VELIKA DEVETNICA SLUZI BOŽJEM OCU ANTI GABRIĆU »OD ZEMALJSKOGA DO NEBESKOG ROĐENDANA«

Uvod

Evo nas, dragi štovatelji, sluge Božjega oca Ante Gabrića na početku naših devetnica u 2026. godini u kojima čitamo njegova pisma i molimo se za njegovo proglašenje blaženim i svetim. U veljači smo kad je on u Metkoviću 28. II. 1915. prvi put udahnuo zrak i proplakao i tako pokazao da je živ i zdrav. Zato smo i nazvali ovaj naš put „Devetnica“ od zemaljskog do nebeskog rođendana koji je u listopadu 20. X. kada je zadnji put udahnuo i izdahnuo u „zemlji čežnja“ i prešao u vječnost. Zato počinjemo svakoga 20. dana u mjesecu našu devetnicu slaveći tako njegov nebeski rođendan.

Lani smo imali priliku, mala ekipica Marina, Violeta i p. Mirko, proslaviti njegov rođendan u Maria Polliju. Zbilja je bilo posebno. Župa se odlično pripravila i vrhunac proslave bila je sv. Misa koju je predvodio biskup biskupije Biruipur mons. Shyamal Bose kojega je otac Gabrić krstio u njegovoj rodnoj župi u Gosabi. Tu je o. Ante izgradio i lijepu crkvu posvećenu Gospi Fatimskoj. U koncelebraciji su bili i mons. Salvadore Lobo, biskup u miru, koji je inicirao kauzu za proglašenje oca Gabrića blaženim i svetim, mjesni župnik o. Indrajit Serdar, kapelani o. Subrata Kanji i o. Pradip Dari, te vicepostulatori u Indiji p. Jothi Irudaya i u Hrvatskoj p. Mirko Nikolić. Mnoštvu vjernika koji su pristizali sa svih strana pridružile su se i sestre Majke Terezije koji vode dom za starije i nemoćne u Maria Polliju koji je osnovao o. Ante. Tu su bile i Violeta Oršulić i Marina Vrečko koje su osnovale Zakladu Otac Ante Gabrić, s ciljem promicanja pobožnosti i djela oca Gabrića u Zapadnom Bengalu, kao i novih projekata u njegovim misijama. Nakon sv. Mise pred crkvom smo uz tortu i konfete „čestitali rođendan“ o. Anti i uputili se na grob koji je bio prekrasno okićen gdje smo izmolili zajedničku molitvu koju je predvodio biskup u miru mons. Salvadore Lobo. Ljudi su ostajali i dalje u osobnoj molitvi paleći svijeće, moleći uz grob klečeći i dotičući ga svojim rukama i glavama. Cjelodnevna svečanost završena je višesatnim programom koji su pripremili učitelji i učenici škole u Maria Polliju koja nosi ime sluge Božjega oca A. Gabrića. Škola je otvorena u prostorijama koje je nekoć izgradio o. Ante misleći na mlade koji bi tu dolazili na odmor i duhovne obnove. Sada su te prostorije prilagođene školi.

Na kraju je slijedio svečani ručak za sve prisutne koji je osigurala Zaklada oca Ante Gabrića, a pripremili su ga domaći kuhari i volonteri. Dan je doista prošao u molitvi i radosti kako bi poželio i sam o. Ante.

Zato je ova prva devetnica posebna, jer otvara put za sve ono što slijedi nakon nje. Dok mu „čestitamo“ zemaljski rođendan naše misli i molitve se dižu k njemu da nas zagovara iz neba dok putujemo svojim ovozemnim putovima prema vječnosti.

Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.

PRVI DAN
POHOD
funkcionara ministarstva odgoja

Jedva možete pojmiti koliko ste me razveselili i pomogli svojim tako velikodušnim darom. Baš sada nabavljam rižu, tu našu svag­dašnju hranu, za sirotište i sestre. To je velika pomoć... Hvala Vam, hvala od svega srca!

Evo, dok Vam ovo pišem, prošli su kroz ovo selo visoki funk­cionari Ministarstva odgoja. Idu s našim generalnim vikarom u moju prijašnju misiju Basanti na školski miting. Tamo imamo Tehničku školu. Zaustavili su se tu i oni i njihove gospođe, svi visoko školo­vani, ulaze u našu novu crkvu, mole se pred oltarom, javno pred svima mole mene svećenika da ih blagoslovim, a po vjeri su hindu.

