Nije lako razumjeti i govoriti o bolesti, patnji i životnom križu. Bolest je stvarnost koju manje-više svatko jednom u životu iskusi.
Bog je stvorio čovjeka slobodna, radosna i sretna. To je u početku i bio. Kad je htio sam odlučivati o svojoj sreći bez Boga, to ga je skupo koštalo. I mi to danas ispaštamo. Adam i Eva su zgriješili, uzoholili se i nisu poslušali Boga. Učinili su istočni grijeh, grijeh u kojem se i mi rađamo. Kao posljedica grijeha došla je patnja, bol i sama smrt. Bolest je korisna kušnja, ujedno i prigoda za duhovno ozdravljenje, čak prava blagodat za bolesnika. Sjetimo se riječi: „Onima koji Boga ljube, Bog sve vodi dobru!“ (Rim8,28).
Za vrijeme bolovanja osoba ima vremena da se sabere i razmisli o slaboći tijela, o zdravlju i spasenju duše, o Božjoj providnosti, o životu uopće. Teška bolest jača vjeru u božanskoga Liječnika, uči čovjeka strpljivosti, blagosti, altruizmu, ljubavi. Nekima je bolesnički krevet bio mjesto obraćenja. Tjelesna patnja je duhovni kapital neizmjerne vrijednosti uz uvjet da se rado i kršćanski snosi kao sredstvo ispaštanja, obraćenja i pokore. Osvjedočeni vjernik prima patnju kao sredstvo otkupljenja (križ), rezultat nesavršenosti stvorenja, kušnju za krjepost, prigodu za altruizam, nužnu posljedicu svoje vlastite zloće (moralno zlo je čovjekovo djelo). Asket se njome služi za svoje usavršenje i posvećenje.
