Priredba je održana pod geslom Svete Male Terezije „Moje je zvanje ljubav“, a bila je sastavljena od poticajnih citata same male svetice, puno recitacija i pjesama koje su izražavale ljubav prema majkama, očevima, obitelji, a posebno prema nebeskoj Majci i Bogu.

Na početku priredbe sve prisutne je pozdravio ravnatelj Ustanove „Majčino selo“ koji je istaknuo kako je ovo uistinu jedan radostan dan za vrtić, kao i za sve one koji su tokom ovih 30 godina u njemu odrastali i formirali se u ljude kakvi su danas. Posebno se zahvalio osnivaču Sela, pok. Fra Slavku Barbariću bez čije vizije i djelovanja ništa ne bi postojalo.

Zatim je voditeljica Vrtića, Darija Juričić, prof P.O. istaknula koliko je emotivna jer i sama ovdje radi od početaka, dakle 30 godina. Posebno se zahvalila časnim sestrama franjevkama, a među njima posebno istaknula pokojnu s. Mariju Čarapinu i s. Bonifaciju Barbarić koje su udarile temelje radu vrtića kako djeluje i danas.

Također je istaknula kako nas ove godine uče prolaznosti života, jer su puno sadašnje djece u vrtiću djeca ili unuci onih koji su i sami pohađali ovaj vrtić.

U znak podsjećanja na minule godine, vrijedne odgojiteljice su izradile veliki pano sa fotografijama na temu „Naših 30 godina Vrtića“ – fotografije i sjećanja koje su izmamile suze brojnim gledateljima dok su se prisjećali svog djetinjstva i godina koje tako brzo lete.

Vrhunac priredbe bio je dolazak gosta iznenađenja, poznatog pjevača Stjepana Lacha koji se djeci vrtića pridružio u izvedbi njegove pjesme: „Ja i moj dom služit ćemo Jahvi“. Bio je to trenutak zajedništva, trenutak spontanosti, trenutak molitve, trenutak otvorenih srca i milosti koju su svi prisutni mogli osjetiti.

„Priredba je bila i trenutak zahvale za sve ljude koji su svojim radom doprinijeli uspjehu vrtića i njegovoj misiji: odgajanju djece za Ljubav! I sada nanovo ispunjeni i ohrabreni nastavljamo dalje ovu našu misiju“ – zaključila je Darija Juričić.{gallery}vrtic-majcino-selo-30{/gallery}

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Molitva za mir započeti će nakon večernje svete mise u 18,00 sati koju će predslaviti fra Marinko Šakota, bivši međugorski župnik, a pjesmom animirati Tamburaški sastav Misericordia iz Šurmanaca. Ova sveta misa je u sklopu 12. Hodočašća za djecu s teškoćama i OSI koji će prije svete mise, u 17 sati predmoliti krunicu zajedno sa fra Josipom Katalinićem na vanjskom oltaru crkve.

Među svetištima koja su se već priključila nalaze se Svetište Majke Božje u Zarvancji u Ukrajini, Međunarodno svetište Gospe od mira i dobrog puta u Antipolu na Filipinima, Svetište Gospe od Krunice u Fatimi, Svetište Gospe Lurdske u Francuskoj, Svetište sv. Šarbela u Annayi u Libanonu te Papinsko svetište Svete kuće u Loretu.

Inicijativu promiče Dikasterij za evangelizaciju – Odjel za temeljna pitanja evangelizacije u svijetu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Uz klicanje mnoštva uđe Isus u Jeruzalem, u Hram. I sve uokolo razgleda, pa kako već bijaše kasno, pođe s dvanaestoricom u Betaniju. Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje. Ugleda izdaleka lisnatu smokvu i priđe ne bi li na njoj što našao. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ne bijaše vrijeme smokvama.

Tada reče smokvi: »Nitko nikada više ne jeo s tebe!« Čuli su to njegovi učenici. Stignu tako u Jeruzalem. On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram.

Učio ih je i govorio: »Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!« Kada su za to dočuli glavari svećenički i pismoznanci, tražili su kako da ga pogube. Uistinu, bojahu ga se jer je sav narod bio očaran njegovim naukom. A kad se uvečerilo, izlazili su iz grada. Kad su ujutro prolazili mimo one smokve, opaze da je usahla do korijena. Petar se prisjeti pa će Isusu: »Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo usahnu.«

Isus im odvrati: »Imajte vjeru Božju. Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: ‘Digni se i baci u more!’ i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što kaže – doista, bit će mu! Stoga vam kažem: Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam! No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš koji je na nebesima otpusti vaše prijestupke.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Motiv prikazuje Isusa u trenutku molitve, povučenog od svijeta i uronjenog u razgovor s Ocem. Upravo ta jednostavnost prizora nosi snažnu poruku mira, povjerenja i snage molitve.

Riječ je o motivu koji je nastao u Angellum kreativnoj radionici te je crtan ljudskom rukom, s posebnom pažnjom na atmosferu, emociju i detalje koji prenose toplinu i duhovnu dubinu samog prizora.

Djelo je izrađeno u prepoznatljivom Angellum Classic stilu toplih i smirenih tonova, osmišljeno kako bi u dom unijelo osjećaj mira i ljepotu koja ima dublje značenje.

“Isus – Molitva na gori” dostupna je u Angellum ponudi, u Verbum knjižarama te kod ostalih Angellum partnera diljem Hrvatske i regije.

Biskup Košić, homiliju je počeo pjesmom sv. Terezije od Djeteta Isusa i Božjeg Lica „Samo ovaj dan“, istaknuvši da je veličina ove „male svetice“ upravo u njezinoj malenosti. Podsjetio je da je Terezija bila mlada po godinama, ali zrela pred Bogom. Umrla je u dobi od 24 godine, 30. rujna 1897., u samostanu bosonogih karmelićanki u Lisieuxu, u sjevernoj Francuskoj.

Biskup je istaknuo i svetost obitelji Martin, napomenuvši da su zajedno s Terezijinim relikvijama u Sisku prisutne i relikvije njezinih svetih roditelja, Ljudevita i Zelije. „Mogli bismo stoga razmišljati i o svetosti obitelji i moliti za naše obitelji da budu sve svete poput ove“, poručio je biskup dodavši i to da je riječ o obitelji koja je imala devetero djece. Nakon rane smrti majke brigu o njoj preuzele su starije sestre, od kojih su tri otišle u samostan. I sama je Terezija već kao djevojčica željela redovnički život, a na hodočašću u Rimu osobno je od pape Lava XIII. zatražila dopuštenje da, premda ima samo 15 godina, bude primljena u Karmel.

Biskup je podsjetio i na njezine zapise iz kojih je nastala svjetski poznata knjiga „Povijest jedne duše“, u kojoj je opisala svoje nutarnje borbe, prihvaćanje križeva, bolest, ali i neprestanu ljubav prema Isusu. „U srcu Crkve ja ću biti ljubav“, rekao je biskup, citirajući sv. Tereziju.

Upravo je u prihvaćanju vlastite malenosti, nastavio je biskup, Terezija pronašla svoj put služenja Crkvi i svijetu. Svoje je molitve osobito prikazivala za svećenike i misionare, zbog čega je proglašena zaštitnicom misija, premda nikada nije napustila svoj samostan. „Mogli bismo reći da je veličina ove male svetice u – običnosti. Govorila je da ne treba činiti velika djela, dovoljna je velika ljubav. I to je ona posjedovala… i zato je postala ne samo sveta, i ne samo zaštitnica misija, nego i crkvena naučiteljica kojom ju je proglasio sveti papa Ivan Pavao II. Mali put o kojem je ona govorila put je svetosti u svakodnevnosti, u malim koracima dobrih djela, prihvaćanju i prikazanju trpljenja za Crkvu i njezine nakane, za svetog Oca papu, za svećenike“.

Taj put, poručio je, uključuje i ono što izriče njezina pjesma „Samo ovaj dan“ – živjeti svaki dan kao Božji dar, zahvaljivati za dobročinstva i ne biti tjeskobno zabrinut za sutra. „Sveta Mala Terezija bila je sva izručena u ruke Isusove, njemu je posvetila svoje male sile, svu sebe, ali s ogromnom velikom ljubavlju. To je primjer i putokaz i svima nama“, rekao je biskup.

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja bit će izložene na čašćenje do petka, 29. svibnja u 8 sati za kada je predviđen ispraćaj, izvijestila je Sisačka biskupija.

Prema Peresi Mamboro, jednoj od lokalnih vođa civilnog društva, broj poginulih je samo procjena, jer se mnogi ljudi još uvijek vode kao nestali, dok stalna nesigurnost i ograničen pristup pogođenim selima otežavaju dobivanje točnih informacija o ubijenim i nanesenoj šteti.

„Broj poginulih sada je dosegao 17. Napadači su prošli kroz Alimu, a zatim zapalili nekoliko mjesta, uključujući Manyamu i okolno područje. Ova brojka je još uvijek privremena jer se neprijatelj i dalje slobodno kreće u regiji“, rekla je Peresi. Kako se strah širi po nekoliko dijelova teritorija Mambase, čelnici civilnog društva pozivaju stanovnike da ostanu oprezni.

Najnoviji napad produbio je osjećaj straha u regiji koju već potresaju tjedni obnovljenog nasilja koje se pripisuje ADF-u. Istodobno, epidemija ebole u pokrajini Ituri dodaje još jedan sloj patnje zajednicama kojima se govori da izbjegavaju kretanje, drže distancu i stalno peru ruke - mjere opreza koje postaju gotovo nemoguće za ljude koji bježe od opasnosti.

Obitelji koje bježe od metaka ne mogu se izolirati, raseljeni seljani ne mogu izbjeći gužve, a oni koji se skrivaju u šumi nemaju pristup čistoj vodi ili ranom liječenju, stvarajući uvjete koji potiču i nesigurnost i bolesti. Dok nasilje remeti zdravstvene usluge i raspršuje izložene osobe po udaljenim područjima, lokalni čelnici upozoravaju da bi se bez snažnije i održive vojne akcije ADF mogao još dublje prodrijeti u šumovita područja, što bi krizu učinilo još težom za obuzdavanje i ostavilo civile zarobljenima između oružanih napada i smrtonosne epidemije.

Inače, Savezničke demokratske snage su islamistička pobunjenička skupina u Ugandi i Demokratskoj Republici Kongo, koja je druga najveća država Afrike s oko 2 344 858 km² (46 puta veća od BiH) površine i 116 milijuna žitelja. Prema procjenama u DR Kongu živi 95% kršćana od čega je polovica katolika.

Važno je napomenuti kako je zemlja dva puta mijenjala ime a prijašnja su: Zair i Kongo-Kinshasa. Također, DR Kongo ne treba brkati s Republikom Kongo, malom susjednom državom sa šest milijuna žitelja, koja je bila poznata kao Kongo Brazzaville.

Ebola je rijetka, ali izrazito smrtonosna virusna hemoragijska groznica. Trenutno se prati brzi rast broja zaraženih u Demokratskoj Republici Kongo i Ugandi, s više stotina potvrđenih slučajeva i ozbiljnim rizikom od širenja.

Među likovima koji se pojavljuju u skeču su navijač Hajduka, udavača koja moli za muža, Lolek i Bolek, Međimurec, Mare, Mladen i Ante.

Svaki od njih nosi neku svoju priču, motiv dolaska i način na koji doživljava Međugorje, od iskrene pobožnosti do svakodnevnih, pomalo komičnih očekivanja koja se često vežu uz hodočašća.

View this post on Instagram

A post shared by Hrvatsko nadzemlje (@hrvatsko.nadzemlje)

Posebno je zanimljivo što skeč koristi humor kao način približavanja teme koja je često predstavljena isključivo ozbiljnim tonom. Međugorje se ovdje ne promatra samo kao mjesto molitve, nego i kao prostor susreta različitih ljudi, karaktera, dijalekata i mentaliteta.

Upravo u toj kombinaciji duhovnosti i svakodnevice Hrvatsko nadzemlje gradi prepoznatljiv stil. Njihov pristup ne ide za tim da banalizira hodočašće, nego da kroz poznate situacije pokaže kako se i u ozbiljnim temama može pronaći prostora za zdrav humor.

Skeč je objavljen u kontekstu susreta na kojem je gostovao fra Ivan Hrkać, fratar na službi u Župi Međugorje. Tema susreta bila je Međugorje, njegova duhovna posebnost i iskustvo brojnih hodočasnika koji ondje dolaze desetljećima. Humoristični dio programa tako je poslužio kao svojevrsni uvod ili dopuna ozbiljnijem razgovoru o Međugorju, mjestu koje za jedne predstavlja prostor obraćenja i molitve.

Nakon dobro pripravljenog i uistinu lijepog nedavnog Susreta hrvatske katoličke mladeži u Požegi, usmjeravamo se prema još jednom nacionalnom vjerničkom susretu ove godine: prema Petom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. i 20. rujna ove godine, u Osijeku i u Aljmašu u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Susret predstavlja vrhunac i završnicu pastoralnog ciklusa „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve“, koji je započeo 2022. godine, kojega su osmislili i animiraju ga Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj, Vijeće za laike te Odbor za osobe s invaliditetom.

1. Poziv i dobrodošlica na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Osijeku i Aljmašu 19.-20. rujna 2026
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, drage obitelji, očevi i majke, drage osobe s invaliditetom: braćo i sestre, hrvatski Vas biskupi sve pozivaju da se toga vikenda zaputite na obale Drave i Dunava, u Osijek i u Aljmaš na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji.

U ime Đakovačko-osječke nadbiskupije kao domaćina susreta i ja vam svima unaprijed izričem najsrdačniju dobrodošlicu.

Na susret su pozvane sve obitelji iz domovine i inozemstva. Poseban pastoralni naglasak usmjeren je na obitelji koje imaju kao svoga člana osobu s invaliditetom. Takvim obiteljima i njihovim članovima s invaliditetom želimo posvetiti osobitu pozornost te i ovim nacionalnim susretom pridonijeti njihovom još snažnijem uključivanju u život i poslanje Crkve u Hrvatskoj i hrvatskoga društva.

2. Geslo i program
Svjesni poteškoća i izazova s kojima se susreću današnje obitelji, osobito obitelji osoba s invaliditetom, kao geslo susreta odabrali smo ohrabrujuće riječi svetoga Pavla upućene kršćanskoj zajednici u Rimu: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12).

Na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr možete pronaći logo, tumačenje loga i gesla, prigodnu molitvu, tekstove kateheza, molitvenu građu, plakat, predviđeni program susreta, informacije i obrasce o prijavama za sudjelovanje i smještaj te druge informacije. Vjerujemo da će sve to biti korisno i pomoći svećenicima i drugim pastoralnim suradnicima u senzibiliziranja njihovih župljana i ostalih vjernika za bračne i obiteljske vrednote, za problematiku obitelji koje imaju osobu s invaliditetom te za sudjelovanje na Susretu u Osijeku i Aljmašu.

Dodatne informacije možete zatražiti na mail [email protected] ili telefonom na brojevima 031/802.227; 091/928 4181.

3. Animiranje i prijava vlastitih župljana za sudjelovanje na susretu.
Sve Vas, draga braćo svećenici i redovnici, molimo da u svojim župnim zajednicama odmah započnete s animiranjem svojih župljana za prijavu za sudjelovanje na Petom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji.

Vjernici koji žele sudjelovati na susretu trebaju se prijaviti svome župniku. Župnici (i pojedini vjernici) mogu na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr otvoriti te drugima proslijediti obrazac prijave za sudjelovanje na susretu (u programu Excel i/ili u PDF obliku); obrazac prijave u PDF obliku župnici mogu otisnuti te podijeliti svojim župljanima i u tiskanom obliku). Župnici će, u suradnji sa svojim suradnicima, prikupljene podatke o svojim župljanima – sudionicima susreta objediniti u Excel programu te će ih potom mailom proslijediti pastoralnom uredu svoje nad/biskupije ili nad/biskupijskom povjereniku za brak i obitelj. Nad/biskupijski uredi, odnosno nad/biskupijski povjerenici za pastoral braka i obitelji pojedinih nad/biskupija, proslijedit će do 7. srpnja 2026. mailom (u programu Excel) Organizacijskom odboru u Đakovu popis sudionika na Susretu iz svoje nad/biskupije, zajedno sa svim potrebnim podacima (važnim za organizaciju, smještaj i noćenje svih sudionika). Organizacijski odbor Đakovačko-osječke nadbiskupije će na kraju nad/biskupijskim povjerenicima za brak i obitelj pojedinih nad/biskupija uzvratiti (u programu Excel) podatke o domaćinima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, koji će ih dočekati, smjestiti na noćenje od 19. na 20. rujna 2026. te ugostiti u svojim domovima.