Prekjučer je bila gospođa Indira Gandhi u Kalkuti. Ona, lider najveće demokratske zemlje na svijetu (preko 600 milijuna!), ide u hram, ponizno se moli...

Ovdje ima posla i za petoricu. Kojih 20 novih sela javilo se po ovim sunderbanskim džunglama, meni tako dragim džunglama. Tu sam proveo 38 sretnih godina. Mnogo je poteškoća — klima, hrana, pogibelji, zmije, pijavice i tropske oluje na tim ogromnim rijekama — no sreće je još više. I što više čovjek daje Isusu, vidi da može još više dati. To je tajna davanja, tajna križa, tajna Njegova „Con- summatum est — Svršeno je!“ na križu.

Sestre Majke Terezije pravi su anđeli ljubavi. U naš mali dis­panzer dolazi do tisuću bolesnika dnevno, i to oni najbjedniji, najzapušteniji. Ima prilično mnogo gubavaca. Otvorili smo i sirotište za najzapušteniju djecu.Sad smo zaposleni po selima raznim projektima. Suho je doba, pa se može raditi. Naša američka organizacija „Catholic Relief Ser­vices“ mnogo nam pomaže. Međutim, mi ne dijelimo tu pomoć po­jedincima kao siromasima. Svaki zdrav čovjek radi. Svi zajedno radimo. Čitavo selo je velika obitelj.

Ove godine puno nastojimo oko odgoja. Mnoge smo mladiće i djevojke poslali na više nauke. Za one koji nisu išli u školu, imamo „večernje satove“. Sinoć je nova kuća bila puna kao šipak. I baš je iz Kalkute došao jedan visoki činovnik iz ministarstva za odgoj. Bio je silno zadovoljan, pa će slijedećeg tjedna urediti posebnu po­moć svoga ministarstva. Tu se uči, pjeva, a — dakako — da sam nabavio i igre. Pripravljamo igralište za nogomet, pa ćemo pozvati i naše „bile“ iz Hajduka i vaš Dinamo!

o. Ante Gabrić, DI
Maria Polly, 28. veljače 1976. (Iz pisma dr. Ani Pavlović, Zagreb.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DRUGI DAN
JESMO LI MI JOŠ „SVETA HRVATSKA“?

Još smo svi pod utiscima solinskog slavlja. Ona živa vjera i pobožnost našeg hrvatskog naroda zadivila je sve, a osobito izaslanike stranih naroda. Mi smo ponosni na tu vjernost Bogu i rodu. Ponosni smo na našu 1300-godišnju povijest te vjernosti, ponosni na dobru kraljicu Jelenu i na sve ostale velikane naše slavne i mučeničke povijesti.

No ne živi se samo na ponosu. Svetim životom moramo dokazati da smo potomci te slavne kršćanske prošlosti, da smo još uvijek – „Croatia sacra — Sveta Hrvatska“. Valja nam metnuti ruku na prsa i iskreno se upitati da li smo mi još ta „Sveta Hrvatska“, da li mi i naše obitelji živimo još živo­tom milosti, životom Božjim.

Naši pastiri spomenuli su u zavjetnoj molitvi u Solinu našu vjeru, ali i naše teške grijehe: psovku i pogaženu svetost majčin­stva. I skrušeno smo molili za oproštenje i pred Bogom i pred našim pradjedovima. I odlučili smo početi novim životom svi mi, bez iznimke. Zato junački naprijed!

Srce Isusovo i Nebeska Majka bili nam na pomoć.

Uz pozdrav, blagoslov i preporuku u molitve, Vaš u Srcu Isusovu

o. Ante Gabrić, Dl
(Poruka je napisana za Glasnik Srca Isusova i Marijina 2. listopada 1976.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

TREĆI DAN
UVIJEK SRETAN

U Indiji sam 38 godina. Mnogi me mole da im reknem kako mi ondje živimo, da li nam je život težak, jesmo li sretni ili nesretni. Odmah na početku kažem: sretni smo! U 38 godina što sam tamo u Indiji ni jedan dan nisam bio nesretan. I ljudi me pitaju da li je to moguće? Ja kažem: jest! Dok živimo s Isusom, dok se s Isusom žrtvujemo, moramo biti sretni.

