Uvod
Listopadska devetnica znači da smo došli do kraja ovogodišnjeg našeg duhovno puta „Od zemaljskog do nebeskog rođendana“ sluge Božjega oca Ante Gabrića, isusovca i misionara u Bengaliji. Njegov životni put nije bio posebno dug, tek 73 godine. No, kad pratimo njegovo djelo i čitamo njegova pisma, čini nam se da je živio poput nekog biblijskog ugodnika čiji broj godina obilno prelazi stotinu. Otac Gabrić je doživio ono što je Psalmist konstatirao i molio u svojoj molitvi: „Zbroj naše dobni je sedamdeset godina, ako ako smo snažni, i osamdeset!“ (Ps 90, 10).
Otac Ante je bio snažan duhom, ali i tijelo mu je izdržalo dob o kojoj Psalmist govori iako je bilo krhko što je on cijelog života osjećao, ali se znao i našaliti na svoj račun. Kada je slavio sedamdeseti rođendan, onda je u Maria Polliu zapisao: „Još samo trideset, pa će biti stoti rođendan! A ono 1938., kad sam odlazio iz domovine, govorili su: 'Srce slabo, pluća slaba (a da glavu i ne spominjem!) – neće dugo! Bilo mu sretne dvije godine u Indiji!' – A eto ovo žarko Indijsko sunce sredilo i srce i pluća (za glavu ne znam što bih rekao...).“ Tako su mu malo dali liječnici, a on je toliko dugo živio po Božjem Promislu. Bio je neumoran u svom radu i nije se puno obazirao na dijagnoze koje su mu uspostavljali ni na prognoze kojima su mu predviđali njegovu dob.
U mjesecu smo kad želimo proslaviti njegov nebeski rođendan prema kojemu je on išao svjesno i s puno optimizma. Vodila ga je misao koju je apostol Pavao napisao u poslanici Filipljanima: „Domovina je naša pak na nebesima“. Zato je išao k tome cilju vedro, radino i pouzdano. Uz to je bio s obje noge na zemlji. Nije se prepuštao nekoj tugaljivosti niti nekakvoj rezignaciji, a pogotovo ne nekom pesimizmu. Dok je bilo dana on je radio kao da sve o njemu ovisi, ali se u isto vrijeme prepuštao Bogu i njegovoj Providnosti, jer je znao da o njemu sve ovisi. Takav stav zauzetosti za ovaj svijet i s pogledom u vječnost imaju samo sveci. Otac Ante je bio takav.
Mjesec listopad je Marijin mjesec, mjesec Krunice. Već na samom početku slavimo BDM od Krunice i taj nas spomen podsjeća na veliku pobjedu kršćanske flote nad nadmoćnom osmanlijskom flotom u bitci kod Lepanat 1571. godine. Bitka je izvojevana uz pomoć molitve krunice na koju je papa Pio V. pozvao cijeli kršćanski svijet. Otac Gabrić je dnevno molio krunicu. A posebno ju je molio kroz ovaj mjesec sa svojim vjernicima pokraj Gospinih špilja koje je gradio uz crkve upravo za pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i za molitvu krunice ispred špilja. Tu molitvu je baštinio iz svoje obitelji i zatim iz svoje formacije u sjemeništu u Travniku i kasnije kroz novicijat i cjelokupnu isusovačku formaciju. Krunica je bila uvijek uz njega. Na skupu mladih u Zagrebu postavili su mu pitanje da li nosi sa sobom kakvo oružje kao obranu od divljih zvijeri. On se tom prilikom nasmiješio, posegnuo u svoj džep i izvadio krunicu i rekao: „Ovo je moje oružje!“
U mjesecu smo listopadu i neka krunica bude i naše „duhovno oružje“ da uz majčinsku pomoć Nebeske Majke možemo nadvladati navale Zloga. I neka naša molitva za proglašenje blaženim sluge Božjega oca Ante bude popraćena i molitvom krunice.
Vicepostulator, pater Mirko Nikolić, D.I.
1. DAN
BLAGOSLOV MALE ŠOROLE
Bošonti, 10. travnja 1960.
Rižišta kao da su gorjela. Zrak je nad njima treperio, žedan kapljice vode. I ja sam žedan, a vode ni za lijeka, usnice su raspucale od silne sparine. Žedan sam za vodom, ali još žedniji za dušama. Ova nepregledna suha bengalska rižišta vjekovima već čekaju na kaplju milosti. »Rosite, nebesa Pravednika i, oblaci, daždite Ga!« Ta adventska molitva vječna je misijska molitva.
Ni žive duše ne možeš nigdje vidjeti. Dva je sata poslije podne. Želio sam iz Čunokhalija u Šombhunogor. Petkhalski je kanal suh. Vode u njemu nema, ali blato se još nije posve osušilo. Zadah je strašan. Male ribe, uginule od silne suše, gnjiju u toj vrućini. U sredini je blato bilo do koljena. Teškom mukom izvukao sam se na drugu stranu. Daleko dolje vidi se Čunokhali. A rižišta titraju i titraju, kao da pjevaju patničku pjesmu, ili kao da mole pokorničke psalme.
Ravno ću preko polja, da si skratim put. Sam samcat, kao da sam u pustinji. No kojih stotinjak metara preda mnom nešto se miče. Oči gore, pa ne vide dobro. Kad sam se približio, zaboljelo me srce. Tri male djevojčice usred ovih izgorjelih rižišta. Lica su im upala i bijedna, oči im gore, bol i bijeda kao da su se složile s umornim titrajima ispaljenih polja. Tri sestrice Šordar plemena, iz sela Kumrokhalija. Od jutra su na polju. Malom motikom kopaju tvrdu, suhu zemlju. Traže slatko korijenje »kućko«. Mala Šorola mi reče da će naskoro kući. Mali brat je bolestan, plače kod kuće. Danas su bile slabe sreće. Cijelo jutro skupile su tek koji kilogram sitnog suhog korijenja.
