Tomas navodi kako su ga roditelji odgojili u vjeri Jehovinih svjedoka, ali da je tijekom odrastanja imao težak odnos prema vjeri i slici Boga koju je tada imao.

„Krivu sam sliku dobio o Bogu. Bilo me je strah Boga koji kažnjava za malu sitnicu. Priznajem, ponekad se govorilo i o Bogu koji ljubi“, stoji u svjedočanstvu koje je objavio fra Petar Ljubičić.

Kako opisuje, u mladosti je čeznuo za „radošću i ljubavlju, srećom i mirom“, dok se istodobno osjećao pod velikim pritiskom.

„Bio sam pod pritiskom i osjećao veliki strah i potištenost. Tražio sam i psihijatrijsku pomoć“, naveo je Tomas.

U Međugorje stigao nakon što je pročitao knjižicu

Njegov prvi kontakt s Međugorjem, prema objavljenom svjedočanstvu, dogodio se nakon što je u jednom prospektu pronašao podatke o knjižici koja govori o međugorskim ukazanjima.

Knjižicu je naručio, a nakon čitanja, kako kaže, poželio je osobno doći u Hercegovinu.

„Dok sam ju čitao, osjećao sam snažnu čežnju otići onamo. Osam tjedana kasnije posjetio sam to mjesto“, ispričao je.

Tomas tvrdi kako je upravo tijekom boravka u Međugorju upoznao ljude čiji su odnos prema njemu i vjera ostavili snažan dojam.

„Tu sam našao ljude koji su se s velikom ljubavlju zauzeli za mene. Osjećao sam se sigurnim i doživio sam duboki mir srca“, navodi.

Posebno ističe susrete s vjernicima koje je upoznao tijekom boravka.

„Upoznao sam mnogo ljudi koji su svojom čvrstom vjerom na mene ostavili snažan dojam. Ljubav su crpili iz vjere. Upravo to je bilo ono što sam cijeli svoj život tražio.“

Nakon Međugorja primio krštenje i krizmu

U nastavku svjedočanstva Tomas Međugorje opisuje kao mjesto svojega obraćenja te navodi da se nakon tog iskustva u njemu probudila želja za krštenjem.

„U Međugorju sam napokon dobio odgovor na moja pitanja o Bibliji. U meni se probudila želja za krštenjem kako bih se približio Bogu“, ispričao je.

Nakon toga je, kako navodi, počeo pohađati vjersku pouku kako bi se pripremio za sakramente.

„U uskrsnoj sam noći primio sakrament krštenja i krizme“, stoji u svjedočanstvu.

Tomas danas vjeru opisuje kao „veliki dar i nezasluženu milost“, a navodi i kako više puta tjedno odlazi na svetu misu te redovito moli krunicu.

„Danas mi molitva krunice puno znači. Moleći je, nalazim duševni mir i radost“, poručio je, zaključujući svoje svjedočanstvo riječima: „Sretan sam.“

Kruše nebeski, kojega je posvetio Duh Sveti budi za nas otajstvena mana koja u sebi ima sve Rajske okuse. Kruše sveti koji si sabran iz bezbrojnih zrnaca pšenice skupljenih po poljima, saberi s četiri strane svijeta u tvoje kraljevstvo Katoličku Crkvu. Jaganjče Božji koji svojim žrtvovanim Tijelom hraniš vjernike, tvojom Krvlju zacrvenjuješ njihove usne kad piju iz tvoga kaleža, po milosti Presvetog Sakramenta oživi nas na zemlji kako bi jednog dana zaživjeli u tebi u Nebu. Amen.

Bl. kardinal Schuster

„Prije svega želim zahvaliti Bogu što me pozvao, izabrao i podupirao sve do ovoga trenutka“, rekla je tijekom svečanosti.

Aicha Canté potječe iz muslimanske obitelji iz Safima. Krštena je u župi Gospe od Milosti u Farimu, a sakrament potvrde primila je u župi sv. Ane u Mansoi. Nakon toga započela je redovničku formaciju, javlja pch24

Biskup Na Bissign u homiliji ju je potaknuo da svoj poziv promatra kao poslanje vjere i služenja Bogu i ljudima. Istaknuo je da odgovor na Božji poziv zahtijeva odlučnost, velikodušnost i spremnost na služenje. Kao uzor potpunog odgovora na Božji poziv naveo je Blaženu Djevicu Mariju.

Polaganje redovničkih zavjeta održano je pod geslom koje se pripisuje sv. Tereziji od Djeteta Isusa: „U srcu Crkve, svoje Majke, bit ću ljubav.“

Odluka mlade redovnice izazvala je i niz uvrjedljivih komentara i napada na društvenim mrežama, povezanih s njezinim podrijetlom i prelaskom na katoličku vjeru.

Nacionalna konfederacija islamske mladeži Gvineje Bisau osudila je govor mržnje i pozvala na poštovanje slobode savjesti i vjeroispovijesti.

Umjesto slanja cvijeća na pogreb, obitelj je prenijela pjevačičinu želju da svi koji žele počastiti njezino ime doniraju sredstva njezinoj zakladi Imagination Library. Tu je organizaciju osnovala još 1995. godine te je kroz nju do danas podijeljeno na milijune besplatnih knjiga djeci diljem svijeta, prenosi Novi Život.

Posebno dirljiv detalj o njezinim posljednjim željama otkrio je njezin nećak Bryan Seaver. Otkrio je kako mu je Dolly rekla da nakon cijelog života provedenog u teškim, svjetlucavim kostimima želji biti položena na počinak u „prekrasnom krevetu od mekog pamuka“.

Iza sveg glamura i glazbenog uspjeha stajala je duboka vjera za koju obitelj ističe da ju je nosila kroz život sve do doma u vječnosti. „Tuga je naša, ne njezina. Dolly je živjela u svjetlu i sada je u Isusovu naručju“, poručio je njezin nećak.

Raymond Arroyo: Borba oko tradicionalne latinske mise ne jenjava. Kardinal Arthur Roche rekao je u srpnju za The Tablet da papa Lav neće mijenjati Traditionis Custodes — dok je Summorum Pontificum bio Benediktova svojevrsna velikodušnost kojom je dopušteno slavljenje staroga tradicionalnog obreda kad god i gdje god se on slavio ili kad god ga je neki svećenik želio slaviti.

Nakon nedopuštenih biskupskih ređenja koje je SSPX [Bratstvo sv. Pija X.] izvršio prošlog mjeseca, bili ste među nekolicinom američkih biskupa koji su vjernicima u svojim biskupijama poručili da ne pohađaju mise SSPX-a, nego da umjesto toga idu na tradicionalnu latinsku misu koja je dostupna u njihovoj vlastitoj biskupiji. Budući da sve više biskupa uvodi dodatna ograničenja za tradicionalne latinske mise u svojim biskupijama, što bi vjernici trebali učiniti? I ne bi li ovo bila izvrsna prilika za zacjeljivanje onoga što mnogi nazivaju nepotrebnim raskolom?

Nadbiskup Paul Coakley: Pa, to je dilema s kojom se suočavaju mnogi ljudi privrženi tradicionalnoj latinskoj misi. Mi smo krenuli putem poticanja ljudi koji su joj toliko privrženi da posjete i sudjeluju na misi u našoj lokalnoj župi Bratstva sv. Petra. Imali smo — i još uvijek imamo — ovdje jednu kapelu koja nije u zajedništvu s nama, neovisnu kapelu u kojoj se, koliko vjerujem, još uvijek slavi tradicionalna latinska misa. Potaknuo sam ljude da više ne pohađaju tu kapelu ako su je prije pohađali, nego da posjete našu vlastitu župu, gdje mogu biti duhovno okrijepljeni.

Stoga mislim da će biskupi međusobno i unutar svojih biskupija razgovarati o tome. Primijetio sam da je jedna od biskupija u Teksasu upravo ovoga tjedna ublažila neka ograničenja kako bi tradicionalna latinska misa bila dostupnija, barem u toj biskupiji. Mislim da su to razgovori koji se odvijaju unutar samih biskupija, a svakako želimo voditi brigu o pastoralnim potrebama naših katolika koji su privrženi tradicionalnoj latinskoj misi.

Raymond Arroyo: Da, a tu je i mnogo mladih ljudi. U emisiji sam imao nadbiskupa Cordileonea koji je rekao da ne smatra da je Traditionis održiv, s obzirom na velik broj mladih ljudi i mladih obitelji koje privlači tradicionalna, drevna misa. Čini se, dakle, da ondje postoji evangelizacijska privlačnost i pitam se nije li ona proizvoljno sputavana?

Nadbiskup Paul Coakley: Da, moguće je. Nisam siguran da smo od ovog pontifikata čuli posljednju riječ o Traditionis Custodes. Mislim da je naš Sveti Otac — kardinal Roche je govorio, ali dok papa Leo ne progovori, nisam siguran da možemo sa sigurnošću znati kakav će biti put naprijed. Cijeli intervju pogledajte OVDJE

Osim vojnika, časnika i dočasnika te djelatnika Ministarstva obrane BiH, na misi su sudjelovali i generali: Tomo Kolenda i Zdravko Rezo kao i rodbina kandidata za službu akolite.

Uvodeći u misu biskup Relota je posvijestio da „slaveći ovu svetu euharistiju i mi postajemo dio ove svete žrtve i nade u uskrsnuće“ te pojasnio da je služba akolitata jedna je prvih crkvenih službi koja je vezana uz oltar i presvetu euharistiju.

Tu je misao nastavio i u propovijedi istaknuvši da je akolit „svjedok onoga što se događa na oltaru“ te da se svojim životom treba truditi kako bi bio i „svjedok Božje ljubavi u svijetu“.

Nakon homilije uslijedio je obred primanja u službu pri čemu je biskup novopostavljenom akoliti predao u ruke ciborij s hostijama, a generalni vikar mu na lijevo rame prikačio platneni znak službe.

Šutalo je prvi akolit Vojnog ordinarijata u BiH koji će služiti unutar svojega ordinarijata. Naime, služba akolita označava vjernika laika koji kroz poseban liturgijski obred prima zadaću pomaganja oko oltara, a naziv joj dolazi od grčke riječi za pratitelja ili pomoćnika. Šutalo će od sada imati ovlasti pričešćivati vjernike na misama kada je to potrebno, nositi Presveto bolesnima, starima i nemoćnima te izlagati Presveti Oltarski Sakrament na klanjanje.

Također, Šutalo je završio prvi ciklus formacije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji je od siječnja do ožujka 2026. održan u prostorijama Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa i Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Program formacije bio je podijeljen u četiri ključna modula: povijesno-pravni, biblijsko-teološki, liturgijsko-praktični i komunikacijsko-retorički modul. Uz naglašenu duhovnu pripremu, program je osposobio kandidata za vršenje službi u pastoralnom životu i djelovanju Vojnoga ordinarijata u Bosni i Hercegovini.

Nadalje, Šutalo je četiri godine uposlen u ured Vojnog ordinarijata pri Ministarstvu obrane BiH. Izvršava protokolarne stvari i redovito sudjeluje u organizaciji vojnih hodočašća u: Lourdes, Mariju Bistricu, Bobovac, itd. te susreta vojnih kapelana i službenih posjeta domaćih i vojnih izaslanstava. Također redovito šalje vijesti o radu događajima koji se tiču Vojnog ordinarijata u BiH katoličkim medijima, izvijestila je Nedjelja.

Br. Mateo, br. Tomislav i br. Marko svoj su „drugi novicijat“ proveli u Samostanu – duhovnom centru „Karmel sv. Ilije“ na Buškom jezeru u Bosni i Hercegovini. Njihov program trajao je od 1. do 21. kolovoza, a voditelj programa bio je o. Dario od Božje Dobrote. Uz iskustvo života u zajednici duhovnog centra, u tri tjedna su imali predavanja i diskusije koje je vodio o. Dario.

Program prvog tjedna na Buškom jezeru je obuhvaćao samospoznaju i ljudsku zrelost, drugi tjedan bio je posvećen tzv. „Uputama jednom redovniku“ sv. Ivana od Križa i propitivanju vjerničke zrelosti, dok su se u trećem tjednu bavili karmelićanskom karizmatskom zrelosti. U spletu osobne molitve, rada i predavanja, tijekom tri tjedna braća su zajedno čitala, a o. Dario dodatno tumačio Pravilo i Ustanove.

„Svu petoricu, kao i ostalu braću u formaciji, preporučamo u vaše molitve kako bi ustrajali u svom pozivu i vršili Božju volju“, objavljeno je na mrežnoj stranici karmel.hr.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

»Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? Blago onome sluzi što ga gospodar kada dođe nađe da tako radi! Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.«

»No, rekne li taj zli sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zubi.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

„Ovo je naše peto zavjetno hodočašće ‘Od Gospe do Gospe’. Kad smo prije punih pet godina krenuli, bilo nas je dvanaest, a narasli smo na nešto malo manje od 60 hodočasnika“, kazala je za međugorje-info Luca Bajkuša, jedna od organizatorica hodočašća.

Od Gospe do Gospe – od Međugorja do Rame

Naziv hodočašća nije slučajan. Put vjernike vodi od Međugorja prema Rami, a tijekom hoda zaustavljaju se na više mjesta gdje zajedno mole i slave svetu misu.

„Ako Bog da, 5. rujna ujutro u 5 sati ispred međugorske crkve polazimo za Ramu. Naše hodočašće zove se ‘Od Gospe do Gospe’ iz razloga što, kad pođemo iz Međugorja, prva naša zajednička molitva je na Širokom Brijegu, pred Širokobriješkom Gospom“, objašnjava Luca.

Nakon Širokog Brijega put se nastavlja prema Gospi Snježnoj.

„Tu je naša zajednička molitva, sveta misa i zajedništvo. Od Gospe Snježne nastavljamo do Dive Grabovčeve, a potom do našeg zavjetnog kipa koji smo postavili“, kaže Luca.

Posebno mjesto na hodočasničkom putu ima Podbor kod Rame, gdje se nalazi njihov zavjetni kip.

„To je identična replika međugorske Gospe koja se nalazi u Podboru. Tu treći dan završavamo naše hodočašće i idemo na uočnicu svete mise“, ističe Luca.

Pred zavjetnim kipom ponovno mole krunicu

Hodočašće se nastavlja i posljednjeg jutra. Hodočasnici iz Podbora ponovno kreću zajedno prema Šćitu, a put započinju molitvom.

„Četvrto jutro krećemo ispod bora, opet s našom krunicom pred našim zavjetnim kipom, sve do Šćita, gdje dolazimo oko pola jedanaest, prije samog slavlja svečane svete mise“, govori Luca.

Tako se završava njihov višednevni hod – od Kraljice Mira u Međugorju do Gospe Ramske na Šćitu.

Ono što je prije pet godina počelo kao zavjet dvanaestorice hodočasnika danas okuplja gotovo 60 ljudi. Iza svakog kilometra, kažu organizatori, stoje molitva, osobne nakane, zavjet i zajedništvo.

Važna molba vozačima

Budući da će ove godine na put krenuti velika skupina hodočasnika, organizatori posebno mole vozače za oprez na dionici od Međugorja prema Širokom Brijegu.

„Možda trebamo malo dati obavijest. Pošto nas je šezdeset, ipak je to velika grupa ljudi, da se malo pripazi na toj lokaciji od Međugorja do Širokog Brijega u subotu ujutro“, kazala je Luca.