Eto, braćo i sestre, jedna crtica iz našeg misionarskog života, iz moje župe. Župa se zove Maria Polly, Marijino selo. Osnovali smo je lani. Prije smo bili u župi svete Male Terezije u Bošontiju. To područje nalazi se nadomak velikih džungli u delti ogromne rijeke Gangesa. Ljudski govoreći, teško je. Močvare. Valja ići kroz vodu i blato. Idemo pješice i do 20 i 30 kilometara, i to bosonogi. Tamo nema ni kruha. Jedemo rižu i u podne i navečer, kad je imamo. No nema ni toga svaki dan. Opet velim, ljudski govoreći, teško je. Ali mi smo sretni. Tko nam daje tu sreću, i nama misionarima i našim vjernicima? Daje nam je vjera, daje nam je molitva.

Možda sam nekima već pisao o tome. No ovdje ponavljam.

Nosio sam svetu pričest bolesnici, gubavici Melini. Dok je mo­gla, dolazila je u crkvu šepajući. Od gube joj je bila izjedena čitava desna noga. Kad više nije mogla hodati, onda se ta junakinja na rukama i nogama dovlačila u našu malu kapelicu u selu Ranigoru. Zadnja dva tjedna donosio ju je njezin muž na rukama u crkvu. A svi su ti ljudi novoobraćenici. Nikad nije htjela ispustiti svetu misu i svetu pričest. Zadnje nedjelje, kad sam došao onamo, nije nikako više mogla doći. Tako ju je uhvatila groznica da je sva gor­jela, bila je na samrti. Molila me da joj poslije svete mise donesem svetu pričest. I pošli smo poslije svete mise u procesiji do njezine kolibe.

Kod nas tamo u Indiji vlada potpuna sloboda vjere. Mi možemo ići s Isusom i po selima i po gradu u procesiji i pjevajući.

Pošli smo, dakle, do njezine kolibe kao tjelovska procesija. U kolibu sam se morao uvući. Unutra nema ni stola, ni stolice, ni kre­veta, ničega. Melina je ležala na slami. I na tu islamu rasprostro sam korporal i na nj stavio Presveto. I umiruća patnica Melina pri­mila je svetu pričest kao poputbinu.

Draga braćo i sestre, ako sam ikad vidio nebo, vidio sam ga na licu te gubavice Meline. I kako je molila divnu molitvu! Ta molitva bila je molitva prave svetice. Sa smiješkom na licu, s osmijehom u srcu molila se ona za Svetog Oca u Rimu, za sve dobročinitelje, za sestru Antoniju, našu hrvatsku misionarku, koja je onda bila u Bošontiju i koja joj je slala lijek; za one koji su donijeli trave za nje­zinu malu kozu. I Isus je primio njezinu molitvu.

Vjerujte, braćo, to je vjera, to je život, to je ljubav. Mi mislimo da je ta patnica bila nesretna. Ali ne! Njezina sreća bila je u vjeri u Isusa.

Opet velim, tu sam vidio nebo.

Nisam bio prisutan kod njezine smrti. No kad sam ove godine prošao kroz to selo, pohodio sam njezin mali grob kao neko pro­štenište.

o. Ante Gabrić, DI
11. rujna 1976.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

Četvrti dan

krstio sam starog panČua

Na poziv dobrih prijatelja naše misije bio sam mjesec dana u Australiji i Novoj Zelandiji. U ovo doba tamo je zima, pa malo da se nisam smrznuo... No zato me ogrijala njihova upravo izvan­redna dobrota, ljubav i velikodušnost. Dragi Isus bio im velika pla­ća! Taj blagoslov šaljem i vama za sve ono što ste učinili za nas. Dnevno sam uz vas u molitvama i žrtvama.

Na povratku kući odmah sam pošao pohoditi naša udaljena sela. Iz australske zime došao sam u sparinu tropskih kiša u Gangesovoj delti. Posvuda je blato i voda, pa je uistinu bilo teško na tom putu. Više puta sam se jedva držao na nogama. No bilo je i mnogo, veoma mnogo sreće i radosti.