I ja sam bio umoran i iscrpljen. No pogled na te male sestrice, same samcate usred rižinih polja, bio je dosta da sam zaboravio na svoj umor. Imao sam u torbi nešto slatkiša i keks biskvita. O da ste vidjeli onaj osmijeh i sreću Šorole, Šundori i Maje! Kao da je blagi povjetarac odnekud dahnuo i ugasio onu sparinu i rižina polja kao da su preda mnom oživjela. Bio sam sretan toliko da vam to ne mogu opisati. No mala Šorola (Priprosta) imala je za mene jedan krasan dar. Uzela je slatkiše u svoje drhtave ručice, te ih onda polako, upravo djetinjom nježnošću, poče uvijati u okrajak svoje poderane haljinice.
»Amar ćhoto bhair đono nije đabo: še koto khuši hobe! — Ovo nosim za našeg malog brata: kako će on biti sretan!«
Kako mi je sitan i bijedan izgledao čitav svijet pred veličinom ovog malog srca! Svi današnji velikani, generali... svi razni UNO i razne međunarodne sjednice, veliki planovi i govori o miru i sreći ljudskog roda. Mala, ispaćena Šorola, zavijajući slatkiše u svoju poderanu haljinicu, dala je pravi odgovor, pokazala put k ostvarenju sreće u svijetu: zaboravivši na sebe, sjetite se naše male braće, koji »kod kuće plaču«; u svom siromaštvu dati im slatkiše naše iskrene i djelotvorne ljubavi.
Podigoh ruku, da ih blagoslovim. No prije nego što sam mogao izreći riječi blagoslova, Šorola mi dade svoj blagoslov, popraćen onim djetinjim pogledom, u kojem se krije nebo.
»Dojal apnake mongol korun! — Milosrdni vam udijelio svako dobro!«
Ja mislim da sam tada bio najsretniji čovjek na svijetu. Blagoslov »Milosrdnog«, poslan po maloj Šoroli, ispunio je čitavo moje biće. Mislio sam na vas, dragi moji prijatelji, pa sam molio Isusa da vas učini dionicima naše svećeničke sreće i radosti, dionicima Šorolina blagoslova.
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
2. DAN
OPUSTJELA POLJA
Bošonti, studeni 1952.
Glad! Strašna je to riječ. Svima je na ustima u nepreglednim predjelima naše misije u Sunderbanskim džunglama. Čuje se ona i po rižištima, koja su nekoć bila plodna, kao i uz obale rijeke Gangesa. Opustjela su polja, u mnogim mjestima nije ni bilo žetve. Posvuda je strašna bijeda. Pred misijskom postajom na stotine ljudi redovito čeka na milostinju, na šačicu riže. Činimo koliko možemo. Prosimo na sve strane za ove naše bijednike. Dolazimo i k vama, dragi naši prijatelji, da i vas u ime Spasiteljevo zamolimo za koji mali dar.
Prije nekoliko dana obišao sam skoro sva naša sela. Želio sam se sa svima sastati, sve utješiti i pružiti im barem prvu pomoć. A i rekao sam im da ću se i vama javiti, da ću vas obavijestiti o njihovoj bijedi, o njihovim potrebama.
Spremala se oluja. Blatni put do sela Das Numbera uvijek je bio jedan od najtežih putova naše misije. No, u kišno doba jedva si možete zamisliti kakvo je stanje toga puta. Groznica me trese već dugo vremena, pa sam s velikom mukom predvečer prispio u selo. Uputio sam se odmah od kuće do kuće, da ih sve pohodim. Prva je Srikantova kuća. Četvero djece kost i koža. Duboko su mi se poklonili. U znak poštovanja dotaknuli su se svećeničkih nogu.
Nije trebalo govoriti o bijedi, jer su dosta govorila ona mala upala lica, govorila je bol na licima oca i majke, što ne mogu obrisati suze s lica svoje ogladnjele djece. Srikanto mi reče: »Za nas je svejedno, i ako nemamo, strpimo se. No dječica plaču i plaču...« Ali za njih je velika utjeha, da je svećenik među njima. Oni znaju da ćemo mi nastojati pomoći koliko god više budemo mogli.
Kleknuli smo. Molitve sam morao sam moliti, jer oni su katekumeni. Naučili su tek »Zdravo Marijo«.
Bila je kasna noć, kad sam se vratio u kapelicu. Katehista je pripravio nešto hrane za mene: rižu i spržene tikve. To će kroz osam dana biti moja jedina hrana. Od srca mi je svagdje dana, pa je bila i tečna i dostatna.
Podne je. Lipanjsko je sunce upalilo, da glava puca. A mene još nije pustila groznica. Poslije svete mise u Das Numberu uputio sam se u selo Kumrokhali (Selo tikava). Put sam znao, no od velika umora i groznice nisam ni opazio da sam na jednom raskršću krenuo krivim putem. A to je značilo: koji sat više pješačenja. Da sam zdrav, ne bih mario za to, no danas je, uistinu, bilo teško. Nakon svako pola sata morao sam se odmarati. A bio sam i gladan. Oko dva sata stigao sam pred seosku kapelicu. Katehista je već bio zabrinut, da mi se nije što dogodilo, budući da su me već izjutra očekivali. Pomolili smo se zajedno za selo, za Društvo poštara grada Zagreba, koji su ovu kapelicu prije rata sagradili. Kapelica je posvećena Karmelskoj Gospi. Eto, krasan spomenik tim vrijednim poštarima našeg milog i slavnog grada!