Hodočasnici kreću već u 5 sati ujutro, pa organizatori mole sve sudionike u prometu za dodatni oprez, smanjenu brzinu i strpljenje prilikom susreta s hodočasničkom skupinom.

Peto zavjetno hodočašće „Od Gospe do Gospe“ tako će i ove godine biti hod molitve, zavjeta i zajedništva – od Međugorja do Rame, od Gospe do Gospe.

Neka Gospodin i Gospa sve hodočasnike prate na njihovu putu i sigurno ih dovedu do cilja.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.«

»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima te govorite: ‘Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke.’ Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojica proroka. Dopunite samo mjeru otaca svojih!«

Svećenik: vlč. Matija Luketić.

S druge strane psiholozi kažu kako je osjećaj ubrzanja vremena posljedica brzih promjena okolnosti u kojima se nalazimo, što stvara dojam o njegovom ubrzanju. Stalna promjena, osobito kad se ne vide ni razlozi ni svrha, vodi gubitku ravnoteže i osjećaju poljuljanosti u vremenu.

Neke teorije ubrzanja vremena navode kako prema G. Kavasilasu, istraživaču iz CERN-a, CERN-ovi eksperimenti pokazuju veće ubrzanje raspada atomskih čestica i elemenata nego što je to bio slučaj prije. Osim toga, fizičare zadivljuju podaci da se svemir širi i rasteže sve brže i brže umjesto da usporava.

Nadalje, navodi se kako se najtočnije brojanje sekundi kroz povijest vršilo brojanjem takozvanih Mississippi sekundi, gdje 10 Mississippi sekundi odgovara proteklih 10 sekundi stvarnog vremena. Međutim danas pokusi navodno pokazuju kako pri brojanju 10 Mississippi sekundi, prođe čak 12,5 sekundi stvarnog vremena.

Ipak, iako ima mnogo teorija o ubrzanju vremena, nitko ne može sa sigurnošću reći zašto je to tako, niti se može dati konkretan dokaz da takvo što postoji.

PROLAZNO LJUDSKO i NEPROLAZNO BOŽJE

Zašto ovo spominjem? Zato što Gospa u zadnjoj poruci kaže kako 'naša srca želi preko svoga majčinskoga srca predati srcu svoga Sina Isusa, da u nama vlada on, Uskrsli, i da će onda radost zavladati u nama i oko nas.' Ona dakle spominje Onoga koji je svojim uskrsnućem pobjedio vrijeme otkrivši nam postojanje jedne druge stvarnosti daleko superiornije od ove naše krhke, materijalne egzistencije. Otkrivanje te Uskrsle stvarnosti koja nas čeka i uranjanje u nju preko molitve i svetih sakramenata, postaje izvor radosti i nade. Možemo čak reći kako je cijela međugorska duhovnost (sat vremena molitve krunice prije večernje svete mise, penjanje po kamenju Brda ukazanja i Križevca do ciljeva na vrhu: Gospina kipa ili križa), zapravo svojevrsna terapija smirivanja, pražnjenja mozga od suvišnih misli, oslobađanja od toksina, produbljivanja disanja, kako bi se i tijelo uz duh smirilo i preko milosti molitve i sakramenta zaronilo iz vremena u vječnost uprisutnjenja i tako se osnaživalo za konačni prelazak u Onostrano.

Čovjek je biće vremena: prolazno, propadljivo, sa istekom roka trajanja. Za razliku od njega, Bog, čovjekov stvoritelj, prebiva u vječnom sada: u sadašnjosti koja nema početka, niti kraja, koja neprestano traje, prisutna i nepromjenljiva. I kako bi mi tako mali, prolazni i ograničeni, mogli spoznati veličinu neograničenog postojanja?

OGRANIČENO LJUDSKO I BEZGRANIČNO BOŽJE

"Svaki čovjek granice vlastitog vidokruga smatra granicama svijeta!“ – rekao je filozof A. Schopenhauer. I doista, svatko od nas može ići i shvatiti sebe i druge samo onoliko koliko doseže njegova spoznaja, njegov vidokrug. Danas se, na žalost, taj osobni vidokrug još dotatno smanjuje jer smo dopustili da nas različite tehnologije, ideologije, vlastite rane i grijesi dodatno ukalupe i suze u bolesnoj sebičnosti i požudi. Tako se još više sudaramo i ratujemo na našim granicama sa granicama drugih ljudi. I naši se mali, osobno granični ratovi, projiciraju i na velike međudržavne granice.

U zadnjoj poruci za svijet koju je Gospa dala preko Marije Pavlović – Lunetti, Ona jasno kaže „...tama i nemir vladaju u mnogim srcima...“ i „Sotona je jak i zavodi srca.“ Time želi reći kako sva zbrka i kaos polazi iz srca u kojem ne kraljuje Bog koji ga je stvorio za Život, nego Sotona, onaj koji ga želi ukrasti za propast.

Živimo u svijetu koji ohrabruje svakakva bolesna stanja i individualne istine, odnosno još više podebljava ove bolesne, osobne granice, sužava i iskrivljuje vidokruge. Lakše je opravdati svoju sebičnost i grijeh nekom dijagnozom ili novoizmišljenim znanstvenim pojmom, nego si priznati da se trebaš mijenjati, raditi na sebi i tražiti pomoć, najprije od Boga, a onda i od ljudi.
Kad Gospa kaže: „Stavite, dječice, Sveto pismo na vidljivo mjesto u vašoj obitelji i čitajte ga, da bi vam bilo poticaj na obraćenje i novi život“ – Ona nas želi pozvati na terapiju otvaranja univerzalnoj, vječnoj Istini koja je Bila, koja Jeste i koja će Biti; jučer, danas i sutra; koja nas uči gledati iznad vlastitih granica i vidokruga. Taj pogled može dati samo Ljubav, ona Ljubav koja se darovala na križu, jer s križa se vidi puno dalje i puno šire. I to je obraćenje: kad svoj ljudski, ograničeni pogled, pun osuda, negativnosti, sebičnosti i ograničenja, zamjeniš Isusovim pogledom koji sve vidi, sve razumije, sve pokriva, sve prihvaća, sve podnosi, svemu se nada, ništa ne osuđuje. S Isusovim pogledom otkrivamo kako smo svi isti pod kožom, kako su granice rastezljive i kako smo svi međusobno povezani. Tu povezanost cijelog svemira i prirode, nedavno su pokazale i snimke nastale prilikom trenutka čovjekova začeća.

SNIMLJENA „NULTA SEKUNDA“ U TRENUTKU STVARANJA NOVOG ŽIVOTA

Zahvaljujući novim preciznim instrumentima, znanstvenici su prvi put mogli promatrati što se događa u onom trenutku kada počinje novi život, baš onom trenutku kada spermij oplođuje jajnu stanicu. Ono što su vidjeli bilo je izvanredno, naime, odmah nakon oplodnje, jajnu stanicu prolaze biokemijski valovi koji se šire kao da je netko okrenuo nevidljivi prekidač. Vidjelo se kako ovo nije slučajna reakcija, nego savršeno koordiniran signal koji pokreće sve što će se dogoditi u sljedećim fazama razvoja. Za mnoge istraživače to predstavlja pravu "nultu sekundu" biološkog života. Ali postoji jedan detalj koji je posebno privukao pozornost znanstvenika. Ti se valovi ne šire nasumično. Slijede obrasce i ritmove koji podsjećaju na oblike koje nalazimo posvuda u prirodi: spirale, harmonijske strukture i matematičke obrasce slične onima koje opažamo u školjkama, biljkama, uraganima, pa čak i galaksijama. Život, dakle, od svog prvog trenutka, slijedi nevjerojatno složene i fascinantne organizacijske procese i koliko je izvanredno orkestrirano ono što je stoljećima ostalo nevidljivo. I možda je ovo najiznenađujući detalj: prije nego što srce, mozak ili lice uopće postoje, već postoji izvanredna simfonija signala koji rade na izgradnji ljudskog bića.
Mi koji vjerujemo, prepoznat ćemo u ovim biokemijskim valovima, tako precizno i harmonijski strukturiranim, onu Božansku iskru u čovjeku, onaj trag vječnosti koji je utisnut u naše duše kao i u sve živo što postoji na ovom svijetu. Ono Nepropadljivo, grijehom je zatvoreno u ovo propadljivo. Zato sv. Pavao i piše u poslanici Rimljanima kako „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekujući ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni!“ (Rim 8, 18-24)

Gospa nas tako opet iznova ohrabruje da u ovim našim životnim, prirodnim, socijalnim, društvenim i političkim teškoćama, ne uzmičemo, ne bježimo, ne kukamo i ne plašimo se, nego da prepoznajemo da su to 'porođajne boli' kojima nas Vječna ljubav želi preoblikovati, nanovo roditi, izvući iz naših ljuštura prolaznosti i granica, rađajući nas za širine Kraljevstva Božjeg.
Tome nas uči Gospina škola u Međugorju. I zato prvi mi, Gospina djeca, trebamo biti nosioci te radosne vijesti i nade: svojim scima i životima unositi Beskonačnog u ovaj granicama omeđeni propadljivi svijet.

Paula Tomić / Glasnik Mira 8/2026.

Sestre su svoje djelovanje započele u Rangwiju, a poslije su se preselile u Kwamndolwu, na području grada Korogwea u regiji Tanga. Rangwi je pritom ostao matična kuća Družbe. Njihov je apostolat tijekom godina ponajprije bio usmjeren na odgoj i obrazovanje, od dječjih vrtića do visokih učilišta, kao i na katehezu i pastoral mladih.

Prepoznajući važnost suvremenih komunikacijskih sredstava, sestre su u srpnju 2024. u gradu Lushotu pokrenule Usambara Mountain TV (UMTV). Televizija objavljuje sadržaje namijenjene evangelizaciji i obrazovanju te potiče dijalog o pitanjima vjere i društva.

„Putem televizije i interneta možemo doprijeti do ljudi daleko izvan naših neposrednih zajednica. To osnažuje naše poslanje naviještanja evanđelja i poticanja ljudi, osobito mladih, da bolje upoznaju i više ljube Boga“, rekla je ravnateljica UMTV-a s. Paulina T. Mshana.

UMTV na televiziji, društvenim mrežama i YouTubeu emitira katehetske sadržaje, razmatranja o vjeri te emisije posvećene mladima i društvenim pitanjima. Dio programa nadahnut je i duhovnošću sv. Ivana Bosca. Sestre na taj način žele učiniti vidljivijima svoju karizmu i poslanje u medijskom okruženju koje sve snažnije oblikuje svakodnevni život.

Od pokretanja televizije njezini su sadržaji doprli do gledatelja u Tanzaniji i izvan nje, osobito do mladih koji ih prate putem interneta. S. Paulina istaknula je da se medijskim djelovanjem može doći i do zajednica u kojima sestre nisu fizički prisutne. Dodala je kako je zadovoljna što sudjeluje u tom radu unatoč mišljenju pojedinaca da je upravljanje kamerom posao namijenjen muškarcima.

U radu UMTV-a sudjeluju i drugi članovi Crkve. Kapucin br. Lucas Masasi istaknuo je važnost projekta u promicanju vjerskih sadržaja i obrazovanja. Pratio je njegov razvoj od jednostavnog kanala na YouTubeu do organiziranije televizijske platforme koja donosi sadržaje iz područja kulture, glazbe, duhovnosti i praktičnih životnih vještina.

Televizija se istodobno suočava s nedostatkom opreme i financijskih sredstava, nepouzdanim pristupom internetu te visokim cijenama digitalnih uređaja, zbog čega su njezini sadržaji dijelu stanovništva teže dostupni. Redovitost emitiranja otežavaju i prekidi opskrbe električnom energijom te nedostatak odgovarajućih pričuvnih sustava. U početku ni sve članice Družbe nisu prepoznavale važnost medija za evangelizaciju, zbog čega je bilo potrebno dodatno ih upoznavati s mogućnostima takva apostolata.

Unatoč teškoćama, sestre namjeravaju nastaviti razvijati televiziju kao prostor evangelizacije, obrazovanja i duhovne izgradnje. Posebno žele pomoći mladima da se digitalnim sredstvima koriste odgovorno te da u njima pronalaze sadržaje koji ih usmjeravaju prema vjeri i traženju smisla. Nadahnute Kristovim riječima da je žetva velika, a radnika malo, svoje poslanje nastavljaju ostvarivati putem televizije, društvenih mreža i obrazovnih sadržaja, izvijestio je Vatican News.

U propovijedi je istaknuo kako je svaka obnova zavjeta jedan novi „da“ koji svakoga dana govorimo Bogu i kako je taj „da“ svake godine dublji i jači od prošlogodišnjega.

Oslanjajući se na evanđelje dana koje je govorilo o dvjema zapovijedima ljubavi, kazao je kako se ne može ljubiti druge ako se prvo ne prihvati sebe. Da bismo drugima mogli darovati ljubav kojom nas Bog ljubi, prvo moramo njegovati osobnu molitvu i tako izgrađivati živi odnos sa živim Bogom, poručio je.

Zavjete u ruke vrhovne poglavarice družbe s. Darije Jovanović već treći put je položila juniorka s. Bernarda Gregurić.

U četvrtak 20. kolovoza upriličeno je primanje u novicijat i postulaturu. U novicijat, kanonsku godinu pripreme za polaganje prvih redovničkih zavjeta, ušle su dvije dotadašnje postulantice: Nikolina Ševo i Antonija Miličević. Četiri kandidatice ušle su u godinu postulature, a to su: Marija Pušić, Lea Breskovac, Anđela Boras i Veronika Višnjić.

Obred je započeo procesijom s križem i ulaznom pjesmom u samostanskoj crkvi Svete Marije od milosti. Časna majka Jovanović uputila je pozdrav budućim novakinjama, postulanticama, odgojiteljicama i svim nazočnim sestrama, a svečanost je započela večernjom molitvom časoslova.

Novakinje su na oltar položile svijeće kao simbol uskrslog Krista kojeg one žele kroz svoj svakodnevni redovnički život donositi drugima. Ovu „godinu kušnje“ novakinje će provesti u Stonu pod vodstvom odgojiteljice s. Finke Zrinušić.

Novi stupanj redovničke formacije u družbi započele su četiri postulantice koje će, potaknute primjerom sv. Franje, u sljedećoj godini imati priliku svakim danom sve više otkrivati ljepotu redovničkog života.

Na duhovnim vježbama sudjelovale su i sestre iz drugih samostana družbe, što je pojačalo sestrinsko zajedništvo, posebice kroz ove lijepe i ohrabrujuće događaje za cijelu zajednicu u jubilarnoj godini sv. Franje.

Sestre franjevke s Danača

(S crkvenim odobrenjem)

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost.

Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!« »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Djevojka, međutim, nije znala što njezin partner planira niti što ih čeka nakon uspona.

"Bosi su, korak po korak, penjali se na Brdo ukazanja, sve do mjesta gdje je čekao trenutak koji će pamtiti cijeli život", navedeno je u objavi.

Među kamenjem i u ozračju molitve uslijedilo je pitanje zbog kojeg je njihov dolazak u Međugorje dobio sasvim novo značenje.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

"Hoćeš li zauvijek sa mnom?", upitao ju je, zaprosivši je na Brdu ukazanja.

Fotografije objavljene na društvenim mrežama zabilježile su trenutke njihova uspona i prosidbe, a priča para koji je iz Austrije stigao u Međugorje privukla je veliku pozornost korisnika društvenih mreža.