U Tuškhaliju sam imao preko 20 krštenja. Katehist Korno, koji je za Isusa toliko pretrpio od svojih rođaka, blistao je od sreće. Stari Panču nije mogao doći u kapelicu. Živi u kolibi uz rijeku Ganges, dolje kod velikog kanala. Na umoru je, pa smo otišli do njegove kolibe da ga providimo za put u vječnost.

Bože moj, kolikog li siromaštva! No ujedno i kolikog li rajskog mira! Onaj Pančuov smiješak, one njegove sklopljene ruke na čelu da pozdravi svećenika! On se bliži već devedesetoj godini. Mnoge su monsunske kiše i oluje urezale brazde na njegovu mukotrpnom licu. Oči su mu mnogo puta gledale u smrt usred tih velikih sunderbanskih džungla. U školu nije nikada išao, molitve nije mogao na­učiti napamet, no on ljubi Isusa i želi k Njemu. Uhvatio me za ruku. Pita — kao malo u strahu — hoće li morati još čekati... Ne, ne treba više čekati! A nisam htio ni da Isus čeka na tu divnu dušu. I voda svetog krštenja pomiješala se sa suzom radosnicom Pančua — Ante. Starac je zaželio da dobije na krstu ime moga svetog za­štitnika, da me se u nebu radije sjeća. Ganula me ta njegova ljubav. Još jedan zagovornik više u nebu! I okrijepljen svetim sakramentima Panču — Ante preselio se iz svoje male kolibe u nebeske dvore.

Bio je to prvi kršćanski sprovod u tom novom selu, a bio je uz pjesmu i molitvu. Molili smo slavna otajstva krunice. Svi su pro­matrali taj sprovod s poštovanjem i divljenjem. U Pančuovoj smrti vidjeli su vjeru u uskrsnuće, nadu u novi, bolji život.

Mislim da sam već prije jednom spomenuo kako namjeravam otvoriti još jednu misijsku postaju, još dalje prema sunderbanskim džunglama. Zemljište je već nabavljeno, pa ćemo uskoro početi ra­dove. Trebat će nam puno molitava i žrtava. I znam da ću ih dobiti. Radi se o Isusu i o neumrlim dušama. One čekaju na tebe i na mene, da im, kao i Pančuu, uzmognemo dati Isusa, i s Isusom vječni život. Zar možemo što veće od toga u životu učiniti?!

o. Ante Gabrić, DI
Maria Polly, 22. srpnja 1976. (Glasnik Srca Isusova i Marijina, listopad 1976.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

PETI DAN
ISUS STANUJE S NAMA

Nedavno sam pokrstio staroga Pančua. On prije nije ništa znao o Isusu. Nakon pouke katehista znao je samo da je Isus Bog i da ga ljubi. Molitve nije mogao naučiti. I on mene pita: „Oče, hoću li mo­rati još dugo čekati na Isusa?“ Nije čekao. Bio je, naime, na samrti. Dao sam mu sveto krštenje. Ma da ste vidjeli sreću u njegovim očima!

Eto, vidite, braćo i sestre, kad mi vidimo tu njihovu sreću, tu živu vjeru, kako da se onda bojimo raznih poteškoća, gladi, grozni­ce?! Iskreno vam kažem: tu se čovjek nikad ne može umoriti, nikad ne može biti nesretan. Uvijek vidi Isusa u njihovim očima, u njiho­vim srcima. I taj Isus stanuje s nama.

Danas, na ovaj sveti dan, ispitajmo se i mi jesmo li došli ovamo zbilja samo kao na neku svečanost, ili smo došli da vidimo Isusa, da Njega nosimo u srcu, da Isusa čuvamo, da Ga dademo drugim ljudima. Jer to je pravi smisao našega života. Bez toga, braćo i se­stre, iskreno vam kažem, ne vidim ima li koji drugi put na svijetu. Ako ja nemam u sebi Isusa, što onda imam?! Ako imam i čitav svijet, i stotinu automobila, i stotinu frižidera, i milijune dolara, ma što imam od toga?! Imam li pak Isusa, a svega drugoga nemam, tog Isusa kad primim u srce, što mi drugo treba?! I toga Isusa mogu dati, i svi ga možemo dati, jer nam ga je svima dala Gospa, Ona nas je to naučila. Ona je prva primila Isusa, ona ga je sačuvala i ona ga je dala svima nama.