Do Kumrokhalija još je nekako išlo, no što dalje, to gore. Put do slijedećeg sela Čunčure najdulji je. Po noći opet velika kiša pretvorila je put u pravu kaljužu. Katehista Šudhin dao mi je štap svoga pokojnog oca. Krupna stvar kao kakav balvan! Još iz vremena, kad su i po ovim selima tigrovi gazdovali i tjerali strah u kosti. No, put je tako klizak, da ni štap nije mnogo pomogao. Ideš dva koraka naprijed i tri natrag, a koliko puta sjedneš u blato... to je bolje i ne brojiti!
S velikog polja izbismo pred Nogenovu kolibu. Nogen je kost i koža. Njegovo selo je naše najsiromašnije selo. Svake godine njih pohodi bijeda, no ove godine je tako teško, da u dva do tri dana jednom jedu. Odijela su im potpuni dronjci. Iz jednog kuta izvukla se starica Nogenova majka. Sva je radosna, što sam opet došao. Pokazuje bolnim pogledom na svoga malog unuka. »Gladan je!« reče mi i suze joj obliše staračko lice. I ona je bila gladna, no eto, na sebe je zaboravila i misli samo na svoga mezimca.
Zatim sam pohodio Jitena. Jedva sam se uvukao u njegovu kolibicu. Tu je još veća bijeda. Četvero djece, jedno je u majčinu naručaju. I oni plaču.
Jedva vam mogu opisati kako se čovjeka bolno doima plač izgladnjele djece. Ah, možda ga vi nikada niste čuli. Dao dragi Bog da ga nikad ne morate čuti... !
Katehista Šudhin pripravio je nešto riže i skuhanog povrća. Blagoslovio sam hranu, uzeo nekoliko zalogaja i ostalo poslao Jitenu i njegovoj dječici. Od velikog putovanja i ja sam bio i umoran i gladan, no dva zalogaja i sreća, da sam mogao dijeliti hranu s tim sirotanima, bilo je više nego što sam mogao toga dana željeti.
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
3. DAN
»ZA LJUBAV TVOJE MAJKE!«
Morapai, srpanj 1970.
Idem od sela do sela, od srca do srca u potrazi za dušama. Vrućina je pritisla, a put je dug. Ponajprije uz rijeku, onda uz Pethokalski kanal, pa preko rižinih polja po klizavim mostovima od bambusa. A hrana? Bit će štošta navečer. Kad se putuje, više puta jedem tek jednom ili dva puta na dan. Čovjek se malo pomalo i na to priuči. Pomisao na tolike, koji trpe i gladuju, daje čovjeku snagu i jakost.
Danas je godišnjica smrti moje pokojne majke, te mi misli često k njoj lete. Pa kao da je i lakše bilo: ona me je vodila za ruku tim dugim putem. Pomisao na majku koja sreća!
Uz Čunčurski nasip sretoh jednu siromašnu ženu. Iz očiju joj je izbijala groznica. Teškom mukom se uspravila, da mi dade »nomoškar« — bengalski pozdrav. Uz nju je kćerkica. Slika bijede. Režu zelenje uz put. To će skuhati za hranu.
»Ma, kemon aćho? — Majko kako si?« upitah je.
Njezin bolni pogled bio je odgovor. A onda progovori: »Guru, košto, khub košto! — Oče, teško je, jako teško!« Pogledavši onda na svoju kćerkicu, reče mi: »Za ljubav tvoje majke...« Dalje nije mogla. Zaplakala je. Zaplakao sam i ja. Daleko od roda i doma, usred ovih rižišta sunderbanskih krajeva, iz usta jedne majke spomen ljubavi moje pokojne majke. I to baš na godišnjicu njezine smrti.
Ljubav je, uistinu, velika tajna. Udaljenosti za nje ne postoje, svijet je za nju premalen.
Imao sam nešto uza se, pa sam joj utisnuo u ruku, i za nju, i za njezinu kćerkicu. Primio sam stostruko natrag.
»Tvoja majka ,ćirođibi houn' — vječnim životom živjela!«
Divan blagoslov iz usta jedne poganke, blagoslov, što ga: ja dnevice kod svete mise za majku molim: »Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!«
Blagoslovih malu djevojčicu i okrijepljen spomenom majčinske ljubavi, nastavih put uz Foktorski kanal prema Fulbariju.
Sunce je već zalazilo, kad smo se približili selu. Bili smo umorni, i ja i moj vjerni sluga Stjepan. Pješačiti cijeli dan nije šala. A bili smo i gladni. Dobri katehist Bipin donio je nešto ispržene riže, pa uz čašu vode nije bilo loše.
U selu ima dosta problema. Glavni je, dakako, njihova slaba kapelica. Zemljani zid se srušio, krov je trebalo poduprijeti bambusima. Nema druge, trebat će novu kapelicu zidati. Oni će dati radnu snagu za podizanje novog zida od blata, a ja se imam pobrinuti za krov. Kad kiše prestanu, počet ćemo s poslom. No krov će stajati oko 200 dolara. Velika svota. Stari Prano samo žmirka i veli: »Oče, mi ćemo se moliti, a vi nekoliko pisama pošaljite preko sedam gora i sedam mora, pa će se sigurno dobra srca sjetiti Fulbarija ...«
Navečer, nakon zajedničke krunice, sjedeći na rogožini nešto smo prigrizli. Za mene su čak pribavili i jedno jaje i malo mlijeka. Opazio je Prano da sam slab i da me groznica počela tresti. Oslanjajući se na njegova sina, polako sam se vratio u kapelicu, gdje ću prenoćiti. Dan je bio dug i težak, no sretan, uistinu sretan.
