko od toga da bi dosegle ideal. Mnogi parovi prolaze kroz nevolje i nevremena. Što reći svim tim jednoroditeljskim obiteljima, svim tim rastavljenima, svim tima ponovno oženjenima? Kako se obratiti parovima pogođenima sterilnošću ili onima koji imaju dijete s teškoćama u razvoju, bolesno dijete ili kojima je dijete umrlo?A što reći onima koji nisu uspjeli i koje neuspjeh idealne obitelji teško ranjava i koji su revoltirani. Da li Bog ima dobru riječ i za takve? A Crkva? Da li ona ima riječ razumijevanja i ljubavi koja ostaje u istini? Ljubav se može davati samo u istini, kao što i istina može biti naviještana samo iz srca koje ljubi.
«Dan kada je iščeznuo ideal»:
Živimo u vremenu u kojem su se velike sjene nadvile nad brakom i obitelji. Stvarnost je često okrutna, ponekad tužna. Ne bi trebalo puno da ideal kojeg je zamislio i stvorio Bog bude izbrisan, ne bude naviještan nego samo usnama, šapćući «Kada umuknu proroci kad nestane vizije narod zapada u veliko mrtvilo» (Izaija 29, 9 «Stanite, skamenite se od čuda oslijepite i obnevidite! Pijani su, ali ne od vina, posrću, ali ne od silna pića») Ta obamrlost, to sljepilo, mnogo je teže od svih moralnih slabosti. Nema veće slabosti od one u kojoj je zaboravljen ideal kojeg je Bog imao kada je stvarao muškarca i ženu. I nema težeg grijeha od onoga protiv istine, od onoga koji proglašava da je zlo dobro. Moramo nastaviti govoriti riječi svjetlosti u zemlji mraka, propovijedati ideal. Ponovno i ponovno treba iščitavati priču o stvaranju muškarca i žene. Ta Bog je iz ljubavi stvorio par; doveo je ženu muškarcu da se vole istom ljubavlju s kojom ih je On stvorio. Darivajući se jedno drugome u tijelu bit će plodni, a dijete će biti plod njihove duhovne i tjelesne ljubavi. « I vidje Bog da je to dobro» (Post 1, 31) Kaže priča o stvaranju. Ono što je Bog proglasio dobrim ostaje dobro zauvijek. Zadaća je dakle i radost Crkve – svih ljudi – da nikada ne prestanu vjerovati u onakvu obitelj kakvom ju je Bog vidio: jedinstvenu, čvrstu, mjesto darivanja samog sebe i plodnosti, mjesto dijeljenja i opraštanja, sazrijevanja u ljubavi i trajnosti «dok nas smrt ne rastavi».
Mi često samo djelomično ostvarujemo taj ideal. Pogled Crkve – kao i Boga – na par i obitelj ostaje optimističan. Usprkos tome što taj ideal nije nikada ostvaren do savršenosti.
Crv u korijenu
Bog je smjestio obitelj kao drvo pokraj vode: ona živi, raste, donosi plod. Stvorena je da vječno ostane zelena da ne pozna ni jesen ni zimu. Odakle onda toliko drveća koje ne donosi plodove, kojima je lišće požutjelo ili koje je potpuno ogoljeno, pričinjavajući se mrtvim kao u zimi? I to pitanje se nalazi u knjizi stvaranja. U korijenu drveta ruje mali crv, tajanstveni crv zla.
Tajanstveni, da, jer je uzrok zla i grijeha taman (nepoznat, dvojak). Jednim djelom grijeh proizlazi zbog naše slabe volje ali nam isto tako Biblija govori o zlu koje kap po kap truje naše srce u protivljenju Bogu. Nemoguće je do kraja analizirati tu enigmu naše slobode i zavođenja napasnika. Što god bilo da bilo grijeh je u svijet unio dvije činjenice: egocentrizam (uzimam te za sebe) i patnju koja prijeti zajedništvu ljubavi supružnika. Tu dvojakost patnje pronalazimo svuda. Ona je prisutna kod para i u obitelji: neplodnost, bolest, piranost, smrt jednog od supružnika, lagano zahlađivanje topline doma, a da se tome ne zna pravi uzrok. Ali i druge patnje koje proizlaze direktno zbog ljudske slabosti ili slabe volje: nevjernost, lom, konflikt, suzdržavanje i namjerno udaljavanje, fizičko i moralno ranjavanje, dominiranje nad drugim i ponižavanje drugoga, ucjena, odbijanje začetog djeteta.
Prirodna krepost i Božja milost
Ne treba zato zaključiti da nema nade za grijeh ili pogrešku, i da je patnja unutar para ili obitelji bezizlazna. Nije čovjek ostavljen bez mogućnosti da iz toga izađe: Jedno suho ljeto ne zatrpava izvor. Srce muškarca i žene je obdareno velikim prirodnim mogućnostima: dobrotom ljudskoga srca, solidarnošću, snagom i strpljivošću, tolerancijom i suživotom, humorom i mudrošću, ustrajnošću, jednom riječju – prirodnom ljubavi! Ta ljudsko je srce stvoreno na sliku i priliku Božju. Treba samo razaznati da li su ti resursi dovoljni da bi smo nadvladali naše muke i naše padove. Par i obitelj se mogu podići vlastitim snagama; a pobjeda nad svim tim patnjama i oproštenje svih grijeha nalaze se jedino u Kristu: To je naša vjera. On je ponio naše patnje i naše grijehe. Jedini je On Jaganjac koji proboden ostaje uspravan. (Otk 5, 6). Već u priči o padu, u knjizi stvaranja Bog govori o Spasitelju. Isto tako naviješta patnju: »U znoju lica svoga jest ćeš kruh. . . »(Post 3, 19) i «U mukama ćeš rađati djecu» (Post 3, 16) Isto tako govori o slabosti «Žudnja će te tjerati k mužu, a on će biti tvoj gospodar» (Post 3, 16) Bog nagoviješta Ženu čiji će dolazak satrti zmiji glavu. Njeno Dijete donijet će smrt zlu. U provaliju između Boga i ljudskog društva je već ovdje bačen most Saveza.
Isus se vraća na san (zamisao) Boga o muškarcu i ženi: njihova veza je sveta i nerazrješiva. U međuvremenu su pravnici proglasili «utopijom» jedinstvo i nerazrješivost ženidbe.
Mojsije kaže da žena može biti otpuštena.
Isus se opet vraća na izvore: plan Stvoritelja za muškarca i ženu, za par, nije čista «utopija». Milošću Duha prvobitni plan je moguć. »Niste li čitali da je Stvoritelj u početku stvorio čovjeka kao muža i ženu i rekao da će muž ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu, i njih dvoje bit će jedno tijelo? »(Mt 19, 4-5). Ideal dakle postoji, on postaje norma. Ne može ljudska ljubav odjedanput postati toliko snažna. Veza koja združuje muškarca i ženu nije rezultat samo njihovih napora, samo napora njihove volje i zajedničke snage: to je ljubav Isusova koja veže jedno uz drugo, kršćanske supružnike i koja donosi jedinstvo (koheziju) čitave obitelji. «Tako su dužni i muževi ljubiti svoje žene kao sebe same. Tko ljubi svoju ženu, sebe samoga ljubi. Jer nitko nikada ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. »(Ef 5,28)