Mladi Korno, kojega sam nedavno pokrstio, divan nam je uzor u tome. Kad mu je stric dočuo da će postati kršćanin, tako ga je istakao da je sav natekao. A taj mladić, sveučilištarac, jedini sveuči­lištarac u čitavom svom plemenu, dolazi nakon tog zlostavljanja k meni i reče mi: „Oče, danas sam sretan što sam za Isusa mogao nešto pretrpjeti!“ A kad su njegovi rođaci htjeli istući tog njegova strica koji ga je zlostavljao, mladi junak im je rekao: „Ne! Isus je s križa rekao: Oprostite svima!“

Taj mladić sada je katehist u tim selima. Ne stidi se svoje vjere, ne boji se priznati da je on Isusov. S ponosom nosi oko vrata križić.

Braćo i sestre, o nama samima ovisi da l'i se bojimo priznati da smo Isusovi, da li se stidimo ići u crkvu, da li se stidimo primati svetu pričest. A ako Isusa ne primiš, gdje ti je život? Ako ti Isusa nemaš, kako ćeš ga dati drugima? A ako ga ne daš drugima, zašto si na ovom svijetu? Zašto si na svijetu, ako ti Boga ne možeš dati drugima? Ako im ne možeš dati onaj Božji život...

Eto, u tome je naša sreća tamo u misijama.

o. Ante Gabrić, DI

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ŠESTI DAN
pohodio nas je otac nadbiskup

Pohodio nas je otac Nadbiskup upravo nakon godinu dana otka­ko mi je pred malom daščarom dao blagoslov da započnem ovu novu misijsku postaju “Maria Polly — Marijino selo“.

Neki su se bojali i pitali: kako će to ići? Započeti bez ičega?! Bez ičega?! Blagoslov oca Nadbiskupa, vaša srca, vaša ljubav, vaše uzdignute ruke u molitvi: sve je to lebdjelo preda mnom. Ja sam znao da nisam sam i da neću ostati sam. I nisam se prevario! Bili ste uza me čitavu ovu godinu dana, bili ste uza me svaki dan. Dokaz je ovo novo „Marijino selo — Maria Polly“ — plod vaše ljubavi, vaše velikodušnosti. Ova krasna crkva, svećenički stan, stan za katehiste, samostan za sedam sestara, sirotište za 50 bolesne dječice, dispan-zer-bolnica, kamo na dan dođe i do tisuću bolesnika.

Kad je otac Nadbiskup sve to ugledao, bio je sretan, bio je ganut. I daščara je još stajala tamo uz put. Sa smiješkom je na nju gledao... A ja mu rekoh da se nije bilo lako oprostiti od tog kutića gdje sam živio u miru i s miševima, i sa zmijama, i sa žabama, i s ostalim rodom iz Noine barke. I vjerujte mi — bilo mi je teško!

Uz nove zgrade Natpastiru su činila još veće veselje ona nova lica, predstavnici dvadeset novih sela. Lani ih je bilo tek pet: do­dijeljena od prijašnje župe Bošonti.

Vijencima, ljubljenju ruku, doticanju nogu — po bengalskom običaju — nije bilo ni konca ni kraja.

S Nadbiskupom su došli oci Roy i Lobo. Došli su iz Bošontija da pomognu i kod ispovijedanja i kod krizme. I sam Nadbiskup je sjeo u ispovjedaonicu.

Crkva je krasno urešena. Nova crkva s kipom Malog Praškog Isusa i slikom naše drage Gospe Sinjske. To je dar moga rođaka fra Nikole Gabrića iz Sinja. Ovo je Marijanska godina u Hrvatskoj, pa se i mi želimo sjediniti s domovinom.

Ja sam već od jutra u ispovjedaonici. Tu su mnoga sela pa je teško sve svršiti. Stoga su mi pomogli ispovijedati i sam Nadbiskup i oci Roy i Lobo. Svatko želi srediti račune s Bogom, životvorno se ujediniti i u dolasku Duha Svetoga po sakramentu svete potvrde i u euharistijskoj žrtvi.