Brdo ukazanja jedno je od najposjećenijih mjesta u Međugorju, na koje svakodnevno dolaze hodočasnici iz brojnih zemalja, a za ovaj je par uspon dobio i posebno osobno značenje – mjesto molitve postalo je i mjesto njihove prosidbe.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Svečane zavjete položit će fra Luka Bešlić iz Župe Bezgrešnog začeća BDM u Posušju, fra Ante Leo Dodig iz Župe Uznesenja BDM u Seonici, fra Danijel Milićević iz Župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu, fra Robert Radić iz Župe sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima te fra Ante Vlašić iz Župe sv. Anastazije u Samoboru.

Polaganjem svečanih zavjeta petorica franjevaca postaju punopravni članovi Franjevačkog reda. Zavjetuju se da će tijekom cijeloga života živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći, prema Pravilu Reda manje braće i slijedeći primjer svetog Franje Asiškog.

„Našu braću preporučamo u vaše molitve“, navedeno je u najavi svečanosti.

"Nisam mogla normalno obavljati svoje svakodnevne dužnosti. To mi je stvaralo teret i nisam to mogla prihvatiti. Stalno sam pitala: 'Zašto, Gospodine, zašto meni?'", posvjedočila je.

Posebno se prisjetila 2016. godine i Mladifesta u Međugorju. Te godine nije mogla osobno otići u Međugorje pa je program pratila od kuće.

Tijekom jednog od svjedočanstava, kako je opisala, čula je svećenika koji je govorio o vlastitom životnom pozivu i načinu na koji ga je prepoznao upravo u Međugorju.

"Kad je rekao: 'I tebe Bog poziva', u srcu mi se dogodilo nešto vrlo snažno. Počela sam plakati. Te su me riječi toliko pogodile da se nisam mogla pomaknuti", ispričala je Rotim.

Nakon toga odlučila je nazvati slovenskog svećenika Srečka Goloba, od kojega je zatražila molitvu za svoje zdravlje i razgovor. Pritom mu, kako je naglasila, nije govorila o onome što je neposredno prije toga doživjela prateći program iz Međugorja.

Nakon razgovora svećenik joj je rekao da stavi ruku na srce, nakon čega je molio za nju.

"U jednom trenutku otvorio je oči i rekao: 'Marija, ti si dva puta imala poziv za redovnički život.' Tada sam počela plakati. Sve je stalo. Shvatila sam – to je to. Ja taj poziv prije nisam znala prepoznati", kazala je.

Taj trenutak, prema njezinim riječima, postao je prekretnica nakon koje je odlučila prihvatiti redovnički poziv.

U svjedočanstvu je posebno istaknula i ulogu svećenika koji su je pratili i pomagali joj tijekom života.

"Hvala Gospodinu na svećenicima. Oni su mi puno pomogli u životu i vodili me. Gospodin mi je preko njih progovorio i potvrdio poziv. Da njih nije bilo, iskreno ne znam što bi sa mnom bilo. Molimo za njih", poručila je časna sestra Marija Rotim.

U ono vrijeme: Filip nađe Natanaela i javi mu: »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.« Reče mu Natanael: »Iz Nazareta da može biti što dobro?«

Kaže mu Filip: »Dođi i vidi.« Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?« Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.«

Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«

Svećenik: vlč. Antun Nižetić.

"Mi, navijači Dinama iz Botnja, organiziramo humanitarnu akciju prikupljanja školskog pribora za djecu iz Majčina sela. Pozivamo sve navijače i simpatizere Dinama, kao i sve navijače ostalih klubova, te u konačnici sve ljude dobre volje, širokog srca i djecu, da nam se pridruže u srijedu od 20 do 21 sat ispred Cluba Passage. Prikupljamo školski pribor za djecu štićenike Majčina sela", poručili su organizatori.

Nakon završetka humanitarne akcije, od 21 sat organizirano je zajedničko gledanje utakmice četvrtog pretkola Lige prvaka između Vikinga i Dinama. Za posjetitelje će biti osigurani pizza i finger food.

Tijekom večeri bit će organizirana i premijerna prodaja ulaznica za "Plavu noć".

"Svi su dobrodošli. Naše malo njima može značiti mnogo", poručili su navijači Dinama.

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.«

Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.

Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojini učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli.

Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelje na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ,Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.

Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš — onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa — Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Svećenik: vlč. Rafael Villergas Castano.

Riječ je o brončanim kipovima visokima oko tri metra i vrijednima 850 tisuća dolara. Sud je jednoglasno prihvatio argumente dvanaest stanovnika Quincyja koji se protive njihovu postavljanju, istaknuvši da su sv. Mihael i sv. Florijan snažno povezani s katoličkom vjerom te da kipovi nisu dio šire zbirke koja bi uključivala nereligijske motive ili osobe važne drugim religijama.

Gradske vlasti tvrde da kipovi imaju i svjetovnu svrhu jer njima žele odati počast policajcima, čiji je zaštitnik sv. Mihael, te vatrogascima, čiji je zaštitnik sv. Florijan. Odvjetnici grada također ističu da se oba sveca štuju i u drugim kršćanskim crkvama.

Predstavnici organizacija ACLU of Massachusetts i Americans United for Separation of Church and State pozdravili su odluku kao potvrdu načela vjerske neutralnosti države i odvojenosti Crkve od države.

Grad Quincy najavio je nastavak pravne borbe. Njegovi pravni zastupnici ističu da odluka nije konačna te da grad ima pravo javnom umjetnošću odati počast hrabrosti i žrtvi policajaca i vatrogasaca.

Predmet se sada vraća Višem sudu Massachusettsa, a moguć je i daljnji postupak pred Vrhovnim sudom SAD-a ako se gradske vlasti odluče na žalbu, izvijestio je EWTN News.

Sveti je Otac spomenuo potrebu za zakonodavstvom koje štiti ljudska prava i slobode, pazeći na opasnost od suptilne dominacije bogatijih nacija. Kao put kojim valja ići ponovno je predložio socijalni nauk Crkve, a protiv kulture moći, istaknuo je civilizaciju ljubavi koju predlaže Crkva. U tom je smislu potrebno zaštititi obitelj, "prvu školu čovječnosti", te se zbog toga – upozorio je Papa – umjetnoj inteligenciji nikada ne smije dopustiti da nagriza tu primarnu stanicu društva.

Svijetu ne treba umjetna inteligencija koja umanjuje čovještvo; naprotiv, potrebna mu je ljudska inteligencija prosvijetljena mudrošću, politički autoritet vođen savješću i tehnološke inovacije vođene ljubavlju. Tek tada umjetna inteligencija neće postati suparnik čovječanstva, nego sluga općeg dobra.

Dobro zakonodavstvo

Naša je ljudska obitelj suočena s bitnom odlukom – napomenuo je Papa te, spomenuvši encikliku Magnifica humanitas, podsjetio da je potrebno izgraditi civilizaciju u kojoj je tehnologija u službi cjelovitoga razvoja svake osobe.

Potom je istaknuo da načela socijalnoga nauka Crkve, odnosno nepovredivo dostojanstvo svake osobe, opće dobro, opća namjena dobara, supsidijarnost i solidarnost, pružaju sigurne kriterije za razlučivanje. Stoga je papa Lav XIV. potaknuo zakonodavce da ne priječe inovacije, nego da ih mudro usmjeravaju.

Dobro zakonodavstvo trebalo bi poticati znanstvenu i tehnološku kreativnost, štiteći istodobno ljudska prava i slobode. Trebalo bi zaštititi korisnike od iskorištavanja, štititi osobnu privatnost, jamčiti transparentnost u uporabi novih tehnologija i osigurati da one jačaju demokratske institucije.

Novi oblici ovisnosti

Riječ je, dakle, o tomu da se utvrde odgovarajući pravni okviri, neovisan nadzor, edukacija korisnika i politika koja se ne odriče svoje dužnosti. Potreban je nadzor na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini koji osigurava da nijedna ideologija ili posebni interes ne nameću vrijednosti ugrađene u sustave umjetne inteligencije.

Brzi razvoj umjetne inteligencije mogao bi stvoriti nove oblike tehnološke ovisnosti, sa siromašnijim narodima koji sve više ovise o bogatijima. Moramo biti oprezni u tom smislu kako bismo spriječili da inovacije postanu još jedno sredstvo ideološkoga ili gospodarskoga kolonijalizma.

Iskušenje dominacije

Ne mogu biti algoritmi ti koji odlučuju 'tko je vidljiv, a tko ostaje nevidljiv'; da li da se dostojanstvo radnika podredi optimizaciji sustava.

Takvi razvoji otkrivaju novo lice odavno poznatoga iskušenja dominacije i moći bez služenja.

Obitelj, škola čovječnosti

Postoji put kojim valja ići, koji je u suprotnosti s kulturom moći, a to je "civilizacija ljubavi" koju predlaže Crkva. Civilizacija – objasnio je Papa – koja zna mudro voditi umjetnu inteligenciju, oblikujući srca sposobna za milosrđe, suosjećanje i odgovornost.

U takvom društvu, prva škola čovječnosti bila bi obitelj. Jer u obitelji učimo povjerenje prije kalkuliranja, velikodušnost prije natjecanja, dijalog prije podjela i ljubav prije moći.

Stoga moramo paziti da obitelj ne svedemo na podatke, gospodarske modele koji obiteljski život čine gospodarski nesigurnim. Zbog toga – istaknuo je Papa – potičem vas da promičete politike koje jačaju brak i obitelji, podupiru roditelje u njihovoj odgojnoj misiji i omogućuju mladima da s pouzdanjem gledaju u budućnost.

Caritas ističe važnost kršćanske solidarnosti i konkretne blizine ljudima koji su se našli u potrebi te poziva vjernike i sve ljude dobre volje da, prema svojim mogućnostima, sudjeluju u akciji.

„Svaki dar, bez obzira na njegovu veličinu, znak je ljubavi, zajedništva i nade“, poručuju iz Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije.

Prikupljena sredstva bit će prvenstveno namijenjena onima koji su u požaru ostali bez svoga doma i osnovnih uvjeta za život.

Pomoć se do 1. rujna 2026. može uplatiti na račun:

Primatelj: Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije – Omiš

IBAN: HR50 2340 0091 5111 9928 6

Opis plaćanja: Pomoć za stradale u požaru – Omiš

Za jednostavniju uplatu moguće je koristiti i 2D barkod:

Iz Caritasa zahvaljuju svima koji će svojim darom pomoći stradalima te poručuju: „Neka Gospodin blagoslovi svaki dar i svakoga tko ga daruje.“

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?«

A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

Svećenik: vlč. Mato Zirdum.

Ovih dana smo čuli kako Isus postavlja pitanje koje prožima svako doba i svaku kulturu, i ovu našu: „Što koristi čovjeku ako stekne sav svijet, a izgubi dušu?“ To je pitanje koje nas poziva da preispitamo što istinski cijenimo. Možemo provesti život tražeći uspjeh, bogatstvo, priznanje ili udobnost, a ipak otkriti da nam nešto bitno nedostaje. Stvari kojima se svijet divi i kojima plješće nikada ne mogu zadovoljiti najdublju čežnju ljudskog srca. Stvoreni smo za zajedništvo s Bogom i ako naši životi ne ostanu ukorijenjeni u njemu, čak će nas i naša najveća postignuća na kraju ostaviti neispunjenima i razočaranima.

Isus nam nudi drugačiji put: put učeništva koji je o. Ante do kraja prihvatio. Isus ne traži od sviju da ga na takav način slijedimo. Ali traži da ga ipak slijedimo u svom pozivu i zvanju. To često zahtijeva odustajanje od vlastitih planova, ambicija i egocentričnih želja. Iz perspektive svijeta to se može činiti kao gubitak. Pa ipak, u Božjim očima, upravo to velikodušno samodarivanje vodi do istinske slobode i trajne radosti. Svaki čin samoodricanja poduzet iz ljubavi prema Kristu stvara više prostora za djelovanje Božje milosti u nama. Daleko od toga da nas umanjuje, već nas sve više oblikuje u ljude kakvima smo stvoreni da budemo. Paradoks i snaga Evanđelja je u tome da i najbogatiju radost otkrivamo ne u posjedovanju, već u davanju. Baš u tome je bio poseban o. Gabrić koji je sve dao što je imao. Taj paradoks i tu snagu Evanđelja je živio pa je mogao reći: „Što više možemo  dati, to ćemo biti sretniji. I što više dajemo, to će nam biti lakše davati.”

Tu vam sreću i velikodušnost i ja želim i srdačno pozdravljam u ovoj kolovoškoj devetnici!

Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.

PRVI DAN

MAJKA MU JE UMRLA

Bošonti, 1. ožujka 1940.

Došao je iz Sodnatole. Majku su mu prije podne zakopali, a poslije podne  bio je primljen u našu školu. Na njemu tek tanke hlačice i poderana košuljica. Bio je ponešto žalostan, ali sam vidio da poradi nježne dobi ne shvaća pravo što je izgubio smrću svoje majke. Dao sam mu novu plavu košuljicu i s njime sam otišao u kapelicu, da se pomolim za dobročinitelje, koji su darovali to odijelce, a i da  se pomolim za pokoj duše njegove mame. Mali je onda zaplakao i zamolio me da ga odvedem u školu časnih sestara, gdje se nalazila njegova sestrica. Na putu me pitao za mnoge stvari: odakle sam, hoću li  na njega paziti, hoću li  mu dati jesti, i na koncu onako iskreno djetinjski: »A imaš li ti majku, i je li ti  dobra? Ganulo me to pitanje malog siročeta, pa sam mu odgovorio:

Ja još imam majku i jako je dobra. Tako dobra da mi je dopustila otići u daleku Indiju, da se mogu brinuti za tebe.

O, zar je tvoja majka tako daleko? Ja bih želio jednom otići tamo i reći hvala što te je poslala meni!

Đon, to je daleko, daleko... Petnaest dana hoda na velikoj lađi. Ti se samo moli za moju majku, a ja ću joj pisati da je i ti voliš i da si joj zahvalan. To će je mnogo razveseliti.

Đon se sastao sa svojom sestricom, koja je nešto starija od njega. Plakali su zajedno. Ostali su sami na ovome svijetu, znali su da su siročad. No misionar je postao njihova majka, i on će se za njih brinuti „ misionar“ kojeg je majka poslala iz daleke zemlje da se brine  za mene, rekao je Đon sestrici.

Kako je majčinska ljubav nešto veliko i uzvišeno! Ali  je  majčinska žrtva još veća i uzvišenija, jer žrtvujući svoga sina Bogu, pruža utjehu stotinama ražalošćenih i bolnih srdaca.

Vaš o. Ante

Tamo gdje palme cvatu, br. 2.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DRUGI DAN

GDJE KOLERA VLADA

Bošonti, 4. ožujka 1941.

U Bošontiju i u drugim mjestima vlada kolera. U Satkhiri su cijele obitelji nestale, a u Raghabpuru ih polako nestaje. Ima kuća i s preko 10 čeljadi bolesnih. U jednoj čak i jedanaestero. Troje je umrlo po noći, a za osmero drugih rekao je bengalski doktor: »Dekha hoe đabe! —Vidjet ćemo!« što znači, da je i njima odbro­jeno.

Oci su neprestano zaposleni. Po nekoliko puta na dan valja obi­laziti naokolo i proviđati bolesnike. A proviđati bolesne od kolere nije najlakša stvar.

Bolest je nenadano počela. Obično se javlja u vrućim mjeseci­ma. U to doba ono malo vode po baruštinama pravi je otrov, pa nije ni čudo da epidemije baš u to doba haraju. Misle da je ovogodišnjoj koleri uzrok pokvarena hrana. Trgovci za skupe novce prodaju trule živežne namirnice. Narod na njih svaljuje krivnju. Ljudi su već tako razdraženi, da se prijete smrću trgovcima. I sve se bojim da neće ostati kod samih prijetnji.

Sada je već strašilo, iako smo u mjesecu iza žetve, no što će biti u kišno doba i iza njega? Isus zna. On će i u to doba ostati među nama u svetohraništu, da nas jača i krijepi, nas i povjereno nam stado.

Primite iskrene pozdrave iz teško iskušanog Bošontija. Sjećajte nas se dnevice u molitvama i žrtvama! One će nam dati ustrajnosti i odvažnosti.

Hvala vam, braćo, već unaprijed hvala!

Vaš o. Ante

 »Tamo gdje palme cvatu«, br. 5.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

TREĆI DAN

RIBARI DUŠA

Kurseong, 15. srpnja 1941.

Sunce je baš zalazilo nad Bošontijem, kad sam se uputio pre­ma Gangesu. Na obali pokraj našeg misijskog pristaništa pristajala je mala urođeničko lađa. Zadnji zamah veslima i prednji dio lađe bio je na suhom. Najmlađi od ribara iskoči van i zabi kolac u blato da za nj priveže lađicu. I drugi iziđoše. Tek je stari Hiru zadovolj­no brojio ribe i stavljao ih u poveću košaru. Sve su ovo novoobraćenici, moji stari prijatelji. Čim me opaziše, naklonivši se duboko, pozdraviše me s »Đizu pronam! - Hvaljen Isus!«

Hiru, eto dobra lovina danas! - uzvratih im na pozdrav.

Uz vaš blagoslov bit će i bolje, oče. Isus učinio, te Vi mogli svu našu pogansku braću u Isusove mreže pohvatati!

Iznenadila me i razveselila ta lijepa želja priprostog ribara.

Hiru, o da samo znaš kako moje srce čezne za tim časom!

No kad će to biti?   

Hiruove oči zasjaše pune pouzdanja: »Bit će, oče, bit će. Neka je u nama ljubavi k Isusovu Srcu, pa ćemo mi to izmoliti!«

Koliko li vjere u ovom kratkom odgovoru! Mislio sam tada na sve drage dobročinitelje i na svoje dobre male misionare i misionar­ke koji se dnevice mole za obraćenje Bengalije. O kad li će se Hiruova želja ispuniti? Milijuni još čekaju, no misionara, tih »ribara duša« malo je. S druge pak strane poteškoće su velike, rekao bih, neprebrodive. No, mi uza sve to ne smijemo i nećemo sustati. Lo­zinka naša »Bengalija Kristu« duboko je uklesana u našim srcima i mi za nju živimo i umiremo.

Uostalom, nismo sami, Isus je s nama. S njegovom pomoći osvo­jit ćemo Bengaliju. Kao što blagi lahor srpanjskim jutrom savija jednim dahom more pšeničnih klasova, tako i milost Isusova može u jedan čas obratiti na tisuće srdaca. Na nama je da ovu milost izmolimo. Hoće li  moje oči vidjeti Bengaliju obraćenu, hoću li vidjeti plod svojih žrtava? Možda neću. Pa ako i ne vidim, svejedno ću biti sretan i sretan ću umrijeti, znajući da sam žrtvovao svoj mladi ži­vot za ostvarenje ovog velikog ideala.

Vaš o. Ante

Bengalija Kristu!

 »Tamo gdje palme cvatu«, br. 6.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ČETVRTI DAN

Pismo koje slijedi otac Ante je primio  od nepoznatog molitelja iz domovine nakon svog ređenja. Znajući da nitko od obitelji i prijatelja iz domovine nije mogao biti prisutan na njegovu ređenju u dalekoj Indiji, ovo ga je pismo zasigurno duboko dotaknulo i donijele mu veliku utjehu. Pismo je objavio u listu koji je pisao za nas Hrvate – »Tamo gdje palme cvatu« (br. 12, 1943.).

Molimo i mi, poput ovog vjernog molitelja, da se naše molitve uzdignu do neba kako bi se sluga Božji o. Ante Gabrić proglasio blaženim i svetim.

JEDNA ČESTITKA MLADOMISNIKU IZ DOMOVINE

Kurseong, prosinac 1943.

Dragi mladomisniče!

Satovi kao da neopazice odmiču. Večernja polutama već je ispunila crkvu. Crvenkasti plamičak vječnog svjetla baca titrajuće zrake na oltar i svetohranište. Kako godi duši biti u ovoj tišini pred Svetootajstvenim Isusom. Često sam ja ovdje. Imam toliko toga reći Isusu.

Danas kao da mi i nehotice misli k Vama lete, na ovaj dan, kad pristupate k Božjem oltaru, daleko tamo u misijskim krajevima, koje Vi običavaste nazivati »zemljom čežnja... ostavili ste nas, sve nas, domovinu, roditelje. Sjećam se toga dobro, kao da je bilo jučer. Naš zadnji susret tamo pred pet godina. Koliko se toga od tada promijenilo! Kao da su nas ovi teški svjetski događaji otuđili. No ipak, mi Vas nismo zaboravili. Mali plamičak vječnog svjetla mogao bi Vam to zasvjedočiti, mogao bi Vam pričati o mnogim

satovima, provedenim ovdje u molitvi za Vas.

O kad bih Vam mogao pokazati sva ona živa svjetla, koja se za Vas mole u tihim i tajnim satovima molitve pred svetohraništem, koji se za Vas žrtvuju, trpe i rade. Sitna svjetla Vaših malih misionara i misionarki, bijela i čista svjetla tih miljenika Srcа Božanskog Misionara; poveća svjetla Vaših mladih prijatelja, koji borbe svoje mladosti, te teške i strašne borbe, prikazuju za Vas, za Vaš rad; još veća svjetla, no toliko puta skrita i tajna, očeva i majki, njihove teške brige, njihove boli, zabrinute kucaje njihovih roditeljskih srdaca. Pa onda tolika divna svjetla duša Bogu posvećenih, koje svoje živote na Božjem oltaru prikazuju za širenje kraljevstva Njegove ljubavi i za vjesnike te Njegove ljubavi i milosrđa.

Krasna svjetla, što zajedno s vječnim svjetlom izgaraju tiho i neopazice. Mislimo na Vas, ne zaboravljamo Vas. Titrajuće zrake vječnog svjetla to Vam svjedoče. Znam da Vas čeka težak život, apostolski život u pogibeljnim krajevima Sunderbanskih džungla, strašna klima indijskih poljana, osamljenost, poteškoće, križevi... No sjetite se, dragi naš mladomisniče, da pristupate k oltaru Boga koji razveseljuje Vašu mladost. On će biti uz Vas usred Vašeg apostolskog rada, On, Božanski Misionar, koji Vam je dao snagu da ste mogli ostaviti dom i rod.

A sjetite se ujedno da uz mala svjetla naših crkava izgaraju mnoga srca u molitvi za Vas i za sve naše misionare. Ona su uz Vas na ovaj sretni dan Vašega života. Radujemo se i veselimo se s Vama. I dok Vam od srca čestitamo na ovoj časti, molimo Vas, da se posebno sjetite onih između nas, koji duboko u svom srcu čuvaju svetu i tajnu želju, da bi se i oni jednom mogli sasvim žrtvovati za Isusa u dalekoj Bengaliji. … Tamo gdje palme cvatu.

To su eto želje naše, to su naše misli pred tajanstvenim titrajima vječnog svjetla.

U Srcu Božanskog misionara ostajem uvijek Vaš

A.B.

Tamo gdje palme cvatu, br. 12.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

PETI DAN

NJIHOV DAN

Morapai, lipanj 1945.

Bio je to, uistinu, njihov dan, dan naših dragih prvopričesnika i prvopričesnica. S palmama u rukama ulaze oni u crkvu pjevajući krasnu bengalsku pjesmu »Doe Dišu Khrišto, Đoe Dišu Khrišto! - Živio Isus Krist, živio Isus Krist!«

Bila ih je cijela vojska. Ne samo morapajska djeca, već i sva obližnja sela moradoše poslati svoju djecu na glavnu misijsku posta­ju, da ovdje prime zadnju pouku. Došlo ih je kojih 150. Većinom pusta sirotinja, nemaju ama baš ničega. Neki su donijeli kao svoje jedino blago šuplji tanjur, iz kojega će jesti rižu. Drugi nisu ni to smogli. Trebalo se pobrinuti za kakav pokrivač za noć, jer je pred Uskrs još bilo dosta hladno po noći.

Ovdje će ostati tri tjedna. Neki plaču, kad su im roditelji otišli natrag kući. Za njih je to prvi put da su izvan svoga sela, pa i njih hvata »đomotužje«. Tješim, mirim i brišem srebrne suzice ...

Sutradan odmah na posao. Urođeničke sestre svete Ane pre­uzele su velik dio pouke na sebe. Razdijelili smo dječicu u nekoliko grupa, pa onda tri sata dnevno tumači, govori, pitaj i ispituj. S mno­gima je trebalo početi od znaka križa... Pouka se davala u samo­stanu časnih sestara. Dječaci su tri puta dnevno išli »o-pare«, kako mi ovdje u Morapaju kažemo, tj. »na onu stranu« -preko kanala, gdje se nalazi samostan. Vodio ih je mali Bumbul, koji je dva pedlja visok, a dva i po širok! Zadnji u grupi bio je mali Antoni, siro­tica. Od rođenja je hrom, pa ga je njegov vjerni prijatelj Bikhu svaki put preko nosio na leđima.

U ponedjeljak pred Cvjetnicu počeli su ispiti. Strogi ispiti! Neka dječica onog jutra od straha nisu ništa mogla jesti... Uzelo mi je ništa manje nego 11 sati dok sam sve ispitao. Prvi dan šest sati, drugi dan pet. Tu je istom bilo srebrnih i zlatnih suzica, jer sam bio prilično strog. Ali je bilo i osmijeha, kojih neću nikada zabo­raviti. Onaj mali hromi Antoni bio je tako veseo, kad sam mu rekao da je prošao, te sam mislio da će od veselja kao jelen skočiti na svoje male kržljave nožice ... Na koljenima je izašao pred vrata, gdje su druga djeca čekala, pa je na sav glas zavikao: »Paš hoječhi! - Prošao sam!« Dao je bistre odgovore. Na svoj priprost način da­kako, ali sam se zbilja divio djelovanju Božje milosti u ovim malim srcima.

Bili smo svi umorni, no radosti Cvjetnice uvelike su sve na­platile. U novim bijelim odijelima, s palmama u rukama stupa njih 80 kroz dupkom punu crkvu pred oltar, pjevajući slavu Isusu Kra­lju. Pa oni su slava, najveća, najljepša i najčišća Isusova - ovi Nje­govi prijatelji. Mnogi su ljudi naglas plakali. Imali su i zašto, jer ovakvo što čovjek ne doživi svaki dan.

Pred samu svetu pričest rekoh im još dvije riječi, da ih pod­sjetim na sve one za koje se trebaju moliti. I vas su se sjetili. Dragi je Isus sigurno rado uslišao njihove molitve.

Sjetite se i vi ovih naših malih prijatelja u svojim molitvama, da bi oni svom Isusu mogli ostati vjerni kroz cijeli život, i da bi svojim dobrim primjerom mogli privesti još mnoge poganske dje­čice Prijatelju Malenih!

Vaš o. Ante

»Tamo gdje palme cvatu«, br. 16.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ŠESTI DAN

OPET U KHARRY

Morapai, prosinac 1945.

Mislio sam da neću tako brzo u Kharry, no trebalo je opet ići... Sjećate li se onog zadnjeg putovanja na biciklu, kad sam si pola re­bara slomio, a drugu polovicu dobro očešao na tvrdim grudama kharrijskih kozjih staza. Kad sam se više-manje živ vratio u Mo­rapai, napravio sam čvrstu odluku da me Kharry neće tako brzo vidjeti. No odluke se prave da ih prekršimo! I onda zapravo ovaj put nisam išao onako na šetnju, već u pomoć teško bolesnom ocu Sedeju; ne na biciklu, već u malom misijskom čamcu; ne po danu, već po noći.

I ovako je bilo dosta zanimljivosti na putu. Kako sam rekao, pu­tovao sam u čamcu: kojih pet metara dugom, jedan metar širokom i oko pola metra dubokom. Dakle, kako vidite, u ovakvoj se lađi ne bi moglo preko Oceana u Ameriku! Dakako, motora nema, već jedan ili dva lađara guraju čamac pomoću bambusovih štapova. Brzina: nešto brže od - puža ...

Već se hvatao sumrak, kad smo ostavili Morapai. Uvukao sam se pod niski slamnati krov, kojim je čamac bio prekriven. Taj krov služi i protiv kiše i protiv sunca. Nizak je, jer bi inače vjetar pre­vrnuo čamac, a osim toga, na putu je mnogo malih bambusovih mo­stova preko kanala, pa se s visokim krovom ne bi moglo ispod pro­vući. Malo je neugodno, jer se čovjek ne može uspraviti. No sjediti se već dade. Mjesta i baš nije bilo mnogo, jer smo uzeli i nešto »za­lihe« za ovu dugu ekspediciju: riže, žutog »dala«, povrća, pa čak i veliku zemljanu posudu pitke vode. Čuo sam, naime, da su u Kharryunemaju dobre vode. Lađica skoro puna. No bilo je još mjesta za mene, da se malo izvrnem na počinak. A zbilja sam toga dana bio umoran, jer je toliko toga trebalo svršiti prije polaska u Kharry. Iza večernje molitve pripravio sam svoj »krevet« ... Nekakav de­beli kaput ispod sebe, vreća riže pod glavu kao jastuk, a pokrivača ne treba, jer je silna sparina i vrućina. Večer nas je uhvatila iza sela Čoukitole, večer i s njome komarci. Da su me barem ovu noć pustili na miru. Nego, neće ovaj krilati rod! No kako sam bio umo­ran, brzo sam zaboravio na komarce. U polusnu čujem dovikivanje lađara. S protivne strane dolaze mnoge velike lađe natovarene rižinom slamom. Tamno je kao u rogu. Na ovim lađama nema crvenog i zelenog svjetla, pa se stoga dovikuju: »He bhai, dhonga ašće! - He brate, dhonga dolazi!« Tako se, naime, zovu ove lađe. Dva moja lađara: Mihael, brat katehiste Bomkina, i Ođit, dobro guraju dhongu. Dakako, da se sve ljulja i drma, kad je čamac tako uzak.

Kad smo prošli ispod velikog mosta kod Boro Ćinre, počelo se oblačiti. S južne strane dobro je grmjelo i sijevalo. Pričvrstili smo i popravili slamnati krov, jer dođe li jaki vjetar, sve će odnijeti u zrak, pa će se onda trebati stiskati pod kišobran. Dakako, da je tre­balo ustati s »udobnog« kreveta. No to ću morati činiti više-manje svakog sata: ili su se druge lađe postavile na put u uskom kanalu; ili je most prenizak, pa je slamnati krov trebalo podići s lađica, pre­nijeti ga dvojica do iza mosta, lađicu progurati ispod, a onda opet na nju staviti krov; ili je opet ikoji od revnih nadglednika kanala htio znati što sve imamo u čamcu ... Jedan se takav junak sjetio da nas zaustavi i baš nekako pred ponoć. Kojih desetak minuta prije toga trebalo nam se progurati ispod onog niskog mosta. Iza toga sam se opet malo »ispružio«, kad me Mihael poče bojažljivo zvati:

»O Fader, čokidar dakčen! - O oče, stražar zove!«

Nije druge, Ante, već opet izvuci svoje garavo lice i pokaži ga tom slavnom čokidaru, da mu se srce smiri. I ne samo da mu se smirilo, već se junak i preplašio, kad me je ugledao.

Iza ponoći smo stigli u Bištopur. Lađari su bili umorni, pa sam im rekao neka se odmore i okrijepe u seoskom dućanu. Nije im to trebalo dva puta reći. Dućandžija je već spavao, no u nadi da će ne­što zaraditi, spremno je ustao i pogostio ove »noćne ptice«. Htjeli su i meni nešto donijeti, no kako je već ponoć bila prošla, nisam mogao uzeti, jer sam ujutro želio prikazati svetu misu u Kharryu. Zapravo, glad nisam ni osjećao, no od žeđe su se usta dobro osu­šila. Međutim, pet do šest sati čekanja neće me ubiti.

Kušao sam opet spavati, no onaj krevet žulja: krevet ili moja rebra, sad se više pravo ne sjećam. Mislio sam da sam s desne stra­ne nešto deblji, no i s te strane jednako je žuljalo. Podmetnuo sam još jedan ručnik, pa je nekako mekše izgledalo... Bilo kako bilo, te sam noći napravio odluku da mi se valja malo »potkožiti«, jer ću inače na ovim putovanjima ižuljati sva rebra.

Nastavlja se…

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

SEDMI DAN

OPET U KHARRY

Počelo je roskati, no pljusak nas je obašao, pa smo barem s te strane bili sretne ruke.

Naskoro smo ušli u velika kharryjska rižišta. Kanal se vijuga kao kakova zmija. Vani je krasna mjesečina, razvedrilo se. Sve tiho i mirno, tek se čuje pljusak -bambusovih štapova i zvrk tisuća ska­kavaca po poljima. Godi duši ovakav mir. Kako se nije dalo spa­vati, izvukao sam se ispod krova i započeo svoju jutarnju molitvu i razmatranje. »Blagoslovite dani i noći Gospodina!« Mir vlada posvud naokolo, no u kolikim srcima još nema Njega, koji nam jedini može dati mir.

Kralju mira, dođi kraljevstvo Tvoje i u Bengaliju!

Prolazimo kroz Kašinagor. To je poprilici glavno mjesto u ovom okružju. Ima i svoju poštu, koja je ujedno pošta i za Kharry. Sve spava, nigdje ni žive duše. Samo se iz daljine čuje zvonjenje svete »gonge«. Možda tko budi svoje bogove iz njihova dubokog sna. Bam-bam-bam, odjekivali su zvuči gonge, kao da na pogreb koga zovu: pogreb neumrlih duša, koje će se opet i danas klanjati svojim lažnim božanstvima.

Napokon smo prispjeli i u Kharry. Bilo je oko 4 sata ujutro. Sve dakako još tamno. Prtljagu smo stavili pred nedovršenu kuću. Nema ni prozora ni vrata, no otac Sedej se već ovamo preselio, jer je ipak ugodnije tu stanovati nego u malom i mračnom podrumu stare kuće.

Polako sam se približio do sobe. Bolesnik teško diše i u silnoj se groznici samo prevrće po krevetu. Već je ovako deset dana. Na­dao se da će bolest naskoro krenuti na bolje. No sile sve više slabe, pa još danas treba otpremiti oca u Kalkutu. I bilo je, doista, već skrajnje vrijeme, jer to nije bila obična groznica, već neka vrsta tifusa. Ustali smo iza ponoći. Odslužio sam svetu misu u privreme­noj kapelici. Prisustvuju urođeničke časne sestre i dječica iz sirotišta. Vrlo je rano, no to njih ne smeta. Oni vole svetu misu.

Čamac je pripravan. Za bolesnika smo pripravili jedan mali vojnički krevet, pa je barem donekle bilo udobno. Putovanje je tra­jalo kojih pet sati. Mora da je otac Sedej mnogo prepatio, no on je pravi kremen, pa ni da je od boli obrvom trepnuo ... Zbog toga si­gurno ga se i bolest prepala. Kad su ga doveli u grad Kalkutu, li­ječnik je rekao da je stanje veoma opasno, pa da se i o životu radi. No otac Sedej mu je htio pokazati da ima krivo, pa je sam, onako slab, uzašao uz stotinu stepenica do bolničke sobe. Kad je to smrt vidjela, otišla je odakle je i došla,  a i otac Sedej je došao opet odakle je otišao: iza dvadesetak dana vratio se opet u Kharry, isti­na prilično slab i mršav, no još uvijek isti otac Sedej.

Sada prikuplja izgubljene sile, jer bi svakako želio dovršiti započetu kuću. Nadao se da će sve biti gotovo do Božića, no potra­jat će nešto više vremena.

Iz Kharrya je trebalo natrag u Morapai. Dakako, po noći, jer je po danu posla preko glave. Pomalo se već i umor osjeća. Koliko toga čovjek doživi na ovim putovanjima, no, nije moguće sve opisati. Najbolje je da dođete koji put ovamo u pohode. Bit će to lako sada iza rata. Na stotine će zrakoplova biti slobodno.

Jednu vam još želim reći o Mihaelu. Kad smo na povratku pro­lazili pokraj Bištopura, gdje pogani spaljuju svoje mrtvace, počeo je on pričati o raznim događajima iz ovih krajeva. Sve naokolo tamno, šakali zavijaju, Mihael nekako tajanstveno priča i priča, a Ođitu, drugom lađaru, sve se ruke od* straha tresu. Mihael, lopov, kakav već jest, to opazio, pa još strasnije događaje trese iz svoje bogate mašte. A Ođit sve vjeruje. Svuda se naokolo vrte sami dusi, pa sve misli: Evo, sad će jedan na mene ... Ali dusi te noći nisu došli da nas smetaju, no jesu komarci, koji su nas pratili od Morapaia do Kharrya, i sad opet u Morapai.

U ovo nekoliko dana već sam 30 sati u ovom malom drndavom čamcu. Klima se čamac, klimam se ja, klimaju se lađari, pa kad smo u sumrak zaokrenuli iz boroćinrijskog kanala u morapijski, sve se oko mene pomalo »klimalo«: čak i tornjevi poganskih hramova u selu Bisnopuru, posvećenom poganskom bogu Višni, okrvavljeni zra­kama zalazećeg sunca. Krasan pogled, no koliko li je bijede iza njega. Molimo se, braćo, te svi ovi krajevi, preporođeni Njegovom ljubavlju, budu naskoro zarumenjeli krvlju neokaljanog Jaganjca!

Vaš o. Ante

»Tamo gdje palme cvatu«, br. 17.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

OSMI DAN

DAN OSLOBOĐENJA

15. kolovoza 1947., dan Uznesenja Blažene Gospe. Velik je to dan u povijesti indijskog naroda, dan kad se zvijezda slobode po­kazala na obzorju nakon toliko stoljeća čekanja, dan kada se narančasto-bijelo-zelena zastava nove slobodne Indije razvila uz po­vike milijuna: »Dai Hind! — Živjela Indija!«

Bio sam toga dana u Kalkuti. Veselju i radosti nije bilo ni kraja ni konca. I na najveće čuđenje svih sve je prošlo u miru. Nadajmo se da će mir biti prvi plod slobode.

Kako znate iz novina, Indija je dobila tzv. »Dominion status« i razdijeljena je na dva dijela: Pakistan, muslimanska Indija, i Union of India, sva ostala Indija, izuzevši nekoliko nezavisnih država. Bengalska pokrajina je razdijeljena na dva dijela: istočni je pripao mu­slimanskom Pakistanu, dok je zapadni, u kojem se mi nalazimo, pri­pao Indijskoj Uniji.

Što će nam budućnost donijeti? Da li ćemo ostati na svojim mjestima i nastaviti svoj rad? Vođe nove vlade nekoliko puta su svečano izjavili da se misionari ne trebaju ničega bojati, da će tzv. »manjine« biti poštivane i vjerska sloboda da će ostati kao i do sa­da. Bilo što bilo, mi smo u Božjim rukama. Spasitelj nas neće osta­viti. Vi se i nadalje revno molite za nas, molite se za novu Indiju, da bi križ spasenja, znak prave slobode, mogao naskoro nad njom zasjati!

Vaš o. Ante

»Tamo gdje palme cvatu«, br. 22.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DEVETI DAN

MOLITVA GOSPODINU

Gospodine, usliši molitvu svoga puka,

učini u svojoj ljubavi da svi narodi,

svi puci, ujedinjeni Tvojom božanskom ljubavlju,

mogu Tebe slaviti, Tebe ljubiti, o Vječna ljubavi!

Gospodine, mnogi Te narodi još ne poznaju,

ne poznaju Tvoju ljubav, ne znaju za Tvoje milosrđe,

taj uzrok naše hvale i slave Tebi.

Primi našu molitvu, primi naše dnevne žrtve,

da bi oni naskoro mogli zapjevati onaj divan psalam slave

»Hvalite Gospodina svi narodi…«

Isuse Kralju, neka dođe kraljevstvo Tvoje!

Rasvijetli moju pamet, užezi moje hladno srce,

da se i ja mognem sasvim žrtvovati za proširenje Tvoga kraljevstva na zemlji.

Amen

Otac Ante Gabrić

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ZAVRŠNA RIJEČ DEVETNICE

Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića,

prošli smo zajedno put kroz devet pisama sluge Božjega oca Ante Gabrića. U njima nismo čitali samo uspomene iz daleke Indije. Čitali smo Evanđelje pretočeno u život.

U prvom smo pismu susreli malo siroče koje je u misionaru pronašlo oca i majku. Zatim smo zajedno prolazili kroz dane kolere, bolesti i neizvjesnosti, promatrali ribare duša koji su svoje živote predali Kristu, osjetili snagu molitve vjernika iz domovine koja je oca Antu pratila na njegovu putu, radovali se dječjoj prvoj pričesti, dijelili napore misionarskih putovanja, zahvaljivali Bogu za slobodu naroda i na kraju zajedno izrekli molitvu da Kristovo kraljevstvo dođe u sva ljudska srca.

Kroz sva ova pisma provlači se ista poruka: ljubav koja se daruje nikada nije izgubljena. Ona tješi žalosne, hrani gladne, podiže obeshrabrene, liječi bolesne i vodi ljude Bogu.

Otac Ante nije imao bogatstvo ni sigurnost. Imao je vjeru, veliko srce i potpuno povjerenje u Božju providnost. Zato je mogao postati otac siročadi, prijatelj siromaha, brat bolesnika i glasnik nade svima koje je susretao.

Dok završavamo ovu devetnicu, zapitajmo se: što nam je Gospodin govorio kroz ova pisma? Koga danas poziva da utješimo, kome da pružimo ruku, za koga da molimo i gdje nas šalje da budemo Njegovi misionari?

Neka primjer sluge Božjega oca Ante Gabrića ne ostane samo lijepa uspomena. Neka postane putokaz našem svakodnevnom životu. Budimo ljudi otvorena srca, ljudi molitve, ljudi koji će u svakome prepoznati Kristovo lice.

Molimo zajedno da Gospodin po zagovoru sluge Božjega oca Ante Gabrića obnovi našu vjeru, učvrsti naše pouzdanje, zapali u nama misionarski žar te, ako je to Njegova sveta volja, uskoro obdari svoju Crkvu radošću da ga možemo štovati kao blaženika i sveca.

Slugo Božji oče Ante Gabriću, moli za nas!

Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.

Slijedeću devetnicu započinjemo 20. rujna.

Svako vam dobro i Božji blagoslov!

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)

 Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora

U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’«

»Ali oni ne mareći odoše — jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi ubojice, a grad im spali.«

»Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’«

»Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše — i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

Niz napada izazvao je strah među stanovnicima regije. Prema riječima lokalnih predstavnika, prije napada u kojem je poginulo 25 ljudi, napadnut je i potom pokopan mladić iz Mangua. Nakon toga, navodno je uslijedila još jedna ofenziva u tom području, u kojoj su spaljene kuće i kolibe, a uništeni usjevi, prenosi novizivot.net

U tom kontekstu, dok se stanovništvo još uvijek suočavalo s posljedicama prethodnog nasilja, dogodio se novi napad. Nakon napada, preminule žrtve su pokopane, dok su tri ozlijeđene osobe ostale hospitalizirane.

‘Mirni ljudi’

Tijekom pogrebne ceremonije, Jonathan Kyesmang, predsjednik Nacionalne udruge mladih Mwaghavul, izrazio je žaljenje zbog nasilja i istaknuo povijest mirnog suživota među lokalnim stanovništvom.

„Poznati smo kao miroljubiv narod“, izjavio je Kyesmang. „Naš narod putovao je okrugom Mangu, državom Plateau, Nigerijom i Afrikom te smo živjeli u miru s ljudima različitog porijekla“, piše International Christian Concern.

Vođa zajednice naglasio je da oni koji su odgovorni za nedavne napade ne predstavljaju sve fulanske zajednice koje žive u Plateauu. Prema njegovim riječima, mnogi stanovnici Fulana povijesno su mirno koegzistirali s drugim etničkim skupinama u regiji.

Kyesmang tvrdi da je nasilje povezano s pokušajima preuzimanja kontrole nad zemljom predaka. Ovu optužbu iznijele su zajednice pogođene ponovljenim napadima u različitim dijelovima države Plateau.

„Mi smo odgovorni građani i nastavit ćemo govoriti istinu cijelom svijetu“, izjavio je. „Nikada nismo rođeni da bismo ikoga napadali.“

Prema Kyesmangu, zajednice Mwaghavul imaju povijest suživota s različitim etničkim skupinama, uključujući Tiv, Idoma, Yoruba i Igbo.

Vlada države Plateau potvrdila je nasilje u Bin Mperu i osudila napad. U izjavi je državna povjerenica za informiranje i komunikacije, Joyce Lohya Ramnap, izrazila solidarnost sa stanovnicima i pogođenim obiteljima.

Konkretna međunarodna ruta još nije finalizirana. Takozvana Malopoljska papinska staza (Małopolski Szlak Papieski), pokrenuta 2003., već služi kao osnova za projekt. Njena glavna ruta pokriva otprilike 231 kilometar od Kalwarie Zebrzydowske do Starog Sącza. Zajedno s deset drugih verzija rute, mreža obuhvaća ukupno otprilike 620 kilometara. Planirani hodočasnički koridor ima za cilj povezati duhovnu ostavštinu poljskog pape sa zajedničkim turističkim i kulturnim projektom dviju zemalja, promovirajući hodočasnički turizam i regionalno gospodarstvo, kao i jačajući suradnju između dva susjedna naroda.

Ključne referentne točke uključuju Wadowice, rodno mjesto Karola Wojtyłe, i Kalwariu Zebrzydowsku, hodočasničko mjesto od velike važnosti za njega od mladosti. Ruta se nastavlja u Beskide i preko Grońa Jana Pawła II., jedne od Wojtyłinih „domovskih planina“. Druge istaknute lokacije, koje će vjerojatno igrati ulogu u budućoj mreži hodočasničkih ruta, uključuju marijansko svetište u Ludźmierzu, Tatre i Stary Sącz sa svetištem Svete Kinge i papinskim oltarom. Zakopane, sa svojim svetištem Krzeptówki, također su varijanta za dio mreže papinskih ruta. Od Ludźmierza, ta ruta nastavlja preko Tatri do jezera Morskie Oko. Na slovačkoj strani, trebale bi se povezati postojeće hodočasničke i planinarske staze u Visokim Tatrama i regiji Spiš.

Ivan Pavao II. bio je, prenosi IKA, blisko vezan za planine. Kao krakovski nadbiskup Wojtłya je redovito išao na planinarenje i skijanje, a posjećivao je i slovačke Tatre. Tijekom svog pontifikata putovao je u Slovačku 1990., 1995. i 2003.

„Bosna ti je život dala i kreposti prvi sjaj. Hrvatskoj te darovala, obje tvoj su zavičaj!“

Stihovi odražavaju smisao hodočasničkoga puta koji povezuje Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Od prvoga hodočašća prije 12 godina sudionici, uz marijanska svetišta, redovito obilaze spomenike i spomen-područja posvećena poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu. Svjedoci tih vremena pritom im prenose svoja iskustva i svjedočanstva o borbi za slobodu te čuvaju spomen na poginule suborce.

Ovogodišnje hodočašće, pod geslom „S apostolom hrvatske mladeži“, počelo je u Osijeku, a završava nakon 75 dana hoda. Posebnost je relikvija prvoga stupnja blaženoga Ivana Merza koju hodočasnici nose na zavjetnom putu, vođeni njegovim primjerom i zagovorom.

Ovih dana prolaze Hercegovinom, preko Širokog Brijega, Posušja, Mostara i Međugorja, a u petak stižu u Metković. Odatle nastavljaju prema Neumu, Slanome, Orašcu i Rožatu.

Posljednji dan hodočašća bit će 26. kolovoza. Uz glavnu rutu, koja će u Dubrovnik stići iz Rožata, hodočasnici priključne rute, koja dan ranije polazi iz Pločica, pridružit će se glavnoj dionici kod crkve sv. Ane na Brgatu.

Na Srđu će posjetiti Muzej Domovinskog rata i pomoliti se pod križem.

U 18 sati u crkvi Svetoga Križa u Gružu vjernici će moći častiti relikviju blaženoga Ivana Merza. Potom će iz crkve krenuti svečana procesija prema dubrovačkoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, u kojoj će sudjelovati Dubrovački trombunjeri, hodočasnici, svećenici i vjernici.

Misa u dubrovačkoj katedrali počet će u 20 sati, a predslavit će je provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Sebastijan Šujević.

Organizatori pozivaju Dubrovčane i njihove goste da se pridruže svečanoj završnici 12. zavjetnog hodočašća „Marijanski zavjet za Domovinu“, izvijestila je Bratovština Marijanski zavjet za Domovinu.

Zvono dolazi iz Hrvatskoga Čuntića, kraja koje je tijekom Domovinskoga rata bilo izloženo stradanju i razaranju. Ondje ga je postavio fra Petar Žagar. Njegovim postavljanjem u Getsemanskom vrtu, mjestu Kristove molitve i muke, želi se povezati iskustvo mjesta koje je iskusilo rat i patnju s porukom mira koju zvono nosi u Svetom gradu.

„Njegov prvi zvuk u Getsemanskom vrtu nije samo liturgijski čin. On predstavlja poziv na mir. Iz vrta u kojem je Isus u noći svoje muke molio Oca, zvono će svojim glasom podsjećati hodočasnike, franjevce i sve koji dolaze na ovo sveto mjesto da je mir dar koji treba tražiti u molitvi i za koji se treba svakodnevno zauzimati“, istaknuli su iz Provincije.

„Zvonjava ovoga zvona povezuje tako Hrvatsku, hrvatsku franjevačku tradiciju i Jeruzalem, a posebno Getsemanski vrt, mjesto Kristove molitve: ‘Oče, ne moja, nego tvoja volja neka bude’“, dodali su.

Iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda zahvalili su svima koji su sudjelovali u darivanju, prijevozu i postavljanju zvona, istaknuvši želju da ono u Getsemanskom vrtu bude „glas mira, pomirenja i nade“, izvijestila je Provincija.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako.

A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’ »Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću, počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar.

Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’ »Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’ »Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«

Svećenik: vlč. Matija Luketić.

Isusovac o. Petar Perica (1881. – 1944.) spjevao je omiljenu pjesmu „Do nebesa nek’ se ori” i bezvremensku marijansku pjesmu „Zdravo, Djevo”. Potonja je hrvatska marijanska himna, a autor ju je napisao kao mladić 1904. prilikom proslave pedesete godišnjice proglašenja Bezgrješnoga začeća Marijina. Gospa je tu opjevana kao nebeska kraljica u slavi i pobjednica nad đavlom, ali i kao kraljica Hrvata čija je Majka i „zora zlatna” kojoj oni daruju svoja odana srca i vapiju: „Zvijezda sreće i nama da blista, / noći grijeha mrak rasprši hud!”. Pater Roko Prkačin kaže: „Pjesma Zdravo, Djevo izraz je hrvatske duše koja duboko osjeća sve ono što nas povezuje u vjeri s Gospom i njezinim zagovorom u našem narodu.”[1]

Mučeništvo o. Perice

Manje je poznato da je o. Perica u ljeto 1928. godine pohodio njemačku mističarku Therese Neumann koja je čak 36 godina bez jela i pića živjela samo od euharistije.[2] Tom prigodom ona mu je prorokovala da će završiti život mučeničkom smrću.[3] Po ulasku u Dubrovnik 22. listopada 1944. partizani su oko 22 sata uhitili oca Petra.„Rublje je stavio u svoju tašku, s klecala je uzeo svoj redovnički križ, sliku Srca Isusova i Marijina, te sv. Josipa. Sve je govorio: Srce Isusovo, smiluj mi se, Srce Marijino, u te se uzdam, sv. Josipe, tebi se preporučujem. Na to se je bacio naglo, brzo i iznenada, pred klecalom na koljena i nekoliko puta poljubio pod, zazivajući Srce Isusovo i Marijino i sv. Josipa u pomoć. Srce Isusovo, ako je žrtva za tebe, neka bude, rado je primam, smiluj mi se.”[4] Otac Petar od đačkih je dana molio za milost mučeništva i tu želju više puta u životu spominjao, pa u zatvoru Karmen o tome naglas razmišlja.[5]

Odveden je na otočić Daksu gdje je, skupa s 52 Dubrovčanina, bez suđenja bio svučen, zlostavljan i strijeljan, a njegovo tijelo bačeno u zajedničku jamu. Za njega jedan njegov štovatelj opravdano piše: „Ja sam uvjeren da si bolnu tajnu svoje Kalvarije namijenio Gospodaru života i smrti za spas svoje Hrvatske. To čvrsto vjerujem i to je jedino što me tješi u tami tvoje smrti. Isto tako vjerujem da su tvoji krvnici bili postidjeni tvojim pogledom i tvojim janjećim predanjem pravednika.”[6]

Navještaj slobode

Prilikom susreta s mističarkom, otac Petar primio je od nje i objavu da će Hrvatska potkraj stoljeća zadobiti slobodu.[7] Hrvatska je postojala kao država i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, ali svega četiri godine i nije bila posve neovisna. Mističarka je izrijekom spomenula da će se to dogoditi koncem dvadesetoga stoljeća. Tako je i bilo: nakon šest desetljeća od proroštva, u ratu se rodila hrvatska država.[8] Ni ona nije posve slobodna, ali dijeli sudbinu ostalih takozvanih demokratskih država. Vjekovni san za koji su nebrojeni naraštaji molili, žrtvovali se i stradavali postao je tako, unatoč svim protivštinama, zbilja kojom se dičimo i u kojoj očekujemo da će Bog podariti istinski preporod hrvatskoga naroda.

Prva su se dva proroštva, dakle, u cijelosti ostvarila što je svojevrsno jamstvo i za ispunjenje trećega proroštva. Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima i samo čovjek zna zakazati i tako odgoditi ispunjenje proroštva.

Znakovito je da se Therese Neumann, dok je još bila živa, ukazivala djeci u Bolu 1946. godine skupa s Majkom Božjom i svecima. Moguće je objašnjenje da je tu bila riječ o bilokaciji, a ne o pravom ukazanju. Svakako to potvrđuje da je mističarka, koja je djeci prije ukazanja bila nepoznata, bila dionik i podupiratelj poratnih ukazanja u hrvatskom narodu. Nadnaravno djelovanje je daleko jače od naravnoga, a utjecaj mističnih duša na povijesna zbivanja u pravilu prolazi neprimijećen i bit će nam u cijelosti poznat tek na posljednjem sudu.

„Kralježnica” Europe

No Therese je dala i treće proroštvo o Hrvatskoj: da će imati ključnu ulogu u očuvanju kršćanstva u Europi, tj. da će biti „kralježnica” očuvanja kršćanstva u Europi.[9] Evo što o tome kaže njegov suvremenik Dušan Žanko: „Znali smo da moliš i žrtvuješ se za Hrvatsku. Znali smo, da si u svojim snovima, pjesmama, viđenjima i patnjama za Hrvatsku. Znali smo da si 1932. pitao čudesnu Djevicu Neumann za Hrvatsku i da si skupa s njom odgonetnuo tajne Božje Providnosti o Hrvatskoj. Tereza Neumann je izjavila da će u najtežim vremenima koja dolaze za kršćanstvo, Hrvatska biti kičma kršćanstva. Dakako, bio si oprezan i svet. Znao si čuvati tajnu. Mi smo je slutili, a poslije saznali.”[10]

Mala zemlja, ekonomski opljačkana, politički porobljena, demografski desetkovana, a teritorijalno reducirana, dobila je poslanje da bude ni više ni manje nego „kralježnicaˮ europskoga kršćanstva. Kralježnica je središnji koštani oslonac trupa koji štiti leđnu moždinu te omogućuje čovjeku pokretljivost i uspravno držanje. U prenesenom smislu to znači da je Hrvatska odabrana da u prijelomnim vremenima u Europi sačuva vjernički ponos, pokrene kršćanski preporod i, uz velike žrtve, predvodi borbu protiv sila zla. To ju višestruko nadilazi, ali kako znamo, Bog bira malene da posrami velike, tj. da svima bude očito da je On gospodar povijesti i onaj koji „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne” (Lk 1,52). O tome govori i apostol Pavao: „Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1,27-29).

Nagovještaji ostvarenja i toga posljednjega proroštva sve su vidljiviji jer, iako je hrvatski narod grešan, ipak – unatoč svim ratovima i progonima – duhovno stoji daleko bolje nego zapad. Štoviše, imamo puno znakova vjerskoga buđenja: od molitava pred bolnicama i na trgovima, preko hoda za život, mreže vječnoga klanjanja po svim većim gradovima do masovnih duhovno-rodoljubnih glazbenih spektakala.

[1] „’Zdravo Djevo’ – hrvatska marijanska himna već 120 godina”, HKM, 3. rujna 2024., na: https://hkm.hr/vijesti/domovina/zdravo-djevo-hrvatska-marijanska-himna-vec-120-godina/, (19. prosinca 2025.).

[2] Roko Prkačin, O. Petar Perica, DI. Pjesnik i mučenik, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2014., 147. Mijo Ivurek navodi da se ovaj susret dogodio 1922. (Mijo Ivurek, Padre Petar Perica i njegovo doba. Život i djelo isusovca, dobrotvora, domoljuba i mučenika s Dakse, pjesnika – autora najpjevanijih katoličkih pjesama u Hrvata: Do nebesa i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata,Naklada – Gea d.o.o., Zagreb, 2015., 59).

[3] Kazala mu je također da moći koje se u Splitu pripisuju sv. Duji ustvari nisu njegove, nego pripadaju jednomu drugomu mučeniku. (R. Prkačin, nav. dj., 147); M. Ivurek, nav. dj., 59.

[4] R. Prkačin, nav. dj., 227-228.

[5] Ibidem, 229.

[6] Dušan Žanko, „Ubiše i sveca… In memoriam O. Perici”, u: Dušan Žanko, Svjedoci. Izabrani eseji, prikazi, sjećanja, Hrvatska revija, Barcelona –München, 1987., 230.

[7] Vladimir Lončarević, „Petar Perica – mučenik i pjesnik”, Glas koncila, 21. listopada 2012., 21.

[8] Koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća Jelena Brajša, tadašnja ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, osobno mi je prenijela ovo proroštvo o osamostaljenju Hrvatske.

[9] V. Lončarević, nav. dj., 21. Pater Vatroslav Halambek u razgovoru 8. siječnja 2026. potvrdio mi je da postoji usmena predaja kako je pater Josip Antolović pronašao u njegovim spisima da mu je, nakon što je čula da je iz Hrvatske, rekla da će Hrvatska biti kičma Europe.

[10] D. Žanko, „Ubiše i sveca… In memoriam O. Perici”, 230. (Objavljeno prethodno u: Hrvatski narod, br. 1240, 21. siječnja 1945.).

Izvor: svjetlorijeci.ba

U poruci organizatorima i sudionicima događaja, čija je tema nadahnuta Isusovim riječima: „I vi svjedočite jer ste sa mnom“, Papa potiče mlade:

Prigrlite ove riječi vlastitim životom, jer samo ujedinjeni s Kristom možemo učiniti da svijet vjeruje u njega, čak i usred problema koje vidite oko sebe, prouzročenih nasiljem, ravnodušnošću i nedostatkom smisla.

Papa Lav XIV. opisuje susret u Monterreyu kao lijepu prigodu da se svi, zajedno sa svojim pastirima, susretnu u zajedništvu koje proizlazi iz povezanosti s Kristom. Potom potiče mlade Meksikance da budu sposobni zastati i odvojiti vrijeme za tišinu kako bi razlučili što je uistinu prikladno i poučno.

Na taj način, ujedinjeni s Učiteljem, moći ćete biti njegovi svjedoci, znakovi nade – ističe Papa te ih, prije blagoslova, potiče da u tom danu sudjeluju s radosnim entuzijazmom i povjerava ih majčinskoj zaštiti Gospe od Guadalupe, izvijestio je Vatican News.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«

Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: »Tko se onda može spasiti?« A Isus upre u njih pogled pa im reče: Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.«

Tada Petar prihvati pa upita: »Evo mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?« Reče mu Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.«

»A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Govoreći o svom boravku u Međugorju, kazao je kako je satima ispovijedao hodočasnike na engleskom jeziku. Nakon izlaska iz ispovjedaonice primijetio je mladu djevojku koja je stajala sama i plakala.

Prišao joj je i upitao je li dobro, na što mu je odgovorila da nije. Djevojka mu je potom, kako je ispričao, priznala da si želi oduzeti život jer smatra da je nitko ne voli.

„Ne, to nikada nije pravi odgovor“, rekao joj je Alar, pokušavajući je uvjeriti da njezin život ima vrijednost.

Kada mu je kazala da je nitko ne voli, odgovorio joj je kako postoji netko čija je ljubav najvažnija.

„Naravno da te netko voli. Bog te voli“, poručio joj je.

Djevojka ga je tada upitala kako može znati da je Bog doista voli. Alar joj je odgovorio kako je sama činjenica da je živa, da stoji pred njim i razgovara s njim dokaz Božje ljubavi i milosrđa.

„Ne bi sada bila ovdje i razgovarala sa mnom da te Bog ne voli. Sama činjenica da te održava na životu znači da te voli. I zbog toga vrijedi živjeti“, ispričao je svećenik.

Nakon što je doznao da je djevojka iz Ukrajine, ponovno ju je upitao zbog čega želi okončati svoj život. Ohrabrujući je da odustane od takvih misli, rekao joj je kako je lijepa i kako iznimno dobro govori engleski jezik.

Upravo je tada, prema njegovu svjedočanstvu, uslijedio trenutak koji ga je potpuno iznenadio.

„Oče, ja ne govorim engleski. Govorim samo ukrajinski“, odgovorila mu je djevojka.

Alar joj je kazao da on, s druge strane, ne govori ukrajinski, nego isključivo engleski.

„Ne, oče. Vi meni govorite na ukrajinskom“, ustvrdila je djevojka.

Svećenik joj je odgovorio kako je cijelo vrijeme čuje da mu govori na engleskom jeziku.

Alar je taj susret protumačio kao djelovanje Duha Svetoga i usporedio ga s biblijskim događajem Pedesetnice, kada su ljudi različitih jezika mogli razumjeti apostole.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Ostavili su im i poruku: „HODOČASNIČE SAMO USTRAJNO! DO BRIGA JE JOŠ SAMO 10 KM!“

I ovaj mali čin ljubavi koji je nekome uistinu pomogao u njegovoj žrtvi, pokazuje kako je često puta malo dovoljno da se nekome uljepša i zasladi život, te pomogne u njegovim koracima.

A svakako pokazuje i kako Dobrota i Ljubav ako žive u čovjekovom srcu, uvijek pronađu način da svijet oko njega učine boljim mjestom za život!

U ono vrijeme: Gle, pristupi Isusu neki čovjek i reče: »Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?« A on mu reče: »Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.«

Upita ga: »Koje«? A Isus reče: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga! Kaže mu mladić: »Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?«

Reče mu Isus: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

"Rekao mi je: 'Brate, dobio sam na srcu da ideš sa mnom na hodočašće u Međugorje, pa ti stavi na nakanu za dijete'", prisjetio se Markos.

Put do Međugorja, kaže, bio je fizički iznimno zahtjevan. Hodanje mu je ostavilo brojne posljedice, ali od svoje nakane nije odustao.

"Raspao sam se. Imao sam podljeve, tri nokta su mi otpala, žuljeve, herpes mi je izbio, pao mi je imunitet", ispričao je.

Dolaskom u Međugorje, kako navodi, svoju je molitvu usmjerio prema onome za čim su on i supruga dugo žudjeli – djetetu.

"Došao sam Gospi i rekao: 'Gospe, Majko, Kraljice Mira, izmoli nam sina ili kćer, izmoli nam dijete. Žudimo za tim djetetom, toliko smo sve pokušali. Majko, tebi to sada predajemo'", ispričao je Markos.

Posebno emotivan dio njegova svjedočanstva odnosi se na ono što se, prema njegovim riječima, dogodilo nakon povratka iz Međugorja.

"Vratio sam se s hodočašća, a za tri mjeseca žena je zatrudnjela", kazao je.

Markos svoje iskustvo opisuje kao snažno osobno svjedočanstvo vjere i molitve povezano s Međugorjem, mjestom u koje već desetljećima dolaze hodočasnici iz cijelog svijeta sa svojim molitvama, zahvalama i osobnim nakanama.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Upravo je ta čovjekova nesigurnost i nemogućnost pouzdavanja u vlastite snage u sudaru s prirodom i sa zlom i bila jedan od glavnih razloga zašto se okretao traženju Božje pomoći. I kao što se dijete najprije za pomoć i zagovor kod oca, najprije obraća majci, tako se sav katolički puk već vjekovima za svoje potrebe, zavjete, nade, probleme utječe najprije zagovoru Nebeske Majke, i to posebno za Njezine svetkovine i blagdane. 

Najveći od njih je upravo Velika Gospa, 15. kolovoza, kada Marijanska svetišta diljem svijeta postanu premalena za prihvat svih hodočasnika koji se toga dana žele pomoliti i tražiti Gospinu pomoć.

Nije bilo drugačije ni u Međugorju, u koje su i ove subote kroz cijelu noć pješice i autima pristizali brojni hodočasnici iz BiH i Hrvatske kao i iz stranih zemalja. Mnogi od njih također su se penjali i do Gospina kipa na Brdu ukazanja, a neki su samo žurili na svete mise u crkvi.

Svećenici su već u pet sati počeli ispovijedati pristigle hodočasnike, a na hrvatskom i drugim jezicima tijekom dana slavljeno je 19 svetih misa. Prva misa u Međugorju slavila se već u šest sati na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova, a predslavio ju je fra Marin Mikulić, misu u 7 sati predslavio je fra Zvonimir Pavičić, misu u osam sati predslavio je fra Josip Stanić, u devet sati fra Ivan Hrkać. Svečanu župnu misu u 11 sati slavio je fra Jakov Jure Nikolić, novi župni vikar u Međugorju. 

Svi predslavitelji u svojim propovjedima objašnjavali su ulogu i značaj Bl. Djevice Marije u povijesti spasenja, ali i važnosti nje kao uzora u našim životima, po svojoj poniznosti, poslušnosti, prihvaćanju Božje Riječi i bezuvjetnoj vjeri u Božju volju s njom i njezinim Sinom. „Kad mi dopuštamo da Bog kraljuje u našim životima – on će dovršiti ono što je za nas započeo.“ - kazao je fra Josip Stanić u svojoj propovjedi, naglašavajući kako nam Gospa pokazuje put kako zalijevati to sjeme Božjeg života u nama kojeg smo dobili po krštenju.

Svečano večernje misno slavlje u 19,00 sati pjesmom je uveličao župni zbor 'Kraljica Mira', a svetu misu je vodio fra Ljubo Kurtović, župnik iz Tihaljine. „Svi mi ovdje na ovoj zemlji živimo kao u nekom zatvoru, i zemlja nam ne može dati sve odgovore i smisao našeg života, jer mi nismo stvoreni za život samo na zemlji, nego smo stvoreni za vječnost. Ovdje u Međugorju otvorilo se Nebo i zato ljudska srca dolaze ovdje, jer ovdje govori Nebo!“ – kazao je fra Ljubo na početku svoje propovjedi. Zatim se osvrnuo na čitanja od dana, te završio: „I zato Uznesenje nije nešto što će tek doći, nego trebamo gledati tu stvarnost Uznesenja kao nešto što trebamo živjeti već danas, što će nam dati snagu živjeti naše zemaljske kušnje, pomoći nam živjeti zajedništvo, odnose, Marijine kreposti, u našem životu već danas!“ 

Iza svete mise bio je blagoslov nabožnih predmeta i molitva slavnih otajstava krunice koju je predmolio fra Zvonimir Pavičić.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Autobus, koji je stigao u Mađarsku iz Srbije, prevrnuo se oko jedan ujutro na autocesti blizu grada Mezokeresztesa, oko 140 kilometara istočno od Budimpešte, objavila je policija. U autobusu je bilo 57 putnika i dva vozača. Policija je dodala da je privela vozača autobusa koji je zaspao i time uzrokovao skretanje autobusa u jarak i njegovo prevrtanje. 

Slike s mjesta događaja pokazuju teško oštećeni crveni autobus kako leži na boku u jarku pokraj autoceste s razbijenim prozorima i razbacanim stvarima i koferima.

Kako saznaje portal medjugorje-info.com, ovo je za sada 4 prometna nesreća poljskih hodočasnika u Mađarskoj koji su dolazili ili odlazili na hodočašće u Međugorje, a nedavno su bile i 2 nesreće poljskih hodočasnika koji su putovali u francusko svetište La Salete.

“Draga braćo i sestre u Kristu, hodočasnici i svi koji nas pratite diljem domovine i svijeta!

Danas nas na ovome blagoslovljenome tlu svetišta Majke Božje Bistričke okuplja Marija, Majka Gospodinova i naša Majka. No svetkovina njezina Uznesenja ne govori samo o Mariji. Ona govori i o nama. Govori o tome tko smo, zašto živimo i kamo idemo.

Suvremeni čovjek raspolaže znanjem i mogućnostima kakve prethodni naraštaji nisu poznavali, a ipak ostaje nesiguran tko je i ima li njegov život trajno značenje. Tehnološki smo povezaniji nego ikada, a u isto vrijeme mnogi ljudi trpe duboku osamljenost. Upravo takvu čovjeku danas dolazi Marija. Ne kako bi mu ponudila još jednu teoriju o životu, nego kako bi mu pokazala njegovu budućnost.

Zato danas ne slavimo samo jednu Marijinu povlasticu. Slavimo Božji odgovor na najdublje čovjekovo pitanje: postoji li život koji smrt ne može uništiti? Marija uznesena na nebo odgovara: postoji. Čovjek nije stvoren za nestanak, nego za vječnost. Naš put ne završava u grobu, nego pred licem Boga koji nas ljubi.

Kutleša: Marija pokazuje tko je čovjek

Prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja stavlja pred nas veličanstven znak: Ženu odjevenu suncem, s mjesecom pod njezinim nogama i vijencem od dvanaest zvijezda na njezinoj glavi (usp. Otk 12,1). U toj Ženi Crkva prepoznaje Mariju, ali i vlastito otajstvo i dovršenje. Kako bismo razumjeli što se u Mariji ostvarilo, vratimo se prvoj biblijskoj istini o čovjeku: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori” (Post 1,27). To je temeljna istina o čovjeku. Čovjek nije slučaj, broj ni algoritam kojim se može upravljati. On je netko, a ne nešto; lice, a ne podatak; osoba stvorena na sliku Božju.

Zato njegovo dostojanstvo ne ovisi o zdravlju, uspjehu, snazi, korisnosti ni društvenome priznanju. Stariji, bolesni, nerođeni, nemoćni i odbačeni nisu teret: oni su osobe koje je Bog stvorio, koje Krist ljubi i za koje je umro i uskrsnuo. „Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?“ pita se psalmist i dodaje: „Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni“ (Ps 8,5-6). To dostojanstvo ne dolazi iz uspjeha, moći ili priznanja, nego iz odnosa s Bogom. Marijin život pokazuje kako se čovjekova prava veličina ne rađa iz samodostatnosti, nego iz slobodnoga prihvaćanja Božje milosti.

 ‘Čovjek nije slučajna epizoda svemira’

Kada ju je anđeo pohodio, Marija je imala pitanja, ali nije postavljala uvjete; prihvatila je Božju riječ: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38). U tome je tajna njezine veličine: čovjek postaje velik kada dopusti Bogu da u njemu ostvari svoje djelo. Zato u hvalospjevu „Veliča“ Marija ne slavi sebe, nego Gospodina koji „pogleda na neznatnost službenice svoje“ (Lk 1,48). Sve prima kao dar milosti.

Marijino uznesenje nije povlastica odvojena od Kristova vazmenog otajstva, nego njegovo sjajno očitovanje u njoj. Ono je, kako uči Katekizam, „posebno sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana” (KKC 966). U Mariji Crkva već promatra ono što će, Božjom milošću, biti dovršeno u svim Kristovim udovima. U vremenu u kojemu se čovjeka pokušava svesti na razum, osjećaje, korisnost ili čak na DNK zapis kojim se može upravljati, Marija stoji kao živi znak: čovjek nije slučajna epizoda svemira, nego osoba koju je Bog stvorio i ljubi te je u Kristu poziva na posinstvo i vječnost. Gledajući Mariju uznesenu na nebo, kršćanin otkriva da je dijete Božje i da ide prema vječnosti. To su dvije velike istine koje svijet ne može dati.

Marija Europi vraća izgubljenu nadu

Drugo čitanje iz Prve poslanice Korinćanima govori jasno: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni“ (1Kor 15,22). To je temelj kršćanske nade. Nije riječ o utješnoj priči za teška vremena, nego o središnjoj istini kršćanske vjere.

Europa ne oskudijeva ponajprije znanjem, bogatstvom ni organizacijom. Njezina je najdublja rana kriza nade. Kada se izgubi pogled prema nebu, slabi i povjerenje u život, obitelj, budućnost i međusobnu odgovornost. Jer čovjek koji izgubi nebo, prije ili poslije počinje gubiti i zemlju. Crkva ne govori o tim ranama kako bi osuđivala svijet, nego kako bi ga dovela Kristu koji je pobijedio smrt. Ipak, za nas je važno znati razliku između optimizma i nade.

Optimizam se oslanja na povoljne okolnosti: na rast, sigurnost i dobre prognoze. Kršćanska nada je dublja: ona je krepost utemeljena u Bogu koji ostaje vjeran i onda kada prolazimo kroz tamu. Zato nada ne niječe križ, nego zna da križ nema posljednju riječ, jer je Krist uskrsnuo. Marijin život nije bio lak: upoznala je siromaštvo Betlehema, izbjeglištvo u Egiptu, tjeskobu traženja Sina i bol pod križem. Ipak, sačuvala je nadu, jer se oslanjala na Božje obećanje, a ne na svoje planove.

Kutleša pojasnio značenje današnjeg blagdana

U Uznesenju Marijinu Crkva slavi ostvarenje kršćanske nade: Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Bez nade život gubi perspektivu, a društvo lako postaje zarobljenik straha i zatvorenosti. I naš hrvatski narod nosi rane ratova, nepravdi i raseljavanja. Mnogi strahuju za budućnost svoje djece; mnogi su otišli, a mnogi koji su ostali pitaju se kakva nas budućnost čeka. Hrvatska neće imati budućnosti samo ako bude gospodarski uspješnija.

Ni Europa se neće obnoviti samo novim tehnologijama, boljim institucijama ili većim blagostanjem. Čovjeku treba razlog zbog kojega vrijedi živjeti, ljubiti, zasnovati obitelj, ostati vjeran, žrtvovati se – i na kraju umrijeti s nadom. Za nas kršćane taj razlog nije neka ideja. On ima ime: Isus Krist. Krist je pobijedio smrt, a Marija je već potpuno ušla u njegovu pobjedu. Zato se ne bojmo budućnosti: Bog i danas čini velika djela u životima onih koji mu vjeruju.

Marija okuplja duhovne beskućnike

Evanđelje kaže da Marija usta i pohiti Elizabeti (usp. Lk 1,39). Ona ne nosi samo vijest, nego samoga Krista. Zato njezin dolazak budi radost, vjeru i blagoslov. U tome je obrazac Crkve: ne zatvoriti se u sebe, nego ponijeti Krista onima koji čekaju riječ utjehe, oproštenja i nade. Danas milijuni ljudi idu k Mariji: u Lourdes, Fatimu, Loreto – i ovdje, u Mariju Bistricu. Zašto? Zasigurno ne dolaze tražiti teorije. Ne dolaze tražiti ideologije. Dolaze tražiti dom.

Naše je stoljeće, možda više nego ijedna prethodna epoha, stvorilo novu vrstu siromaha: ljude koji ne oskudijevaju materijalnim dobrima, nego pate od duhovnoga siromaštva i gubitka zavičaja. Mogli bismo ih nazvati duhovnim beskućnicima. To su ljudi koji imaju krov nad glavom, a ne osjećaju se kod kuće; imaju mnoštvo kontakata, a nemaju zajednicu; imaju informacije, a ne nalaze mudrost i smisao. Mogu živjeti u obilju, a ipak imati prazno srce.

Zašto se utječemo Gospi?

Koliko je samo mladih koji ne znaju kome mogu povjeriti svoje srce! Koliko je roditelja koji nose brige koje nikome ne mogu izreći! Koliko je starijih koji se osjećaju zaboravljenima! Koliko je onih koji su napustili domovinu, ali nose bol jer su morali otići i koliko je onih koji su ostali, ali se osjećaju kao stranci u vlastitoj zemlji. Marija razumije njihove čežnje. Vjernici ne dolaze k Mariji kako bi pronašli uporište za teološke rasprave, nego zato što u njoj prepoznaju Majku. Ona ne zauzima Kristovo mjesto – ona uvijek vodi k Njemu. Ali vodi poput majke: nježno i strpljivo, blizinom i šutnjom. Zato se pred Marijom ljudi usuđuju zaplakati, priznati vlastite slabosti i započeti iznova.

Možda je i među nama danas netko tko je došao s teretom koji nikome nije povjerio. Možda majka zabrinuta za svoje dijete. Možda supružnik koji više ne zna kako spasiti svoj brak. Možda mladi čovjek koji ne zna kojim putem krenuti. Možda netko tko nosi bolest, osamljenost, žalost ili teret vlastitoga grijeha. Pred Majkom ne moramo glumiti da smo jaki. Marija poznaje ljudsku bol. Stajala je pod križem svoga Sina. Zato nas prima s majčinskom blizinom. Ali nas ne zadržava kod sebe. Pokazuje na Krista i ponavlja ono što je rekla u Kani: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). Marija nas prima takve kakvi jesmo, ali nas ne ostavlja takvima. Ona nas vodi Kristu.

Kutleša: Hrvatski narod još uvijek zna gdje tražiti utjehu

Marija Bistrica nije samo nacionalno svetište. Ovo je mjesto znak da hrvatski narod još uvijek zna gdje tražiti utjehu i izvor životne nade. Ovdje se na poseban način očituje ono što Crkva treba biti: ne hladna institucija koja promatra i prosuđuje iz distance, nego majčinski dom koji prima; dom u kojemu nitko nije stranac, u kojemu se svaki čovjek osjeća prihvaćeno, saslušano i ljubljeno.

U vremenu kada mnogi gube korijenje, ovo svetište postaje mjesto gdje se to korijenje ponovno otkriva: u vjeri otaca, u čežnjama majki, u nevinoj molitvi djece, u zajedničkoj pjesmi naroda koji zna da nije sam.

Marija – slika Crkve koja izlazi i donosi Krista

Marijin hvalospjev „Veliča“ nije samo lijepa pjesma. To je program života. To je pjesma duše koja Bogu dopušta ući u povijest, preokrenuti je, uzdignuti ponizne, a oboriti oholice.

Od trenutka Kristova začeća, Marija je žena koja hita drugima ususret: prvo k Elizabeti, potom u Betlehem, Egipat, Jeruzalem. Pratila je put svoga Sina sve do križa, a nakon njegova uzašašća nalazimo je s apostolima ustrajnu u molitvi i iščekivanju Duha Svetoga (usp. Dj 1,14). Uvijek je ondje gdje Bog pripravlja put čovjeku.

Crkva, poput Marije, ne živi od nostalgije za prošlošću, premda zahvalno čuva svetu predaju. Ona nije tek kulturna ili društvena ustanova, nego živi sakrament Kristove blizine, znak i sredstvo spasenja za svijet. Stoga smo kao sinovi i kćeri Crkve pozvani biti narod koji svojoj sredini donosi živoga Krista. Krista koji iscjeljuje ranjena srca. Krista koji prašta grijehe i vraća dostojanstvo. Krista koji prima grješnike i otvara im novi početak. Crkva koja ne evangelizira iznevjerava svoje poslanje. Kršćanin koji tvrdi da ne može biti od koristi drugima vrijeđa Boga jer, ako je doista kršćanin, ne može ne širiti Kristovo svjetlo (usp. sv. Ivan Zlatousti, Homilije o Djelima apostolskim, 20, 4: PG 60, 162-164).

‘Živjeti ono što vjerujemo’

Mnogo je danas onih koji su čuli za Krista, ali ih je malo doista iskusilo njegovu ljubav. Mnogi su kršteni, ali nikada nisu doživjeli radost osobnoga susreta s Gospodinom. Zato evangelizacija koja se od nas danas očekuje nije neka nova strategija, nego nova vjernost Evanđelju. To znači: živjeti ono što vjerujemo.

Svaka kršćanska obitelj pozvana je biti mali Nazaret: dom u kojemu se moli, oprašta, ljubi i čuva nedjelja kao Gospodinov dan. Svaka župa pozvana je biti dom u kojemu ljudi susreću Krista. A svaki od nas neka se danas upita: komu ovoga tjedna mogu donijeti Kristovu blizinu pomirenjem, posjetom, riječju ohrabrenja ili tihom molitvom? Hrvatskoj nisu potrebni malodušni kršćani. Potrebni su joj muškarci i žene koji vjeruju da je Krist doista uskrsnuo. Potrebni su joj vjernici koji donose mir gdje su podjele, istinu gdje je zbunjenost, ljubav gdje je ravnodušnost i nadu gdje je očaj. To je put kojim je išla Marija. To je put Crkve. To je put na koji smo danas pozvani i mi.

Kutleša: ‘Nebo nije prazno’

Draga braćo i sestre, kada se danas budemo vraćali iz Marije Bistrice, pođimo s uvjerenjem: nebo nije prazno. Ondje je Krist, raspeti i uskrsli Gospodin. Ondje je Marija, naša Majka, dušom i tijelom proslavljena. Ondje je i cilj našega života. Čovjek koji izgubi nebo, počinje gubiti i zemlju. Ali čovjek koji nosi nebo u srcu zna kako treba živjeti na zemlji.

Vratimo se zato svojim domovima ne samo s lijepim osjećajem hodočašća, nego s odlukom da živimo ono što vjerujemo: da molimo i opraštamo, da čuvamo svoje obitelji, da služimo potrebitima i da donosimo Krista onima koje nam Bog šalje na put.

Marijo, Majko Božja Bistrička, čuvaj naše obitelji. Čuvaj našu djecu i mlade. Čuvaj naš hrvatski narod. Vodi nas svome Sinu. I nauči nas živjeti na zemlji tako da jednom s tobom stignemo u nebo. Amen.”

Danas želim zazvati njezin majčinski zagovor u ime zajednica kojima je posebno potrebna utjeha te da se nastave nadati. Mislim na braću i sestre u Svetoj zemlji, koja je također, par excellence i Marijina zemlja. Mislim na ukrajinski i ruski narod, oba sinovskom odanošću povezana s Presvetom Majkom Božjom.

Papa je napomenuo da misli i na kršćane koji trpe diskriminaciju ili čak progon, te da i dalje moli ovih dana za kolumbijski narod koji pati zbog potresa.

Blažena Djevica Marija uznesena u nebesku slavu znak je nade i utjehe za čitavi Božji narod – istaknuo je papa Lav XIV. te dodao:

Pridružujem se tim zajednicama i svima onima koje žive u teškim okolnostima, te zajedno s njima zazivam: "Sveta Marijo, moli za nas!".

Pozdravljajući okupljeno mnoštvo, Papa je na kraju, pozivajući na sutrašnju, nedjeljnu podnevnu molitvu, poželio da svi mogu uživati u vremenu odmora, kako bi osnažili tijelo i duh, također uz dobro štivo i boravak u prirodi.

Govoreći o poruci novoga spomenika, biskup se osvrnuo na homiliju pape Lava XIV. u bazilici Sagrada Família u Barceloni, u kojoj je Papa, govoreći o tornju Isusa Krista, istaknuo da pogled prema njemu usmjerava čovjeka prema Onome koji mu objavljuje istinu o Bogu i o njemu samome.

„Ovdje, u Konotopiju, podižemo oči prema Mariji, koja nas usmjerava prema Bogu. Da, Majka Božja Milosrdna treba nas podsjećati na Boga. Marija nas u ovom liku sve prima, naginjući se prema nama i otvarajući svoje ruke kako bi nas pozvala da podignemo pogled prema Bogu i nebu“, rekao je biskup.

Dodao je da „mnogi suvremeni ljudi svoj pogled usmjeravaju isključivo prema zemlji, zagledani samo u sebe“.

Govoreći o naslovu kipa Majke Božje Milosrdne, biskup Wętkowski podsjetio je da je na području Włocławečke biskupije, u Świnicama Warckima, rođena sv. Faustina Kowalska, apostolica Božjega milosrđa. Ondje je krštena i primila prvu svetu pričest.

Biskup je istaknuo i da je spomenik zavjetni dar zahvalnosti njegovih utemeljitelja. „Zahvalnost stoga pripada utemeljiteljima, na čiju je inicijativu podignut kip Majke Božje Milosrdne, kao i projektantima, arhitektima i graditeljima“, rekao je, izvijestio je Vatican News.

Inače, monumentalni spomenik u Konotopiju visok je ukupno 55,6 metara, od čega sam Marijin kip 40,6 metara, a postolje oblikovano poput krune 15 metara. Za njegovu je izgradnju upotrijebljeno oko 2500 kubičnih metara betona, a u unutrašnjosti je ugrađeno dizalo koje vodi do vidikovca u postolju, s kojeg se pruža pogled na okolicu. Sam Marijin lik viši je od kipa Krista Otkupitelja u Rio de Janeiru, koji bez postolja doseže oko 30 metara. Autor kipa je poljski kipar Adam Jakub Matejkowski, a radovi su počeli 2025. godine.

Projekt su pokrenuli i financirali poljski poduzetnik Roman Karkosik i njegova supruga Grażyna, a spomenik je podignut kao njihov zavjetni dar zahvalnosti.

Iako je spomenik u Konotopiju najviši Marijin kip u Europi, nije najviši na svijetu. Taj naslov pripada spomeniku „Majka cijele Azije – Toranj mira“ (Mother of All Asia – Tower of Peace) u Batangas Cityju na Filipinima, visokom 98,15 metara. Dovršen je 2021. godine, a monumentalna građevina, čija visina odgovara približno zgradi od 33 kata, obuhvaća i molitvene te hodočasničke sadržaje.

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.«

On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!«

Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

"Sretan blagdan Velike Gospe! Neka vas zagovor Blažene Djevice Marije prati, čuva i podari vam mir, zdravlje i obilje Božjeg blagoslova", poručio je Škoro.

Njegova objava u svega nekoliko sati privukla je velik broj reakcija pratitelja, a brojni su mu u komentarima uzvratili čestitkama povodom jednog od najvećih katoličkih blagdana.

Velika Gospa, odnosno svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, obilježava se 15. kolovoza, a Međugorje je i ove godine jedno od mjesta koje okuplja velik broj vjernika i hodočasnika.

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi.

I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Healey je prilikom potpisivanja zakona rekla da će majke, očevi i obitelji koji se suoče s teškim dijagnozama sada moći sami donositi odluke. Guvernerka i zagovornici zakona tvrdili su da je promjena potrebna jer su bolnice u Massachusettsu sve češće odbijale obavljati pobačaje ženama koje su prema dotadašnjem zakonu ispunjavale uvjete za zahvat nakon 24. tjedna trudnoće te da je liječnicima trebalo jasnije zajamčiti ovlast za donošenje takvih medicinskih odluka.

Demokratkinja Maura Healey izabrana je za guvernerku Massachusettsa 8. studenoga 2022., a dužnost je preuzela u siječnju 2023. Postala je prva žena i prva otvoreno deklarirana lezbijka izabrana za guvernerku Massachusettsa. Healey, koja je poznata i po zagovaranju prava LGBTQ+ osoba, već je 2014. ušla u povijest kao prva otvoreno homoseksualna osoba izabrana za glavnu državnu odvjetnicu neke američke savezne države.

Katolički biskupi Massachusettsa usprotivili su se zakonu još tijekom zakonodavnog postupka. Bostonski nadbiskup Richard G. Henning te biskupi Robert J. McManus iz Worcestera, Edgar M. da Cunha iz Fall Rivera i William D. Byrne iz Springfielda u zajedničkoj izjavi od 29. srpnja upozorili su da se njime uklanjaju preostala zakonska ograničenja pobačaja nakon 24. tjedna trudnoće pa sve do rođenja djeteta, objavila je Bostonska nadbiskupija.

„Predloženo ukidanje bilo kakvog zakonskog ograničenja pobačaja u kasnoj trudnoći, prema našem je mišljenju, radikalna mjera koja je teško nemoralna“, poručili su biskupi.

Istaknuli su da imaju moralnu odgovornost zastupati katolički nauk i svetost ljudskog života koji je Bog darovao svakom čovjeku, od začeća do prirodne smrti. Katolike su pozvali na molitvu za obnovu poštovanja prema svakom ljudskom životu te ponovno istaknuli potrebu pružanja pomoći ženama i obiteljima kako bi prihvatile i čuvale dar života.

Na donošenje zakona reagirao je i biskup Winona-Rochestera Robert Barron. U objavi na platformi X upozorio je da zakon, uz suglasnost trudnice i liječnika, omogućuje pobačaj sve do trenutka rođenja. Posebno je kritizirao pljesak kojim su okupljeni uz guvernerku popratili potpisivanje zakona te novu odredbu nazvao „barbarskom“.

Barron se osvrnuo i na odnos katoličkih političara prema pobačaju tijekom proteklih desetljeća. Podsjetio je na nekadašnjega guvernera New Yorka Marija Cuoma, koji je kao katolik javno govorio o napetosti između osobnog protivljenja pobačaju i svoje političke uloge. Uspoređujući tadašnji pristup s događajem u Massachusettsu, Barron je poručio: „Koliko smo daleko pali.“

Zakonik kanonskoga prava u kan. 1397 § 2 propisuje da osoba koja prouzroči pobačaj, ako do njega dođe, upada u izopćenje unaprijed izrečeno (latae sententiae). Ta odredba sama po sebi ne propisuje automatsko izopćenje političara koji podupiru ili potpisuju zakone kojima se omogućuje pobačaj.

Zakonik u kan. 915, međutim, određuje: „Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“.

Prije dvije godine se upoznali na Mladifestu u Međugorju, a jučer se na Mladifestu i zaprosili"

Paul je, naime, tijekom boravka u Međugorju zaprosio svoju djevojku Mariju Valentinu, a ona je pristala, potvrđujući to osmijehom i prstenom na ruci.

Fotografije ovog posebnog trenutka portal medjugorje-info.com je dobio je od njihove prijateljice, koja navodi kako su Marija Valentina i Paul na Mladifest stigli kako bi zahvalili za sve što su proživjeli te kako svoju vezu i zaruke snažno povezuju s vjerom i molitvom.

„Njezin tadašnji dečko, a sada zaručnik, zaprosio ju je, a sve je plod Majke Marije i molitve Njoj“, napisala je njihova prijateljica u poruci našoj redakciji.

Na jednoj od fotografija vidi se sretni par nakon zaruka, dok druga prikazuje Mariju Valentinu i Paula u molitvi sa svećenikom na prostoru iza vanjskog oltara crkve sv. Jakova.

Za njih je tako Mladifest, uz molitvu, zajedništvo i susret tisuća mladih iz cijeloga svijeta, postao i mjesto na kojem su napravili novi korak u zajedničkom životu. Upoznali se se preko katolicke dating stranice. Paul je odmalena povezan s Međugorjem, a Valentini je ovo prvi put da je na Mladifestu., a njihova je priča ovih dana dobila novo poglavlje.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.