Na mrežnoj stranici Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji shko2026.hr dostupni su Vam svi obrasci koje je potrebno koristiti jer omogućuju, olakšavaju i ubrzavaju prijavu te paralelno prikupljanje i razmjenu svih potrebnih podataka: o sudionicima susreta, o njihovu smještaju i noćenju te posebnu skrb o osobama s invaliditetom koje će sudjelovati na susretu. Ti obrasci su na poveznici https://shko2026.hr/shko/

mr. vlč. Dario Hrga

kancelar

✠ mons. Đuro Hranić
nadbiskup

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.

Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!«

Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?«

Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

Svećenik: fra Mate Kolak.

U ono vrijeme: Putovali učenici uzlazeći u Jeruzalem. Isus je išao pred njima te bijahu zaprepašteni, a oni koji su išli za njima, prestrašeni. Tada Isus opet uze dvanaestoricu i poče im kazivati što će ga zadesiti: »Evo, uzlazimo u Jeruzalem, i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati.«

I pristupe mu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?«

Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?«

A oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati — to je onih kojima je pripravljeno.«

Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

Svećenik: fr. Luka Kvesić.

“Marko Perković Thompson na zagrebačkom je Hipodromu, 5. 7. 2025. održao koncert koji je ušao u povijest kao najposjećeniji jednovečernji koncert s plaćenim ulaznicama, ikad održan u povijesti glazbe”, stoji na Facebook stranici nacionalne televizije.

Time ne samo da je oboren domaći rekord, već je Hrvatska upisana na svjetsku glazbenu kartu i to na prvo mjesto svjetske ljestvice, ispred svih dosadašnjih glazbenih spektakala održanih na otvorenom”.

Koncertna snimka vjerno prikazuje impresivnu koncertnu produkciju i koncertni spektakl koji prenosi moćnu, snažnu domoljubnu koncertnu atmosferu”, piše HRT na web stranici.

 “Na koncertu su izvedene pjesme iz presjeka Thompsonova opusa – Ustani iz sjene, Ravnoteža, Dolazak Hrvata, Duh Ratnika, Kletva kralja Zvonimira, Bosna, Gospin dom, Zaustavi se vjetre, Sine moj, Ratnici svjetla, Geni kameni, Moj Ivane, Iza devet sela, Devedeset neke, Lijepa li si i mnoge druge.

U trajanju od 180 minuta HRT svojem gledateljstvu u četvrtak, 4. lipnja na Drugom programu u 20.15, donosi integralnu snimku ovog koncertnog spektakla”, stoji u objavi HRT-a.

“Na koncertu su izvedene pjesme iz presjeka Thompsonova opusa – Ustani iz sjene, Ravnoteža, Dolazak Hrvata, Duh Ratnika, Kletva kralja Zvonimira, Bosna, Gospin dom, Zaustavi se vjetre, Sine moj, Ratnici svjetla, Geni kameni, Moj Ivane, Iza devet sela, Devedeset neke, Lijepa li si i mnoge druge.

U trajanju od 180 minuta HRT svojem gledateljstvu u četvrtak, 4. lipnja na Drugom programu u 20.15, donosi integralnu snimku ovog koncertnog spektakla”, stoji u objavi HRT-a.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Hranić je izrekao molitvu Maloj Tereziji koju svi mole od najranijeg djetinjstva, podsjećajući na misli Male Terezije koja je željela biti Isusova igračka i koja je neizmjerno ljubila Isus kao i njegovu majku Mariju. „Ona je sačuvala bezazlenost i čistoću svojega srca, veliku ljubav prema Isusu i zato nju molimo da ona Isus prenese našu ljubav prema njemu“, rekao je nadbiskup.

Misnu homiliju izrekao biskup Ćurić. Na početku je rekao: „Jučer smo na nedjelju Duhova, 50. dan poslije najvećeg blagdana – Uskrsa, proslavili i početak Crkve. S razlogom možemo reći – rođendan jedne velike obitelji kojoj pripadamo. Po tome što smo po Isusu postali braća i sestre te se, u zajedništvu s njim, ne samo zovemo, nego svi – i djeca i odrasli, i mali i veliki – doista jesmo Božja djeca, njegovi sinovi i kćeri, koje Bog ljubi svojom vječnom, beskrajnom ljubavlju.“

Biskup je potom istaknuo: „A danas, dan poslije Duhova, ta velika obitelj Crkve gleda i razmatra o Blaženoj Djevici Mariji. Njezina je uloga od samih početaka, kao i u cijeloj povijesti Crkve bila izuzetno važna. Ona nam je rodila Spasitelja. U Djevici Mariji i njezinu bogomajčinstvu objava je čudesne i nedokučive Božje ljubavi. Kršćanski nauk vrlo tijesno povezuje lik Djevice Marije i Crkve. ‘Bogorodica je tip Crkve u redu vjere, milosrdne ljubavi i savršenog sjedinjenja s Kristom’, podsjećao je sv. Ambrozije Milanski iz 4. stoljeća. Isto u našem vremenu naglašava i nauk 2. vatikanskoga koncila: ‘Crkva, promatrajući Marijinu svetost i vjerno izvršavajući Očevu volju, po primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem rađa na novi i besmrtni život.“

Napominjući da se ta snaga Crkve očituje u svjedočanstvu svetih, biskup je rekao: „U našoj katedrali, pred relikvijama sv. Terezije od Djeteta Isusa i njezinih svetih roditelja, sv. Ljudevita i sv. Zelije, danas smo zagledani u njihov zadivljujući primjer. Cijela nam njihova obitelj pokazuje da su na prvo mjesto, tj. u središte svoga života stavili zajedništvo s Bogom. Svojim su životom svjedočili da su kao obitelj doista ‘Crkva u malom’ – ‘kućna Crkva’, računajući na istinu da je među njima trajno nastanjena Božja ljubav i njegovo spasenje, u njihovim radostima i patnjama, u konkretnim životnim prilikama 19. stoljeća u Francuskoj. Ono što prepoznajemo kao milost krštenja i dar krsnoga poziva, doista su živjeli: zajedno su molili, hranili se sudjelovanjem u Euharistiji i nastojali svakodnevnim djelima ljubavi svjedočiti da im je od svega najvažnije nasljedovati Kristovu ljubav.“

Biskup je spomenuo primjer sv. Ljudevita kao promicatelja i voditelja skupine koja je njegovala pobožnost noćnoga euharistijskoga klanjanja, te ga je istaknuo kao zagovornika našim današnjim nastojanjima oko trajnoga euharistijskoga klanjanja, koje se već nekoliko godina njeguje u gradu Đakovu, kao i na drugim mjestima u nadbiskupiji i domovini.

Biskup je ukratko naznačio i svjedočanstvo osobite ljubavi sv. Male Terezije prema Djevici Mariji, kojoj ona, nekoliko mjeseci prije smrti, posvećuje dojmljivo poetsko razmatranje, naslovljeno riječima: Marijo, zašto te ljubim?, u kojem svjedoči: „Volim te, Marijo, u poniznu stavu službenice Bogu koga očaravaš svojom poniznošću.“

„Upravo se stav poniznosti, koji Marija izriče u hvalospjevu Veliča, pretočio u put svetosti sv. Male Terezije. Najprije ga svojim iskustvom, a potom riječima u svojoj pisanoj autobiografiji predstavlja kao ‘mali put’. Na njemu se jednostavno ostaje ‘malen’, prepoznajući nesavršenosti, ali prije od svega pouzdanje u Isusa, jer nas k nebu ‘podižu njegove ruke“, istaknuo je biskup Ćurić o svjedočanstvu i pouci Male Terezije. Kratko naznačivši njezin misijski žar, zbog čega je u Crkvi častimo kao zaštitnicu misija, biskup je propovijed zaključio riječima molitve pape Franje: Draga sveta Terezijo, Crkva treba zračiti sjajem, mirisom i radošću Evanđelja. Pomozi nam da budemo poput tebe, uvijek uvjereni u neizmjernu Božju ljubav te i mi svakoga dana mognemo slijediti tvoj ‘mali put.

Na misnome slavlju su uz Đakovčane sudjelovali i vjernici iz župa Đakovačkog dekanata te ovogodišnji prvopričesnici katedralne župe.

Relikvije su u katedralu stigle na svetkovinu Duhova 24. svibnja popodne gdje ih je uz župnika Kovačeka i župnog vikara Macanića dočekao i biskup Ćurić te bogoslovi, Milosrdne sestre sv. Križa i vjernici. Biskup Ćurić je prije liturgije II. Večernje Duhova uputio nekoliko riječi podsjećajući sve prisutne da se prvenstveno radujemo zbog svetkovine Duhova i rođendana Crkve zahvalni za divna Božja djela, a onda i zbog pohoda zemnih ostataka, relikvija koje s pobožnošću častimo – sv. Male Terezije i njezinih roditelja Ludevita i Zelije Martin.

Drugom Večernjom koju je molila cijela crkva u dva kora započelo je molitveno bdjenje uz relikvije. Prvi kor bili su bogoslovi, a drugi kor narod okupljen u katedrali. Bdjenje ja zatim nastavljeno litanijama Maloj Tereziji i osobnom pobožnošću vjernika te večernjom misom. Večernji dio bdjenja, nakon mise, predvodili su članovi Zajednice bračnih susreta, Misijska skupina i molitvene zajednice Župe Svih svetih te bogoslovi, kandidatice i mladi.

U ponedjeljak, 25. svibnja čašćenje je započelo misnim slavljima u 7 i 8 sati, zatim su relikvije pohodila vrtića djeca sa svojim odgajateljicama. Uslijedilo je svečano misno slavlje, te pohod starih i bolesnih iz Udruge Amadea, zatim Milosrdne sestre sv. Križa, branitelji i svi vjernici. Uz himan „Tebe Boga hvalimo“ koji je predvodio Katedralni zbor branitelji su iznijeli relikvije iz đakovačke katedrale, a biskup Ćurić, župnik Kovaček, župni vikar Macanić te sav narod su ih ispratili na put prema Slavonskom Brodu.

„Misionarke ljubavi, i istinski nasljedovatelji Majke Terezije, duboko su ožalošćeni zloporabom imena, slike, riječi osobe Majke Terezije od strane pojedinaca i skupina, koji se tim metodama služe kako bi stekli novac i priznanje na internetskim stranicama i platformama društvenih medija“, dodaje s. Josipa.

„Budući da ta zloporaba već dugo traje i nadaleko je proširena, te se i dalje nastavlja unatoč brojnim priopćenjima i upozorenjima, konačno smo, kao organizacija, odlučili poduzeti zakonske mjere protiv nekih organizacija“, navodi dalje generalna poglavarica.

Preporučila je svim organizacijama koje koriste ime Majke Terezije u nazivu svojih organizacija bez izričitog pismenog dopuštenja, ili se koriste imenom Majke Terezije, ili onim Misionarki ljubavi, u svoje promidžbene svrhe, kao i u svrhu prikupljanja novčanih sredstava, neka smjesta prestanu to činiti te preimenuju svoje organizacije. Na taj će način poštovati njenu volju i pružiti istinsku podršku Misionarkama ljubavi”, stoji u Pismu koje je u cijelosti dostupno NA POVEZNICI.

„Veličanstveno čovještvo koje je Bog stvorio danas se nalazi pred odlučujućim izborom: podići novu Babilonsku kulu ili izgraditi grad u kojemu Bog i čovječanstvo žive zajedno“. Uvod prve enciklike pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“ „o zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“ sažima njezine temeljne razloge i svrhu. Podijeljena u pet poglavlja „ Magnifica humanitas“ polazi od pretpostavke da tehnologija nije „snaga suprotstavljena osobi“ (4), niti je „sama po sebi zlo“ (9). Međutim, ona „nije neutralna, jer poprima lice onih koji ju osmišljavaju, financiraju, reguliraju i rabe“. Papa stoga potiče na izgradnju u dobru i da ostanemo čovječni slijedeći logiku hrabre suodgovornosti i zajedništva.

Prvo poglavlje – Dinamična misao vjerna evanđelju – prati Socijalni nauk Crkve (SNC) u novijem učenju i u Drugom vatikanskom koncilu ističući njegov „dinamički karakter“ (17). Daleko od toga da je „priručnik načela i normi koje treba primjenjivati“, SNC je prije „teologija zajedništva u povijesti“ (27) koja usmjerava tumačenje događaja u svjetlu evanđelja. U drugom poglavlju papa Lav XIV. navodi Temelje i načela Socijalnog nauka Crkve: među prvima uključuje dostojanstvo osobe, stvorene na sliku i priliku Božju; nepovredivost ljudskih prava, među kojima pravo na život „od začeća do njegova prirodnog kraja“ te priznavanje prava manjina, s posebnom pozornošću prema ženama, kako bi ih se istinski slušalo i cijenilo (57).

Što se tiče načela SNC-a papa Lav XIV. ih navodi pet: prvo je opće dobro, „društveni oblik dostojanstva priznatog svakoj osobi“ (59). U jednoj je točki Papa ističe: „Promicanje općega dobra ne može se nikada odvojiti od poštovanja prava naroda da postoje, da očuvanju vlastiti identitet i da svojom originalnošću pridonose obitelji naroda“. Slijedom toga, „svaki pokušaj ili plan da se ukloni ili podčini neka nacija ozbiljno je nemoralan i stoga neprihvatljiv“ (64).

Drugo se načelo odnosi na univerzalno odredište dobara – ovdje i drugdje u enciklici – papa Lav XIV. inzistira na potrebi da tehnologije ne budu koncentrirane u rukama nekolicine, čime se produbljuje jaz između onih koji su uključeni i onih koji su isključeni iz digitalne revolucije (67). Iz toga proizlaze treće i četvrto načelo, odnosno supsidijarnost (68) – koja zahtijeva prevladavanje paternalizma i asistencijalizma u korist zajedničke odgovornosti – i solidarnost (73), „načelo i krjepost“, koja je u suprotnosti s ravnodušnošću.

Peto načelo SNC-a je socijalna pravednost: u digitalnom dobu mora svima jamčiti jednak pristup mogućnostima, štititi najranjivije, protiviti se mržnji i dezinformacijama te podvrgnuti uporabu tehnologije javnoj kontroli. „Odlučujući test“ na tom području papa Lav XIV. vidi u odnosu prema migrantima: način na koji se društvo odnosi prema njima pokazuje „je li ideja pravde vođena strahom ili bratstvom“. Stoga potiče na zaštitu „prava na nadu“ onih koji su prisiljeni otići osiguravajući im sigurne i legalne putove, dostojanstven prihvat i integraciju; kao i na promicanje „prava na ostanak“ svake osobe u vlastitoj zemlji u miru i sigurnosti, rješavajući „korijenske uzroke“ migracija (81). Spomenutih se pet načela prema Papinu shvaćanju odnose i na Crkvu, pozvanu na „ispit savjesti“, na slušanje žrtava duhovnoga, gospodarskoga, institucionalnoga, seksualnoga zlostavljanja, te zloporabe moći i savjesti, jer je to „sastavni dio puta pravednosti, koji uključuje prepoznavanje štete, pravednu naknadu i prevenciju“ (89).