Sestre i katehisti raspoređuju selo po selo. Mlado i staro, sve u istom žaru iščekuje dolazak Duha Svetoga.

U krasnoj propovijedi otac Nadbiskup potiče sve da budu vjerni Isusu i svetoj Crkvi, vjerni do smrti, i to ne samo riječima, nego djelima, svetim životom; da budu pravi apostoli, živi temeljni ka­men te nove župe. I da nikad ne zaborave nebesku Majku Mariju. Ova župa nosi Njezino ime. I kako je Ona bila prisutna kod prvih Duhova u Jeruzalemskoj Crkvi, tako neka bude i tu prisutna danas i svakog dana njihova života.

Bilo je blizu stotinu krizmanika. Moli se, pjeva se. Bubnjevi su tu, dakako, i cimbale. I čudo se Duhova obnavlja. To je plod vaših molitava, vaših žrtava, vaše ljubavi.

U „molitvi puka“ na prikazanje sjetili smo se i svih vas, svih vaših nakana. To je sjećanje kod Njegova oltara, sjećanje koje će odsad zauvijek ostati kao veza naše zajedničke ljubavi k Isusu i k neumrlim dušama.

Poslije svete mise bilo je slavlje i radost pred crkvom. Koja li radost osobito za našu novu braću i sestre iz udaljenih sela!

Već je podne. Naši vrijedni kuhari Khitiš, Šudhir i Budhu pri­pravili su rižu. Sve je priprosto, no od srca: nešto riže, „gura“ (pal­mina šećera) i čašica mlijeka i — puno dobre volje, pa su svi bili sretni i zadovoljni. Tanjura tu nema; jede se s listova banana. Ni za kašike se ne treba brinuti; pet prstiju je kao pet kašika!!!

I kako slava ne može biti bez predstave, navečer su davali „Biđoe Mukut — Pobjednička kruna“ iz života prvih kršćanskih mučenika.

Ponoć je već bila prošla, kad su se s pozornice čuli zadnji povici pobjede: „Đoe Đišu Kristo! — Slava Isusu Kristu!“

Svi smo bili ponešto umorni, no sretni i presretni. Nećemo tako lako zaboraviti taj sretni dan.

o. Ante Gabrić, DI
Maria Polly, 14. ožujka 1976. (Članak poslan za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

SEDMI DAN
molitva za bolesnike

Isuse dragi, Gospo draga! Duboka je noć. I kako je duga! I kako mukotrpna! Komarci zuje i krizu. Glava od boli puca. Usne se suše, žele čašu vode. Gotovo da očajavaš...

I onda se sjetih milijuna koji bolesni leže po bolnicama, po vla­žnim kolibama, dršćući od groznice, gladni, zapušteni, bolesni tije­lom, bolesni srcem, gladni ljubavi i samilosti. I kako se malen osje­ćam pred njima...

O Isuse, za njih Te molim, za te sudionike Tvoje kalvarijske žrtve, da im dadeš snage i jakosti, i još više — da im dadeš veselja i radosti u njihovim bolima, da im dadeš zahvalno srce što si ih izabrao za svoj križni put.

Usliši njihove molitve, obriši njihove suze, bdij uz njih u besa­nim noćima, pohodi ih svojom ljubavlju! Osobito se sjeti naših sta­raca i starica koje su djeca i unučad izbacili iz svojih kuća, iz svojih srdaca.

Primi i žrtvu svoje službenice Ane, koja već 30 godina uzeta prikazuje na oltaru svoga ležaja svoju kalvarijsku žrtvu.

Primi kao molitvu hrapavi kašalj sušičavog Kalipoda, koji uza svu svoju tešku bolest poslužuje svoju staricu majku.

Primi i onaj nerazumljivi šapat Alojzija s teškim rakom u grlu...

Pogledaj samilosno na malog slijepog Orobinda, na onaj osmijeh što izbija iz njegovih suhih očiju, i čuj njegovu pjesmu, molitvu njegova života...

Primi kao miomirisno cvijeće trpljenje one male, bolesne dje­čice, koja još ne razumiju sreću i tajnu križa. O, uberi Isuse, uberi sve te njihove boli za svoj sveti oltar!