U Narantolu sam prispio podvečer slijedećeg dana. Prvi pohod, prva molitva u toj kući. Lijepo je bilo vidjeti sedmero dječice kako sklopljenim rukama mole. Za mnom ponavljaju molitve. Naučit će oni to polako i napamet. Glavno je da su srca pripravna.
Večera: nešto riže i ispržena povrća, i dosta dobre volje. Spavati je valjalo na rogožini. Komaraca na tisuće. Sa strane staja s kravom i kozom, pa »ugodni« zadah dolazi na verandu kolibe. Da se oslobode komaraca, zapalili su oni nešto suhe balege. Da li su komarci uginuli ili pobjegli, to ne znam, no ja sam po noći nekoliko puta pomislio: E, moj Ante, to ti je zadnja noć... A da bude još ugodnije, stari je Mondol počeo potezati bengalsku lulu »huku«. A ja nikad u životu nisam pušio, pa je bilo dosta pokore te noći.
Ujutro je bila sveta misa, prva u tom selu. Tu još nema kapelice, a dakako ni oltara. Imali su tek jednu malo slomljenu stolicu. Na njoj ću odslužiti svetu misu, klečeći, jer je koliba jako niska. Dvije svjećice na dvije strane stolice. Ponajprije sam ukratko rastumačio sv. misu, tu »tajnu vjere«. Uistinu je to tajna vjere i tajna ljubavi: vječni Bog silazi u ovaj novi Betlehem.
Godišnjica je smrti moje majke, pa smo za nju prikazali misu. Nirola, majka ove sedmero dječice, držala je dvoje najmlađih u krilu. Misli su mi otišle tamo daleko, daleko, kad sam i ja u majčinom krilu tako sjedio. A sada evo kao Isusov Svećenik, što imam zahvaliti njezinim suzama, pokorama i blagoslovu, prikazujem svetu misu na nju.
Majko, hvala Ti! Blagoslovi Ti svoga Antu!
Vaš otac Ante MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
4. DAN
NI RANJEN NEMA MIRA
Ovaj put sam niz Ganges išao šepajući. Kud će grom nego u koprive ... Vraćao sam se iz džungle južno od Bošontija. Bio je crni mrak. Zbog neprestanih tropskih kiša put je postao velika kaljuža. Uspeo sam se s malim Bogodišem na nasip jednog kanala. Nadali smo se da će biti bolje. No, tu je opet bilo klisko, pa smo se nekoliko puta skotrljali niz nasip. Noge sve razderane, da i ne govorim trnju, kojega je ovdje uz džunglu na prodaju.
Ne trebam ni spominjati da sam bio umoran i gladan, kad smo stigli u obližnje selo. No nisam gladan samo ja, gladno je skoro cijelo selo. Na sve strane vlada velika bijeda i nevolja. Lanjska žetva sasvim je podbacila, pa u mnogim kućama nema ni vatre na ognjištu. A gladna dječica plaču.
Moj katehista je negdje nabavio malo mekinja, pa je ispekao neku smjesu, kao »palačinke«. Tvrdo, da se jedva moglo gristi. Negdje je dobio i jedno jaje. Tu večeru podijelio sam bratski s mojim vjernim Bogodišem: pola njemu, pola meni.
Sutradan ujutro imao sam dvije mise u dva susjedna sela. Oko podne sve je bilo gotovo: pouke, krštenja, svete mise. Sparina je upravo nesnosna. A ja sam morao na dugi put u Bošonti. Kod Bolattopa trebalo je pregaziti jedan kanal. Voda je do pasa. Ja u polovici kanala, kad li s desne strane nekakva crna zmijurina proviri još crnju glavu, pa ravno prema meni. »Nećeš tako jeftino!« pomislim, podignem svoj štap, da je njime pogladim po leđima. Malo sam se poskliznuo i osjetio u lijevoj nozi strahovitu bol. Kao da mi je netko čitav taban prerezao oštrim nožem. Na zmiju sam posve zaboravio. A izgleda, da je i ona zaboravila na mene. Dogurao sam se nekako do druge obale kanala. Nekoliko velikih pijavica me pratilo, no smilovale su mi se: nijedna me nije uhvatila. Vidjele su da sam već mnogo krvi izgubio. Pa i jesam. Rana je bila velika. Presječeno je nekoliko žila, pa je krv jako curila. Mali se Dogodiš preplašio. Počeo je plakati. Da ga utješim, htio sam se nasmijati, no bilo je teško, jer je rana gorjela kao vatra. Imao sam uza se samo rubac. Zavezao sam ranu koliko sam mogao, i onda junački naprijed. U daljini se vidio križ nad našom novom bolnicom: križ nade i spasenja.
Trebalo je još koji sat kroz vodu i blato. U običnim prilikama to bi bila šala, no danas je taj sat bio jedan od najtežih u mome životu. Dva je sata poslije podne. Strahovita tropska sparina. Još nisam jeo, jer sam u selu imao dvije mise, pa sam mislio jesti u Bošontiju. Opet je trebalo pregaziti nekoliko kanala. Tu skoro i nema puta. Rubac se odvezao, pa je onako na onu živu ranu trebalo kroz blato i vodu. Počeo sam osjećati gubitak krvi. Cijeli svijet kao da se oko mene vrti. A voda do pasa. Samo da se ne srušim. Preporučih se Nebeskoj Majci i svome dobrome Anđelu Čuvaru, da me dovedu do bolnice. I uistinu su me doveli. Baš pred sestrinskim samostanom valjalo je kroz duboku vodu i blato. Kad sam bio u sredini, počelo mi se pred očima magliti. No, kao da me naprijed gura neka sila. Došao sam do bolnice. Sestra bolničarka nije bila tamo. Djevojka Terezija pazila je na bolesnike. Veoma se preplašila, kad me vidjela onako blijeda. Potrčala je odmah do sestre, a ja sam se sasvim iscrpljen srušio na stolicu i onesvijestio.
No, sada sam bio u dobrim rukama. Časna sestra dala mi je jak lijek, očistila ranu i onako na živo sašila. Vješta je šivanju, to joj svakako moram priznati. Kad je sav posao završila, reče mi samilosno da se nada, da nije boljelo... A ja sam si dva puta skoro pregrizao svoj dragi dalmatinski jezik, tako je boljelo!
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
5.DAN
NI RANJEN NEMA MIRA
Desetak dana bio sam na štakama. Morao sam »mirovati«, no o miru bilo je jedva i govora, jer su ljudi neprestano dolazili.
Sad sam opet, hvala Bogu, dobro, pa sam neki dan prevalio preko 100 milja pješice. Znam da to dugujem vašim molitvama. Hvala!
Kad mi je sestra izvadila šavove, pošao sam šepajući po selima. Kako sam vam spomenuo, posvuda je strašna bijeda, pa sam htio obići naše vjernike. Sestra poglavarica nije htjela dopustiti da s ovom ranom idem po selima, no ona je morala po poslu u Kalkutu, pa je bolničarka sestra Antonija Josipa (Međimurka!) bila »milosrdnija«, te me pustila iz bolnice.
Nismo bili ni na pola puta, kad li sluga i ja upadnemo u velika rižišta. Oblaci se prolomili. Pokisli smo kao pijevci. No te večeri imao sam sreću da sam primio u Crkvu dvije obitelji. Obavio sam deset krštenja. Zaboravio sam na sve poteškoće. Mala Sundori (Ljepotica) tako je krasno položila ispit, da sam se, uistinu, divio Božjoj milosti u toj krasnoj duši. Ona je bila neko vrijeme u našoj školi u Bošontiju. Što je u školi naučila, sve je to rastumačila svojim roditeljima i polako s njima ponavljala, dok nisu naučili molitve i glavne istine vjere. Na dar sam joj dao svoju krunicu, pa je bila izvan sebe od veselja.
Poslije podne imao sam drugu misu u selu Sombhunogoru. To je jedno od naših najsiromašnijih sela. Katehista Pavao pripravio je nešto za večeru. Jedva se moglo gutati. Bilo je i nešto »murija«, spržene riže. Nekoliko zrna palo je na pod. Jedan mališ upala lica skočio je s majčina naručja, da ta zrna pokupi. Od boli sam zaplakao. Pomogao sam koliko sam mogao, no mnogo je još ovakve bijedne dječice, koja željno čeznu i za najmanjom pomoću. Iz ljubavi prema svojoj dragoj dječici, sjetite se ovih naših sirotana! Dragi Isus će vam stostruko uzvratiti i na ovom i na drugom svijetu.
Slijedeći dan trebalo je pješačiti skoro pet sati. I to šepajući... Htio sam obići neka sela, gdje je bijeda najveća. S rižišta dolaze dvije starice. Lica su im upala. Već od jutra skupljaju korijenje za sebe i za svoju unučad. Kad je jedna starica spomenula ime svoga unuka, koji već nekoliko dana nije jeo rižu, dvije krupne suze kliznuše niz patničko staračko lice. Moji dragi prijatelji i dobročinitelji, teško vam je opisati što čovjek osjeća kod ovakvih susreta. No pomislio sam: Blažen onaj koji može obrisati i jednu ovakvu suzu...
Već se spuštao sumrak nad čunčurska rižišta, kad sam posve umoran i iscrpen prispio u našu kapelicu, posvećenu Gospi, Posrednici svih milosti.
Na putu je rana na nozi jako boljela. Mislio sam da se od prevelikog hoda upalila. No, hvala dragom Bogu, sve je prošlo u redu. Kleknuo sam pred oltar drage Gospe, da joj se zahvalim na pomoći i svim milostima. Pomolio sam se i od umora zaspao sam pred Majčinim oltarom. Nisam si mogao zaželjeti ljepšega mjesta...
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
6. DAN
SPASAVAMO NASIP
Bošonti, prosinac 1953.
Ovaj put nije bilo samo »niz Ganges«, nego smo skoro mi i cijeli Bošonti otišli u Ganges.
Baš poslije ponoći, kad je plima iz Bengalskog zaljeva dosegla najveću visinu, na našoj bošontskoj rijeci popustio je nasip, pola sata hoda od naše misijske postaje. Nasipi su tu od blata, pa kad na jednome mjestu puknu, za koji sat selo za selom će biti pod slanom vodom.
Kad sam prispio na mjesto nesreće, već je kojih tisuću ljudi trčalo naokolo noseći zemlju, granje stabala, rogožine iz svojih koliba, jednom riječju: što su god mogli dohvatiti. Srce me uistinu zaboljelo. Preda mnom je krasno selo već napola uništeno, ljudi gladni i iscrpljeni od dugog rada plaču, jer će im eto sve otići u rijeku.
Ovo su najteži dani godine pred žetvu riže. Jedva u kojoj kolibi ima hrane. Polja su zasađena rižom, no slana voda, kao kakva ukleta ruka, sve će im uništiti.
Hvala dragom Bogu da sam na vrijeme došao. Ljudi su od očaja i bojazni htjeli uteći. Kad su me ugledali na bošontskom nasipu, podigli su jadnici ruke, moleći za pomoć.
Ja sam si kroz vodu i blato prokrčio put do prvih kuća. Povikao sam im: »Ne bojte se, dragi Bog je s nama. Samo junački na posao!« Premda su se jedva držali na nogama od gladi i umora, svi su kao jedan povikali: »Bog će pomoći! Na posao!«
I vjerujte mi, da smo radili! I mala su dječica došla iz sela. U poplavljenim poljima smo kopali zemlju i tisuće je ruku bacalo to blato na novi nasip. Do podne moramo završiti, jer će nadoći nova plima. Počela je kiša. Istina, bili smo već skroz mokri, no kiša je udarala u lice, pa je dosta teško bilo raditi. Stare kuće padaju. Na tisuće ima zmija, miševa i mravi. A kako samo ti mravi grizu... Međutim, nema vremena da se na te malenkosti obaziremo. Nasip je najslabiji na južnoj strani sela. Narezali smo bambusa i njime nastojali učvrstiti taj dio. Starica Horidasi plače i nosi svoga malog unuka, jedan pokrivač i nešto starog odijela. To je eto, što još ima. Koliba joj je već otišla. K sebi su je uzeli dobri ljudi, oni će joj paziti i na malog unuka.
Odjednom kao da je pala bomba, iz svih grla podiže se krik: »Band bhenge đaćhe! Nasip puca!« Bila je istina. Baš uz Horidasinu kolibicu srušio se dio nasipa.
Nisam nikada u životu vidio toliku ljubav prema zemlji, prema rodnoj grudi, kao ovdje. Kao ranjeni junaci, koji zadnju kap krvi daju za domovinu, zaletjelo se oko stotinu mladića prema nasipu. Zagrlivši jedan drugoga, prsa uz prsa, napraviše živi nasip da zaustave slanu vodu te spase sebe i svoje drago selo. Blagoslovio sam ih od svega srca, te mlade junake, te ljubitelje svoje rodne grude.
Radili smo dva dana i dvije noći, dok napokon nismo uspjeli napraviti jedan privremeni nasip. Otišlo je mnogo zemlje, mnoga su polja sasvim uništena, no hvala dragom Bogu, velik dio ipak je spašen. Ja sam odmah obišao okolo, da skupim nešto hrane i odijela za sirotinju, pa sam prilično toga dobio. A i vašoj ljubavi preporučam te jadnike, osobito one kojima su i kolibice srušene. Ja sam imao nešto američkog mlijeka u prahu, pa sam im podijelio tu prvu pomoć...
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
7. DAN
ZORA PUCA
Bošontiju, 1955.
Sjedio sam na obali Gangesa čekajući na lađu, koja će me prevesti preko rijeke. Ustao sam rano, u tri sata iza ponoći. Rekao sam svetu misu u kapelici. Sam samcat u tišini i miru obavljam zahvalnu i ujedno jutarnju molitvu.
Istok se rumenio. Zora puca. Pogled je, uistinu, bio krasan. I moje je srce gorjelo, jer se pred nekoliko časaka u njemu nastanio Isus. Kroz bijele, čiste oblake zrake su se sunca probijale kao ognjene strijele, željne da svijetu dadu svjetlo i toplinu.
Zora puca. Mnoge su već zore osvanule, mnogo je već puta sunce donijelo svjetlo, život i radost svijetu. A Sunce Božanskog Svjetla i Topline živi i radi u meni. Da li iz mene izbijaju te silne zrake Božanskog Sunca i svijetle i griju sve oko mene? Da li je moj život zora novog dana tisućama srdaca, što zoru Vječne Ljubavi očekuju već stoljećima?
Te su me misli obuzimale, dok sam sam samcat sjedio na obali rijeke Gangesa na domaku Sunderbanskih džungla u Bengaliji. Stavio sam ruku na prsa. Sunce se baš probilo kroz udaljene oblake tamo na horizontu. Uhvatila me želja da bih svoje srce izvadio, upalio ga ljubavlju Spasiteljevom, bacio ga gore prema suncu da odanle uzljubi čitav svijet i da sa Suncem Božanske Ljubavi izgori za neumrle duše.
Zora puca! — Osvanula ta sretna zora naskoro u svim srcima!
»Hrvatski Kat. Glasnik«
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
8. DAN
NOĆNA PUTOVANJA
Bošonti, lipanj 1956
Noćna putovanja! Lijepa su ona, ali i teška. Da i ne govorim o opasnostima. No zbog toga i jesu tako lijepa, puna posebnog čara. Po nepreglednim rižištima, kroz Sunđerbanske džungle, po rukavcima Gangesa, sada mirnim i tajanstvenim sred noćne mjesečine, sad opet uzburkanim u tami monsunskih oluja.
Putovanja u potrazi za dušama. Mile su te uspomene: uspomene na veliku Isusovu ljubav, na Njegovu očevidnu pomoć, uspomene na vaše molitve i žrtve.. . Koliko sam puta osjetio: kao da me netko za ruku vodi, podiže, spašava, čuva u osamljenosti i pogibeljima.
Kad smo se ono moj vjerni sluga Omritto i ja izgubili u poplavljenim rižištima pakhiralskim. Htjeli smo u selo Kumrokhali. Već se bila spustila noć, kad smo se iskrcali s lađice na Gangesu. Put nam je bio poznat. Barem smo mi tako mislili.
Jedan starac upozorio nas je da je glavni put na mnogim mjestima presječen, pa da će zgodnije biti ako pođemo rampurskim nasipom, te preko Šorbere skrenuti u Kumrokhali. No mi smo skrenuli prerano. Za koji sat našli smo se usred poplavljenih rižišta. Voda sve dublja i dublja. Obojica imamo na leđima teret. Umorni smo i gladni. Ni sam ne znam koliko smo te noći susreli zmija, jer ovdje je njihovo carstvo. A one velike bengalske pijavice samo se vješaju po nogama. Tamno je kao u rogu. Nigdje nema ni žive duše, da nam pokaže put. Posvuda voda. Nema ni toliko suha mjesta, da mogneš malo sjesti i odmoriti se.
Omritto me u strahu pita: »Oče, na koju ćemo stranu?«
»Omritto, preporučimo se Anđelu Čuvaru!« bio je moj odgovor.
I iznenada odnekuda dopre do nas tugaljiva pjesma ribara. Pjeva krasnu pjesmu svojoj lađici. Pjesmu, koju čuju tek tamna bengalska noć i mirna pakhiralska rižišta.
»Ti si mi kolijevka od djetinjstva, Sunce i zimu podnositi ti si me učila ... Lađico moja, sred noćne tame vodi me sretno, Lađico moja, sretno me vodi, Vodi me sretno na putu života ...«
Ja sam zaboravio na sav umor. Tako mi je silno godila ova ganutljiva pjesma siromašnog ribara u toj tihoj noći.
Već nam je ribar bio blizu. Pokazalo se i malo titrajuće svjetlo.
»O re bhai! — O brate!« povika Omritto.
»Ei ondhokare ke? — Tko je tu u ovoj tamnoj noći?« začuđeno će ribar.
»Basanti Fadar! — Otac iz Bošontija!« bio je Omrittov odgovor.
Tu nas svi poznaju. Mnogo smo za njih učinili u danima oskudice i gladi. Stoga su nam zahvalni i sve bi za nas učinili.
Nekoliko zamaha vesla i mala se lađica probi kroz rižu i visoku travu. Sklopljenim rukama na čelu i dubokim naklonom pozdravio nas je Bodinath iz Kumrokhalija. Otišli smo veoma daleko. No, on će nas polako prevesti preko kanala i pokazati nam nasip, kojim ćemo dospjeti ravno pred kapelicu u Kumrokhaliju. Put je još dalek. Jedva smo se držali na nogama, ali ovaj susret s Bodinathom dao nam je nove snage. Bila je ponoć, kad smo posve mokri i zablaćeni stigli pred crkvicu. Noge su nam bile krvave od ujeda pijavica.
Katehista je odahnuo, kad nas je ugledao. Već se bojao da nam se na putu nije dogodila kakova nesreća. Po lijepom bengalskom običaju oprao je svećeničke noge. Bile su danas i blatne i krvave.
Poklekli smo pred oltarom Gospe Lurdske, zaštitnice kapelice. Iz dna smo srca zahvalili Nebeskoj Majci na zaštiti.
Katehista je pripravio nešto riže, no mi smo bili tako umorni, da smo uzeli tek nekoliko zalogaja. Pomolivši se Bogu ispružili smo se na rogožinu u onim mokrim odijelima, jer nismo imali suhe presvlake.
Drugi put opet razmatrao sam o Božjoj ljepoti i dobroti sjedeći na urođeničkoj lađici usred mjesečinom obasjane noći.
Polako smo se micali kroz Gangesov goromboški kanal. U Piner Hat idemo. Noćas je pun mjesec. Ići ćemo s plimom. Monotono udaranje vesala, onaj tihi i meni tako mili šum Gangesa, noćne ptice, koje uplašene lete s visokih stabala uz obalu, i onda pjesma lađara, neumrla, uvijek nova, uvijek tako krasna pjesma mojih dragih bengalskih lađara.
»O brate, brate, počuj re, Tko tebe zove, počuj re. Ganges te šumom zove svojim, Gangesova Stvoritelja ne zaboravi, re! Tvog Stvorca ne zaboravi, re! Veslaj, veslaj svog života lađu, Svoga Stvoritelja ne zaboravi, re ...«
Čuti tu pjesmu sred tišine sunderbanskih rijeka, kad se jeka, tajna jeka te molitve vraća iz pokrajnih džungla, to je takova sreća, da je ne mogu opisati.
Ja sam na lađici mirno sjedio i molio. Bila je to molitva zahvalnica za svu Božju dobrotu. Molitva, da bi mnoge lađice života, koje ne poznaju svoga Stvoritelja, čule ovu pjesmu bengalskih lađara.
Veslo je rezalo mirnu površinu Gangesa. Veslači su uhvatili lađarovu pjesmu:
»Svog Stvoritelja ne zaboravi, re!«
Ja sam podigao ruke nad njih i blagoslovio sam ih iz svega srca. Blagoslovio sam i vas, dragi prijatelji, da bismo mi svi mogli lađicu života sretno privesti u luku našega Stvoritelja...
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
9. DAN
POGOVOR OCA ANTE GABRIĆA ZA KNJIGU ŽIVOTNI PUT JEDNOG MISIONARA
Morapai, 1. prosinca 1971.
Kao da je to bilo jučer. A ipak je već preko 40 godina prošlo od onog susreta pred jaslicama u Malom sjemeništu u Travniku. Znatiželjni mali Dalmatinac progurao sam se u prvi red da vidim tog novog misionara, oca Josipa Vizjaka. Osobito me zanimala njegova misionarska brada.
Nakon pjesama i pozdrava otac Josip gleda naokolo i kao da prstom nekoga traži.
»A tko će od vas u Bengaliju?« I prstom upre u mene. »Hoćeš li ti?«
»Hoću! Ako neće nitko drugi, ja ću!«
I kako sam sretan da sam održao riječ, danu pred jaslicama ocu Josipu i Isusu! I nikad se za to nisam pokajao.
Mnoge godine su došle i prošle, sretne i svete godine rada za Isusa i za duše. No onog susreta i obećanja nikad nisam zaboravio. Posebno sam ga se sjetio kod zadnjeg susreta i zadnjeg oproštaja s dobrim ocem Josipom.
Na koncu mukotrpnog života, posve darovanog Isusu i dušama, svijeća njegova života polako se trne. Podigao sam mu uzetu ruku i postavio je na svoju glavu, da me blagoslovi, da me okrijepi. Suze su mu se zrcalile u očima. Ni ja se nisam mogao suzdržati. Svi su oci Kolegija bili prisutni. Molitve su bile izgovorene na engleskom, no ja sam onda molitvu i pozdrav sviju prisutnih i svih vas u domovini izrekao na hrvatskom.
»Hvala! Isusu hvala! Svima hvala!«
I onda je oči upro nekamo daleko, daleko prema dragom Zagrebu, miloj domovini Hrvatskoj, koju je prije 43 godine ostavio da je nikada više ne vidi. I kao da sam razumio njegov pogled i kucaje njegova srca, šapnuo sam mu:
»Oče Joško, očekujete ih? Nove sile iz domovine?!«
Smiješak je prošao preko njegovog umirućeg lica.
»Doći će oni«, rekoh. »Sjećate li se kako ste ono i mene pred jaslicama pozvali! Doći će, mnogi će doći. Ne zaboravite nas u nebu!«
I dok je pomislio na vas, dragi naši mladići i djevojke, vi, budući vjesnici Isusove ljubavi, još jednom je preko njegova umirućeg lica prošao smiješak, još jednom je pogledao pogledom koji je već sav bio upravljen prema vječnosti, i žrtva misionareva života goreći izgorjela je za Isusa i duše da zapali nove plamenove ljubavi k Isusu i dušama!
Dragi prijatelji misija, uz palme i križ naše morapajske crkvice, na kraju ovih stranica želim vam reći: Učinimo zajedno sve što možemo da Kristov križ preko nas zasja tolikim dušama. Učinimo to po križu svojih svagdanjih žrtava i samoprijegora. O kako je žrtva divna! I što više dajemo, još više želimo dati. Nikada dosta! Znajmo, na kraju ništa nam neće ostati osim te duše koje smo spasili, kojima smo pribavili vječni život.
Sve vas pozdravljam po bengalskom običaju: sklopljenim rukama i iz dna zahvalnog srca. Pozdrav, zahvala i blagoslov. A vama, draga mladeži, šaljem i poziv da pođete na Božju njivu ili u Bengaliju ili u Zambiju, tamo gdje palme cvatu i gdje duše čekaju.
Dok naš život polako zalazi sa zalaskom sunca nad tim nepreglednim poljanama i džunglama Bengalije, sretni smo da smo taj život mogli i smjeli žrtvovati za Isusa u potrazi za dušama tamo gdje palme cvatu.
Završit ću jednom bengalskom pjesmom: O moj Bože, ujedinjen s Tobom želim biti veličajući Tebe, razmatrajući Tebe. Tvoje vječno milosrđe neka siđe na moju žednu dušu kao kiša iz plodnog oblaka kišnog mjeseca Ašara.
Da, moj Bože, blagoslovljen budi na zemlji nam dragoj Bengaliji, tamo gdje palme cvatu! Blagoslovljen budi po cijelome svijetu! Blagoslovljen budi u dragoj mi domovini Hrvatskoj! Blagoslovljen budi u svim onim dušama koje budu čitale stranice ove knjige, i u svim onim izabranim mladim srcima koja se budu po njoj odazvala Tvome pozivu! To je moja žarka molitva dok sunce moga života sve više tone prema zapadu.
Sve vas puno i srdačno pozdravlja u Božanskom Srcu
Vaš o. Ante Gabrić
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Završno pismo
Dragi molitelji i štovatelji našeg misionara sluge Božjega oca Ante Gabrića. Došli smo do kraja naših devetnica.
Sva pisma i članci kamenčići su u mozaiku njegova misionarskog djelovanja koja nam daju vjernu sliku o njemu kao čovjeku, kršćaninu, svećeniku, redovniku i misionaru. Iz njih isijava silna ljubav prema Isusu Kristu, prema Euharistiji, prema Blaženoj Djevici Mariji i neograničeno pouzdanje u Božju dobrotu i providnost. Izbija neuništiv optimizam, pa čak i onda kada bi možda neki drugi klonuli pred teškoćama i zaprekama.
Krasno je svjedočanstvo o njemu dala Majka Terezija, kad je od svojih sestara iz Kolkate dočula da je umro. Evo njezinih riječi! „ Sestre su mi javile da je umro otac Gabrić. On je sigurno u nebu. Toliko je ljubio Isusa. Sve je činio za Isusa. Sva misao i sve želje srca bile su samo za Isusa.“
Kroz sve ove devetnice željeli smo vas uvesti u dubine misionareva života. Željeli smo da njegova pisma napisana njegovom rukom i srcem zapale naša srca za Isusa Krista, za Njegovo kraljevstvo, potaknu na molitvu majci Nebeskoj, molitvu svete krunice, veće pouzdanje u Gospodina, na djela ljubavi i milosrđa kako bismo i mi mogli nastaviti njegovo djelo.
Učimo preko o. Ante ljubiti poniznost, poslušnost, siromaštvo, razboritost i mudrost ono što nam najviše nedostaje i treba u svagdašnjem životu.
Zahvaljujemo svakom od vas na zajedničkoj molitvi i darovima Antinim misijama!
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
Zaklada otac Ante Gabrić
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. veljače 2025.
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Gabrića i Zaklada Otac Ante Gabrić
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