Treće poglavlje – Tehnologija i dominacija. Veličina ljudske osobe pred obećanjima umjetne inteligencije – ističe da umjetnoj inteligenciji valja pristupiti oprezno, održavajući jasnoću o odgovornosti u svim njezinim fazama (accountability) i usredotočujući se na odgovarajuće politike i pravne okvire, neovisan nadzor i edukaciju korisnika. Ponajviše, potreban je etički kodeks podvrgnut kriterijima zajedničke socijalne pravednosti, jer „nije potrebna moralnija umjetna inteligencija ako o tom moralu odlučuje nekolicina“ (107). Ne smije se zanemariti ni utjecaj novih tehnologija na okoliš, koje zahtijevaju velike količine energije i vode, čime se utječe na stvoreni svijet (101).

Umjetnu inteligenciju treba razoružati – nastavlja papa Lav XIV. – kako bismo ju oslobodili logike vojne, gospodarske i kognitivne konkurencije; kako bismo prekinuli ekvivalenciju između tehničke moći i prava na upravljanje; kako bismo ju oslobodili monopola i spriječili da dominira čovječanstvom. Mnogo je prostora posvećeno kritici transhumanizma i posthumanizma, koji napredak tumače kao prevladavanje ljudskih ograničenja. Naprotiv, ograničenje nije nedostatak koji valja ukloniti, nego konstitutivna dimenzija osobe, budući da u krhkosti i konačnosti dozrijevaju odnosi i otvorenost prema Bogu i drugima. Unapređivati tehnologiju uklanjanjem ljudskih granica stoga znači prouzročiti nazadovanje srca. Naime, veličanstveno, a opet ranjeno, čovještvo „ne smije biti ni zamijenjeno ni nadmašeno“. Tehnologija može ublažiti njegovu patnju i otvoriti nove mogućnosti, ali ne smije mu uskratiti ono što mu je svojstveno: „sposobnost za odnose i za ljubav“ (126). Prava alternativa pred umjetnom inteligencijom nije između entuzijazma i straha, nego između dva načina izgradnje napretka: u službi pojedinca i narodā ili u službi logike moći (129).

U četvrtom poglavlju – Zaštititi čovještvo u transformaciji: Istina, rad, sloboda – enciklika ističe „ekologiju komunikacije“ utemeljenu na istini. Papa potiče na transparentnost u logikama odabira sadržaja, zaštitu osobnih podataka, ozbiljno novinarstvo utemeljeno na argumentaciji i provjeri, novu svijest o „ispravnoj i kritičkoj“ uporabi umjetne inteligencije i integraciju znanja. Transparentna i iskrena komunikacija zahtijeva se također od Crkve, osobito u slučajevima nepravde i zlostavljanja. Središnji je također poticaj na obnovljeni obrazovni savez kako se u mladima ne bi ugasila „želja za postavljanjem pitanja“ zbog savršenih strojeva koji potiču dojam da je ljudska misao beskorisna (140). Papa Lav XIV. potiče, osim toga, na usmjeravanje pozornosti na škole kao mjesta gdje se uči „tražiti i voljeti istinu“ (147).

U „četvrtoj industrijskoj revoluciji“ koju predstavlja digitalna tranzicija Petrov nasljednik potom ističe važnost zaštite dostojanstva rada osmišljavanjem sustava koji su usmjereni na osobu, a ne samo na rad. Tehnologija svakako može osloboditi čovjeka opterećujućih ili repetitivnih zadataka, ali ne smije dovesti do nezaposlenosti u ime smanjenja troškova i povećanja profita. U tom smislu potiče također na obnovu sindikata.

Sveti Otac potom ističe potrebu da se nadiđe BDP kao mjera stupnja razvoja zemlje, usredotočujući se na dostojanstvo rada, zajednički prosperitet, smanjenje nejednakosti i zaštitu okoliša. Financije za financije, naime, razlikuju se od financija za razvoj (159-160). Slijedeći stope svetoga Pavla VI. ističe se međuovisnost između mira i razvoja, potičući na međunarodnu suradnju sposobnu definirati zajedničke strategije, posebno u korist najranjivijih zemalja i skupina, jer prosperitet pridonosi miru „samo ako je raširen, uključiv i održiv“ (163). Snažno se također ističe i obitelj utemeljena na stabilnoj zajednici muškarca i žene, ona je „primarno društveno dobro“, „temeljna i nezamjenjiva stanica svake društvene organizacije“ (165), koju je potrebno podupirati kroz politike rada koje potiču stabilnost i ljudski ritam, čime se štiti sposobnost društva da „gradi budućnost“.

Na kraju, pitanje ljudske slobode, u doba u kojemu su digitalne platforme osmišljene kako bi oduzele vrijeme korisnikā i iskoristile njihove slabosti, potrebno je ojačati unutarnju slobodu svake osobe, opirući se istodobno riziku društvene kontrole koji proizlazi iz masovnoga prikupljanja podataka i uporabe algoritamskih sustava. Profilirati, predvidjeti i usmjeravati ponašanje, naime, „nova je moć“ (171) koja najranjivije izlaže opasnosti od diskriminacije. Papa posebno osuđuje „arhitekturu vidljivosti“ koja pojačava samo ono što je vidljivo, oblikujući mišljenja.

Umjetna inteligencija stvara također nove oblike ropstva, poput ropstva obilježenih, „osakaćenih i istrošenih tijela“ (173) onih koji rade na vađenju „rijetkih zemalja“ potrebnih za tehnologiju. Stoga je borba protiv novih oblika ropstva još jedan „odlučujući test za etičko razlučivanje“ digitalne transformacije. Lav XIV. ističe da „Crkva obnavlja svoju čvrstu osudu svih oblika ropstva, trgovine ljudima i komodifikacije osoba“. Istodobno, Petrov nasljednik iskreno traži oprost zbog zakašnjenja s kojim je Crkva u prošlosti osudila „pošast ropstva“ (174-176). Enciklika spominje također „nove rijetke zemlje moći“, odnosno ključne informacije – primjerice, o zdravlju i demografiji – koje se rabe za vođenje gospodarskih strategija: riječ je o novom licu kolonijalizma koje osobne živote pretvara u iskoristive informacije čineći digitalnu sredinu „prostorom grabeži“ (178-179).

U petom poglavlju – Kultura moći i civilizacija ljubavi – papa Lav XIV. usmjerava svoju pozornost na rat: „Digitalna revolucija mijenja pravila sukoba“, a bez etičkoga pristupa, odluke o životu i smrti ljudi bit će sve neosobnije, a uporaba sile smatrat će se „neposrednom i izvedivom opcijom“ (182-183). U temelju svega nalazi se „kultura moći“ koja normalizira rat i rehabilitira ga kao „instrument međunarodne politike“ potičući ponovno naoružavanje. Javno je mnijenje danas također opterećeno polarizirajućim medijskim narativima, kao i „zabrinjavajućim gubitkom povijesnoga sjećanja“ koji nas lišava dugoročne vizije (191). Slijedom toga, mir se danas više ne shvaća kao zadatak koji treba preuzeti, nego kao interval između sukoba. Zbog toga Papa ponavlja da je – uz održavanje prava na legitimnu obranu u najužem smislu – potrebno prevladati teoriju „pravednog rata“ te promicati dijalog, diplomaciju i oprost (192).

Sveti Otac ne propušta osuditi rast ratne industrije, utrku u nuklearnom naoružanju i pojavljivanje novih naoružanih aktera – među kojima džihadiste – čiji je cilj održavati sukobe kao izvor moći i profita. Jasno potom upozorava na upotrebu oružja povezanoga s umjetnom inteligencijom jer „ne postoji algoritam koji može učiniti rat moralno prihvatljivim“. Potrebna su stroga etička ograničenja, podijeljena na međunarodnoj razini, temeljena na osobnoj odgovornosti i zaštiti civila, budući da „svaka tehnologija koja olakšava napad ne gledajući drugoga u lice snižava moralni prag sukoba“ (199).

Kultura moći proizlazi također iz krize multilateralizma i pojave „neuređenoga i konfliktnoga multipolarizma“ (201). Snagu prava zamjenjuje pravo najjačega, logika moći prevladava nad izgradnjom mira, a institucije stvorene radi zaštite zajedničke sudbine naroda sada su oslabljene. U tom smislu, Papa se nada „dubokim reformama“ UN-a koje će prevladati aktualnu krizu vrijednosti u korist općega dobra (226).

Kršćani su pozvani odgovoriti na kulturu moći izgradnjom „civilizacije ljubavi“ i odabirom hoće li poticati logiku sile ili čuvati mir. Papa navodi pet „putova odgovornosti“: razoružati riječi govoreći istinu; graditi mir u pravednosti; usvojiti perspektive žrtava zauzimanjem stava, jer ima sukoba u kojima „nije ispravno ostati neutralan“; njegovati „zdrav realizam“ koji traži putove do mira koji se mogu postići djelima, a ne samo riječima. I na kraju, ponovno potaknuti dijalog prelaskom s kulture moći na kulturu pregovora. Ključan je i „dijalog među religijama“, nositelj poruke mira: „Tko iskorištava Božje ime da bi opravdao terorizam, nasilje ili rat, izdaje njegovo lice“, upozorava papa Lav XIV. (223).

Na kraju enciklike Papa potiče vjernike da se upuste u nove tehnologije u svjetlu evanđelja slijedeći „razborit i zahtjevan put kršćanskoga života“. Kako bi i u doba umjetne inteligencije svatko mogao svjedočiti o „ljepoti veličanstvenog čovještva u kojemu prebiva Bog“.

U ono vrijeme: Petar reče Isusu: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja — i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

Iz župe su im zahvalili kratkom porukom: "Bogu i Gospi hvala!"

(S crkvenim odobrenjem)

U procesiji su, uz glazbene sastave iz različitih zemalja, sudjelovali i klapa Hrvatske ratne mornarice „Sv. Juraj“ te Policijska klapa „Sv. Mihovil“. Klapa HRM „Sv. Juraj“ pjevala je skladbu „Ave Maria“ Ivana pl. Zajca.

Kako je izgledalo pogledajte u videu:

Relikvije su u crkvu unijeli župljani ivankovačke župe, a pjesmom su ih pozdravile karmelićanke. Riječi dobrodošlice uputila je priorica samostana s. M. Ljiljana od Duha Svetoga (Prelić). „Sestro naša, sveta Terezijo od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, dobrodošla sa svojim svetim roditeljima, svetim Ljudevitom i svetom Zelijom, u našu Slavoniju“, rekla je, izrazivši vjeru „da su latice milosnih ruža prosipane na svim putovima kojima su u ovom svibnju hodale ove svete relikvije.“

Vjernicima se obratio i preč. Šaf, rekavši: „Okupljamo se oko svetih relikvija Male Terezije i njezinih roditelja, onih opipljivih znakova njihove prisutnosti među nama koji nas podsjećaju da je svetost moguća u svakodnevnom životu, u obitelji i u redovništvu, u jednostavnosti i ljubavi.“

Program je svečanim koncertom otvorio veliki zbor ivankovačke župe. Roditelji i djeca, mladi i nešto stariji vjernici častili su u tišini relikvije tijekom cijelog popodneva i večeri, a karmelićanke su za sve priredile i prigodne darove – misli sv. Male Terezije, maramice s likom svetice kojom su se mogle dotaknuti relikvije, prigodne sličice te latice ruža, a tijekom programa vjernici su i sami donosili ruže i polagali ih uz relikvije.

Program je nastavljen čitanjem ulomaka iz autobiografije sv. Male Terezije „Povijest jedne duše“, a ulomke su čitale karmelićanke. Zatim su pristigli hodočasnici iz osječke Župe sv. Ćirila i Metoda i predstavnici misijskih skupina iz Đakova i Osijeka predvođeni preč. Antom Šiškom, dekanom Osječkog istočnog dekanata i župnikom osječke Župe sv. Ćirila i Metoda te povjerenikom za misijsku djelatnost u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i bivšim misionarom. Organizirano su pristigli i vjernici iz Vođinaca i Starih Mikanovaca predvođeni župnikom Ivanom Lenićem.

Sestre karmelićanke predmolile su litanije i molitve sv. Maloj Tereziji, I. Večernju svetkovine Duhova i pjevanu antifonu Salve Regina. Prigodan nagovor „Sveta Mala Terezija, misionarka“ uputio je preč. Šiško. Istaknuo je: „Svojim životom Mala Terezija potvrđuje da Bog ima sasvim drugačija mjerila po kojim mjeri vrijednost naših djela, naših čina. Svetica kaže da Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego na ljubav kojom ih obavljamo. Iz ljubavi prema Bogu bismo trebali obavljati svoje svakodnevne poslove, bilo na radnom mjestu, bilo u kući. Također, ako smo zdravi i radosni – zahvaljujmo Bogu za to. Ako pak ležimo bolesni – prihvatimo tu žrtvu iz ljubavi prema Bogu.“

Uputio je zatim da je službeni stav Crkve pri proglašenju sv. Male Terezije od Djeteta Isusa zaštitnicom misija bio vrlo zanimljiv jer je predstavljao svojevrsni zaokret u razumijevanju misijskog djelovanja. „Službeni naglasak bio je: misije ne počivaju samo na vanjskom apostolatu, nego prije svega na molitvi, ljubavi, žrtvi i svetosti. To je bila ključna poruka. Time je Crkva praktički rekla: postoji ‘vidljiva misija’, ali postoji i ‘skrivena misija’. A bez ove druge, prva ostaje duhovno prazna“, pojasnio je preč. Šiško i na kraju nagovora poručio da su misije su prije svega Božje djelo; da kontemplativni život nije bijeg od svijeta te da je „Mali put“ teologija milosti jer „čovjek se ne spašava vlastitom veličinom, svetost nije elitni projekt, Bog djeluje kroz malenost i povjerenje… Teološki gledano, Terezija naglašava primat milosti nad ljudskim djelima, primat povjerenja nad perfekcionizmom i primat ljubavi nad učinkovitošću.“

Nekoliko prigodnih riječi uputio je i brat Ante Slavić, OCD, koji prati relikvije na njihovu putu po Hrvatskoj, BiH i Srbiji, a relikvije su potom častile Marijine sestre čudotvorne medaljice i Službenice milosrđa iz Vođinaca, kao i članovi Marijine legije iz Osijeka pod vodstvom o. Dragana Majića, DI. Uslijedila je uglazbljena i recitirana izvedba pjesme sv. Male Terezije „Zašto te ljubim, Marijo“ u izvedbi karmelićanki, molitva krunice uz misli sv. Male Terezije, Povečerje te su hodočasnici imali priliku za osobno čašćenje relikvija u šutnji.

Prije početka službe čitanja crkvu su ispunili mladi iz Cerne, koji su pristigli pod vodstvom župnika Damira Stanića te krizmanici Župe sv. Ćirila i Metoda iz Vinkovaca pod vodstvom župnika mr. Marija Brkića i redovnice Služavki Maloga Isusa s. Zrinke Šutalo.

Mnoštvo mladih pristiglih na duhovsko bdjenje pozdravila je priorica, s. Ljiljana.

Vlč. Stanić vjernicima je pojasnio zašto se časte relikvije, rekavši: „Moći svetaca, relikvije svetaca, njihovi zemni ostaci upućuju nas na samog Boga jer Bog je onaj koji snagom svoje milosti daje slabim ljudima hrabrosti svjedočiti svijetu. Crkva je od početaka štovala grobove i tijela najprije mučenika, a zatim kroz povijest Crkve svjedoka vjere. Crkva ne zaboravlja da se u konačnici radi doista samo o bijednim ljudskim kostima. No, te kosti i tijela su pripadale osobama koje su bile prožete, dirnute snagom Boga živoga. Stoga su moći ostaci svetaca, tragovi te nevidljive, no stvarne prisutnosti koja osvjetljava tamu svijeta i otkriva Kraljevstvo nebesko za koje su živjeli.“

Nakon što je izložio Presveti Oltarski Sakrament uslijedila je Služba čitanja, čija se psalmodija redovito moli ili pjeva u dva kora. Ovoga puta psalme su u jednom koru pjevale karmelićanke, a drugi kor su činili krizmanici i vjernici pod vodstvom svećenika. Vlč. Stanić predvodio je klanjanje koje su pjesmom animirali mladi iz Cerne.

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja u Karmelu sv. Josipa izložene su na čašćenje i na svetkovinu Duhova do poslijepodnevnih sati.

Moramo ponovno otkriti Boga kao Oca koji nas ljubi, graditi Crkvu u kojoj se svi osjećaju kao kod kuće i njegovati bratski svijet u kojemu vlada mir među svim narodima.

Susret s istinskom vjerom

Papa je istaknuo troja vrata koja valja otvoriti, podsjećajući na odlomak iz Djela apostolskih, u kojemu se opisuje kako je Duh došao poput silnoga vjetra koji je otvorio vrata potičući učenike da iziđu i naviještaju Radosnu vijest o uskrslome Kristu. Prva vrata koja valja otvoriti – rekao je papa Lav XIV. – vrata su samoga Boga, koji nam daje pravu vjeru, daje nam da razumijemo značenje Svetoga pisma, daje nam da ga upoznamo kao onoga tko nam je blizak i omogućuje nam da budemo dionici njegova života.

Duh Sveti nam pomaže steći osobno iskustvo Boga, susresti ga u Isusu, a ne samo u poštovanju nekog zakona, prepoznati ga u sebi i otkriti znakove njegove prisutnosti u svakodnevnom životu.

Crkva koja prima

Druga vrata – istaknuo je Papa – vrata su dvorane Posljednje večere, odnosno Crkve. Vjetar Duha odnosi strahove, strepnje pred izazovima svijeta, nesposobnost za dijalog s vremenima koja se mijenjaju, da bismo bili, kako je govorio papa Franjo, Crkva čija su vrata otvorena svima.

Duh otvara vrata Crkve kako bi prihvaćala i bila gostoljubiva prema svima, pa i prema onima koji su zatvorili svoja vrata Bogu, drugima, nadi, radosti života.

Jezik ljubavi

Posljednja vrata na koja je Papa upozorio jesu vrata srca koja valja otvoriti kako bi se među ljudima rodilo bratstvo.

Duh Sveti otvara vrata naših srca, pomažući nam svladati otpor, sebičnost, nepovjerenje i predrasude čineći nas sposobnima živjeti kao djeca Božja i međusobno kao braća i sestre. Tamo gdje je prisutan Duh Gospodnji, rađa se bratstvo među pojedincima, skupinama i narodima Zemlje, i svi govore jednim jezikom ljubavi, koji ujedinjuje i usklađuje različitosti.

(Vatican News)

U slavlju su sudjelovali provincijal Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Siniša Balajić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjo Frankopan Velić, pastoralni vikar don Edvard Punda, mjesni župnik i gvardijan imotskog samostana fra Zoran Kutleša, odgojitelji bogoslova, profesori, svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi te članovi obitelji, rodbina i prijatelji ređenika. U koncelebraciji je sudjelovalo oko 70 svećenika, a liturgijsko pjevanje predvodili su udruženi Mješoviti župni zbor sv. Franje, Župni zbor sv. Ilije sa Studenaca i članovi klape Bratovštine iz Gorice. Zborom je ravnao Anđelko Nikolić, a na orguljama je svirala s. Sofija Vuković.

Nadbiskup Križić u homiliji je istaknuo kako svećenički poziv uvijek započinje Božjom inicijativom te podsjetio ređenike da ih je Krist pozvao i prije nego što su počeli razmišljati o svećeništvu. Tumačeći Isusovu velikosvećeničku molitvu iz Ivanova evanđelja, naglasio je kako svećeništvo nije zanimanje ni funkcija, nego pripadanje Kristu i trajna povezanost s njime kroz molitvu, euharistiju i razmatranje Božje riječi.

Upozorio je kako bez toga svećenička služba može postati prazna aktivnost te poručio da samo onaj tko je s Kristom može druge voditi Kristu. Govoreći o poslanju svećenika u suvremenom društvu, istaknuo je kako će novoređenici biti poslani među ljude obilježene ranama, sumnjama i ravnodušnošću, gdje će se njihova vjernost posebno provjeravati u trenucima umora i nerazumijevanja.

„Ljudi će možda zaboraviti ono što ste im rekli u propovijedi, ali neće zaboraviti jeste li ih znali pažljivo saslušati, jeste li bili uz njih u njihovoj boli te jeste li prema njima bili ljubazni i susretljivi“, poručio je mons. Križić.

Govoreći o svećeništvu kao putu trajnog posvećenja i služenja, nadbiskup je istaknuo kako Bog preko posvećenih ruku novoređenika želi nastaviti tješiti, liječiti, podizati i voditi svoj narod. Posebno je naglasio kako svećenička radost mora biti u darivanju, veličina u poniznosti, a snaga u križu.

Upozorio je kako nezadovoljstvo i traženje sebe mogu udaljiti svećenika od njegova poslanja te ga prestati činiti znakom Božje prisutnosti među ljudima. Povezujući ređenje s obilježavanjem 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, nadbiskup je rekao kako današnji svijet nije gladan samo riječi, nego autentičnih svjedoka evanđelja.

„Neka vaša najjača propovijed bude vaš život, kao što je to bilo kod svetoga Franje“, poručio je novoređenicima.

Zaključujući homiliju, nadbiskup Križić ohrabrio je ređenike da u trenucima umora i kušnji uvijek iznova traže snagu pred Presvetim Oltarskim Sakramentom te ih pozvao da ostanu postojani u Kristovoj ljubavi i vjerni pozivu koji su primili.

Nakon homilije uslijedio je središnji čin ređenja – polaganje ruku i posvetna molitva – nakon čega su novozaređeni svećenici pristupili oltaru.

Prije završnoga blagoslova okupljenima su se obratili provincijal fra Siniša Balajić i imotski župnik i gvardijan fra Zoran Kutleša. Provincijal je novoređenicima poručio da budu „svjetlo svijeta“ u vremenu obilježenom nesigurnošću, podjelama i duhovnom prazninom te ih pozvao da ostanu ljudi Božje riječi i ponizna služenja.

Istaknuo je kako svećenik nije gospodar riječi, nego njezin služitelj, poželjevši ređenicima da ih Gospodin „blagoslovi svakim svojim blagoslovom“. Fra Zoran zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji slavlja, osobito bogoslovima, zborovima i brojnim suradnicima koji su pridonijeli svečanosti ređenja.

Uputio je čestitke novozaređenim svećenicima i njihovim obiteljima, posebno roditeljima, istaknuvši radost i ponos što su Crkvi darovali sinove svećenike.

Nadbiskup Križić potom je nad novozaređene svećenike zazvao Božji blagoslov, a oni su okupljenim vjernicima udijelili svoj prvi mladomisnički blagoslov.

U ono vrijeme: Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi!

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!«

To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

BIT MAJČINSTVA JE U DAVANJU

Gospa vidi kako izdišemo i želi nas prikopčati na infuziju Duhom Svetim kako bi On u nama obnovio cirkulaciju radosti, ljubavi i mira, kako bi se napojili snagom s Izvora i postali taj izvor Božje milosti za druge. (usp. „Nek' vas, dječice, Duh Sveti ispuni radošću, da budete kao izvor čiste i pitke vode, da, dječice, budete u Bogu i s Bogom misionari ljubavi i mira.“ poruka 25. 4. 2026.)

Nema života bez darivanja. Sve ono što se zadrži za sebe, pljesnivi i gnjije i na kraju umire. Sve ono što se daje, to se nalazi kao vječna plaća. U nebo može ući samo nesebična ljubav, ona koja je iskaljena na križu. Zato Isus kaže da ljubimo jedni druge onako kako nas je On ljubio i kaže da nam je On dao primjer (usp. „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ Iv 13, 16)! Majčinska ljubav najsličnija je Božjoj ljubavi upravo zato jer je sva u davanju i zato je nemoguće biti prava majka u duhu i tijelu bez Boga koji je u svojoj biti darivanje, izlaženje iz sebe i zajedništvo darivanja između tri Božanske osobe.

Poznati ruski pisac Lav Nikolajevič Tolstoj izrekao je ovu stinu sličnim riječima: "Svi mi čeznemo za srećom, ali je tražimo tamo gdje je nema. Tražimo je u bogatstvu, u vlasti, u užicima. A prava sreća i zadovoljstvo se nalaze u Bogu i kada čovjek prestane živjeti za sebe i počne živjeti za cjelinu. Ljubav nije samo osjećaj, ona je svjesno odricanje od vlastite volje radi služenja drugima. U tom trenutku odricanja, čovjek osjeća takav priljev snage i takvu radost da mu postaje jasno: to u njemu ne djeluje on sam, već Bog koji je ljubav."

RAZLIKA IZMEĐU MUŠKE I ŽENSKE MOLITVE

Dok molimo svibanjske pobožnosti i slavimo Majčin dan, trebamo se podsjetiti koliko je, posebno danas, važno moliti za žene i majke da se otvore svom ženskom i majčinskom identitetu u Bogu, onoj srži Božjeg dara i poziva da budu darivateljice, nositeljice i rađateljice duhovnog i tjelesnog života.

Moram priznati da me uvijek oduševljavala snaga muškaraca koji zajednički mole krunicu. Bila sam na nekoliko njihovih duhovnih obnova koje su se svojevremeno održavale u Majčinom selu. Pa kad iz dvjestotinjak muških grla začuješ složnu, glasnu i iskrenu molitvu 'Zdravo Marijo...' osjećaš u njoj tu snagu muškog autoriteta koji čini da se utvrde zloga počinju tresti. Osjećaš snagu Gospinih ratnika koji silom Duha probijaju duhovnu tamu. Osjećaš silu koja otvara, napada i zabija gol blagoslova i Života u mreže smrti.

A nedavno sam po prvi puta prisustvovala i molitvi grupe žena iz ženske formacije jedne molitvene skupine. I po prvi puta sam shvatila i osjetila snagu ženske molitve. Potpuno drugačiju od snage muške molitve, ali jednako važnu, što je i normalno jer smo kao muškarci i žene i po duhovnoj i po tjelesnoj naravi potpuno različiti.

Snaga ženske molitve je poput snage zemlje u kojoj sjeme može donijeti rod, sva u snazi utrobe koja nosi život, poput pupoljka iz kojeg će se razviti plod, klice iz koje će izrasti biljka. Snaga ženskih srca i ženske molitve je u snazi materinstva, životvornosti, rađanja, jedne ogromne sile Života samoga Boga koji iz ničega stvara nešto, iz ništavila podiže u život, oblikuje, štiti, nosi... Snaga ženske molitve je kao životvorna bomba protiv duhova smrti, neplodnosti, razaranja, mrtvila...
I shvatila sam da dok muška molitva izvodi NAPAD na smrtne linije zloga, ova ženska molitva drži OBRANU Božjih linija Života.

Treba li onda dalje objašnjavati zbog čega je tako medijski i politički snažno propagiranje pobačaja i sterilizacije? Ta svaki namjerni pobačaj je direktna bomba smrti na mjesto koje je trebalo držati obranu Života. Ostavlja rupu, prolaz kako bi neprijateljski duhovi zaobišli linije ženske obrane i zabili svoj gol smrti u mreže Života.

SVATKO IMA SVOJU ULOGU U BOŽJEM TIMU

Kako je divan Bog koji tako djeluje u različitosti naših muških i ženskih naravi koje su samo u njemu jedno. I baš kao što su očinstvo i majčinstvo dva izraza davanja i stvaranja novog života, tako su muška i ženska molitva dvije neodvojive postave napada i obrane Božjeg tima u utakmici postojanja.

I kao što se u nogometu utakmica teško dobije ako napad nije organiziran ili ako je obrana slaba, tako je i u ovoj Božjoj utakmici itekako važno kako mi žene štitimo linije Života, odnosno kako muškarci napadaju linije smrti. Samo kao dobar tim možemo naprijed, u novu i višu Nebesku ligu. Jer kaže Gospa: „Vaš je život kratak ovdje na zemlji i zato sam s vama da vas vodim prema nebu.“ (usp. Gospinu poruku od 25. 4. 2026.)

BDM Marija je već u toj Nebeskoj ligi u ekipi s Isusom i Ona nam je najbolji uzor i trener jer „od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije“ – kazao je sv. Ljudevit Monfortski.
Pomozi nam stoga Marijo, svibnja kraljice, zaigrati poput tebe ovu igru ljubavi, života, davanja i rađanja u našim muškim i ženskim naravima, ulogama i molitvama kako bi svi poput tebe i zajedništva anđela i svetih, postali pravi Božji nebeski igrači.

Paula Tomić / Glasnik Mira 5/26

No, kada ljudi saznaju njegovu stvarnu dob, rašire oči u čudu. Još uvijek aktivan sa 103 godine, otac Gioele Schiavella ruši rekorde dugovječnosti, baš kao što je postavljao rekorde za svoju izuzetno mladu dob prije mnogo desetljeća. Zaređen je za svećenika sa samo 22 godine 15. srpnja 1945.

U to vrijeme, Italija se oporavljala od poniženja u Drugom svjetskom ratu, suočavajući se sa žurnom potrebom za materijalnom, moralnom i duhovnom obnovom. Ove povijesne okolnosti čine ga jednim od rijetkih svećenika na svijetu koji su dosegli – i premašili – prekretnicu od 80 godina u svećeništvu.

Pronalaženje radosti u Gospodinu

Međutim, skromni, gotovo sramežljivi redovnik izbjegava svjetla reflektora. Svoj život vidi kao niz odgovora na Božji poziv, a ne kao rezultat bilo kakve osobne ambicije. „Sve što mogu reći jest da sam jako sretan s ovim životom! Nikada mi ništa nije nedostajalo“, jednostavno je podijelio svećenik. Njegovo ime, Gioele, prikladno znači „Bog je moja radost“.

„Doista, Gospodin je sa mnom“, dodao je stogodišnjak s vedrim osmijehom.

Godina 2025. bila je jedinstvena za njega. Označila je i Jubilej Katoličke Crkve i njegov osobni jubilej svećeničkog ređenja. Također je svjedočila izboru pape iz njegove vlastite duhovne obitelji, Reda Sv. Augustina. „Naravno, to je bio vrlo važan trenutak za mene“, primijetio je otac Gioele.

Papa Leon XIV. srdačno ga je počastio tijekom pastoralnog posjeta župi Sv. Ane 21. rujna. „Želim pozdraviti oca Gioelea Schiavellu, koji je nedavno navršio časnu dob od 103 godine“, spomenuo je Papa na početku svoje propovijedi.

Bogato, ali tiho nasljeđe

Rođen 9. rujna 1922., blizu početka pontifikata pape Pija XI., o. Gioele Schiavella potječe iz Genazzana. Slučajno, ovaj gradić bio je prvo odredište pape Leona XIV. izvan Rima 10. svibnja 2025.

U gradu se nalazi svetište Gospe od Dobrog savjeta i augustinska zajednica u kojoj je otac Gioele 1938. položio svoje prve zavjete, sa samo 16 godina. Ako bude još uvijek živ 2028., dosegnut će nevjerojatno rijetku obljetnicu od 90 godina redovničkog života.

Svoju formaciju primio je u Rimu 1940-ih i ubrzo je preuzeo vodeće uloge nakon ređenja 1945. Godine 1948. provincijski kapitul imenovao ga je provincijskim tajnikom. Godine 1952. obranio je disertaciju na Sveučilištu Gregoriana na temu Moralno dobar čin prema Grguru Riminijskom, augustinskom pustinjaku iz 14. stoljeća.

Profesor latinskog i moralne teologije, otac Gioele čak je predavao etiku časnicima talijanske vojske putem tečajeva koje je organiziralo Ministarstvo obrane te zemlje.

Dobrodošlica papama i vođenje studenata

Unutar svog reda, služio je kao vikar generalnog priora u 1970-ima i 1980-ima. Bio je i generalni pomoćnik za Italiju i Maltu, a kasnije i provincijski poglavar za Rimsku provinciju.

Od 1991. do 2006. služio je kao župnik u župi Svete Ane. U toj je ulozi imao privilegiju ugostiti i papu Ivana Pavla II. i papu Benedikta XVI. u svojoj župi. Zapravo, u srpnju 2015. proslavio je 70. obljetnicu svećeništva u prisutnosti umirovljenog njemačkog Pape. To je vrtoglava povijesna stvarnost: Benedikt XVI., koji se također kasno u životu „umirovio“, zapravo je bio pet godina mlađi od ovog augustinskog redovnika!

„Otac Gioele i dalje sudjeluje u životu zajednice i koncelebrira određene mise. Ostaje vrlo neovisan“, objasnio je otac Mario Millardi, sadašnji župnik župe Svete Ane, „mladi“ subrat oca Gioelea u dobi od 78 godina.

Poznat kao izvrstan propovjednik i ispovjednik, otac Gioele nastavio je samostalno slaviti misu i držati propovijedi sve do prije samo tri godine, kada je napunio 100 godina. Nekoliko desetljeća ranije bio je voljeni profesor čija je intelektualna dobrotvornost išla toliko daleko da je davao vlastite bilješke studentima kako bi im pomogao u pripremi za ispite.

Danas vodi svoj redovnički život sporijim, tišim tempom, uvijek utemeljenim na bratskoj duhovnosti Sv. Augustina.

Svečani doček upriličen je u srijedu u poslijepodnevnim satima. Nakon unošenja relikvija u svetište uslijedio je recital o životu sv. Male Terezije i njezinih roditelja, s posebnim osvrtom na povezanost sa župom Presnače, kao i molitva za duhovna zvanja. Program je nastavljen molitvenim bdjenjem, euharistijskim klanjanjem, molitvom krunice i osobnom molitvom.

Drugoga dana pohoda, od ranih jutarnjih sati, vjernici su imali priliku za osobnu molitvu, dok su svećenici Banjolučkog, Bihaćkog, Bosanskogradiškog i Prnjavorskog dekanata održali svoju redovitu rekolekciju. Banjolučki biskup mons. Željko Majić govorio im je o životu sv. Male Terezije i njezinih roditelja.

Svečano misno slavlje predvodio je biskup Željko u zajedništvu s umirovljenim biskupom mons. Franjom Komaricom i dvadesetak svećenika spomenutih dekanata.

„U ovom događaju prepoznajemo pohod neba našoj napaćenoj i krvlju natopljenoj zemlji, našoj župi Presnače i našoj Banjolučkoj biskupiji“, istaknuo je biskup Majić u svojoj propovijedi.

Naglasio je kako relikvije nisu amajlije za sreću, nego svjedočanstvo da su sveci živi u Bogu. Pozvao je vjernike da kroz dodir relikvija prinesu Gospodinu svoje rane, strahove, obitelji, ali i ranjenu Crkvu i narod.

U propovijedi se osvrnuo i na Terezijin „mali put“, put duhovnoga djetinjstva i ljubavi u malim stvarima, povukavši paralelu sa sunarodnjacima, časnim slugom Božjim Petrom Barbarićem i bl. Ivanom Merzom, koji su također svjedočili da se svetost postiže vjernim vršenjem svakodnevnih dužnosti.

Poseban naglasak stavio je na svete roditelje Ljudevita i Zeliju kao uzor suvremenim obiteljima. Iako su se suočavali s bolestima i neizvjesnostima, Boga su stavili u središte doma, a svih njihovih pet kćeri koje su preživjele izabralo je posvećeni život, uključujući i službenicu Božju Leoniju, za koju se vodi postupak proglašenja blaženom. „Njihov dom bio je mjesto molitve, vjere, nade i ljubavi. Upravo zato iz takve je obitelji izrasla svetica, a oni su postali snažan primjer i nadahnuće obiteljima“, naglasio je biskup.

Apelirajući na potrebu otvorenosti životu i rađanju djece, biskup je pozvao na „mali put“ obnove: „Dok danas s nemalom dozom zabrinutosti gledamo budućnost naše mjesne Crkve, pred nama se otvara put – kako bi rekla sveta Terezija od Djeteta Isusa – ‘mali put’ obnove naše Biskupije i našega naroda. To je put vjere, nade i ljubavi; put poštenja, dobrote, otvorenosti životu i spremnosti na žrtvu.“

Na kraju misnoga slavlja biskup je uputio snažnu poruku nade i vjere u budućnost Banjolučke biskupije, istaknuvši pozitivnu promjenu: „Prije 25 godina, kada su relikvije sv. Male Terezije prvi put pohodile ovu župu, na ovom mjestu nije bilo crkve, a danas ondje ponosno stoje izgrađeni crkva i svetište“, rekao je.

Ispraćajući relikvije, biskup je u ime svih vjernika predao projekt duhovne obnove kako bi ova mjesna Crkva ponovno oživjela novim životima, krštenjima i duhovnim zvanjima te kako bi na ovim prostorima trajno vladali mir, ljubav i radost, uz molitvu da se rat više nikada ne ponovi.

Misno slavlje i dvodnevni pohod završeni su molitvom koju je uputio biskup: „Sveta Mala Terezijo, ponizno te molim, reci dragom Isusu da te ova Crkva jako voli“, nakon čega su relikvije ispraćene prema Somboru.

FACEBOOK stranica
INSTAGRAM profil

Sadržaj na službenim profilima vlasništvo je Zagrebačke nadbiskupije te neovlašteno preuzimanje i kopiranje nije dozvoljeno. Sadržaj, osobito multimedijski, mora se reproducirati u izvornom obliku i ne smije se uređivati niti mijenjati niti koristiti u svrhe za koje nije prvotno namijenjen.

Crkva je u potpunosti, i to u okviru svojega univerzalnoga poslanja, uključena i posvećena području društvenih komunikacija. Promiče ponovno otkrivanje osjećaja čovještva, budeći ga iz „pomračenja“ potaknutoga neobuzdanom utrkom za tehnološkim napretkom, pri čemu prijeti opasnost da ljudsku potrebu za odnosima zamijene hladni chatbotovi. Osim toga, Crkva potiče digitalno obrazovanje i pismenost, posebno među mladima, kao i kritičku uporabu digitalne tehnologije.

To su smjernice koje je papa Lav XIV. dao danas, 22. svibnja, primivši u Dvorani konzistorija Apostolske palače sudionike međunarodne konferencije održane jučer na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu o temi „Očuvanje ljudskih glasova i lica“. Skup je organizirao Dikasterij za komunikaciju u suradnji s Dikasterijem za kulturu i obrazovanje.

Sveti Otac podsjetio je kako je taj događaj dio 60. svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija, proslavljenoga u nedjelju, 17. svibnja, te istaknuo kako zajedničko promišljanje o medijskom i digitalnom obrazovanju pridonosi usmjeravanju čovječanstva u vremenu obilježenom eksponencijalnim rastom tehnologije.

Upravo se u kontekstu univerzalnoga poslanja Crkve može najbolje razumjeti njezino zauzimanje za društvene komunikacije.

Papa je podsjetio kako Dekret Drugoga vatikanskog koncila o sredstvima društvenoga priopćivanja Inter mirifica, koji je dao poticaj za uspostavu Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija, započinje tvrdnjom da „Katolička Crkva, jer ju je Krist Gospodin ustanovio da donosi spasenje svim ljudima“, osjeća dužnost naviještati Evanđelje, zauzimajući se za vječno spasenje svake ljudske osobe.

Ta želja „da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine“ treba stoga oblikovati ne samo naše odluke i djelovanje, nego i uporabu i usmjeravanje medija, digitalne tehnologije i umjetne inteligencije, kako bi ta sredstva bila stavljena u istinsku službu čovječanstva.

Papa Lav XIV. potom je citirao svoju poruku za ovogodišnji Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, u kojoj upozorava kako neobuzdano promicanje i primjena tehnologije, na štetu ljudskoga dostojanstva, povećava štetu koju uzrokuju chatbotovi i druge tehnologije koje iskorištavaju našu potrebu za ljudskim odnosima.

„Doista, doživljavamo pomračenje smisla onoga što znači biti čovjek. Stoga je još potrebnije ponovno shvatiti istinsko značenje i veličinu čovještva kako ih je Bog zamislio“, upozorio je Papa.

Izazov s kojim se valja suočiti ne tiče se, dakle, samo tehnologije, nego samoga čovještva. Papa je pritom izrazio nadu da će njegova prva enciklika Magnifica humanitas, koja će biti objavljena 25. svibnja, a posvećena je zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije, pomoći u traženju odgovora na taj izazov.

„U svjetlu toga uvjeren sam da samo kroz kontemplaciju Krista, utjelovljene Riječi, možemo ne samo ponovno otkriti ispravnu viziju Boga, nego i shvatiti istinu o čovještvu“, rekao je Papa.

Pozivajući se na pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, papa Lav XIV. podsjetio je kako se „utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom“.

To znači, objasnio je, da ljudsko srce nikada neće moći potpuno dokučiti dubinu vlastitoga bića niti shvatiti vlastitu vrijednost osim u Kristu i njegovu srcu. Zbog toga očuvanje ljudskih lica i glasova podrazumijeva susret s Onim koji je „slika Boga nevidljivoga“, a ujedno i savršeni čovjek.

Papa je priznao da to nije jednostavan zadatak, ali se istodobno zapitao kako bi Crkva mogla izbjeći suočavanje s tim izazovima u današnjem vremenu, s obzirom na svoju misiju da svijetu donosi Kristovo svjetlo i prosvjetljuje svaku dimenziju ljudskoga djelovanja.

Zbog toga se Crkva osjeća dužnom pridonijeti planiranju i uvođenju medijske, informacijske i umjetno-inteligencijske pismenosti u obrazovne sustave.

Na taj će način svakom pojedincu biti zajamčena sposobnost kritičkoga mišljenja, a same tehnologije moći će pridonijeti spasenju onih koji ih rabe.

Papa se osvrnuo i na zabrinutost zbog mogućih posljedica uporabe novih tehnologija na fizički i intelektualni razvoj djece i mladih, kao i na njihovu duhovnu dobrobit.

Nove generacije, kako je već navedeno u dekretu Inter mirifica, moraju naučiti umjereno i disciplinirano rabiti umjetnu inteligenciju, uz potporu roditelja i odgojitelja.

Osim toga, u svjetlu poslanja Crkve i današnjih pogrešnih shvaćanja Boga i ljudske osobe, digitalna pismenost mora uključivati i obrazovanje o istini o Bogu i čovjeku.

Otvorenost mladih prema istini i njihova želja da otkriju smisao života poticaj su svima da uporabu tehnologije integriraju u cjelovit kršćanski način života.

„Draga braćo i sestre, to je tema koja mi je posebno na srcu i koja je na srcu Crkve. Doista, kao Majka, Crkva se zanima za život svoje djece, želeći ih voditi do pune zrelosti. Nadam se da će ova razmišljanja dovesti do obnovljenoga povjerenja u tehnologiju kao plod genija ljudske osobe u skladu s Božjim stvaralačkim naumom“, zaključio je papa Lav XIV.

U ono vrijeme: Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: »Gospodine, tko će te to izdati?«

Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: »Gospodine, a što s ovim?« Odgovori mu Isus: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!« Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus nije rekao: »Neće umrijeti«, nego: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?«

Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo. A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.

Svećenik: vlč. Matija Luketić.

Kad se Isus ukazao svojim učenicima, nakon doručka upita Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.«

Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?«

Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«

»Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

U intervjuu za TVN24 priznao je da je posjet Poljskoj kao premijer bio njegova „osobna želja“. „Mnogo sam govorio o Ivanu Pavlu II. tijekom kampanje, a slogan Ne bojte se bio je početak mog političkog putovanja. Ivan Pavao II. mi je uzor“, naglasio je.

Mađarski premijer tijekom posjeta dvorcu Wawel u KrakoWu, foto: PAP/Łukasz Gągulski

Inače, mađarski premijer započeo je posjet Poljskoj u Krakowu. Tamo se sastao s kardinalom Grzegorzom Rysom, nadbiskupom i metropolitom Krakowa te je posjetio dvorac Wawel. Također, položio je cvijeće uz kip Sv. Ivana Pavla II. u dvorištu katedrale Wawel.

U Varšavi se premijer Magyar sastao s poljskim premijerom Donaldom Tuskom, predsjednikom Karolom Nawrockim te predsjednicima Sejma i Senata. Razgovori su bili usmjereni na političku, gospodarsku, energetsku i kulturnu suradnju između Varšave i Budimpešte.

Sveti Otac je u ponedjeljak 18. svibnja primio katolikosa Arama I. u audijenciju u Vatikanu, nakon koje je uslijedila zajednička molitva u kapeli Urbana VIII. Papa se tom prilikom prisjetio svoga putovanja u Libanon, zemlju koja mu je – kako je rekao – vrlo draga, izražavajući duboku zabrinutost u vrijeme kada su jedinstvo i integritet te zemlje ponovno ugroženi. Taj je apel ponovio i danas: „Molimo također za mir u Libanonu i na Bliskom istoku, ponovno pogođenima nasiljem i ratom.“

Posjet katolikosa – objasnio je rimski biskup govoreći najprije na talijanskom jeziku – predstavlja priliku za jačanje već postojećih veza jedinstva, u perspektivi punog zajedništva između dviju Crkava. U danima koji prethode svetkovini Pedesetnice – rekao je potom na engleskom jeziku – odzvanja poziv na molitvu kako bi boravak katolikosa Arama I. i njegove delegacije u Rimu mogao biti daljnji korak na putu prema punom jedinstvu. Pritom je dodao: „Želim izraziti posebnu zahvalnost za vaše stalno osobno zalaganje za ekumenizam, posebno za međunarodni teološki dijalog između Katoličke Crkve i Istočnih pravoslavnih Crkvi.“

Rimski je biskup na kraju zazvao zagovor svetog Grgura Prosvjetitelja, apostola Armenaca; svetog Grgura iz Nareka, svećenika i monaha; te svetog Nersesa Milostivog, katolikosa Cilicije, kojega se – kako je podsjetio na audijenciji u ponedjeljak – može smatrati pionirom ekumenizma i čije je nedavno uvrštenje u Rimski martirologij još jedan primjer tog ‘ekumenizma svetaca’ koji već ujedinjuje naše Crkve.

Armenski apostolski biskupi su na kraju opće audijencije, okupljeni oko Pape, otpjevali dvije pjesme. Prva nosi naslov „Cilicija”, a druga „Sa svetih i uzvišenih vrhunaca”, koja se obično posvećuje vladajućem katolikosu.

U posljednjim se strofama pjeva: „Gospodine, čuvaj nepokolebljivom Svetu Stolicu Cilicije. Živio, živio zauvijek Gospodin, Gospodin patrijarh Aram.” Armenski su biskupi, međutim, dodali još jednu strofu koju su posvetili papi Lavu: „Gospodine, čuvaj nepokolebljivom Svetu Stolicu Rima. Živio, živio zauvijek Gospodin, Gospodin papa Lav.” Tim se posljednjim ponavljajućim izrazom na formalni i počasni način želi dodatno istaknuti poštovanje prema osobi kojoj je upućen.

Iako rođena daleko od Hrvatske, Julienne Bušić Hrvatsku je prihvatila kao svoju domovinu. Desetljećima je bila jedan od najprepoznatljivijih glasova hrvatske političke emigracije, žena koja je zbog ljubavi prema suprugu i vjeri u hrvatsku slobodu bila spremna podnijeti velike osobne žrtve. Oni koji su je poznavali opisivali su je kao iznimno snažnu, obrazovanu i dostojanstvenu ženu koja nikada nije odustajala od svojih uvjerenja.

Koliki je trag Zvonko Bušić ostavio među dijelom hrvatskog naroda i domoljubne scene govori i činjenica da Marko Perković Thompson na svojim koncertima često nosi majicu s brojem 03941158 – zatvorskim brojem Zvonka Bušića – iskazujući na taj način poštovanje prema njegovoj žrtvi i simbolici koju je imao među hrvatskim iseljeništvom i dijelom hrvatske javnosti.

Nakon stvaranja hrvatske države Julienne Bušić dolazi u Hrvatsku, gdje nastavlja djelovati u diplomatskim i državnim institucijama. Radila je u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu te u Uredu prvog hrvatskog predsjednika Franjo Tuđman. Poseban trag ostavila je i u književnosti te publicistici, kroz koje je svjedočila o političkim progonima, identitetu, ljubavi i sudbini hrvatskih disidenata.

Objavila je niz zapaženih djela među kojima se izdvajaju memoarski roman “Ljubavnici i luđaci”, zbirka eseja “Tvoja krv i moja”, roman “Živa glava” te knjiga “Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada”. Njezina djela ostaju trajno svjedočanstvo jednog burnog vremena i života obilježenog odanošću Hrvatskoj.

Odlaskom Julienne Bušić Hrvatska i hrvatsko iseljeništvo izgubili su ženu koja je iz daleke Amerike došla među Hrvate i cijeli svoj život posvetila ljubavi, slobodi i Hrvatskoj.

Počivala u miru Božjem!

U propovijedi je mons. Vukšić, između ostalog poručio: „Samo u mjeri u kojoj sami budemo ljubili, ostvarivat ćemo ljubav u sebi samima. Naime, ljubav, vjera, nada, te glavne kreposti našega života, te sveukupnost dobrote, ljepote i Božje miline u ljudskom životu, rastu samo u mjeri u kojoj se posreduje i dijeli drugima. To je kapital koji paradoksalno raste u mjeri u kojoj se razdjeljuje, u mjeri u kojoj se svjedoči, propovijeda i daje drugima. Ljubav svetaca, ljubav prema Bogu, svjedočena prema Bogu i svjedočena prema ljudima, u njima samima je rasla i narasla do stupnja svetosti koju je Crkva prepoznala i priznala. Upravo takvi jesu primjer svima nama.“

Vrhbosanski nadbiskup je kazao kako je važno znati „da ništa od svetosti, ništa od dobrote, ništa od ljubavi, ništa od naše vjere kojom se ponosimo, draga braćo i sestre, iako jeste naše osobno, nikada ne smije ostati samo naše privatno. Svi smo pozvani po zakonu ljubavi i poslanju Isusovih učenika posredovati i širiti dalje ono što se zove Božji nauk i Božja svetost. Stoga, neka ovi sveci čiji su zemni ostaci danas ovdje izloženi, budu svima nama poput znakova pored puta.“

Brojni vjernici su molili pred relikvijama svetaca i prije i nakon mise.

Relikvije sv. Terezije i njezinih roditelja sv. Ljudevita i Zelije Martin u bistričku župu su stigle 19. svibnja iz sarajevskog samostana Bezgrešne Kraljice Karmela. Poslije svečanog dolaska kroz večernje sate bilo je organizirano razmatranje o braku i obitelji koje je održao vlč. Ante Vrhovac, pročelnik Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije.

Izlaganje o Euharistiji u životu sv. Terezije održao je vlč. Marko Majstorović, ravnatelj KŠC-a sv. Pavao u Zenici dok je o sv. Tereziji i redovništvu govorio fra Zvonimir Batista, župni vikar u Uskoplju. O svetoj Maloj Tereziji kao uzoru mladima govorio je bogoslov fra Ivan Pilić. Nakon toga je od ponoći uslijedilo cjelonoćno bdijenje u tišini.

Ispraćaj relikvija iz župe Bistrica u Banjolučku biskupiju i župu Presnače uslijedio je u 15 sati.

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.

I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno — ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.

Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima — i ja u njima.«

Svećenik: fra. Mate Kolak.

Posebno bolnima opisala je trenutke u kojima je, kao majka, morala donositi teške odluke i birati kojem se djetetu u tom trenutku mora više posvetiti.

Upravo tada dogodila se i njezina osobna promjena. Iako je odrasla u vjerničkoj obitelji, priznaje da je dugo bila više tradicionalna vjernica. „Sad je drugačiji taj odnos s Bogom. Ti trenuci u kojima shvatim da je meni svega previše, ja jednostavno u svemu, u najvećem kaosu, odem na klanjanje.

Ja ondje nađem snagu i mir da uopće nastavim dalje“, rekla je Marijana. Dodala je kako joj upravo taj mir pomaže da se vrati obitelji smirenija i snažnija, jer, kako kaže, čovjek ne može drugima dati mir ako je sam preplavljen umorom, negativnošću i teretom svakodnevice.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

Video i fotografije objavljeni su na Instagram profilu karloo_photo, uz oznaku inees_photography, koji su zabilježili ovaj emotivni trenutak. Objava je izazvala brojne reakcije i čestitke, a u komentarima su se nizale poruke podrške mladom paru.

Ono što nas svakog svibnja veseli jesu pobožnosti prema našoj dragoj nebeskoj Majci. To nas također posebno povezuje i sa slugom Božjim A. Gabrićem, velikim štovateljem naše nebeske Majke. I tu je bio doista poseban. Njegova dječja pobožnost prema Gospi daje posebnu dimenziju njegovoj duhovnosti, a onda i njegovoj svetost. Tu pobožnost nosi iz svoje obitelji, iz Metkovića, a ona se dalje samo produbljivala i s njime rasla, napose u Travniku gdje je bio i član Marijine kongregacije gdje je srdačno pjevao himnu Kongregacije u kojoj jedan stih glasi: Nek ore skladno živi svi, da Marije smo djeca mi. To je i dalje nastavio u Bengaliji gdje je također osnivao Marijine kongregacije.

Tako je pisao iz Morapaija: „Danas je glavni blagdan Kongregacije. Velik i sretan dan. No još je sretniji bio ovogodišnji... danas je pet novih članica pred oltarom obećalo doživotnu vjernost Kraljici. Kao male kraljice pristupile su k oltaru s krunama bijelog mirisnog jasmina na glavi. Da ste ih samo vidjeli kako im se lice žarilo od radosti!

No još je jedan razlog današnjeg veselja. Kongregacija je dobila svoj novi barjak... Kod blagoslova barjaka rekao sa im da će najljepše počastiti svoju Kraljicu, budu li uvijek živi barjak, njezin barjak svetosti u ovoj poganskoj zemlji. One to i jesu. Ponovno su to obećale obnavljajući svoju posvetu Blaženoj Gospi: '...te čvrsto odlučujem da ću odsele uvijek Tebi služiti i koliko uzmognem nastojati da Ti svi vjerno služe'“.

Neka i nas, dragi molitelji i dobročinitelji djela oca Ante, ove njegove riječi potaknu da naša molitva za njegovo proglašenje blaženim bude u ovom mjesecu još žarča, a naša pomoć njegovu djelu još ustrajnija. U njegovu stilu i duhu završavam ovaj poticaj: „Bili mi svi odani štovatelji naše drage Gospe, jer ćemo najlakše po njoj doći Isusu – 'Po Mariji k Isusu!'“

Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.

PRVI DAN
„MARIJO, SVIBNJA KRALJICE!“
S kojim li smo samo oduševljenjem pjevali ovaj krasni pozdrav svibanjskoj Kraljici
»Marijo, svibnja Kraljice, Ti Majko rajskog slavlja, pred sliku Tvoju ružice na pozdrav svibanj stavlja!«
Ruže ljubavi, ljiljane čistoće, ljubice poniznosti, jorgovane odanosti, čitavo naše srce, sve najljepše, sve najdraže dali smo Njoj, našoj Kraljici i Majci.
Kako je negdje Marijino Srce puno radosti i veselja uoči svibnja i kroz čitav taj lijepi mjesec, Njen mjesec! Koliko dokaza iskrene djetinje ljubavi, odanosti i zahvalnosti! Sve to stavlja svibanj na pozdrav pred Tvoju sliku. Stavlja, no samo u krajevima, Majko, gdje Tebe i Tvoga Sina duše poznaju i srca ljube.
No, Majko, što će Ti Indija dati, kakovo će Ti cvijeće Bengalija donijeti uoči ovogodišnjeg svibnja? Hoće li njezina djeca pjevati pozdravnu pjesmu pred Tvojim kipom?
Svibanjska Majko, Majko »lijepe ljubavi«, kako će dugo te ne¬umrle duše prikazivati idolima svojim žrtve grijeha i opačine? Kako dugo će one ostati okovane lancima neznaboštva? Majko, da bi one što prije upoznale Tvoju ljubav, bit će naša molitva i ujedno vruća želja da bi ih sve mogli staviti pred Tvoju sliku kao živi i krasni pozdrav svibnja, ove duše drage nam Bengalije, naše, no i Tvoje Bengalije.
Svibanjska Majko, Kraljice misija, moli za nas, moli za Bengaliju!
Vaš otac Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 18.

M MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DRUGI DAN
MAJKE, PRATITE NAS LJUBAVLJU I MOLITVOM! (I dio)
Draga braćo i sestre!
Hvaljen Isus i Marija!
Biti opet u Sarajevu velika je sreća za mene. Sretan sam uisti¬nu da mogu s vama danas prikazati ovu svetu misu zahvalnicu, ope¬tujem, svetu misu zahvalnicu za veliki dar svete vjere koji smo primili, kao i da vam mogu danas donijeti pozdrav i zahvale iz Indije, iz Bengalije, gdje mi, hrvatski misionari, radimo. Iz misije za koju se vi toliko žrtvujete, koju toliko pomažete svojim molitva¬ma, svojom ljubavlju. Pozdravljam vas i u ime Majke Terezije i njezinih sestara, njezinih bijednika i gubavaca, za koje se one brinu. Eto, ona nije mogla doći k vama pa me je zamolila da u njezino ime posebno zahvalim svima. Opetujem, veoma sam sretan da mogu dijeliti tu sreću s vama. Sreća je u dijeljenju sreće. Ne možemo biti sami sretni. Ne možemo sami imati život. Ovaj život, ovaj Božji život, vjeru, što smo je primili, to je naša najveća sreća. Draga bra¬ćo i sestre, mi moramo dijeliti taj svoj život, Božji život moramo i drugima dati, pa ćemo danas i ovu svetu misu prikazati na tu nakanu.
Mi smo još pod utiscima velike solinske proslave, gdje smo se Bogu zahvalili za tu neizmjernu milost svete vjere. Trinaest stoljeća hrvatski narod ima taj Božji dar, trinaest stoljeća mi smo djeca Božja. Koji je to dar, koja je to sreća! I mi smo taj zavjet učinili u Solinu i pred Gospom i pred dragim Isusom. Zahvalili smo se, ali smo i obećali da ćemo po vjeri živjeti. Mi smo ponosni što smo toliko stoljeća djeca Božja i što imamo dar svete vjere. Ali, draga braćo, ne živi se samo na ponosu. Taj život moramo dati, onda ćemo biti uistinu sretni. Naš hrvatski narod treba da tu pravu vjeru, tu svetu vjeru i drugima daje. Vjeru ne možemo nikome nametati, ali svojim svetim životom, svojim molitvama, svojim žrtvama moramo svoju vjeru svjedočiti drugima. I to bih vas od svega srca molio.
Eto, trideset i osam godina sam u Indiji. Mnogi me pitaju: »Pa zar ćete opet natrag? Zar ne bi bilo lijepo ostati tu u domovini?« Ne, braćo, ja ću natrag, ali neću sam. Ja znam da ćete me vi pratiti svojom ljubavlju. I mene i druge misionare i misionarke. Pratit ćete nas ljubavlju, molitvom i žrtvom. Eto, to je misijski rad. Nismo mi sami misionari, nije Isus samo nama rekao: »Idite i naučavajte sve narode!« Svima je upravljena ta zapovijed. To je ono najljepše što nam je Isus dao. Isus nam je dao svoj život, Božji život, i daje nam priliku da taj svoj život, taj vječni život možemo dijeliti drugima. Ako dadem gladnome komad kruha, žednome čašu vode, učinio sam dobro djelo i sretan sam. Nahranio sam gladnoga. No koliko sam više sretan kad mogu drugima dati Isusa, Boga!
Nastavlja se

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

TREĆI DAN
MAJKE, PRATITE NAS LJUBAVLJU I MOLITVOM! (II dio)

Mi smo u Marijanskoj godini. To je za nas Hrvate sveta godina. Draga Gospa pokazuje nam divan primjer kako je ona Isusa pri¬mila, sačuvala i drugima ga dala. To je moj i tvoj misionarski rad. To je tvoj i moj život. Moramo biti misionari. Ako ne dajemo Božji život, mi nemamo pravo na taj život. Isus nije tebi dao život milosti da ga držiš za sebe, i nećeš biti sretan ako ga sam za sebe držiš, ali ako ga daješ, kao što ga je Gospa nama dala, onda smo najsret¬niji.
Primili smo Isusa prije trinaest stoljeća. Nije to jedan dan. Po krštenju ti i ja primili smo Isusa. Po svetoj pričesti puni smo Boga. Nemojmo zavidjeti Blaženoj Gospi! Njoj anđeo naviješta: Milosti si puna, Gospodin s tobom, Isus Spasitelj, tvoj Sin! Gospa ga je sačuvala, ona ga pred Herodom nosi u Egipat, ona ga čuva u Naza- retu. Prati ga u javnom životu, prati ga do križa ta junačka majka i pod križem ga nama daje. Sačuvala ga je.
Braćo i sestre, treba sačuvati Isusa! I u našim srcima na Isusa vrebaju mnogi Herodi. Treba ga sačuvati i u našim obiteljima. Maj¬ke, sačuvajte ga vi u svojim srcima! Koliki Herodi danas vrebaju na vas da vam ubiju ono što je najsvetije: majčinstvo! Treba ga sačuvati u našem društvu, u srcima naše mladeži, u srcima naše djece. Ako nam Isusa otmu, sve su nam odnijeli.
Isusa ćemo sačuvati, ali i drugima ćemo ga dati. Eto, po tome smo svi mi misionari. Svi vi ne možete u Indiju, u Afriku, ali, gdje smo da smo, misionari smo žrtvama i molitvama.
Obilazim župe naše drage Domovine. Kolika je revnost, kolika je ljubav prema misijama, koliko razumijevanje za njih žrtvom i molitvom! Tamo u Splitu starica, 76 joj je godina, rekla mi je: »Prije 38 godina, kad ste nas ostavili, obećala sam da ću se za vas moliti, i ni jedan dan nisam ispustila krunicu za misije!« Kako ćemo onda tamo drhtati, čega ćemo se onda bojati u svom misionarskom radu?!
Onaj slijepac Augustin, već su mu 92 godine, sam je samcat u maloj sobici. Odnio sam mu svetu pričest u posljednji prvi petak. Sinovi i kćeri ostavili su starca. A on se moli, žrtvuje se, za misije prikazuje samoću i bol starosti.
Prekjučer sam bio u Požegi. Ondje sam pohodio bolesnicu koja je već 15 godina uzeta, ali je posve radosna, krunica joj je u ruci. Sav svoj život ona prikazuje za spasenje duša, za misije u Indiji i u Africi.
Eto, braćo i sestre, tu mi surađujemo!
Nastavlja se…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ČETVRTI DAN
MAJKE, PRATITE NAS LJUBAVLJU I MOLITVOM! (III dio)

Imamo mi tamo u Indiji svojih poteškoća. Težak nam je ondje život, osobito gdje mi živimo, u Bengaliji, u delti rijeke Gangesa. U tim močvarnim krajevima nema putova. Valja ići kroz vodu i blato. Strašna je vrućina. U hladu je i do 40 stupnjeva. Možete zamisliti koliko je na suncu. Kad nedjeljom treba služiti tri svete mise u udaljenim selima, treba pješačiti i po 30 kilometara kroz to blato, pa i kad te trese groznica. Onda nam misli lete k vama. Vi ste nam onda anđeli čuvari. Kad se više ljudski ne može (ali u radu za duše ljudski računi ne vrijede!), onda nam vaše molitve i žrtve pomažu. Mnogo puta osjetio sam kao da me podržava neka ruka. Sigurno su to bile vaše molitve. Molitva je tako jaka, vaše žrtve su tako divne!
Hvala dragom Bogu, javljaju nam se nova sela. U župi gdje sada radim imam 22 filijale; 22 sela su se javila za svetu vjeru. Sam sam. Po selima poučavaju katehisti, pa i časne sestre nam veoma mnogo pomažu. Imamo, hvala Bogu, i prilično mnogo zvanja u mojoj župi. Nije baš ni mala: ima 3.500 katolika. A u čitavoj po¬krajini gdje su hrvatski misionari počeli raditi ima već oko 20.000 katolika. Iz te moje župe imamo već 35 sestara, 8 bogoslova, jednog svećenika i četiri brata redovnika.
Posao napreduje. Župu, koju smo prošle godine osnovali i na¬zvali »Marijino selo«, već ove godine dijelimo, jer se tolike duše javljaju za svetu vjeru.
Poteškoća ima, ali mi smo sretni i radosni. U 38 godina, braćo i sestre, nijedan dan nisam bio nesretan, nijedan dan nisam bio žalostan.
Pitali su me mislim li ondje umrijeti. Ma gdje drugdje? Za one duše za koje sam tolike godine radio želim život žrtvovati do kraja.
Eto, vi se molite za to! Vi se molite za nas, a mi ćemo se moliti za vas.
Ali treba novih misionara i misionarki. I u našem radu, i u Indiji, i u Africi. Tko će nam ih dati? Zar mladići i djevojke danas neće u samostan, zar neće u bogosloviju? Hoće! Ima divnih duša! Obilazim po župama domovine i koliko li se javilo mladih djevojaka! Neke su već otišle u Indiju da pomažu Majci Tereziji. Koliko se mladića javilo! I koliko mi djece kaže: »Oče, mi ćemo se žrtvovati za Isusa!
Ali tko će nam ta nova zvanja odgojiti? Majke, vi ste nam bu¬dućnost! Svećenik se ne rađa u bogosloviji, u sjemeništu. Majke, rađa se u vašim srcima. Svećenik će se odgojiti u vašim srcima i na vašim krilima. Svi mi svećenici moramo priznati da smo po žrtvama svojih majki postali svećenici.
Mislim na svoju pokojnu majku. Ona je za mene postila svake subote u čast Gospi da bih ja postao svećenik. Kad sam prije 38 go¬dina odlazio u Indiju, poljubila me je. To je bilo zadnji put. Nisam je više vidio, ali njezina ljubav držala me, i još me drži, i držat će me do kraja kod oltara da se mogu potpuno žrtvovati za duše u dalekoj Bengaliji.
I vi, majke, pratite nas svojom ljubavlju i molitvama! Onda se ne trebamo ničega bojati. Onda se nikad nećemo umoriti u radu za Isusa i za duše.
Zahvaljujem vam, eto, od srca što ste danas došli da dijelimo ovu sreću: sreću vječnoga života, tog darivanja života drugima. Neka molitva svete Male Terezije, zaštitnice misija, postane i mo¬litvom naših života! Ona je molila: »Isuse, daj, da gorim i izgorim za tebe i za duše!«
Braćo, ima li ljepše molitve od ove: gorjeti i izgorjeti za Isusa i za duše!?
Blagoslov drage Gospe, u čijem se mjesecu nalazimo, bio uvijek s nama! Isus nam je nju dao za majku sa svoga križa. Dala nam ona snage i jakosti da bismo se poput Isusa mogli žrtvovati i darivati za druge, da bismo mi svećenici uvijek ostali sveti svećenici i misionari i da raširenim rukama možemo sve pozdravljati: »Gospodin s vama!«
(Otac Gabrić je tu propovijed održao u sarajevskoj katedrali u ne¬djelju, 17. listopada 1976. Objavljena je u »Radosnoj vijesti« 11/76.)

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

PETI DAN
GOSPA ULAZI U GOSABU
U posljednje vrijeme bio sam zaposlen izvršenjem velikog za¬vjeta, što smo ga dali Srcu Isusovu i Marijinu; spomen-crkvicom i prošteništem u selu Gosabi.
Izgledalo je već da od svega toga neće biti ništa, jer je vlastodržac, protestant iz Škotske, bio tvrd kao kamen. Ni jednog komada zemljišta neće dati za Gospu. No kad nećeš ti, dat će jedan hindu poganin, da ti pokaže da on ima više vjere od tebe.
Zemljište smo dobili, no »reponja« je onda opet počeo svoju igru. Zabranjeno nam je bilo podignuti crkvicu. No mi smo je podi¬gli, i draga nam se nebeska Majka tamo nastanila. Već mnogo ljudi ide tamo na proštenje ... pa sada neka taj silni vlastodržac kuša srušiti Gospinu kuću!
Čuo sam da od silne ljutine nije mogao spavati, kad smo zadnje nedjelje u velikoj procesiji nosili krasni kip mile Gospe Fatimske. To je, uistinu, bio dan velike slave.
Ostavili smo Bošonti poslije podne na krasno urešenoj lađi. Oko 300 novoobraćenika oduševljeno je pjevalo slavu nebeskoj Majci. Kip je stajao visoko, okružen cvijećem i svijećama. Divan pogled: lađa kao bijeli labud na Gangesu. Ganges se stišao, posvuda mir. Kraljica Mira ide da svojom majčinskom ljubavlju osvojiti nove kra¬jeve. Prate je pjesma i molitva. Ljudi s obala gledaju na ovaj do sada neviđeni prizor.
U selu Gosabi čekali su nas ondašnji novoobraćenici. Složile su se molitve i pjevanje, pa se mnogo oko orosilo, kad su djevojke Ma¬rijine kongregacije, odjevene u lijepe bijele haljine, donijele na obalu Gangesa Bijelu Gospu. Suze radosnice, suze zahvalnice. Kroz 20 godina katolici su tu bili progonjeni. Otac Mesarić čak je odavle bio istjeran, no evo sada je sve to zaboravljeno. Majka dolazi, Maj¬ka će tu ostati.
Kad se kip pokazao na nasipu Gangesa, neka tajanstvena šutnja obuze sve. I onda kao izražaj svih srdaca zaori s lađice junački glas našeg učitelja Nikole: »Fatimar Maer đoe! — Slava našoj Majci Gospi Fatimiskoj!« I onda kao jedan tisuće grla uzvrati: »Đoe, đoe! —Slava, slava!«
Procesija je prolazila kroz poganski dio sela. Sa strane ljudi gledaju i dive se, osobito žene. Sve je tako mirno, moli se. Blažena Gospa osvaja.
Pred crkvicom zadnji dokaz naše ljubavi prema nebeskoj Majci. Zemljište je sa sjeverne strane širokog kanala. Kad je vlastodržac vidio da ne može zabraniti gradnju crkvice, barem je nekako zado¬voljio svoju mržnju. Nije nam dopustio podignuti most preko ka¬nala. Mislio je da će time zaustaviti procesiju. Ja sam mu odgovorio, ako treba zrakoplov kupiti, da smo mi i to spremni učiniti. Voda ne može zaustaviti ljubav prema Blaženoj Gospi. Cijela ta velika pro-cesija: djeca i starci, muško i žensko, svećenici i sestre — svi do jed¬noga spustimo se u kanal i kroz vodu i blato uputismo se prema crkvici. Bio je to divan primjer, koji će kroz dugo vremena ostati u pameti svih. Hvala vlastodršcu na zabrani! Dao nam je barem još jednu priliku, da pred svima mognemo pokazati da smo za nebesku Majku spremni i na veće žrtve!
Nastavlja se…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ŠESTI DAN
GOSPA ULAZI U GOSABU
Crkvica! Možda se čudite što je tako brzo sve skupa završeno. Bila je velika pogibelj da će biti raznih poteškoća, ako brzo ne podignemo barem nešto privremeno. Prihvatio sam se onda posla. Ali se i vlastodržac htio pokazati. Zabranio je ljudima da mi pomažu, jer inače kasnije kod njega neće dobiti posla, a oni, koji su sada zaposleni, da će biti otpušteni. I bili su neki, jer su ipak došli raditi. Među njima i mnogi pogani. Da ste ih samo vidjeli kako su junački i revno radili. Za mjesec dana crkvica je podignuta. Zidovi su od blata, kao što su sve kuće u Bengaliji građene, no lijepo su obojeni i urešeni. Glavna je stvar bila da Gospa» zauzme« ovo mjesto.
Crkvica je kao mala nazaretska kućica. No mi ćemo uz Gospinu pomoć slijedeće godine podići veće i krasnije proštenište. Sudeći po dosadašnjem odazivu dobročinitelja, uzdam se da nas oni neće ostaviti na pola puta. To sam ja dragoj Fatimskoj Gospi i rekao, kad sam pred crkvicom prikazao prvu svetu misu. Zbog velikog mnoštva ljudi misa je bila vani. U propovijedi sam rekao novoobraćenicima tko zida ovu crkvicu i u koju nakanu. Tih smo se nakana i sjetili: svih dobročinitelja, mile nam domovine, slobode svete Crkve.
Poslije svete mise ljudi su jedan za drugim išli ljubiti Gospin kip i dati joj svoje male darove; male, no od srca. Osobito je bilo dirljivo, kad su majke dizale svoju dječicu da i oni prime Gospin blagoslov.
Mrak se već spuštao nad Sunderbanske džungle, kad su se ljudi počeli razilaziti. No mnogi su još ostali. Nisu se mogli rastati s Gospom. Uza me je bio jedan hindu. Prostrt je na zemlji molio. Pogledao sam na Gospin kip. Pun je samilosti.
»Majko, daj mu milost svete vjere, njemu i tolikim drugim dušama, koje još ne poznaju ni Tvoju ljubav, ni ljubav Tvoga Sina!« bila je moja molitva.
Oko deset sati navečer opet se silno mnoštvo sleglo oko crkvice. Naši učitelji i školska djeca dat će predstavu »Mučeništvo svetog Flavijana.« Bengalci silno vole predstave. Sate i sate pozorno prate i slušaju. Naša je bila »manja« predstava: trajala je »tek« 4 sata, no nitko se nije maknuo. Ljudi su bili oduševljeni, jer ovakve predstave nikada u životu nisu vidjeli. Od ganuća su plakali, osobito kad mladi Flavijan radije daje svoj život nego da zataji Isusa. Bila je to divna propovijed.
Kad smo se slijedećeg jutra umorni, no sretni i veseli, vraćali na misijsku postaju u Bošonti, dođe nam vijest o ozdravljenju malog Stjepana, sina nekog protestanta. Vijest se, dakako, proširila na sve strane, pa ljudi neprestano sada idu u crkvicu.
Dječak je bio bolestan dulje vremena. Roditelji su kušali sve moguće, no bez uspjeha. Odnijeli su ga pred kip Fatimske Gospe, po bengalskom običaju oprali su vodom Gospine noge i od te vode nekoliko kapi dali mališu da popije.
Mališ je ozdravio i sada veselo trči naokolo.
Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

SEDMI DAN
MISAO NA MAJKU (I dio)
Majko, tebe se danas sjećam, izmoren i iscrpljen usred ovih močvara Gangesove delte. Kao da si preda mnom: tvoje majčinske ruke sklopljene u molitvi za tvoga Antu.
A evo danas goreći od groznice tvoj sin izmoren gazi kroz močvaru Bengalije u potrazi za dušama. Umoran je, ali je sretan. Sretnijeg ga, majko, nisi mogla učiniti. Tvojoj ljubavi ja dugujem da sam svećenik, misionar.
Ovog popodneva neću lako zaboraviti. Već sam šesti dan na putovanju. Kišno je doba prošlo, no staze su još uvijek pune blata. Često puta morao sam ići kroz rižina polja. Voda je do pasa. Sa mnom je moj vjerni sluga Stjepan. On je opazio da sam slab, pa mi je pred Narabunskim kanalom rekao da bi dobro bilo malo se odmoriti. Sjeli smo na nasip. Meni oči gore, cijelo tijelo dršće. Do prvoga sela još je dva sata hoda. Valja obići cijeli kanal, jer odavle do Čunčure nema drugog puta. Iza duljeg razmišljanja odlučili smo se ravno kroz vodu. Bit će teško, ali put će biti kraći.
Prekrižili smo se, pregazili smo kanal, pa onda kroz vodu naprijed prema udaljenim palmama sela Petekhali. Pijavica ima sva sila, ali danas ni jedna ne grize. Popodnevno je sunce palilo. Na mjestima, gdje je bilo manje vode, voda je bila kao skuhana. Strašan zadah blata i močvara me omamljivao. Počeo sam polako gubiti svijest i posrtati pred Stjepanom. I onda kao da me netko uhvatio za ruku. Preda mnom se pojavio lik moje majke. Blato, voda, zadah močvara, pijavice, umor, groznica: sve je to u jedan čas nestalo.
Majčin lik, pomisao na majku... Ima li nešto svetije od toga na ovom svijetu!? Lik svećeničke majke. Bože moj, kako sam toga časa bio sretan, kako je lijepo bilo od majke da me pohodila svojom ljubavlju, daleko, daleko od dragog Metkovića, usred ovih močvara Bengalije.
Nastavlja se….

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

OSMI DAN
MISAO NA MAJKU (II dio)
Daleko? Ne, ništa nije daleko za majčinsku ljubav! Udaljenosti ovoga svijeta, pa ni sama smrt, ne mogu uništiti majčinske ljubavi. Malo me bilo i stid da se ja prije nisam majci i više molio u svojim poteškoćama. Dragi se Isus sigurno sam brine da svećeničke majke idu brzo u nebo. Jednom u nebu, majka neće moći mirovati, sigurno će pratiti svoga sina svećenika na putovima života, kao Anđeo Čuvar pazit će na njega.
Sav sretan u tim mislima nastavio sam putovanje. Stjepan je opazio da brzo hodam, pa me sav začuđen upita:
»Oče, da li vam je groznica popustila?«
»Stjepane, rekoh mu danas je imendan moje pokojne majke. Ona me je pohodila, ona me je ozdravila. Kako se osjećam sretan!«
»Sretni vi, oče, sretna vaša majka, koja vas je prikazala Bogu!« priprosto i s dubokim poštovanjem odgovori Stjepan. »Kad na vas gledam, uvijek se molim za moga malog Staniša, da bi ga Isus jednog dana uzeo u svoju službu. Pa eto, oče, spomenite ovu moju vruću molitvu vašoj dobroj majci!
Ja čvrsto vjerujem, oče, da je ona u nebu.«
Jedva si možete pojmiti kako su me ganule te Stjepanove riječi: pohvalne riječi o mojoj majci i očinske mu želje o malom Stanišu.
No majčin imendan još nije bio gotov. Na putu nas je čekalo lijepo iznenađenje. Već sam nekoliko dana bolestan, pa nisam mogao skoro ništa jesti. Nekako me sada uhvatila želja da bih pojeo malo voća i tako si ugasio žeđ. I jedva ćete vjerovati: prema nama po nasipu dolazio je seljak s punom košarom krasnih bengalskih »anaroša«, jednog od najukusnijih plodova u Indiji. Stjepan pogleda na mene, a ja na njega. Njemu je bilo silno na srcu što će pripraviti za večeru, za večeru na majčin imendan. I eto večera dođe kao sama od sebe. Kupio sam dva velika anaroša: jednoga za Stjepana, jednoga za sebe.
Već je bilo predvečerje, kad smo konačno iz daljine ugledali malu kapelu Gospe od Puta u selu Čunčuri. Pred selom je čekala mala Čončola.
»Dišu pronam! Hvaljen Isus!« zaori iz krasnog dječjeg srca. I sigurno je Isus bio pohvaljen, jer Čončola voli Isusa. Nije još naučila sve molitve. Ona veli da je katehista kriv, jer joj molitve nije dobro ponavljao. Katehista veli da je Čončola kriva, jer ni pet minuta ne može sjediti na istome mjestu ...
Bilo kako bilo, »Zdravo Mariju« je već naučila, pa kad molimo krunicu, »Pozdrav Gospin« moli punim grlom, no kod »Slava Ocu« obično je uhvati kašalj!
Zajedno smo otišli u kapelicu, gdje smo se zahvalili Nebeskoj Majci za sve milosti, primljene na ovom putovanju. Pred malim oltarom sjetili smo se kratkom molitvom i moje pokojne majke. I onda su moje misli otišle daleko, daleko po svim domovima mojih dragih dobročiniteljica, tolikih Katarina, kojima bih tako rado danas svakoj posebno zaželio »Sretan imendan!« Jutros sam se svih njih sjetio kod oltara Isusovog, kad sam se molio za svoju majku. One, su, uistinu, preuzele majčinsku ljubav i brigu za mene i moj rad u Bengaliji, pa neka im Isus uzvrati obiljem milosti i svojom ljubavlju!
Kad su se moji dragi vjernici razišli kući, upalio sam nekoliko svjećica pred slikom Nebeske Majke. Sjedeći pred oltarom, misli su mi letjele u one sretne dane djetinjstva, kad mi je majka bila čitav svijet, kad drugoga nikoga nisam poznavao do njezine ljubavi, kad je u svojim rukama sklapala moje ruke, kad mi je nakon večernje molitve davala majčinski blagoslov i poljubac. Koje li svetosti, koje li snage u njemu, da ga se čovjek još i nakon 40 godina sjeća uz suze radosnice.
U molitvi za majku, u tim sretnim mislima zaspao sam pred oltarom Majke svih majka - Nebeske Majke Marije.
Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DEVETI DAN
MOLITVA ZA BOLESNIKE
Isuse dragi, Gospo draga!
Duboka je noć. I kako je duga.
I onda se sjetim milijuna koji bolesno leže po bolnicama,
po vlažnim kolibama, dršćući od groznice,
gladni, zapušteni, bolesni tijelom,
bolesni srcem, gladni ljubavi i samilosti.
I kako se malen osjećam pred njima.
O Isuse za njih te molim,
za te sudionike tvoje kalvarijske žrtve
da im dadeš snage i jakosti
i još više da im dadeš veselja i radosti u njihovim bolima,
da im dadeš zahvalno srce što si ih izabrao za svoj križni put.
Usliši njihove molitve,
obriši njihove suze,
bdij uz njih u besanim noćima,
pohodi ih svojom ljubavlju!
Osobito se sjeti naših staraca i starica,
koje su djeca i unučad izbacili iz svojih kuća, iz svojih srdaca.
Za sve bolesnike čitavog svijeta molimo,
Isuse dragi, Gospo draga,
čuvaj ih u svojim srcima, učinite ih dionicima kalvarijske žrtve!
o. Ante Gabrić

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

Završna riječ
Dragi molitelji, štovatelji o. Ante Gabrića i prijatelji misija,
na kraju ove devetnice, čitajući pisma i prateći život sluge Božjega oca Ante Gabrića, kao da smo zajedno s njime prošli putove Bengalije – kroz blato, vrućinu, umor, ali još više kroz vjeru, ljubav i radost darivanja.
Iz njegovih pisama progovara srce koje potpuno pripada Bogu i čovjeku. Srce koje gori za duše. Srce koje ne poznaje umor kad treba ljubiti, služiti i darivati se. U svim poteškoćama on ostaje radostan, jer zna kome je povjerovao. U svakoj žrtvi pronalazi smisao, jer zna da je darovana iz ljubavi.
U njegovim riječima odzvanja snažan poziv svima nama: da ne živimo vjeru samo za sebe, nego da je dijelimo. Da budemo misionari ondje gdje jesmo – molitvom, žrtvom, dobrim djelima i svjedočanstvom života. On nas podsjeća da nitko nije malen u Božjem planu: i starica s krunicom, i bolesnik u svojoj postelji, i majka koja moli – svi sudjeluju u velikom djelu spasenja.
Posebno nas dira njegova ljubav prema Majci – zemaljskoj i nebeskoj.
Iz njegovih pisama jasno se vidi koliko je njegovo srce bilo uronjeno u ljubav prema Gospi. Ona je za njega bila snaga u umoru, utjeha u bolesti, sigurnost na teškim putovima i radost u svakom darivanju. U njoj je gledao Majku koja prati, čuva i vodi – ne samo njega, nego i sve duše koje je susretao.
Koliko puta u njegovim riječima odzvanja pouzdanje: da Majka ide pred njim, da priprema put, da dotiče srca, da okuplja svoju djecu. U procesijama, u molitvama, u skromnim kapelicama, ali i u srcima ljudi – Gospa ulazi, ostaje i preobražava.
Otac Ante nas uči da Mariju ne častimo samo riječima, nego životom. Da poput nje primimo Isusa u svoje srce, da ga čuvamo i da ga nosimo drugima. Uči nas da se u svakoj poteškoći oslonimo na njezinu majčinsku blizinu i da s povjerenjem idemo naprijed, znajući da nismo sami.
Dok završavamo ovu devetnicu, ponesimo sa sobom njegovu jednostavnu, ali snažnu molitvu života: „ Gorjeti i izgorjeti za Boga i za duše.“ Neka to ne ostanu samo riječi, nego put kojim ćemo i mi krenuti – u tišini svakodnevice, u vjernosti malim stvarima, u ljubavi koja se daruje.
Slugo Božji, oče Ante Gabriću, moli za nas!
Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Gabrića i Zaklada Otac Ante Gabrić

Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. lipnja
Svako vam dobro i Božji blagoslov!

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora

View this post on Instagram

A post shared by Marijini Ratnici Hercegovina (@marijini_ratnici_hercegovina)

Program počinje u 20 sati klanjanjem u tišini, nakon čega će od 21 do 22 sata uslijediti molitva krunice Duhu Svetom. Od 22 do 23 sata predviđeno je slavljenje, a od 23 sata do 7 sati ujutro nastavlja se klanjanje u tišini. Organizatori pozivaju vjernike da se pridruže noći bdijenja, molitve i slavljenja u ozračju tišine i sabranosti.

U objavi se ističe kako je njegovo svjedočanstvo ostavilo snažan dojam na sudionike hodočašća.

“Suze su nam tekle. Istinito svjedočanstvo najmlađeg pripadnika 4. MGBR Pauci”, napisao je Medak uz video.

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni.

A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.

Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«

Svećenik: fr. Ivan M. Tomić.

Jer kada ode tako mlad život, čovjek ne tuguje samo zbog jednog mladića, nego zbog svega što je moglo biti, a nikada neće. Tuguje zbog svih neproživljenih dana, svih planova, svih običnih trenutaka koji su trebali tek doći. U toj boli postoji nešto posebno teško, gotovo nestvarno, jer ljudski razum teško prihvaća da netko tko je tek zakoračio u život odjednom postane uspomena.

Smrt mladog čovjeka uvijek otvara ona najdublja pitanja koja ljudi često pokušavaju potisnuti bukom svakodnevice. Tek tada čovjek shvati koliko su male i prolazne sve svađe, podjele, prepucavanja i egoizmi kojima je svijet opsjednut. Pred smrću jednog djeteta sve ono što se činilo važno odjednom postaje prazno i bezvrijedno, a ostaje samo ljudsko srce koje pokušava razumjeti bol za koju nema pravog odgovora.

I upravo zato je ova tragedija tako snažno pogodila Hrvatsku, jer se u njoj osjetilo nešto više od običnog šoka. Osjetila se duboka kolektivna tuga i strah pred činjenicom koliko je život krhak i koliko malo čovjek zapravo ima kontrolu nad bilo čim. U jednom trenutku netko je dio svakodnevice, dio obitelji, dio razgovora, planova i smijeha, a već u sljedećem ostaje samo tišina koja se nastani u kući, među prijateljima i u srcima svih koji su ga voljeli.

Možda je najteže upravo roditeljsko srce, jer ne postoji bol koju ljudski jezik može dovoljno opisati kada majka i otac moraju ispratiti vlastito dijete. To je rana koja ne prolazi i križ koji čovjek nosi do kraja života. I dok društvo nakon nekog vremena nastavi dalje, obitelj ostaje živjeti s prazninom koju nitko i ništa više ne može popuniti.

U ovakvim trenucima čovjek se prirodno okreće Bogu, jer postoje boli koje razum ne može izliječiti. Tek pred smrću ljudi ponovno počnu tražiti smisao, ponovno počnu razmišljati o duši, vječnosti i o tome postoji li mjesto gdje više nema tame, straha i nasilja. Vjera tada više nije samo tradicija ili običaj, nego posljednje utočište slomljenog srca koje pokušava pronaći barem malo mira u uvjerenju da smrt nije kraj i da nijedan život, koliko god kratko trajao, nije bio uzaludan.

Ova tragedija istovremeno nosi i jednu tihu, ali bolnu opomenu društvu koje je postalo previše hladno, previše naviknuto na nasilje, previše umorno od tuđe boli da bi na vrijeme primijetilo koliko je svijetu ponestalo mira, suosjećanja i svetosti života. Ljudi danas često reagiraju tek kada bude prekasno, a upravo je to ono što najviše plaši - osjećaj da smo se kao društvo počeli privikavati na tragedije umjesto da nas one mijenjaju.

Zato Luka Milovac ne bi smio ostati samo još jedno ime koje će s vremenom nestati iz medijskog prostora. Njegova smrt trebala bi nas barem na trenutak zaustaviti i podsjetiti da je svaki ljudski život neprocjenjiv, da nitko nije samo prolaznik kroz ovaj svijet i da čovjek bez ljubavi, milosrđa i Boga vrlo brzo postane izgubljen u vlastitoj hladnoći.

I možda upravo zato ovih dana Hrvatska toliko šuti, jer postoje trenuci kada ni najglasnije riječi više nisu dovoljne, pa čovjek može samo spustiti pogled, pomoliti se i u tišini srca zamoliti Boga da jednom mladom životu podari mir koji mu je ovdje prerano oduzet.

M.Ž/medjugorje-info.com

Počivaj u miru Božjem, anđele, i znamo da nas pratiš, da si s nama"

Počivaj u miru Božjem, anđele, i znamo da nas pratiš, da si s nama

Za njegovo ubojstvo osumnjičen je 50-godišnji Kristijan Aleksić, koji je tijekom jutra priveden u DORH u Šibeniku. Oglasila se i drniška Župa Gospe od Ružarija na Facebooku. U nastavku prenosimo njihovu objavu:

"Luka, što znači svjetlost, sjaj. Da, Luka, ti si bio i jesi svjetlost i sjaj. Tuga i bol su ogromni. Žrtva i patnja su prevelike i neshvatljive, ali sve nadilazi tvoje svjetlo i dobrota. Od Neba, tj. od Boga, si došao i Bogu odlaziš prerano, što nitko ne može niti shvatiti niti opravdati načinom na koji se to dogodilo.

Svi se pitamo zašto. Ono što ne možemo razumom protumačiti i opravdati, gledamo vjerom jer jedino Bog daje smisao i utjehu. Tvoja žrtva i patnja dio su Kristove muke i patnje, koji je bio potpuno čist i pravedan, a život mu je okrutno oduzet. Opet ne možemo ovaj strašni događaj objasniti, prihvatiti, nažalost niti promijeniti. Kao takvi, slabi, nemoćni i tužni, vidimo kako Bog na poseban način treba takve ljude koji očito imaju svoju ulogu u njegovu planu spasenja.

Počivaj u miru Božjem, anđele, i znamo da nas pratiš, da si s nama."

Produkciju videa potpisuje Gamma video studio iz Nove Gradiške, režiju i montažu Goran Conjar, dok je aerial video snimio Edi Conjar.

Čin posvete održat će se u četvrtak, 11. lipnja, a prije mise biskupi će poslušati razmatranja o Presvetom Srcu. Posveta se događa uoči obilježavanja 250. obljetnice potpisivanja Deklaracije neovisnosti, 4. srpnja.

Prijenos uživo bit će omogućen na YouTube kanalu USCCB-a.

Vjernici su pozvani su sudjelovati na „250 sati klanjanja” i/ili „250 djela milosrđa” kao pripravu za čin posvete.

Pokojni papa Franjo objavio je 2024. encikliku Dilexit nos o ljudskoj i božanskoj ljubavi Presvetoga Srca Isusova, ističući tu pobožnost kao lijek protiv površnosti suvremenog društva.

Posljedica toga bilo je oštećenje srca koje je, prema mišljenju liječnika, vodilo k smrti. Transplantacija srca možda bi Regini mogla omogućiti još koji dan duže života.

Na iznenađenje svih Regina je bila posve mirna i hrabra.

"Ja se ne bojim smrti. Ako i umrem, znam kamo idem. Idem Isusu i Mariji. Kod njih će mi biti lijepo!"

Reginine riječi bile su velika utjeha roditeljima u njihovoj muci, tjeskobi i brizi za dijete. Nije im bilo teško reći:

"Bože, neka bude Tvoja volja!"

Tako su bili spremni na sve: primiti iz Božje ruke čak i smrt Regininu. Odbili su transplantaciju srca. Roditelji su zamolili vidioce u Međugorju da preporuče Reginu dragoj Gospi. Bili su nazočni na misnom slavlju u Würzburgu. Svećenik Klaus Müller blagoslovio je Reginu i molio za njezino ozdravljenje.

Roditeljima je bilo veoma teško kad su im liječnici rekli da medicina ne može više ništa učiniti.

"Uzmite dijete i povedite ga kući jer bolje da umre u kući nego u bolnici", bila je njihova posljednja riječ.

Ipak, liječnici su zaboravili na jednoga drugog Liječnika koji liječi sve bolesti i uklanja sve nemoći. Istoga dana kad su roditelji snagom žive vjere i s potpunim pouzdanjem u Boga prihvatili Božju volju, Regina se osjećala posve dobro. Svakoga je dana bila sve bolje i bolje. I konačno je potpuno nestalo raka i metastaza. Čudo se dogodilo.

Regini je danas petnaest godina. Ona kaže:

"Bogu hvala, ja sam dobro. Isus je k nama došao i za nas je na križu umro. Iz groba je uskrsnuo, živ je, s nama je! On je sve ljude otkupio i spasio. On je i čudesa činio i bolesnike ozdravljao. Isus je Sin Božji. On voli sve ljude i želi da svi dođu u raj. Povjerujmo u njega i prepustimo mu u povjerenju svoj život. Molimo mu se i redovito idimo na svetu Misu. Ponajprije volimo Isusa!"

Reginin otac kaže:

"Mi imamo šestero djece. Otkada je Regina ozdravila, više nije bila bolesna. Sad je najzdravije dijete."

Čudesno ozdravljenje Reginino pokazuje nam koliko je Bog svemoguć. Prihvaćanjem volje Božje, po zagovoru Međugorske Gospe i po molitvi jednoga svećenika, iščezavaju metastaze opake bolesti. Oštećeno srce ponovno posve normalno radi.

Međugorje je u proteklih 45 godina postalo mjesto brojnih svjedočanstava o obraćenjima, molitvi i ozdravljenjima. Vjernici svjedoče o tisućama primljenih milosti, a za dio ozdravljenja postoje i liječničke potvrde koje, prema njihovim riječima, svjedoče da Isus i danas čini čuda po zagovoru svoje Majke Marije.

Podsjetimo, još 2010. godine, na simboličan datum 25. lipnja, u Jarama je odjeknula vijest koja je izazvala oduševljenje i iznenađenje, na svijet su prirodnim putem stigle trojke.

Marija, Katja i Lucija rođene su zdrave i bez ikakvih poteškoća, a njihov datum rođenja dodatno je dobio na značaju jer se podudara s godišnjicom Gospinih ukazanja u Međugorju.Upravo ta simbolika danas je dala još dublje značenje njihovom sakramentu svete potvrde.Sestre Primorac, koje zbog školskih i drugih obaveza žive na relaciji Jare – Mostar, dio su velike obitelji.Uz njih tri, roditelji Željko i njegova supruga imaju još dvoje starije djece.

Otac trojki, Željko Primorac, poznati je poduzetnik i vlasnik građevinske firme LIHNIDOS-MO iz Mostara, Ortješ.

Današnja svečanost u Jarama bila je prilika da se obitelj, rodbina i prijatelji okupe u zajedništvu i molitvi.Neka ih kroz život prati Božji blagoslov, mir i snaga Duha Svetoga, a današnja radost zauvijek ostane u njihovim srcima i obitelji Primorac.

vrisak.info

Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.

Svećenik: vlč. Dario Levanić

Video koji se širi društvenim mrežama prikazuje skupinu hodočasnika okupljenih na Križevcu kako u tišini slušaju dječaka dok pjeva poznatu marijansku pjesmu u jednoj od poznatijih međugorskih molitvenih oaza.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.