Za sve bolesnike čitavog svijeta molim. Isuse dragi, Gospo dra­ga, čuvajte ih u svojim srcima, učinite ih dionicima kalvarijske žrtve! Amen.

o. Ante Gabrić, DI
(Za Glasnik Srca Isusova i Marijina poslano početkom rujna 1976.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

OSMI DAN
uz mrtvu majku

Već se hvatao sumrak kad je Salima došla u našu malu bolnicu. Sva iznemogla pala je u naručaj sestre Rafaele. Bila je sva otekla, napuštena od svih.

Bojali smo se da će još iste noći umrijeti. Sestre su bdjele uz nju, pokušale su sve i sva da je spase.

Život kao da joj se vraća. Ili kao da nekoga čeka prije nego će umrijeti. Jest, majka Salima čekala je svoga sina Alija. Čekala je i dočekala ga. Predvečer je došao iz velegrada Kalkute, gdje radi. To je mladić od nekih 20 godina, no izgleda još kao dijete. Izmučen je i istrošen radom. Dobio je vijest da mu je majka na umoru. U svom siromaštvu nabavio je za nju nešto slatkiša i voća. I dočekala je majka taj dar ljubavi svog Alija.

Sjeo je uz umiruću majku i najprije joj je po bengalskom obi­čaju dao nekoliko kapi vode u usta. Prije nego što netko umre, nje­govi znanci i prijatelji daju mu to kao zadnji pozdrav, zadnji bla­goslov.

Salima više nije mogla govoriti, no srca su još kucala, majčino i sinovo srce. Utješio sam ih i blagoslovio, i onda se udaljio da ne bunim taj razgovor srdaca.

I u tom razgovoru Salima se preselila u bolji život. Plakao je Ali, plakao je kao malo dijete, za majkom je plakao. Sad će ostati sam na svijetu. Od boli i ne misli ni na hranu ni na zimu. Bila je hladna prosinačka noć. Dao sam mu topao gunj, no on je u djetinjoj ljubavi pokrio njim mrtvo tijelo svoje majke — kao zadnji dar, kao zadnji dokaz žarke sinovske ljubavi.

Sestre su priredile sve: čiste plahte i sve ostalo što je potrebno za muslimanski pogreb. Onda su glavari muslimanskog sela preuzeli mrtvo tijelo.

Svi smo Skupili milostinju za Alija. Uz zajedničku molitvu opro­stili smo se od Salime.

Pratila ona svojim blagoslovom svog Alija na životnom putu!

o. Ante Gabrić, DI
Maria Polly, veljača 1976. (Člančić je poslan za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DEVETI DAN
javljaju se nova sela

Zdravo sam i veselo, kao obično. Posla ima toliko da ne možeš nego biti veseo. Iduće nedjelje dolazi nam otac Nadbiskup, pa ima malo više posla. Bit će i on veseo kad vidi da je nakon godinu dana gotovo izgrađena nova misijska postaja. Baš pred godinu dana ostavio me s malo zabrinutim smiješkom i s blagoslovom — u maloj daščari. No, eto, njegov blagoslov i vaše molitve i žrtve učinili su svoje. U nedjelju on će imati svečanu svetu misu u novoj velikoj crkvi Malog Praškog Isusa (30 X 15 metara). Tu će veliku crkvu ispuniti stotinu krizmanika, poglavari i predstavnici 24 nova sela.

Već je pripravan i župski stan s velikom verandom za seoska sijela i za pouku djece. Isto tako i kuća za katehiste i dio za čuvanje raznih „relief“-materijala (pšenice itd. za socijalne i karitativne pro­grame).

Već prije su dovršeni samostan sestara, dispanzer, dječje sirotište i bolnica. Samostan i sirotište su 30 X 10 metara, uključivši u samostanu kapelicu, sobe i verandu, koja je u ovim tropskim krajevima potrebna.

Imamo i tri arteška zdenca. Obično treba ići do 300 metara duboko, no mi smo bili sretni da smo vodu dobili već na sto metara dubine.

Sestre — ima ih sada sedam — upravo divno rade. Četiri rade u dispanzeru, kamo na dan dolazi i do tisuću bolesnika, i to iz sela udaljenih 30 do 40 km. Druge tri sestre obilaze sela.

Svaki dan se tu dijeli mlijeko za 150 dječice. Proradio je i „ši­vaći tečaj“. Mene osobito veseli dobra volja i pripravnost da jedni druge pomažu.

Najveća su mi, međutim, briga pohodi i pouka tih novih sela. Imam deset novih katehista, ali svi još nisu izvježbani. No i kod njih je mnogo dobre volje i još više revnosti, pa ja ostalo prepuštam dragom Isusu. Mjesečno imamo sastanke tu na središnjoj postaji. Uz molitvu i pouku pripravimo program za mjesec dana.

Posebno vam preporučujem u molitve da bi ta naša nova braća i sestre bili dobro poučeni u svetoj vjeri. Radi se o oko 300 obitelji.

Na karitativnom polju poglavari sela također veoma lijepo su­rađuju. Siromašna djeca dobila su knjige i odijela. Njihovi roditelji pridonijeli su koliko su mogli u svome siromaštvu, a naše karita­tivno društvo dodaje ostalo.

Popravili smo mnoge kolibe, osobito one srušene u lanjskim olujama. Starci i starice za zimske su mjesece dobili tople gunjeve. Poglavari sela su im to dijelili od kolibe do kolibe.

Sad ćemo početi s popravcima seoskih putova, nasipa i kanala. To je od velike važnosti za sjetvu riže. Baš sam danas dobio 150 kvintala pšenice. Svaki radnik dobije oko 2 kg pšenice na dan. Svi radimo. Oni koji su zdravi ne smiju prositi!

Počeli smo tzv. „Kooperativno društvo“. Svaki član pridonese mjesečno jednu rupiju (dva dinara). Moramo se naučiti sami sebe pomagati, marljivo raditi i štedjeti.

Ja već mislim na drugo, novo središte, još više prema džungla­ma. Tamošnji glavari sela, na čelu s narodnim poslanikom, gledaju naći lijepo mjesto uz rijeku, nekoliko hektara zemljišta. Onda bih ja ovu sadašnju župu predao mladim dijecezanskim svećenicima, ko­jih je, hvala Bogu, sve više. Ove godine četvorica su zaređena. Još više ih je na naukama.

Molite se da mi se ta želja srca uskoro ispuni, da bih još jednom mogao skinuti štolu sa svoga vrata i objesiti je na vrat svom mla­đem bratu svećeniku, kako sam ono lani učinio u Bošontiju mladom ocu Prodipu.

Trebat će se malo i odmoriti. Ponoć je već prošla, a preda mnom je težak dan.

o. Ante Gabrić, DI
Maria Polly, 14. veljače 1976. (Poslano za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ZAVRŠNA RIJEČ

Dok s radošću završavamo ovu prvu devetnicu, u našim srcima snažno odjekuje „tajna davanja“ oca Ante. Kroz njegova pisma vidjeli smo kako se prava sreća rađa u siromašnim kolibama uz Ganges, gdje se i s „miševima i žabama iz Noine barke“ može biti sretan ako je Isus u srcu. On nas je poučio da svaki naš napor, poput popravka seoskih putova ili dijeljenja šalice mlijeka, postaje molitva ako se čini s ljubavlju.

Ova devetnica povezala je sve generacije – od onih koji godinama mole za njegov zagovor do onih najmlađih koji tek uče o njegovu herojstvu. Posebnu zahvalnost dugujemo djeci iz dječjeg vrtića „Otac Ante Gabrić“ iz Travnika. Njihovi crteži i iskrena dječja radost bili su nam poput onog „kvasca“ koji tiho mijenja svijet na bolje, podsjećajući nas na čistoću srca koju je otac Ante toliko volio susretati u svojim misijama.

Hvala svima vama, što ste svojim molitvama pratili ovaj molitveni hod. Neka nas zagovor sluge Božjega oca Ante Gabrića prati kako bismo, baš poput njega, znali biti radosni misionari u svojoj svakodnevici.

Slugo Božji, oče Ante Gabriću, moli za nas!

Svako vam dobro i Božji blagoslov!


Sljedeću devetnicu započinjemo 20. ožujka.

Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Gabrića i Zaklada Otac Ante Gabrić

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)

Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora