Nadbiskupov stav o pobačaju i eutanaziji i ponavljanje zahtjeva da se čovjekov život poštuje od začeća do naravne smrti kao i isticanje kako crkva ne može zastupati oblike životnog partnerstva koji su suprotne Božjem nalogu prokreacije popravlja ozračje povjerenja u našu Crkvu i njenog najutjecajnijeg biskupa mons. Dražena Kutlešu.

Ovaj intervju vodio je, kako smo već istakli, Darko Pavičić, jedan od najuglednijih hrvatskih novinara koji prati događanja u Crkvi i izvještava o duhovnim temama. Njegova knjiga “Međugorje – prvih sedam dana” obavezno je štivo koje bi svoje mjesto moralo naći na policama svakog katoličkog vjernika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Nakon Velike Gospe, 17.08. Večernji list je objavio još jedan tekst istog autora pod naslovom “Što se zapravo krije iza dva udara iz Crkve na mons. Dražena Kutlešu: Ni jedna optužba nije istinita”.

U tekstu autor ističe kako je jedan udar trebao prikazati Nadbiskupa kao zagovornika Rodne ideologije, a drugi kao zaštitnika zlostavljača.

Jedan od tih udara dakle, stiže iz Nacionala. Tamo se plasira teza kako je mons. Kutleša skrivao pedofilske zlostavljače.

Pavičić ističe u svom tekstu kako je Nadbiskup sve učinio sukladno kanonskom postupku te zlostavljača privremeno udaljio iz službe, a trajno će biti udaljen kad postupak završi.

Nadbiskup Kutleša doista je u potpunosti slijedio sve odredbe crkvenih i civilnih zakona. Ovdje treba istaknuti i kako je učinak u oba slučaja (suspenzija, privremeno udaljavanje) isti, a taj je da je zlostavljač uklonjen iz službe, dok je razlika u pravnoj formulaciji odnosno pravnom statusu zlostavljača.

Procedura jednostavno ne dopušta suspenziju prije nego postupak bude gotov, a to bismo svi trebali pozdraviti u svakom slučaju. Donošenje presude bez provedenog postupka pripada nekim drugim vremenima u koje se kao društvo ne želimo i nećemo vraćati.

Plan medijskih napada na Crkvu i njegovi ciljevi

Ovdje je važno napomenuti kako je uređivačka politika ovog tjednika takva da je tu gotovo nemoguće pronaći tekstove koji bi Crkvu prikazali u neutralnim kontekstu, a kamo li pozitivnom i na te se napade nadbiskupu valja priviknuti.

Međutim, činjenica da je iz pera njihova Drage Pilsela već stigao i novi napad, samo dva dana nakon prvog ukazuje na jasan plan koji iza njega stoji.

Taj plan čak ne mora nužno biti materijalan i natipkan na nekakvom dokumentu, on jednostavno može egzistirati u duhovnoj dimenziji i kao takav biti dio šireg plana vjekovne borbe između Crkve i vrata paklenih koja je pokušavaju nadvladati.

Taj novi napad na Katoličku Crkvu po stilu i rječniku, a osobito po argumentaciji u potpunosti odgovara totalitarističkoj propagandi. Tekst je prepun mržnje i prezira i optužuje biskupe za nešto što nema nikakve veze s njima i njihovim radom ili njihovim stavovima.

Poznato je koja se duhovna perspektiva koristi ovim alatima. Optuživati biskupe kako su krivi zbog toga što je netko pjevao ustaške pjesme izvan je svake logike.

Biblijski nas tekstovi poučavaju o tome tko je otac laži i tužitelj braće.

U svom tekstu autor na kraju poručuje biskupima; Dosta je više bilo! Ako nisu sposobni učiti i živjeti Evanđelje, neka pokupe prnje i odu odavde.

Ove riječi možemo shvatiti kao najavu progona kršćana; optužbe za djela koja crkveni oci nisu počinili, njihovo vrijeđanje i omalovažavanje i na posljetku progon.

Ali vratimo se planu, natipkanom ili onom iskonskom u eteru duhovne stvarnosti.

Tekstovi koji najviše crkvene velikodostojnike prikazuju kao zaštitnike pedofila i promicatelje nacizma koji su već plasirani kao i slični tekstovi koji će tek biti plasirani imaju zadatak stvarati atmosferu linča.

U izmijenjenim društveno političkim okolnostima u nestabilnim vremenima u kakvim živimo i uslijed određenog nesretnog razvoja događaja mogu dovesti do nasilja kao i progona svećenika i vjernika.

Ali ufajući se u Božju pomoć i vjekovnu sklonost hrvatskog naroda kršćanskoj vjeri pa do toga ne dođe i taj cilj ne bude postignut, ovakvi tekstovi imaju i druge svrhe.

Odvratne optužbe o podržavanju nacizma i pedofilije sasvim sigurno neće kod vjernika sjesti na plodno tlo, ali će ih zbuniti i u kakofoniji napada na Crkvu, vjernici više neće moći ispravno procijeniti što je podvala, a što opravdana kritika.

Tako će i medijski pokušaji da se ukaže na opasnosti koje crkvu izjedaju iznutra biti prikazani kao “samo još jedan napad na Crkvu”, a glasnici takvih opravdanih kritika pribrojeni korpusu neprijatelja Crkve.

Tako bi navodne proceduralne greške, pjevanje ustaških pjesama i slični motivi koji bi se mogli plasirati idućih dana u ovom ili sličnim medijima trebali okupirati pažnju javnosti i potpuno relativizirati dosad najveću aferu unutar Crkve u Hrvatskoj, a to je podrška dijela njene intelektualne elite uspostavljanju Rodnih studija.

U tjedniku Nacional, kao i u drugim lijevo liberalnim medijima koji će se pridružiti napadima, podršku katoličkih intelektualaca Rodnim studijima vrlo izvjesno pozdravljaju.

Oni bi najsretniji bili kad bi s vrha Zagrebačke katedrale zavijorila zastava u duginim bojama i zato će sve napraviti da zaštite one koji na tom projektu unutar katoličke crkve u Hrvatskoj već rade.

Ovu tezu potvrđuje i činjenica da vijest o podršci Rodnim studijima od strane katoličkih intelektualaca u većini mainstream medija jedva da je i bila spomenuta i to tek kad su dekani poslali priopćenje i kad je više nisu mogli ignorirati.

Osim što relativiziraju stvarnu aferu, ovakvi tekstovi Biskupe tjeraju u defenzivu. Čine ih ranjivima i lakšim plijenom za kompromis.

Vrlo vjerojatno će im s više razina, medijskih, ali i političkih biti sugerirano kako će pozitivan stav prema LGBT zajednici i Rodnim studijima otupiti oštricu javnosti i kako je taj potez koristan za Crkvu da bi nesmetano mogla dalje nastaviti sa svojim radom.

Zastava duginih boja koja visi s crkava bit će jasan znak da je Crkva raskrstila s fašizmom i nacizmom, a struja koja već djeluje unutar Crkve to će sve pripremiti unaprijed, da ne kažemo da već na tome i radi.

Ali, tu popis učinaka ovih napada još uvijek nije gotov.

Ove medijske napade jednako tako možemo shvatiti i kao opomenu mons. Kutleši odnosno kao znak što bi mu se moglo dogoditi ako odluči dirnuti u osinje gnijezdo i rasvijetliti aferu podrške Rodnim studijima do kraja. Optužbe mogu postati argumentiranije i potkrijepljene dokazima kao što se svojevremeno dogodilo kardinalu Georgu Pellu.

Smjer iz kojeg dolazi najveći udar na Crkvu

U drugom pravcu napada, kako to opisuje Pavičić, onom koji dolazi iz Hrvatskog tjednika doista je plasirana teza kako je nadbiskup Kutleša dao dopuštenje za podršku Rodnim studijima.

Iako ne vjerujemo u tu tezu ovdje treba biti objektivan i priznati kako je priopćenje dvojice katoličkih dekana kao i objašnjenje kojeg je Pavičić iščitao iz njega i ponudio kao odgovor na ovu tezu u najmanju ruku manjkavo.

Naime, u tekstu se prenose riječi koje Nadbiskup Kutleša iznosi u intervjuu i one nam prikazuju nadbiskupov stav, ali ovdje se ne radi o njegovom stavu. Mi vjerujemo Nadbiskupu, ali ne vjerujemo dekanima.

Ovdje se radi o potpuno neuvjerljivom priopćenju dvojice dekana koje Nadbiskup niti ne spominje u svom intervjuu. Zato ga navodi Pavičić i prihvaća opravdanje da nisu vidjeli u hrpi materijala za što su glasali.

Iz zapisnika sa sjednice Senata Sveučilišta kojeg možete pogledati ovdje lako je napraviti rekonstrukciju glasovanja o toj točki dnevnog reda. Radi se o jednoj rečenici.“Senat Sveučilišta u Zagrebu prihvaća Odluku o ustroju i izvedbi za novi sveučilišni diplomski studijski program Rodni studiji (dvopredmetni) Sveučilišta u Zagrebu Filozofskoga fakulteta. Tko je za? “

Objašnjenje da se radilo o hrpi materijala jednostavno je neprihvatljivo.

Nadalje, tijelo Zagrebačkog sveučilišta koje je prvo imalo na svom dnevnom redu točku o Rodnim studijima je Vijeće društveno humanističkog područja. Tamo je zamjenik predsjednika prof. dr.sc. Tonči Matulić, a članovi dekan prof. dr. sc. Ivan Šestak koji je pisao priopćenje nakon otkrića afere i ni jednom jedinom riječju nije spomenuo Matulića, potpredsjednika tijela u kojem je glasao za Rodne studije, kao i još jednog člana o kojemu do sada uopće nije bilo riječi, a to je prof. dr. sc. Ante Crnčević. Popis članova možete pogledati OVDJE.

Dakle, sad već imamo četiri katolička intelektualca, četiri profesora od kojih dvojicu dekana katoličkih fakulteta i jednog člana komisije HBK Iustitia et pax koji su podržali Rodne studije i koji o tome nisu obavijestili ni Zagrebačkog nadbiskupa ni HBK pa ni komisiju HBK Iustitia et pax.

I još jednom, ovdje moramo naznačiti kako je nepobitno dokazano da je profesor Šimunović za Rodne studije glasao tri puta, Matulić i Šestak dvaput.

Nije li to smjer iz kojeg dolazi najveći napad na mons. Kutlešu i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj?

Udar ili dobronamjerno signaliziranje?

Mi smo doista uvjereni kako Zagrebački nadbiskup ne podržava rodnu ideologiju niti Rodne studije. Vjerujemo i da nije znao što se događa, ali ako on ne poduzme odgovarajuće mjere nakon što su, njemu iza leđa, ne jedan, ne dva, nego četvorica istaknutih svećenika otkazali poslušnost crkvenom nauku kojeg on iskreno drži, ostat će vrata potpuno otvorena raznim špekulacijama pa tako i onoj koju Darko Pavičić apostrofira navodeći kako su neki katolički krugovi otišli čak tako daleko da su ustvrdili kako je Kutleša time”kupovao ljubav države odnosno želio osigurati financije za Hrvatsko katoličko sveučilište”, a koju smo mi naveli u našem tekstu Najveća afera Katoličke Crkve u Hrvatskoj: Zašto su trojica svećenika podržala pokretanje Rodnih studija?

Još ćemo jednom ponoviti kako u tekstu izrijekom piše da ne želimo vjerovati u scenarij kako se tu radilo o kompromisu odnosno trampi. I nadalje zadržavamo taj stav.

No, zbog interesa javnosti, zbog povjerenja u Crkvu i u naše pastire potrebno je ustanoviti što se točno dogodilo. Koga predstavljaju četvorica katoličkih intelektualaca i kako to da su sva četvorica napravili isti propust?

Objašnjenje iz priopćenja dvojice dekana izgleda kao ruganje vjernicima. Prvo, u njemu skrivaju drugu dvojicu podržavatelja Rodnih studija, a potom se pravdaju kako od hrpe materijala nisu shvatili o čemu se radi. Zar sva četvorica i to dvojica dvaput, a jedan od njih čak triput?

Naime, podsjećamo na činjenicu iznesenu u tekstu “Najveća afera Katolilčke crkve u Hrvatskoj” kako su profesori Matulić i Šestak glasali za Rodne studije i na sjednici Vijeća društvenopolitičkog područja i na sjednici Senata, a profesor Šimunović je podršku Rodnim studijima, osim na ova dva tijela dao već prije na sjednici Odbora za proračun Zagrebačkog sveučilišta. Sve ovo sasvim jasno ukazuje na činjenicu da je ta podrška došla svjesno i namjerno.

Zbog svega ovoga iznošenje špekulacija u tekstu “Najveća afera Katoličke crkve u Hrvatskoj” o mogućim razlozima potpuno nerazumljive podrške sotonističkim ideologijama od strane čak četvorice katoličkih intelektualaca ne treba shvatiti kao udar Dijaloga na mons. Kutlešu već kao dobronamjerno signaliziranje na pitanja koja pritišću prosječnog i poprilično zabrinutog vjernika koji traži logične odgovore.

U najboljoj namjeri moramo konstatirati kako će, nažalost, vrata špekulacijama ostati otvorena dok god ova afera ne dobije svoj epilog.

Epilog najvećeg udara na Crkvu

Upravo zbog toga, da onemogući bilo kakve špekulacije i da kod vjernika odbaci svaku sumnju, Nadbiskup Kutleša bi trebao prihvatiti ostavku prof.dr.sc. Josipa Šimunovića, a založiti se kod provincijala Družbe Isusove da na jednak način postupi s prof. dr. sc. Ivanom Šestakom.

Jednako tako, teško je vjerničkom puku objasniti kako unutar tako važne komisije kao što je Iustitia et pax i dalje djeluje osoba koja je zamjenik predsjednika Vijeća društveno humanističkog područja, tijela u kojem je skupa s još trojicom drugih katoličkih profesora podržao Rodne studije. Njegova je odgovornost najveća, on je u normalnim okolnostima trebao obavijestiti i Nadbiskupa i komisiju i upozoriti profesora Šimunovića što mu dolazi na idućoj sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu da ovaj to slučajno nije znao, ali po svemu sudeći itekako je znao.

Naravno, treba dopustiti i mogućnost da su dvojica katoličkih svećenika profesora doista dvaput nehotice podržala uvođenje Rodnih studija, a jedan čak i triput, premda je vjerojatnost za to doista minimalna, ali u tom su slučaju oni potpuno nezainteresirani ili nesposobni za obnašanje bilo kakvih funkcija i ta činjenica ne mijenja bitno na stvari.

Dakle, da bi povjerenje vjernika u Hrvatskoj u svoje pastire ostalo puno, vrh naše Crkve morao bi sankcionirati Šimunovića, Šestaka, Matulića i Crnčevića.

Izostanak bilo kakvih sankcija mogao bi poljuljati i mnoge vrijedne i autentične svećenike kojima se nikad ne bi dogodilo da podrže Rodne studije i sotonističku ideologiju koju ona propagira. Ni namjerno, ni slučajno.

Vremena koja su zahtjevna u svakom pogledu pa tako i duhovnom iziskuju odlučnost u suprotstavljanju zlu. U protivnom, sve veći broj vjernika tražit će utjehu i sigurnost u drugim kršćanskim denominacijama i vjerskim zajednicama, a to se već počelo događati.

Izostanak misa tijekom lockdowna, neprincipijelno zagovaranje cjepiva kod kojih je u tijeku proizvodnje korišteno tkivo proizvedeno od stanica abortiranih beba otvorilo je taj proces, dokument o blagoslovu istospolnih parova ga je ubrzao, a podrška četvorice katoličkih intelektualaca, svećenika, Rodnim studijima će ga ubaciti u novu brzinu ako ne bude odgovarajuće reakcije.

I zato svaki vjernik, ali baš svaki, od biskupa preko novinara do čitača na misi i dalje, svak se mora izložiti, izaći iz svoje zone komfora i prihvatiti kako mu je Gospodin dao mogućnost da doprinese svome i spasenju povjerenih mu duša. I prije nego se mnogi nadamo doći ćemo u situaciju da nas Gospodin pita:” Što si učinio sa svojim talentima?”

Zbog toga Nadbiskup Kutleša treba povući poteze koji će biti epilog najveće afere u Crkvi u Hrvatskoj i jasno joj trasirati put, a kolega Pavičić i ja, svaki na svom mediju, sa svojim specifičnim utjecajem i dosegom moramo o tome pisati, naravno, pod uvjetom da nam urednici to dopuste, a ako nas i pokušaju ušutkati, Istinu ne mogu jer “ako mi ušutimo kamenje će progovoriti!

Tekst je preuzet s portala Dijalog.hr uz dozvolu autora Alena Fućka.

Svoju dekadenciju, nezasitan blud uz velike količine alkohola i droge D’Anunzzio je prakticirao u gradu na Rječini sve do siječnja 1921.

Rijeka je i Grad karnevala, ostataka poganskih običaja i modernijih pijanki na kojem muškarci odjeveni u žene ili fratre pijani bauljaju u povorci po Korzu dok proživljavaju svojih pet minuta slave uz preglasne zvuke lokalnih poskočica.

Grad je to i u kojem su prostitutke iz doba dok su još mornari boravili u lukama, ostavile svoj duhovni teret beznađa, ljudske i materijalne bijede i gubitka dostojanstva.

Nakon drugog svjetskog rata u ovom su kraju počinjeni teški zločini koji nikad nisu dobili svoj epilog. Haški sud ili neka njegova prethodnica nikada se nisu interesirali za dokumentirana strijeljanja bez suđenja neprijateljskih vojnika na riječkim brdima Sveti križ i Sveta Katarina, nikada nikakvi istražitelji nisu pitali za jamu Bezdan u obližnjoj Kostreni u kojoj pod tonama betona leže kosti kao nijemi svjedoci o masovnim smaknućima civila među kojima i ono trsatskog svećenika Martina Bubnja.

Riječka streljana na Drenovi iz neobjašnjivih razloga ne ide u rekonstrukciju kao da je koči strah od novih neugodnih otkrića. Ako se tamo pokrenu bageri možda će izroniti nove kosti nesretnika s kraja velikog rata.

Sinovi i kćeri onih drugih nesretnika, koji su te egzekucije činili, u mogućnosti su to stopirati i to uspješno i rade iako se mora priznati da sve teže ignoriraju činjenicu da riječki zaštitari i policajci na vježbe gađanja moraju putovati čak u Liku.

Molitelji na trgu ispred riječke Katedrale Svetog Vida u više su navrata bili “počašćeni” posjetom riječkih bivših i sadašnjih gradonačelnika te dogradonačelnice Sandre Krpan koja uz neskrivenu mržnju govori moliteljima kako ovdje nisu dobrodošli i neka se maknu iz grada, a kamere su to sve zabilježile u ovom upečatljivom videu.

Mržnja je to nalik onoj koja je lišila života i riječkog Schindlera, domobranskog upravitelja Sušaka Hinka Rescha koji je zbog poznanstva s njemačkim vojnim zapovjednikom Kasperom Volkerom spasio na stotine života tek unovačenih i odmah zarobljenih partizana nakon pada Italije, a među njima i mog djeda.

Transvestiti i gejevi koji se toga nisu sramili baš su u ovom kraju imali svoje prve klubove i kafiće i deklarirali se javno prkoseći prirodnom redu i moralu.

U Rijeci je djelovalo nekoliko masonskih loža, a sada ih navodno nadopunjuje nekoliko sotonističkih skupina.

Ovih dana Rijeka opet pokazuje svoje antikršćansko raspoloženje. Radi se o već tradicionalnom ukazanju Gospe od supa, performansu u kojem se pod krinkom kulture ismijava Bogorodica, Međugorje, blagdan Vele Gospe i Katolička Crkva općenito.

Na moru ispred bara na plaži, žena odjevena u odjeću nalik na Gospu iz Međugorja “ukazuje” se na supu uz odobravanje nekolicine kupača. Većina riječkih medija oduševljeno izvještava o ovom “važnom kulturnom događaju”.

Autori performansa okupljeni su oko poznatog riječkog ugostitelja Damira Čargonje Čarlija. Nekadašnji upravitelj Palacha, poznatog okupljališta riječkih alternativaca, povoljne najmove najboljih pozicija na riječkim plažama, gdje se izvode ovakvi performansi, duguje povezanosti s političkim nomenklaturama koje upravljaju gradom.

Ali, Rijeka nije samo ta, njihova Rijeka. To je i naša Rijeka. To je i Rijeka hrvatskih branitelja koji su se u najvećem postotku u Republici Hrvatskoj odazvali na poziv da brane svoju Domovinu. To je i Rijeka Svetog Vida kako se grad i nazivao u svome početku. To je grad s kojim Gospodin ima poseban plan. Grad Trsatske Gospe, prvog i najstarijeg svetišta Majke Božje u Hrvatskoj, to je hrvatski Nazaret.

Posebno mjesto u povijesti grada zauzima i Antun Mihanović koji je vrlo vjerojatno baš dok je u Rijeci radio u nekadašnjem Palazzo del Governo na današnjem Jadranskom trgu napisao Lijepu Našu.

Grad u kojem je živio i radio otac domovine Ante Starčević, a svoj vojni rok služio blaženi kardinal Alojzije Stepinac, naš Svetac čija je bista u auli Trsatskog svetišta proplakala upravo na dan kad je u hrvatsko zakonodavstvo uvedena Istanbulska konvencija.

Ipak, najviše od svega ovo je Grad našega Gospodina Isusa Krista koji je to potvrdio čudesnim događajem još tamo daleke 1296. Tada je, naime, stanoviti Petar Lončarić, vjerojatno bijesan nakon što je izgubio imetak na kartama, opsovao Ime Gospodnje i bacio kamen na raspelo. Iz raspela je potom čudesno potekla krv koja je skupljena u nekoliko ampula, a jedna od njih kao i kamen kojim je raspelo pogođeno čuva se u Katedrali Svetog Vida dok je čudotvorno raspelo sastavni dio njenog glavnog oltara.

Nesretni Lončarić svoj je čin platio tako što se zemlja pod njim otvorila, a on u nju propao i tako skončao. Ovaj se događaj zbio baš na onom istom mjestu na kojem sada molitelji mole krunicu, a riječki gradonačelnici i njihove kolegice demonstriraju kako to oni vide “grad različitosti” kako gradu pod svojom upravom vole tepati.

Vjernici njih iz grada ne namjeravaju tjerati kad se uskoro odnos snaga bude promijenio, ali zbog zadovoljštine za njihovu mržnju, a još više zbog duhovnih nakana molitve na trgovima, muškarci koji ljube svoju crkvu i svoj narod trebali bi se priključiti ovoj molitvi Gospine krunice.

A, performeri s plaža? Njih će ionako odnijeti cunami Stepinčevih suza kad Gospodin bude protresao svoju Rijeku Svetog Vida i očistio je od duhovnih utvrda njihovih demona.

Tekst je preuzet s portala Dijalog.hr uz dozvolu autora Alena Fućka.

LAŽNI HUMANIZAM

Sotoniziralo se čak i one koji su samo dobronamjerno upozoravali da će se ti ljudi teško integrirati u zapadnu liberalnu civilizaciju.

Da je bilo malo manje lažnog humanizma, a više uvažavanja ozbiljnih kritičara, stanje bi danas u toj državi bilo bolje, ali i manje straha od terorizma.

U spomenutoj emisiji HRT-A razgovara novinarka s policajcem o tragičnom udesu na autocesti koji je prouzročilo vozilo mađarskih registracija prepuno stranaca. Razgovor je tekao tako neodređeno da je običan gledatelj mogao pomisliti kako je vozilo s mađarskim tablicama prevozilo turiste, od kojih su neki, navodno, bili iz Egipta.

Ono što je zasigurno zagolicalo zbunjene gledatelje bila je konstatacija da je u vozilu bilo nekoliko osoba više nego je dozvoljeno, dvanaest umjesto sedam.

Teško povjerovati da bi se turisti gurali u tako malom vozilu izlažući život opasnosti.

Niti policajac ni novinarka nisu željeli govoriti otvoreno o čemu se radi. Ispada da jadnici nisu znali tko se doista nalazio u prepunom vozilu. Više se razgovaralo o ponašanju u prometu, nego o samom činu.

O sudbini riječkog dječaka čiji su roditelji poginuli krivicom vozača koji je prevozio migrante, bilo je govora tek uz put. Gotovo da ne prože jedan dan da se ne pojavi u medijima neka priča o spašavanju migranata na hrvatskoj granici.

Naravno da ljude treba spašavati, ali isto tako treba učiniti sve da se Hrvatskoj ne dogodi ono što se danas događa Švedskoj, Belgiji, Njemačkoj i nekim drugim europskim državama. Ili da ne postane sabirni centar u Schengenskom prostoru za desetke tisuća afričkih i azijskih migranata. Hrvatska tu mora biti posebno oprezna, jer je mala zemlja iz koje ljudi masovno odlaze u te zapadne zemlje.

Njima se raduju u tim zemljama, kao i Srbima, Makedoncima ili Bošnjacima, jer s njima nema problema. Brzo se integriraju. Problem ne leži u vjeri, nego u kulturi i tradiciji onih koji dolaze, u njihovim namjerama ili uvjerenjima, kao naprimjer da malo opuštenija i oskudnije obučena žena zove automatski na provod.

O onom groznom zlodjelu koje su ti Angelini migranti učinili svojevremeno ženama pred Kölnskom katedralom nije se dugo govorilo.

MIGRACIJE SU PROBLEM ZA EUROPSKO DRUŠTVO

Migrantski val koji već duže vremena opterećuje Europu govori na svoj način i o tome da je politička ideja o globalnoj ekonomskoj pravednosti bila samo prazna priča.

Dok su se pojedine zapadne zemlje zahvaljujući toj političkoj propagandi bogatile, druge su postajale sve siromašnije. Mnogi od migranata iz Afrike i Azije, pogotovo iz onih zemalja koje nisu profitirale od neoliberalne ideologije i priče o globalnoj preraspodjeli dobara, kreću na put kako bi i sami profitirali od blagostanja u zapadnim zemljama.

Cinik bi mogao reći da se zapadnoj politici vraća bumerang koji bi ju mogao pogoditi direktno u glavu. Nažalost, to se i događa. Migracije su postale problem za europsko društvo. I to ne samo zbog toga jer se migranti iz islamskih zemalja teško integriraju u zapadna liberalna društva, nego i zbog toga što u Europi raste otpor birača protiv politike koja je propustila integrirati migrante.

JAČANJE EKSTREMNO DESNIH STRANAKA

Pokazatelj tog otpora jest brzo jačanje desnih, čak i onih ekstremno desnih stranaka u pojedinim europskim državama. To se ne događa samo o Njemačkoj, Nizozemskoj ili Francuskoj, nego i o najliberalnijim europskim državama kao što su Švedska, Norveška ili Švicarska.

Zastrašujući je podatak da bi prema zadnjim anketama antimigracijski, bolje rečeno antiislamski AFD imao u Bundestagu gotovo isti broj parlamentaraca kao vladajući SPD i Zeleni zajedno.

Kako će se stvari u budućnosti odvijati u Nizozemskoj poslije pobjede desničarske stranke Geerta Wildersa, teško je predvidjeti. Ali isto tako je teško predvidjeti i ono što će se događati u Njemačkoj.

Priče o navodnoj zabrani djelovanja AFD-A koriste toj stranci. Kad bi doista do toga došlo, eksplodiralo bi neraspoloženje birača, i to ne jer su skloni AFD-U, nego zbog nezadovoljstva aktualnom politikom prema migracijama.

U svakom slučaju u mnogim europskim državama dolazi do velikih političkih promjena. Urušavanje ekonomije u najjačim europskim zemljama, što bi se moglo dogoditi zbog rata u Ukrajini, povećao bi još više broj pristalica rigidnih desnih stranaka, a time i neraspoloženje prema migrantima.

Ukoliko se pojedine migrantske skupine budu i dalje ponašale kao da žive u Africi ili Aziji, ne može se isključiti niti sukobe u društvu, ulične nerede kakve danas imamo u pojedinim zemljama širom svijeta.

Ponašanje određenih migrantskih grupa u velikim gradovima, u getima u kojima živi uglavnom doseljeničko stanovništvo, moglo bi pokrenuti desničarske grupacije na sukob s njima, pokaže li se u budućnost da politika nije sposobna rješavati probleme društva. Dođe li do toga, bio bi to kraj onakve Europe kakvu poznajemo.

Nažalost, kolikogod Europa pokazivala danas strah pred mogućim još većim valom migracija, one će se zasigurno događati, i to iz dva razloga: ostarjela Europa treba migrante, ali i gladni migranti iz azijskih i afričkih država trebaju prostor na kojem se može dostojanstveno živjeti. Svakako se ne smije zanemariti niti činjenica da u svijetu ima muslimanskih političara koji sanjaju o islamizaciji Europe.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na poveznici u nastavku: https://fenix-magazin.de/dr-fra-luka-markovic-hrvatska-bi-u-odnosu-na-migracije-trebala-uciti-iz-pogresaka-ponekih-zapadnih-drzava/

Kristofor (Kristo-Nositelj) Kolumbo iskrcao se sa svoja tri jedrenjaka u Novome svijetu 12. listopada 1492., a Hernan Cortes je s kojih tisuću pridošlih vojnika, pustolova i pomoraca, započeo god. 1519. s osvajanjem i rušenjem aztečkoga kraljevstva u Meksiku. Za nepune dvije godine Meksiko je osvojen, aztečka je kultura uništena u krvi, desetci tisuća domorodaca su pobijeni. Azteci i Španjolci su nepomirljivi. Previše je krvi i mržnje, previše je ubojstava i razaranja, a da bi rane brzo zacijelile. Franjevački misionari započinju s evangelizacijom novoga svijeta, ali je uspjeh gotovo nikakav. God. 1524. vođeni su međuvjerski razgovori između meksičkih poganskih svećenika i plemstva te pridošlih misionara. Fra Turibio de Benavente, svjedok tih razgovora, bilježi da je prema ljudskim prosudbama nemoguće pomiriti Španjolce i Meksikance zbog množine zala i krvi prolivene za osvajanja Novoga svijeta, osim, kako on doslovce veli, ‘da Nebo učini kakvo čudo ili dadne kakav znak’.

Čudo se dogodilo. Nakon čuda koje se zbilo deset godina nakon osvajanja Meksika - točnije 9.prosinca 1531. - u roku od desetak godina više od devet milijuna Azteka prihvatilo je krštenje i Kristov nauk. To je jedinstveni primjer u povijesti kršćanstva da je toliko ljudi u tako kratku vremenskom razdoblju prihvatilo bez zadrške Kristovo evanđelje. Kako se sve odvijalo?

U rano jutro, 9. prosinca 1531. - bila je subota - dan kad se onodobno slavio blagdan Bezgrješnoga začeća, Juan Diego, rijetki domorodac koji se krstio sa svojom obitelji i svojim stricem, zaputio se na svetu Misu pješačeći petnaestak kilometara do crkvice u Tlatilolcu. Približivši se brežuljku Tepeyacu na komu se nekoć nalazio hram poganske božice-majke Tonantzin (prikazivane u zastrašujućemu klupku zmija otrovnica, „Pernata Zmija“), začuje iznenada rajski predivan pjev ptica. Iz zasljepljujućeg svjetla čuje blagi ženski glas: “Juanito! Juan Dieguito!” Okreće se da vidi tko ga to zove. Iznenada se našao pred ženskom pojavom očaravajuće ljepote koja ga pita: “Čuj, Juanito, moj najdraži, maleni moj sinčiću. Kamo si se zaputio?” - pita ona tihim, umilnim glasom, prepunim nježnosti. “Zaputio sam se na svetu misu!”. Mlada se žena smiješi i nastavlja: “Upamti, najdraži moj sinčiću, ja sam neokaljana i prečista Djevica Marija, Majka pravoga Boga, po komu sve živi, Gospodara svih stvari. On je Gospodar neba i zemlje. Moja je žarka želja da se ovdje, na ovom brežuljku, sagradi Božji dom, ovdje želim očitovati i podariti svu svoju ljubav, svoju sućut i svoje smilovanje, svoju pomoć i svoju majčinsku zaštitu svim ljudima. Ja sam vaša milosrdna Majka, prepuna smilovanja, Majka svih ljudi, svih onih koji me ljube, koji mi se utječu, koji se u mene pouzdaju. Na ovom ću mjestu čuti i uslišati njihov plač i jecanje, njihove brige i nevolje, ovdje ću ublažiti i iscijeliti njihove patnje, njihove nevolje, njihovu nesreću... Otiđi do biskupa u gradu Meksiku i reci mu da sam te poslala te da je moja želja da se na ovomu mjestu sagradi Božji dom. Reci mu sve što si vidio i što si čuo.”

U posjetu kod biskupa
Juan Diego bez okolišanja slijedi želju prelijepe gospođe. Sa strahom kuca na vrata biskupova dvora. Posluga ga prisiljava da dugo čeka. Ipak se na kraju našao pred dobrim i prema domorodcima prijateljski nastrojenim biskupom-franjevcem Juanom de Zumarragom. Biskupa se cijela zgoda veoma doima. Doima ga se i poniznost te iskrenost maloga Meksikanca, ali je neodlučan i otprema ga riječima: “Dođi drugi put kad imadnem više vremena. U međuvremenu ću porazmisliti o svemu što si mi pripovjedio.” Na povratku se Juan Diego ponovno penje uz brežuljak Tepeyac i ponovno mu se Gospa ukazuje. Žali se Gospi: “Iz načina na koji mi je biskup odgovorio zaključio sam da je on uvjeren kako sam sve ono izmislio... Od svega Te srca molim, Gospodarice moja, povjeri tu poruku nekomu drugomu, prikladnijemu, značajnijemu, nekomu tko je poznat i ugledan, kako bi se Tvoja želja ispunila. Jer, ja sam samo jedan mali siromašni čovjek.”

Marija ipak moli Juan Diega da se i idućega dana zaputi k biskupu. Sa suzama i na koljenima ponavlja Juan Diego molbu koju je čuo od Blažene Djevice Marije prethodnoga dana. Biskup međutim traži znak da može povjerovati. Zbilja, Marija obećaje malomu Indiosu traženo čudo. “Navrati sutra ovdje i dobit ćeš traženi znak!”

Nasmrt bolesni stric
Sav radostan s riječi koje je čuo od Djevice Marije vraća se Juan Diego u svoje selo. Ondje je zatekao svoga strica nasmrt bolesna. Cijelu noć i sav idući dan provodi Juan Diego njegujući ga. Juan Diego misli u sebi: Ona će nebeska Gospođa imati razumijevanja što sam ostao kod svoga ujaka te nisam došao kako sam obećao na brežuljak Tepeyac. Tako se htio izvući iz cijele priče. Međutim, podvečer se stričevo zdravstveno stanje veoma pogoršalo te se iste noći zapućuje po svećenika da mu podijeli bolesničko pomazanje. Došavši u blizinu brežuljka Tepeyaca htio ga je zaobići s druge strane da se ne bi morao susresti s nebeskom Gospođom koja je obećala poslati ga k biskupu s obećanim znakom. Za takvo što u ovoj nevolji nema ni vremena. Međutim, Majka je Božja i s druge strane brežuljka. “Što se dogodilo, sinak moj?” pita ga. “Kamo si se zaputio?” Juan Diego pripovijeda o smrtnoj groznici svoga strica te da žuri u Meksiko po svećenika.

“Počuj i primi ovo k srcu, najdraži moj i maleni sinčiću”, tješi ga Gospa riječima koje su do danas donijele utjehu stotinama milijuna. “Neka te ništa ne straši. Ne daj se ničim rastužiti. Ništa ne smije zatamnjeti ni rastužiti tvoje lice ni tvoje srce. Ne boj se te bolesti ni bilo koje druge bolesti. Ne boj se nikakva jada ni boli. Nisam li ja ovdje, tvoja Majka? Nisi li ti u mojoj sjeni, pod mojom zaštitom i plaštem? Nisam li ja zdenac tvoje radosti? Nisi li ti u naborima moga plašta, u momu naručju? Treba li ti što drugo osim toga?” I onda nadodaje umilno: “Nemoj se uznemirivati zbog te bolesti. Stric ne će umrijeti od te bolesti. Upravo je u ovomu trenutku on ozdravio od svoje bolesti.”

Utješen i ohrabren tim riječima Juan Diego se nudi da će smjesta otići žurno do biskupa i odnijeti mu obećani znak. Majka se Božja smješka i moli ga da se uspne na vrh brežuljka, “na ono mjesto gdje si me prije vidio. Vidjet ćeš ondje perivoj prekrasna cvijeća. Naberi ga, lijepo posloži i donesi mi ovdje te mi pokaži što imaš u svojim rukama.”

Juan Diego se uspinje i najednom se nađe usred perivoja rascvala cvijeća, otvorenih latica, predivna mirisa, oprana noćnom rosom. Prosinac je, hladno i mrzlo vani, tlo neprikladno, ondje inače ne raste ništa osim šipražja i grmlja, pogotovo u to doba, u prosincu. Bez velika razmišljanja razgrće svoj ogrtač - tilmu - kao pregaču te u nju bere cvijeće. Vraća se niz obronak do Marijine pojave i podastire joj cvijeće. Ona ga prebire i slaže u predivni rukovet i zbori Juan Diegu: “Ovo je znak koji trebaš odnijeti biskupu. Zabranjujem ti da i pred kim osim pred biskupom razastreš svoj ogrtač. Samo njemu pokaži što nosiš sa sobom. I sve mu točno pripovjedi kako sam ti naredila da se uspneš na vrh brijega, ubereš cvijeće, te što si sve vidio, čemu si se sve divio, što si čuo, da bi mogao osvjedočiti biskupa te da i on počne vjerovati te da učini sve što na njega spada, da mi se sagradi crkva na vrhu brežuljka”. Izrekavši te riječi Gospa je nestala iz njegova pogleda i Juan je Diego nije nikada više vidio.

Veliko čudo
Marijin se glasnik Juan Diego zapućuje bez dvoumice i okolišanja biskupu. Sluge ga dugo zadržavaju, žele vidjeti što je u pregači, međutim on to ne dopušta. Nakon duga natezanja puštaju ga do biskupa. “Molio sam za vidljivi znak koji ste tražili. Ona mi ga je obećala dati. Kazala mi je da se trebam popeti na brežuljak te nabrati cvijeća što raste ondje. Predobro sam znao da ondje, na brežuljku, nema nikakva cvijeća, pogotovo ne u ovo doba godine. Ali nisam sumnjao u njezine riječi. Došavši gore bio sam iznenađen kad sam se našao okružen najljepšim cvijećem na komu se zrcale predivne kapi rose. Nabrao sam koliko sam mogao ponijeti i donio njoj, lijepoj Gospođi. Ona ga je svojim vlastitim rukama posložila i ponovno ga metnula u moju pregaču da bih Vam ga donio. Evo Vam znaka. Evo Vam cvijeća. Pogledajte. Uzmite!” Potom Juan Diego otvara svoju pregaču. Cvijeće pada po tlu. Širi se opojni miris cvijeća. Pred biskupom su najljepše ruže iz njegova španjolskoga zavičaja. U istomu trenutku na Diegovoj se pregači-tilmi utiskuje sjajni, prekrasni lik Kristove Majke. Nazočni su u čudu i zaprepaštenju. Padaju pred utisnutim likom na koljena i mole. Slika je nerukotvorena. Nenaslikana ljudskom rukom. Boje nisu ni organske, ni mineralne, ni vodene, ni tempera. Do danas neoštećena, u istom sjaju, s istim bojama, visi ta slika u crkvi Naše Gospe Guadalupske u Mexico-Cityju. Diegov ogrtač je otkan od agavinih vlakana (vrst kaktusa) i vijek mu je trajanja otprilike dvadesetak godina. Nakon toga trune i raspada se. Međutim, do danas je ostao sačuvan i na njemu nebeskom rukom utisnuta slika Bezgrješne. Trajno nazočno čudo u svakom pogledu a kemijska analiza platna daje značajke prave svile!

Biskup je naravno iznenađen, zatečen nebeskim znakom, pada na koljena. Odlučuje otpočeti s gradnjom zavjetne crkve na čast Bezgrješne Djevice. Vrativši se kući Juan Diego nalazi svoga strica zdrava, kako mu je Djevica i obećala. Stric mu pripovijeda kako je kad je Juan otišao po svećenika osjećao da mu je došao smrtni čas. Međutim, iznenada je cijeli prostor bio obasjan blještavim svjetlom. Ugledao je prelijepu ženu kako mu pristupa i u tom trenutku je ozdravio. Njemu se predstavila kao “Prečista Djevica Marija od Guadalupe”.

Od poganstva do Krista
Za nepuna dva tjedna sagrađena je na brežuljku Tapeyacu prva kamena kapelica u čast Djevice Marije. Juan Diego živio je još 17 godina u maloj ćeliji pored kapelice. Kad mu se Gospa ukazala, imao je otprilike pedeset godina i bio je udovac. Živio je skromno kao veliki molitelj, pokornik i revni apostol Blažene Djevice. Tisućama Indiosa pripovijedao je o svomu životu, o ukazanjima, o nježnim riječima što mu ih je Marija uputila, o njezinoj ljubavi prema svima.

Vjerojatno njegovo osobno svjedočanstvo i nije bilo potrebno. Slika koju je Nebo utisnulo na njegovu pregaču - tilmu - govori sama za sebe. Azteci nisu poznavali kao mi slova ni abecedu, nego su čitali slike – piktograme. Vični čitanju slika i simbola, prepoznaju u prekrasnoj Gospođi koja nosi indijanske crte sam znak Neba. “Ona je naša. Ona je jedna od nas.” Sva u sjaju svojim likom zastire sunce. Njihovo je glavno božanstvo bog sunca Huitzilopochtl u njezinoj sjeni. Pod nogama joj je tamni polumjesec, aztečki simbol pernatoga zmijolikoga boga Quetzalcoatla, i on je izgubio svoj sjaj. Time dokazuje da je nadjačala najmoćnija aztečka božanstva. A plavozelena (tirkizna) boja njezina ogrtača - inače boja aztečkih kraljeva - smjera na njezino kraljevsko dostojanstvo i čast, a zvijezde na njezinu ogrtaču jasno zbore: Veća je od svih zvjezdanih božanstava koja su štovali.

Nakon ukazanja uslijedilo je nezapamćeno čudo. Poganski Azteci dolaze, promatraju sliku, postaju vjernici. Stotine ih se tisuća slijeva pred franjevačke samostane i žele biti primljeni u Katoličku Crkvu. Za desetak godina oko 9 milijuna Azteka prima Kristovu vjeru. Bio je to uvod u krštenje Novoga svijeta, obiju Amerika. Marija se očituje kao pomiriteljica između dviju civilizacija i kultura, pomiriteljica između Španjolaca i Azteka. Ona je u kolijevci meksičke nacije, u kolijevci novoga svijeta i novoga doba. Ime “Guadalupe” je izvorno marijansko svetište u Španjolskoj, a dolazi od arapskoga te znači “rijeke svjetla”, “tekuće svjetlo”. Marija se prozvala “Ona-koja-satire-glavu-Zmiji” (izvorno aztečki “te coatlaxopeuh” - što su Španjolci krivo razumjeli kao “guadalupe”). Pod ‘zmijom’ su Azteci predočavali strašnoga pernatoga boga-zmiju Quetzalcoatl komu su u staromu Meksiku prinošene ljudske žrtve, godišnje i do 30 tisuća. Azteci su bili ratnički narod te su gotovo sve ratne zarobljenike, poglavito mlađe, prinosili kao žrtvu bogovima, otvarajući im grudni koš kremenim kamenom i prinoseći još vrelo srce božanstvima sunca i mjeseca. Marija oslobađa od toga stravičnoga kulta, strašnoga idola smrti iza koga se krije sam Đavao.

Marija se ukazuje kao mestika, mješanica, Nije ni crvenokoža Indijanka, ni bjeloputa Španjolka. Povezuje narode, pomiruje zaraćene, genetski se ugrađuje u novu naciju. Prelazi u njihovu put, krv i tijelo. Marija je posvemašnja empatija, tj. ona koja se do kraja u-življava u narod (ne samo simipatija). Ona je znamen inkulturacije Evanđelja u Novi svijet, otvara ljudima srce za Krista. Marija je duboko razumijevanje, mističko suosjećanje, ona je pristup Božjemu i Kristovu srcu. Marija se u Meksiku ukazuje kao ona koja satire glavu Zmiji, što je već naznačeno u Knjizi Postanka. “Neprijateljstvo ja zamećem...” rekao je Bog Zmiji već u Edenu. I Žena-Marija satrt će glavu paklenoj Zmiji. Marija dolazi kao osloboditeljica, oslobađa kontinente i svijet od strahova i ropstva, nudi svakomu nježnost, ljubav, svoju pomoć. Očituje se kao milosrdna Majka u nemilosrdnomu svijetu, svijetu koji nije poznavao smilovanje ni praštanje. Kako onda tako i danas. Ona je i žena iz Knjige Otkrivenja koja zameće rat sa Zmajem.

“Neka te ništa ne straši. Ne daj se ničim rastužiti. Ništa ne smije zatamnjeti ni rastužiti tvoje lice ni tvoje srce. Ne boj se te bolesti ni bilo koje druge bolesti. Ne boj se nikakva jada ni boli. Nisam li ja ovdje, tvoja Majka? Nisi li ti u mojoj sjeni, pod mojom zaštitom? Nisam li ja zdenac tvoje radosti? Nisi li ti u naborima moga plašta, u momu naručju? Treba li ti što drugo osim toga?” – To su riječi Juan Diegu, to su riječi utjehe i nama! Treba li nam što drugo u ovom beznađu?
Na nama je da nas Marija dodirne kao što je dotaknula cijeli jedan narod prije petsto godina. Poglavito ovdje u Međugorju te preko Međugorja sve koji dođu, koji hodočaste. Danas je svetište Majke Božje Guadalupske najveće hodočasničko svetište na svijetu. Godišnje ga pohodi više od 20 milijuna hodočasnika!

Međugorje, 21. listopada 2004.

Fra Tomislav Pervan

Dopuštenje za objavu ovog teksta ekskluzivno i isključivo vrijedi za portal medjugorje-info.com

U svojoj kultnoj ''oporuci'' pokojni barba Ljubo Stipišić Delmata poručio nam je da se ''probudimo iz tuđeg sna i vratimo sebi dok još imamo kome“. Nitko nije bolje definirao naš problem od njega; Živimo tuđe snove!

Hrvate je netko definitivno nečim opio i uspavao tuđim snom. U tom snu Hrvati su se odrekli ne samo svog Boga, svog Božića, nego i sve one tradicije koju je on nosio sa sobom. Nekadašnji njegovi sibmoli: Sveta obitelj, mali Isus, Božićne kolende i drugi, potpuno su iščezli s naše dalekovidnice i ne vide se više ni iz daleka. Čak se i Njegovo ime izostavlja u čestitanju i ne spominje, već se kaže ''Sretni blagdani''

Zanimljiv smo mi narod. Vrlo zanimljiv. Odbaciti svoje tako lako i prihvatiti tuđe još lakše. Odbaciti svoju baštinu, svoju stvarnost, a prihvatiti tuđe bajke, tuđe snove.

Kada jednom zaboravimo na svoje običaje, kada nestane mirisa djetinjstva i sjećanja starih, kad izgubimo vjeru u Boga i osjećaj za baštinu, a potrošimo bajke i probudimo se iz tuđih snova, tko ćemo biti? Kome ćemo se vratiti? dalmacijanews.hr

Dolazak Gospodinov

U vrijeme došašća liturgija slavi oba Gospodinova dolaska: jedan u poniženju kada je Sin Božji uzeo tijelo iz Blažene Djevice i došao na svijet da spasi ljude, drugi što će se očitovati u slavi na koncu vremena kad dođe suditi žive i mrtve a pravednike uvesti u dom Očev kamo je već ušla sveta Marija.

Naziv dolazak Gospodinov upotrebljavan je u rječniku drevnih crkvenih otaca i starim kalendarima da označi svetkovinu Isusova rođenja. Svako svetkovanje kršćanskih otajstava trostruko je usmjereno: prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U ovom slučaju to je: iščekivanje Spasitelja u starozavjetnoj povijesti Izabranog naroda, utjelovljenje i rođenje Spasiteljevo od Djevice Marije, te slavodobitno očitovanje na konačnom Posljednjem sudu. Zato u svetkovanju Isusova rođenja i došašća kao vremena priprave za to slavlje ne smije prevagnuti pučko obilježje što se iscrpljuje u radosti koja prati rađanje djeteta Isusa u Betlehemu. Isusov dolazak među ljude je pripreman u Božjoj promisli od drame s praroditeljima u Edenskom vrtu, ali i najavljen kao vrhunac ljudske povijesti što će se konačno otkriti na koncu vremena.

Bogoslužje došašća obilježeno je tim trostrukim promatranjem Isusova dolaska što je prisutno kod kršćana i na Istoku i na Zapadu. Ipak, došašće kao zasebno vrijeme liturgijske godine posebnost je zapadnog kršćanstva. Prve tragove obilježavanja vremena priprave za Božić nalazimo kod Perpetua Tûrskog (+490.g) koji preporučuje da se od blagdana sv. Martina (11.XI.) do blagdana Isusova rođenja posti triput tjedno. Govori se, dakle, samo o pokorničkoj praksi a ne spominju liturgijski obrasci. Prve tragove adventske liturgije susrećemo u Raveni polovicom 5. st. a predmet joj je iščekivanje blagdana Kristova rođenja. Liturgiju došašća u Rimu prvi put susrećemo u sakramentaru pape Grgura Velikoga (+ 604. g.)u kome su misni obrasci za četiri nedjelje pred Božić i tri za mise preko tjedna. Sadržaj je tih misnih obrazaca prvenstveno priprava za blagdan Isusova rođenja, ali ima i aluzija na Kristovu eshatološku parusiju na koncu vremena. Ta dva Gospodinova dolaska obilježavaju i najnovije uređenje liturgije došašća.

U misnim obrascima došašća

Bogorodica Marija je živi uzorak kako iščekivati susret s Bogom u životu i u obredu. Ona je sama najbolji putokaz kako njezino štovanje ispravno uklopiti u liturgijsko vrijeme došašća koje je s pravom i marijansko vrijeme. Dok su blagdani s marijanskim naglascima tijekom godine razvrstani susljedno, u vremenu došašća značajni događaji iz povijesti spasenja promatraju se jedinstveno.

To osobito dolazi do izražaja u drugom dijelu došašća, u danima preko tjedna od 17. do 24. prosinca. Misni obrasci tih dana, osobito evanđeoske perikope, nose marijanska obilježja do te mjere da su to s pravom “marijanski dani došašća”. Ti su dani usmjereni prema otajstvu utjelovljenja i rođenja Sina Božjega što je najstariji izvor liturgijskog štovanja Bogorodice. Danas je to najočitije u misnim obrascima 20. prosinca i na 4. nedjelju došašća koji su svi prožeti aluzijama na otajstvo utjelovljenja Sina Božjega. U srednjem je vijeku ova misa nazivana Zlatna misa Blažene Marije a u jednom toskanskom kodeksu iz 10. st. nosi naslov Marijino pozdravljenje i dva je stoljeća starije od slavljenja otajstva naviještenja 25. ožujka. Svetopisamska misna čitanja osvjetljavaju otajstvo utjelovljenja počevši od Izaijina proroštva Ahazu o potomku Abrahamovu i Davidovu do ostvarenja po anđelovu naviještenju i Mariju pristanku. U svim tim tekstovima Bogorodica Marija je u prvom planu i vrhunac starozavjetnih iščekivanja.

A upravo je to sadržaj prvog misnog obrasca u vrijeme došašća u Zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji pod naslovom B. D. Marija izabrani izdanak Izraela. Prema predslovlju, ona je “po naravi kći Adamova”, po vjeri “sjeme Abrahamovo” jer je povjerovala anđelovu navještaju i u djevičanskom krilu začela Sina Božjega, “po rođenju je mladica iz korijena Jesejeva” iz koje je nikao cvijet Gospodin naš Isus Krist.

Drugi obrazac Misa o B. D. Mariji u došašću posvećen je već naglašenom otajstvu Marijina sudjelovanja u naviještenju Gospodnjem i “prikladno se upotrebljava kad god u došašću treba iz opravdana razloga slaviti spomen majke Gospodinove”.

Značajan događaj iz povijesti spasenja kad je Marija osjenjena Duhom Svetim i oplođena božanskom Riječju pohodila Elizabetu slavi se posebnim blagdanom 31. svibnja. Ali taj se događaj obredno obnavlja i u došašću 21. prosinca i na 4. nedjelju došašća. To je i sadržaj trećeg obrasca za mise o B. D. Mariji u došašću. Pohodeći svoju rodicu Elizabetu Marija ocrtava otajstvo spasenja kojim Bog “pohodi i otkupi narod svoj” (ulazna), ali se pokazuje i kao uzor Crkve koja “izgrađena božanskim otajstvima i ispunjena Duhom Svetim” (popričesna) pohađa i potiče sve narode da “Krista priznaju Spasiteljem svih naroda”.

Četvrta nedjelja došašća spravom se naziva Marijanska predbožićna nedjelja iako službeno ne nosi taj naslov. Marijansko se obilježje očituje u izboru devet svetopisamskih čitanja i sadržaju službenih molitava. Od predloženih čitanja u nizu A, B, C, pet ih je predviđeno za dane preko tjedna kroz došašće ali u drugim kontekstima: naviještenje Josipu (Mt 1,18-24) 18. XII., naviještenje Mariji i pohod Elizabeti 20. i 21. XII., Izaijino proroštvo o Emanuelu 20. XII. i Natanovo (2 Sam 7) 24. XII. Premda 4. nedjelja došašća nije isključivo marijanski obilježena, zbog približavanja blagdana rođenja Sina Božjega Marija dolazi u prvi plan kao vjernički znak potpuna predanja Bogu koji dolazi.

Za Božić 1995. u poruci spominje „novo vrijeme“, kada se treba odlučiti za Isusa: „Ovo vrijeme je vrijeme milosti“.

Oživotvoriti poruku u ovom milosnom vremenu znači uzeti ozbiljno svoju ljudsku narav, pripremiti je - postom, molitvom, ispovijedi - tako da se na tu stvarnost ljudske naravi može osloniti božansko, spasiteljsko, milosno djelovanje. Čovjeka naime u osnovi treba gledati u njegovoj stvorenosti i sličnosti s Bogom - sve opet rezultat milosti. Ne treba, s tog gledišta, posebno ni naglašavati da je takav čovjek po svojoj biti upućen na odnos prema Bogu. A budući da eshatološki savršena slika Boga jest Isus Krist, okrenutost ljudske naravi bitno je usmjerena upravo njemu. No to ne znači da je čovjek uvijek i otvoren njegovu spasenjskom djelovanju.

O Božiću 1992. Gospa će pozvati: „Stoga se otvorite Božjim planovima i njegovim naumima…“. Unutar milosti čovjek je u stanju dati slobodan odgovor na poziv apsolutno slobodne Božje ljubavi - u povijesti spasenja konkretno omogućene Kristovim posredništvom. Za Božić 1996. Gospa kaže: „Dječice, ja sam vaša majka i želim vam otkriti Boga ljubavi.“ Stoga i poziv na ozbiljnost prihvaćanja te suradnje, po milosti, u ovom vremenu postaje imperativ polazišta.Valja jasno naglasiti kako marijanska ukazanja, kao privatna ukazanja uopće, nemaju za cilj proširiti nauk vjere, već potaknuti praktični vjerski život. Ona su proročki poticaj koji iskri u srcu i u volji, impuls koji nas potiče da objavljenu baštinu oživotvorimo novom zauzetošću, novim zamahom, te da je živimo u osobitosti određenog vremena.

Vrijeme došašća, nazvano po latinskom adventus, dolazak, vrijeme je koje sadržajno i teološki ima dvojako značenje: priprava Božića i iščekivanje Gospodinova dolaska na svršetku vremena. Vrijeme je to milosti u kojem Crkva danas, u duhu novozavjetnog iskustva i molitve prvih kršćana, zaziva “Maranatha - dođi, Gospodine Isuse!” Tim vapajem liturgija Crkve, koja u dobrom dijelu ima eshatonski prizvuk, poziva na obraćenje. I današnja teologija, kao i toliko puta ranije, pokušava razriješiti napetost između egzegetskih činjenica i teološke važnosti tvrdnji koje se odnose na skori Isusov dolazak. Te tvrdnje ne bi trebalo tumačiti u kronološkom smislu, već u smislu trajne čovjekove raspoloživosti, izravne i nadvremenske Božje blizine čovjeku, tako da bi eshatološki događaji postali djelotvorni za svakog pojedinca u trenutku njegova „časa“ koji je, zbilja, objektivno blizu. Taj čas prelaska iz vremena u vječnost je već tu.

U egzistencijalnom tumačenju Gospine poruke, stvar koja je važna jest onaj „sada“ u kojem se donosi odluka za Boga. A taj „sada“ i ne može biti kasnije, jer već postaje refleksija. U poruci za Božić 1991. Kraljica Mira kaže: „Draga djeco, ne zaboravite da je ovo milost koju mnogo ljudi ne shvaća i ne prihvaća.“ I ništa čudno. Još je davno Romano Guardini tvrdio da je čovjekova sloboda prihvaćanja ili odbijanja toliko puta unijela pomutnju, tako da povijest nije samo uređena i smislena, već sadrži bespuća i besmisao.

Naša bespuća i besmisao nisu ništa drugo doli posljedica onoga što nam Gospa poručuje na Božić 1993.: „Vi pričate, pričate, a ne molite. Zato, dječice, odlučite se za molitvu.“ Poslušajmo Mariju, koja nam u svojim majčinskim porukama zbori bogatstvom nijansirane ljubavi. Kušajmo u pripravi za ovaj Božić spremiti srce, u dubokoj sabranosti molitve, te tako učiniti duboki poklon novorođenom Isusu: „… koji je Kralj mira“.

Eto, upravo to izbija u prvi plan Gospina poziva: „Zato Mu se poklonite u svojim srcima, izaberite Ga i imat ćete radost u Njemu. (…) Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.” (Božić 2006.) Hvala tebi, Majko draga, Kraljice Mira! Hvala ti, što se nisi umorila govoriti. Tamo kod prvih poruka, osamdesetih, mišljah da sam odrastao i mnoge jednostavne riječi - kao: draga djeco, nije prihvaćala moja napuhana zrelost. A sada, danomice, sve više mogu dovidjeti da biti dijete, i to tvoje dijete, sve zagonetke rješava. I oprosti! Za sva lutanja!

Glasnik mira

Tada je svjesno, ne bez utjecaja oca laži, stare zmije, Bogu okrenuo leđa i izrazio svoje tragično nepovjerenje i neposluh. Tada je čovjek istjeran iz Edena. Na sebi je bolno osjetio posljedice grijeha, a i isto tako su poremećeni njegovi odnosi prema svim drugim stvorenjima. Zemlja će mu rađati trnjem i korovom, a ne obiljem.

Posao će mu biti muka, a ne radost. I prema bližnjima čovjek jednako osjeća razorne posljedice prokletstva. Isus zato obilno i neprestano blagoslivlja, jer je i došao na ovaj svijet da čovjeka otkupi od grijeha i da ga izliječi i zaštiti od svih posljedica grijeha. Apostoli su nastavili blagoslivljati. Isus ih je slao s ovlastima da ljudima navijeste blizinu Kraljevstva nebeskoga, da ljude oslobađaju od zlih sila i napasti i da liječe bolesne.

Često su pritom, poput Isusa, polagali svoje ruke na glave bolesnika i na druge potrebnike Božje pomoći i zazivali su nad njih Božju zaštitu i blagoslov. Ljudi su uvijek vjerovali u snagu blagoslova, jer je iskustvo potvrdilo da blagoslov djeluje. Jednako su se tako bojali proklinjanja, jer su osjećali da i zlo čuje i da djeluje čovjeku na propast. Zato su vjernici rado tražili pomoć službenika Crkve da prime blagoslov u svojim potrebama i nevoljama. Blagoslivljanje je na svojevrsni način zapravo izražavanje naših dobrih želja oblikovanih u molitvu.

Tada osjećamo da to više nisu samo naše želje koje ne bi imale nikakva temelja i da sve to više ne ovisi samo o našim subjektivnim osjećajima, nego da ih podržava onaj koji sve može i koji nas neizrecivo ljubi. Mnogo toga istinski ili površno želimo svojim prijateljima. Koliko je samo dobrih želja napisano ili izrečeno tijekom cijele godine u različitim prigodana, kao što su to rođendani, godišnjice, različiti blagdani.

Čovjek jednostavno traga za najljepšim izrazima kako bi njima izrekao svoje iskrene želje. Bilo bi to mnogo uvjerljivije kad bi vjernici znali svoje želje molitveno izraziti. Tada bi to bile divne, blagoslovne molitve. Poznate su nam iz tradicije našeg vjerničkog naroda blagoslovne molitve majke za svoje dijete, roditelja za svoju djecu, ali i djece za svoje roditelje. Kad bi se barem još uvijek u našim obiteljima ponovno čula blagoslovna molitva! Nažalost, sve se češće čuju određena proklinjanja i zle riječi, sve je više ružnih psovki i kletvi, prostačenja i grubosti.

Šteta je da se tako olako odamo negativnim riječima i time uvjetujemo određene zle posljedice ili negativna raspoloženja u našim međuljudskim odnosima. Jer, i zlo djeluje, i zloća se lijepi za ljudsko srce. Kao što smo pozitivno osjetljivi za dobre želje, tako na nas loše djeluju zle želje, tj. proklinjanje. A znamo da i u prostorima duhovnog takve zle želje kao da su antipod molitvi i nije bezrazložno vjerovati da zlo djeluje, da zli čuje i da se može i objektivno mučno odraziti na ljudski život. Zato nas Božja riječ neprestano upozorava da budemo ljudi blagoslivljanja, molitve.

Čak i one koji bi eventualno nas proklinjali apostoli potiču da ih blagoslivljamo i da ćemo tako ne samo suzbiti djelovanje zla, nego pomoći da i druga osoba osjeti poticaj za dobro. Čovjek je pozvan biti iz dana u dan izvor blagoslova u svojoj sredini. Svakodnevno tolikima poželimo "dobar dan". Zar ne bi bilo moguće da taj svoj pozdrav u nama bude u isto vrijeme i blagoslovna molitva za osobe koje tako pozdravljamo. Npr. moglo bi se uz pozdrav "dobar dan" u srcu nastaviti kratkom molitvom: "Bože, blagoslovi danas ovu osobu i neka osjeti tvoju ljubav. Pomogni joj u svim dobrim i plemenitim nakanama. Daruj joj zdravlje duše i tijela. Očuvaj je od svakog zla i nemira"! Čvrsto vjerujem da bi tada naš "dobar dan" puno drukčije zvučao i da bi dosegao Božje i naše srce.

Zato nije veći katolik onaj koji vjeruje u lurdska ukazanja i poruke od onoga koji ne vjeruje. Nije ni veći Hrvat katolik onaj koji vjeruje u međugorska ukazanja od onoga koji to ne može vjerovati. Sadržaj naše vjere jasno je definiran Vjerovanjem, Božjim zapovjedima, Crkvenim sakramentima i oblikovan u definirani nauk Katoličke crkve.

Po toj vjeri, i po životu iz te vjere, može se govoriti o tzv. praktičnim vjernicima. Crkva nikad nije isključivala mogućnost da pojedinci imaju mistične doživljaje Božje blizine. Povijest Crkve puna je podataka o svetima i vidiocima. I danas se svećenici i drugi vjernici susreću s mnogima koji svjedoče da su nešto vidjeli ili u dubinama svojih čuli. Nema razloga da im se ne vjeruje, pogotovo ako se razborito isključi mogućnost duševne bolesti ili prijevare. Ono po čemu je ipak važno priznanje Međugorja praktične je, tzv. pastoralne naravi. U Međugorje dođe godišnje i više od 2 milijuna vjernika.

To je zahtjevna činjenica za crkvene aktivnosti toga svetišta. Tu treba tzv. crkvena otvorenost praktičnim potrebama svih vjernika , hodočasnika. Svakako da je već jako puno što iza toga stoje franjevci cijele provincije Hercegovine jer mogu više-manje osigurati pastoralne usluge vjernicima, a u tome im pomažu i svećenici iz okolice, iz Hrvatske i inozemstva.

Moglo bi se reći da se Međugorje potvrdilo u Crkvi po plodovima vjere i obraćenja, po svjedočanstvima mnogih koji su tu našlo svoj mir, snažnu vjeru, hrabrost za promjenu svega što je trebalo u životu izmijeniti u odnosu na Božje zapovijedi. To je najdublja potvrda Međugorja, kao što je to potvrda i drugih naših velikih svetišta od postanka sve do danas.

Grešnik je svaki čovjek. «Lažac je tko kaže da nema grijeha», napisao je apostol Ivan. No, valja razlikovati laku od teške grešnosti. Laka grešnost je posljedica lakših (bezazlenijih) grijeha i ona nije potpuni prekid prijateljstva s Bogom. Teška grešnost nastaje kada učinim teški (smrtni) grijeh koji me odvaja od Boga.

Laki i teški grijesi

U pravilnom razlikovanju ovog stanja nalazimo odgovor na postavljeno pitanje u naslovu. Lakši grijesi su sve one pogreške kojima nismo ozbiljnije prekršili Božje zapovijedi. To su prosti i nekulturni izrazi, trenutne ružne misli koje nastojim što prije odagnati od sebe, sitne svakodnevne svađice i nesuglasice u kojima nikoga nismo ozbiljnije uvrijedili, sitniji ispadi ljutnje koji nisu urodili ozbljnijom svađom ili sukobom itd.
Teški grijesi su ozbiljnija povreda Božjih zapovijedi koje sam svjesno učinio. Neki grijesi nikada ne mogu biti laki grijesi (npr. bogopsovka). Neki grijesi mogu biti laki i teški. Npr. ako namjerno nisam bio na nedjeljnoj misi a mogao sam onda je to teški prijestup 3. Božje zapovijedi. Ako sam bio bolestan ili na putu onda to nije grijeh. Ako nenamjerno nisam otišao, onda to može biti laki grijeh.

Osobno kajanje

Za sve takve (lakše) grijehe oproštenje od Boga mogu primiti IZVAN ISPOVIJEDI, u osobnom (privatnom) kajanju koje mora biti uvijek iskreno, ali ne mora biti kroz sakramentalnu ispovijed. Dakle, dovoljno je iskreno se pokajati prigodom dolaska na sv. misu, a najbolje je to učiniti na kraju svakoga dana, u večernjoj molitvi.
Ukoliko, dakle, imam SAMO lakše grijehe, nakon iskrenog osobnog kajanja MOGU IĆI NA SVETU PRIČEST. Bog ne oprašta samo u ispovijedi! Ispovijed je rezervirana prvenstveno za teže grijehe, a lakši se grijesi mogu spomenuti na kraju.

Misno kajanje

Sv. misa započinje kajanjem. To kajanje i postoji zato da bismo dobili oproštenje lakših grijeha i da bismo se, ako nemamo teškog grijeha, na toj sv. misi mogli pričestiti. Zašto se kajemo na početku mise ako ne vjerujemo da nam je Bog oprostio? Ako vjerujemo da nam je oprostio, zašto onda ne idemo na sv. pričest?

Takvo kajanje svećenik završava riječima: «Smilovao vam se svemogući Bog, otpustio vam grijehe vaše i priveo vas u život vječni». To je ODRJEŠENJE OD LAKIH GRIJEHA! U tom trenutku vjernik prima Božje oproštenje lakših grijeha i tada je SPREMAN ZA SV. PRIČEST. Ukoliko ima težih grijeha, tada ovo kajanje NIJE DOVOLJNO, nego je potrebno ispovjediti se.

Dakle, na sv. pričest smijem ići samo ako sam ČIST OD GRIJEHA, a tu čistoću Bog mi dariva:
- za lakše grijehe KROZ OSOBNO I MISNO KAJANJE,
- za teže grijehe KROZ ISPOVIJED.

Svaki grijeh je zapreka za sv. pričest, ali ZA OPROŠTENJE LAKŠIH GRIJEHA NE MORAM ČEKATI ISPOVIJED. Upravo jer to ne znaju, mnogi se vjernici pričešćuju samo i jedino nakon ispovijedi, a to je najčešće dvaput godišnje – za Božić i Uskrs. TO NIJE DOBRO NI ISPRAVNO!

Svaki puta kada nemam težih grijeha, potrebno je pokajati se I TREBAM IĆI NA SV. PRIČEST!

Želim li ja biti svet ili sveta? Kada to pitanje dođe u nas, a nakon toga i želja za svetošću, uistinu je na djelu milost Božja - neizmjerni dar Božje ljubavi po kojem počinješ shvaćati da sam nisi u stanju niti pomisliti na to, u ovom čudnom vremenu kada sve stvorenje teži ispraznim i prolaznim stvarima, a izruguje se pravim vrijednostima.

Ako skrenemo svoj pogled sa površnosti i počnemo promatrati ljude, gledajući njihove živote, itekako ćemo biti svjesni da bi nam svrha života trebala biti posvećenje.

Za mene su osobiti poticaji za tu odluku bili razgovori sa starijim osobama. I, kada vidim što je koja duša “baštinila”. Nekada sam uistinu ispunjena slušajući koliko duša drži do Božjih zapovijedi i uistinu je plod koji je donijela kroz život, sladak Božjem nepcu! Spoznajem da se ta duša popela, neka u veću svetost, neka u manju, po jednoj velikoj osobini, a to je ljubav i nesebično razdavanje drugima.

Upravo te osobine jesu svojstva našega Boga koji je to učinio za nas. Isusove raširene ruke na križu svjedoče upravo o tom predanju. Punina tog predanja je išla do te mjere da se razdao do istjecanja zadnjih kapi krvi i vode, sve za nas...više nam nije imao što dati, doli sebe samoga.

Suprotno tome, gledajući ljude koji sve sebično drže za sebe, shvaćam da ne naslijeduju glavnu osobinu našega Boga i dokle god ne nauče da je sebedarje ustvari dobitak ,a ne gubitak, ostaju u jednoj zatvorenosti koja im priječi da zakorače prema svetosti.

Neki neće ni pokušati krenuti na put posvećenja misleći kako je to zahtjevna 'misija' koja je privilegirana za neke osobite duše. Složila bih se s njima samo po pitanju dubine svetosti, jer neke duše su radi našega dobra odabrane od Boga da uđu u najveće dubine koje su nam ostavili napisanim kao putokaze, po kojima bi nam lakše bilo koračati kako bi stigli ka cilju.

Koliki koračaju kroz život poput mrtvaca uopće ne shvaćajući smisao svog postojanja. Svrha posvećenja je da se očistimo od ispraznosti koje smo udomili u svoje duše, ispraznostima koje nam je svijet nudio, a mi ih prihvaćali. Da se naše 'ja', naša propadljiva narav istali, nestane, kako bi to mjesto ispunio naš Bog, čiji hram bismo trebali biti. Sjetimo se Isusa s koliko revnosti je istjerivao 'trgovce'(zle sklonosti u nama) iz hrama Božjega. Tu samo Bog treba obitavati, nema mjesta za druge idole i lažne bogove.

Kad se jednom odlučimo na taj korak, postajemo svjesni da je to misija koja nas nadilazi. Bolno je itekako mijenjati se, odricati se samih sebe. Kad Isus kaže onome tko ga želi naslijedovati da uzme svoj križ svaki dan, da se odrekne samoga sebe i da ga slijedi, znaj da ne ideš sam, znaj da Bog korača uza te da bi te doveo k cilju.

Drugog puta do puta križa nema, jer da je bio koji drugi, bolji put, Isus bi nam ga pokazao. Duša koja krene za Bogom, na ispravan način, na koncu počne shvaćati ljepotu križa i sve ono što je drugima mrsko i od čega se uklanjaju, duša s radošću prihvaća, blagoslivljajući to sredstvo ispunjenja njezinog cilja.

Velika svetica, Terezija Avilska, crkvena naučiteljica, pokazuje nam da za postizanje svetosti nisu potrebne nedokučive stvari, doli ispunjavanje svojih dužnosti u ljubavi i bliskošću s Bogom. Bog je taj koji nam daje stvari na jednostavan način, a mi smo ti koji sve kompliciramo. Svetica ovako govori Bogu: 'Gospodine, ti si također iznad lonaca i tava...učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure.'

Dakle, brate i sestro budi svet tu gdje te je Bog postavio jer i najmanja stvar koju činiš, ako je učinjena s ljubavlju, s Bogom je činiš, jer je on ljubav koja te želi sjediniti sa sobom, u nebeskoj slavi za vječnost!

Dragica Mustapić/zsa.podvinje.org

Svetkovina Svih svetih u prvi plan stavlja i svima u svijest doziva najbolje sinove i kćeri svih naroda čitavoga roda ljudskoga te potiče ljude sadašnjih naraštaja da ne prestanu težiti da budu bolji, savršeniji, čovječniji, uspješniji - jednom riječju svetiji.

Crkva, stavljajući u prvi plan proslavljene i svete sinove i kćeri, potiče sve vjernike i sve ljude dobre volje da se u susretu sa svojima nad njihovim grobovima ili pred križevima koji nadomještaju grobove onih za koje se ne zna gdje su pokopani, spominju onoga lijepoga, dobroga, plemenitoga, uspješnoga i blagoslovljenoga u zemaljskom životu onih koji su otišli pred nama.

I molitvena povezanost s pokojnima, osim što je izričaj vjere suvremenih vjernika u uskrsnuće i život vječni, također je način potvrđivanja da želimo dobro našim najbližima i nakon što su prešli u vječnost, te se i na taj način potvrđujemo kao ljudi dobre volje.»Kao što Isus umre i uskrsnu, tako će i Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime. I kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni« - kaže ulazna pjesma mise spomena svih vjernih mrtvih koji u novije doba praktički obuhvaća i svetkovinu Svih svetih i Dušni dan.

Obilazeći grobove svojih najmilijih, kiteći ih cvijećem ili vijencima te paleći svijeće, vjernici ne iskazuju samo na vanjski način svoju pažnju i ljubav prema svojima nego time također znakovito ističu znakove života te na taj način potvrđuju svoju povezanost sa svojima koji za njih nisu samo prošlost nego su za njih i sada živi u nedokučivom vječnom svijetu.

Svetkovina Svih svetih u prvi plan stavlja i svima u svijest doziva najbolje sinove i kćeri svih naroda čitavoga roda ljudskoga te potiče ljude sadašnjih naraštaja da ne prestanu težiti da budu bolji, savršeniji, čovječniji, uspješniji - jednom riječju svetiji.

Crkva, stavljajući u prvi plan proslavljene i svete sinove i kćeri, potiče sve vjernike i sve ljude dobre volje da se u susretu sa svojima nad njihovim grobovima ili pred križevima koji nadomještaju grobove onih za koje se ne zna gdje su pokopani, spominju onoga lijepoga, dobroga, plemenitoga, uspješnoga i blagoslovljenoga u zemaljskom životu onih koji su otišli pred nama.

I molitvena povezanost s pokojnima, osim što je izričaj vjere suvremenih vjernika u uskrsnuće i život vječni, također je način potvrđivanja da želimo dobro našim najbližima i nakon što su prešli u vječnost, te se i na taj način potvrđujemo kao ljudi dobre volje.

Mi Hrvati smo jako ponosni na svoju nacionalnost i na svoje katoličanstvo pa mnogi znaju isticati: 'Ja sam Hrvat i katolik', ali bez obzira što smo mi Hrvati i katolici možemo slobodno reći da su Hrvati i veliki bogopsovači i da se u našoj Hrvatskoj jako psuje. Bogopsovači nisu niti svjesni da bogopsovka navlači prokletstvo na bogopsovača i tamo gdje je bogopsovka, Božjeg blagoslova nema.

Neki dan sam išao ZET-ovim autobusom s Kvaternikovog trga kući i na zadnjem sjedištu sam ugledao nekoliko mladića i djevojaka koji su se takmičili tko će opsovati Isusa na najgori mogući način. Okrenuo sam se prema njima i u sebi sam izgovorio: "Blagoslovljen bio Isus, pravi Bog i pravi čovjek!" Suzdržao sam se i nisam ih upozorio, ali i da jesam siguran sam da bi bili još gori i da bi namjerno psovali Boga još više. Uglavnom, kada čujem bogopsovku iz nečijih usta u sebi izgovorim: "Blagoslovljen bio Isus, pravi Bog i pravi čovjek!", ali ako osobu dobro poznajem i ako čujem da psuje Boga upozorim istu da ne psuje jer, osim što je to smrtni grijeh to je i jako nekulturno pa mi nije jasno zašto ljudi, muškarci pretežno, psuju Boga, a posebno mi je ružno čuti kada djevojka ili žena psuje Boga.

Uglavnom kada bi opomenuo bogopsovača on bi mi rekao kako on to ne psuje radi toga što ima nešto protiv Boga nego čisto iz navike. Mislim da ako netko nesvjesno psuje Boga da bi trebao svjesno donijeti odluku da Ga ne psuje više jer to nije zdravo, ne samo za jezik nego i za dušu, srce i za kompletan život. Mnogi od nas mogu primjetiti da su bogopsovači jako depresivni ljudi, upadaju u letargiju, nemaju sreće u ljubavi ili poslu i jako su nemirne, a i agresivne su osobe. Nikada neću zaboraviti kada sam ispred crkvenih vrata, poslije svete Mise čuo jednog mladića da je opsovao Isusa, a čudno mi je jer je cijelu svetu Misu stajao mirno poput svijeće, molio se i pričestio.

Osim što je ružno bilo čuti bogopsovku to je bilo i jako licemjerno, da čovjek koji sebe predstavlja velikm katolikom točno ispred crkvenih vrata nakon Svete Mise opsuje Isusa. Također sam imao priliku čuti bogopsovku i dok sam pješice išao na hodočašće u Mariju Bistricu uoči Velike Gospe, prije par godina. Grupa mladih se očito uputila iz Zagreba pješice radi zabave, a ne radi hodočašća pa su u koloni hodočasnika pijani i nadrogirani psovali Boga i Isusa što je bilo neopisivo ružno i uznemiravajuće za hodočasnike koji su krenuli radi zavjeta Majci Božjoj Bistričkoj. Ne znam točno koliko se u Hrvatskoj u jednoj minuti opsuje Dragi Bog, ali znam jedno - da je masovna bogopsovka prisutna u Lijepoj Našoj, a svaki vjernik bi trebao znati da su plodovi masovne bogopsovke nezadovoljstvo, neraspoloženje, kriza i neuspjeh. Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je rekao: "Stidite se, psovači! Vaše su psovke najviše doprinjele da su ovolike strahote ( tj .rat i poraće) snašle ovu divnu zemlju i da im se još uvijek ne vidi kraja!" Svi smo svjedoci što naša domovina proživljava ovih zadnjih godina. Zato nemojte misliti da je bogopsovka bezazlena jer bogopsovka je otrov koji se širi i razara dušu, srce i hrvatski narod. Zato molite posebno za bogopsovače da umjesto bogopsovke počnu izgovarati Božje blagoslove! Neka je blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek! MIR I DOBRO!

putevimilosti.com

Samo 700 Hrvata je branilo Sinj, a fra Pavao Vučković sa samo šest fratara i nešto naroda je molio ispred Gospine slike danonoćno tražeći u molitvi pomoć i zaštitu. I tako je oko 60.000 turaka u tijeku najžešće bitke počelo panično bježati.

Branitelji Sinja su u početku pomislili da je to taktička varka turskih vojnika, ali su kasnije shvatili da su zapravo stvarno počeli bježati. Kasnije se u krugovima turske vojske pričalo da su u Sinju Turci vidjeli ženu svu u sjaju kako se šeta po gradu pa ih je uz bolest srdobolju uhvatio i panični strah te su počeli bježati.

Također u povijesti imamo još jednu veliku pobjedničku bitku koja je povezana s molitvom krunice. To je bitka kod Lepanta koja se dogodila 07. listopada 1571. godine. Snage Osmanskog carstva su se sukobile s flotom tzv. Svete lige.

Flota Svete lige je imala 150 galija Mletačke republike, 12 galija Papinske države te genovsko brodovlje i snage malteških vitezova. U bitci je sudjelovalo i šest hrvatskih galija (Cres, Krk, Rab, Šibenik, Trogir i Hvar). Inače kršćansku koaliciju je potaknuo papa Pio V. Kršćanska koalicija je pobjedila, a i ova bitka je bila velika pobjeda kršćanske vojske nad Osmanlijskim carstvom. Za vrjeme bitke cijeli katolički svijet je molio krunicu s nakanom da Blažena Djevica Marija izmoli od svoga sina Isusa pomoć, zaštitu i pobjedu.

Ovu pobjedu kršćani su pripisali Blaženoj Djevici Mariji, a Papa Pio V. je odredio da se na spomen na tu bitku svake godine 07. listopada slavi spomen Blažene Djevice Marije od Krunice.  Od početka Domovinskog rata molila se krunica. Molila se na trgovima, skloništima, ulicama, crkvama...svi su bili sjedinjeni u molitvi i svi su bili kao jedno srce i jedna duša, a oko nas je odjekivalo : "Zdravo Marijo"...molilo se za mir, slobodu i pobjedu naših branitelja. Skoro svaki branitelj je imao krunicu oko vrata i onaj tko je bio vjernik i tko nije i dok su vojnici bili na ratištu u pozadini i u skloništima se molila krunica. Prva čuda su se pokazala odmah u početku rata. Vukovar je bio u okruženju, razarala ga je i napadala četvrta europska vojna sila, kolone tenkova i oklopnih transportera bile su kilometrima dugačke, a sve su išle prema Vukovaru kojega je s kalašnjikovima, koktelima i sa slabim naoružanjem branilo samo 1800 branitelja, ali neprijatelj nije mogao tek tako osvojiti niti Vukovar niti Hrvatsku.

U tom periodu Hrvatska je bila slabo naoružana i nije imala baš nekakvo jako topništvo, ali to topništvo je zamjenila molitva krunice preko koje su Gospa i Gospodin Isus čuvao naše branitelje na svim frontovima širom Hrvatske. Mogli bi slobodno reći da čak Hrvatska vojska nije imala ni razvijenu radio ili žičnu vezu na frontovima, ali da je krunica bila najbolja veza koja je umjesto sa zapovjedništvom povezivala branitelje s Blaženom Djevicom Marijom koja je pomagala braniteljima. Mi Hrvati slobodno možemo reći da smo Marijanski narod i snagom krunice su se naši branitelji oduprli zlu i agresiji i konačno su uz pomoć Boga i Blažene Djevice Marije došli do pobjede i do slobode.  Povijest Crkve poznaje velike vojskovođe koji se nisu sramili svete krunice, kao što je Radetsky.

Ne bi trebali izostaviti ni naše hrvatske generale koji su molitelji krunice kao što su nap. general Ante Gotovina i Mladen Markač koji je svoje uzničke dane u Hagu provodio u molitvi. Danas su srca i duše mnogih branitelja, invalida i mnogih obitelji puni gorčine jer su zaboravljeni, a u naše društvo se pomalo uvlače lažne vrednote, sadržaji koji se ne podudaraju s našim kršćanskim načelima. Narod je ostao razočaran, izgubljen i zbunjen, a mnogi su nasjeli na razna podmetanja i laži. Među ljudima vlada veliko neraspoloženje i očaj.

Mnogi su klonuli duhom, ne mogu više moliti jer su izgubili snagu. Danas nam je molitva krunice potrebnija više nego ikada prije jer samo s molitvom krunice možemo svome narodu ponovno donijeti pobjedu jer s krunicom se uvijek pobjeđivalo svako zlo u ratu te se s krunicom može pobjediti i svako zlo u miru. Mnogi branitelji i domoljubi su razočarani u ovakvu Hrvatsku jer se mnogi nisu borili za Hrvatsku u kojoj vlada umjesto sposobnosti podobnost, u kojoj vlada mito, korupcija, svaki oblik i vrsta kriminala. Mnogi na žalost proklinju političare na vlasti i samu domovinu im Hrvatsku. Osjećaju se izdano... Mnogi od nas su zaboravili da je narod bio najsložniji i najjedinstveniji kada se molila krunica na trgovima, skloništima, privatnim domovima, crkvama za vrijeme Domovinskog rata.

Ako želimo ponovno pobjediti mito, korupciju, razne vrste kriminala i razne nepravde onda se udružimo u molitvi za pravednu i poštenu domovinu jer nas iz ovakvoga stanja jedino Bog može izvući. Mnogi Hrvati su zaboravili krunicu pa su se odali bogopsovci i raznim vrstama zla te iz očaja proklinju političare i državu.

Nemojte psovati Boga i nemojte proklinjati jer prokletstvo se vraća onome tko izgovara prokletstvo stoga ništa ne postiže onaj tko psuje i tko proklinje.Umjesto psovke i proklinjanja uzmite krunicu i molite za obraćenje političara i za svoju domovinu Hrvatsku. Neka vas prati Božji blagoslov! MIR I DOBRO! Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!

Na sv. Misi dobri Bog prisutan je na oltaru kao u nebu!... Kad bi čovjek dobro poznavao ovu tajnu, umro bi od ljubavi, ali... Bog nas štedi zbog naše slabosti. On se prikazuje svaki dan na oltarima kao što se nekoć prikazao na Kalvariji. Sv. Toma kaže da je jednog dana za vrijeme Sv. Mise vidio Isusa, ruku punih darova koje je htio podijeliti. Stoga bi mi, da pobožno prisusutvujemo Sv. Misi, primili mnogo više milosti nego što ih primamo za spas svoje duše a, na kraju krajeva, i za vremenita dobra. Sveti Ivan Zlatousti kaže nam opet da nema dragocjenijeg vremena za razgovor s Bogom o našem spasenju nego li je to vrijeme Sv. Mise, kad se Isus sam prikazuje svom nebeskom Ocu da nam izmoli toliko blagoslova i milosti. Jesmo li žalosni? - kaže ovaj veliki svetac - u Misi ćemo naći svaku utjehu.

- Jesmo li u napasti? - Otiđimo na Sv. Misu, i naći ćemo načina kako da pobijedimo đavla. Kad bismo mi imali više vjere, Sv. Misa bila bi lijek svim našim zlima, jer Isus je liječnik i duše i tijela. Ne bojte se što će vam se rugati ako budete u tjednu išli na Sv. Misu i što će govoriti: To je za one koji nemaju drugoga posla...Kad vam dođe misao da idete na Misu u radne dane, to je poticaj milosti što vam ga Bog daje. Slijedite taj poticaj! Jer sveta Misa je najozbiljniji događaj našega života. U Međugorju već trideset dvije godine ne stavlja Gospa u centar sebe ili vidioce, već oltar i Euharistiju.Kraljica mira uvijek stavlja Misu u srce svake nedjelje,blagdana i po mogućnosti radnim danima,jer zna kolika je značajna i potrebna.

Bez euharistije, svete mise, "Gospodnje večere", mi ne možemo živjeti. Zapadni svijet je izbacio klecala iz svojih crkava i svetišta i time obezvrijedio klanjanje Presvetom Sakramentu. Mnoge su crkve ostale bez tabernakula i jednostavno postale dvorane u kojima se događaju raznovrsni programi, a mnoge obitelji svoje nedjelje zamijenili izletima, sportom , rekreacijama i tzv relaksacijama. Suze u očima Kraljice Mira kad nam govori o živom Isusu darovanom u euharistiju dobro znaju da je Euharistija naš život a ono zbog čega su duhovnu hranu sa nebeskog stola mnogi zamijenili za propadljivu hranu serviranu na stolu svijeta itekako zadaju bol i suze našoj Majci.Okrenuti se i odvojiti se od oltara znači otpasti od Crkve, od Boga.Stoga odazovimo se i prionimo svim srcem pozivu naše Majke: Draga djeco, stavite Misu na prvo mjesto u vašoj nedjelji i živite Misu. "Sveta Misa, dječice, neka vam ne bude običaj, nego život."

Ti znaš što znači biti žena svijeta čiji osmijeh krase pomno našminkane usne i koja gleda kroza ljude vješto prebojanim očima dok nitko ne primjećuje bolni izraz na tim usnama niti pogled i suzu u očima. Znaš kako otkriti svoje tijelo, zbaciti nevinost s njega, izložiti ga pogledima i podati hijenama i na kraju svega samo bi ja znala da si na svakom kraju te predstave uvijek plakala i ostajala sve praznija iznutra. Znaš kako biti lijepa ali duboko nesretna, imati sve a zapravo nemati ništa dok svijet oko tebe uzima najbolje od tebe a ne vraća ništa zauzvrat. Dok nisi to do dubine svoje velike duše osjetila, nisam ti znala pomoći, kada si pala do samog dna i potražila moju ruku kao ruku spasa rekla sam ti "BUDI MARIJINA I BIT ČEŠ NAŠA". Samo jedan Marijin poziv bio je dovoljan da odjekne snažno kroz tvoje životne vihore i da te povede...odvede. Bilo je lako upiti Njenu ljepotu i svoj pogled natopiti srećom istinske radosti, svoje usne uljepšati blaženim osmjehom mira koja tiho izgovaraju molitvu Krunice. Da,bilo ti je lako...sve te parade ulicama pod svijetlima reflektora zamijeniti plamićcima svijeća u tišini hrama i sva javna i bučna mjesta na kojima si blistala lažnim sjajem i moralom zamijeniti za skriveno, neuočljivo,jednostavno ali priodno boravište svje duše. Ljubav tvoje Svete Majke nježno te je prikovala za Križ Svoga Sina a slatka bol koja je gorjela u tebi dala ti je spoznati da je Ona Majka dvaju različiti sinova, Njega i tebe.

Zaogrnula te svojim plaštem ljubavi i mira i obukla u lijepo odjevenog prosjaka u posuđenom odijelu. Postala si žena male akcije a velike molitve, žena koja živi u svijetu a nije od svijeta, žena koja korača ulicama grešnoga grada s radošću prvih apostola...

Neki ti se sada smiju,drugi izruguju,poneki sažaljevaju a Božji...oni te uvijek lako prepoznaju, s Krunicom u ruci ponosno i bez straha koračaš onim istim ulicama lažnoga morala noseći svjetlo svoga Spasitelja.

Draga sestro po Kristu i Mariji, do sada si mnoge ispunila nadom da svijet u kakvom god da smjeru ide uvijek po milosti Božjoj ide u pravom smjeru,dajući primjer žene spašene po Krunici i po njoj postajući žena vjere. Tvoja radost i humor zarazila je mnoge ludošću zvanoj "ISUS" i priznanjem da je žena ako je za ruku ne vodi Majka Marija žena bez prave ljepote, ona koja nosi na sebi proizvode svijeta i propada s njima uz kratki rok trajanja.
Da,žena koja moli Krunicu je žena s oružjem, žena koja prolazi svijetom putem gdje Krist i danas prolazi,ona koja pobjeđuje svoje isprazne želje i odbija ponude svijeta a zauzvrat dobiva ono vječno i trajno, pravu ljubav...pravi mir...i pravu radost. Takva žena je u pravom smislu riječi potpuna. A to si ti i svatko tko je Marijin.

Kako da mladi kršćanin dođe bliže Bogu? Kako će on spoznati snagu i veličinu euharistije, snagu ljubavi i ljepotu njegovog Boga koji ga je stvorio ako sreću traži na krivi način? Dragi moji, Bog nas poznaje bolje od nas samih. Bog poznaje naše srce i sve naše čežnje koje su duboke skrivene u nama. On nam je sve to spreman dati i pokloniti samo ako mu se otvorimo, ako otvorimo svoje srce. Bog okreće sve na dobro onima koji ga ljube, ali kako bi se to dogodilo moramo ustrajno, hrabro i odlučno reći ne grijehu, ne alkoholu, ne mržnji i nepraštanju, ne psovci i bogohuljenju, ne preljubu i bludu, ne svemu onome što nas dijeli od Boga. Tada ćemo tek vidjet kako će nas Bog početi mijenjati. Bog nas ljubi istinski i očinski zato jer smo mi njegova djeca i svi zajedno tvorimo jednu Svetu Crkvu. Isus nam ju je dao na korištenje da je možemo koristiti kako bi ga proslavili. Međutim, još uvijek mnogi mladi ljudi to ne znaju, ne poznaju tu ljubav, prekrasnu ljubav i spasenje koje nam je podario sam Otac. Upravo kako nam je rekla naša Majka u Međugorju: “Kad bi znali koliko vas ljubim plakali bi bez prestanka“, međutim mi radimo suprotno. Žalostimo cijelo nebo svojim ponašanjem, obečašćujemo svoje tijelo i koristimo ga na način koji nije Bogu mio, koji on nije naumio za nas. Živimo u grijehu neznanja i duhovne lijenosti, a Crkva je uvijek tu, stoji da se obratimo da nam pokaže Isusa. Svijet preko filmske, glazbene, modne industrije nam nameće toliko iskrivljenih stajališta o životu i pogledima. Nemoj se bojati uvesti Isusa i njegove zapovijedi u svoj život! Isus nam daje svoja pravila za život koja su u usporedbi s onim što nam svijet nudi ograničavajuća, ali zapravo je suprotno. Isus nam nudi slobodu u sebi i moramo je prepoznati.

Život s Isusom je uistinu radost, a svijet kao i kroz sva prošla vremena povodi se za udovoljavanjem svojih nagonskih potreba na jedan poganski i iskrivljen način. Dosta se mladih ljudi kaje za svoje postupke koji su napravljeni tijekom izlazaka ili jednostavno se nakon njih osjeća prazno, ne pronalaze ono što im je potrebno iako više ni sami ne znaju što traže. Neki možda uopće ne osjeća krivicu, budući da naš osjećaj krivice nakon učestalog činjenja grijeha nestaje, tako da malo pomalo duhovno otupljujemo. To je život u teškom grijehu i onda se čudimo zašto nam je Bog tako daleko? Bože, gdje si? Zašto si me ostavio? Zašto sam nesretan? Svim tim krivim djelima koje smo napravili podižemo zid između Njega i sebe i na taj način onemogućujemo osjetiti poslije tog petka, subote i svih izlazaka radost molitve i svete mise. Sveta misa treba biti osobita radost zato jer je to jedan živi susret osobe s Isusom te mi doslovno primamo Njegovo tijelo i krv, utjelovljenu riječ po Duhu Svetom. Na taj prelijepi presveti način koji nam je dao sam Bog omogućuje nam da možemo biti ne samo na duhovnoj razini s Bogom nego i fizički. Mi postajemo jedno s Njim, postajemo utjelovljeni zajedno u Isusu i s Isusom. Naša tijela postaju istinski hramovi Duha Svetoga u kojima živi sam Isus; kao što je pisano „vi živite u meni i ja u vama i bit ću s vama u sve dane do svršetka svijeta“. On nam daje sve ono što nam je potrebno za život i suživot s Njim i puno više od toga, zato jer čovjek ne živi samo od materijalnog, od hrane na stolu. Čovjek koji nema Isusa u svom životu, koji odbija Njegovu ljubav je najsiromašniji čovjek na cijelom svijetu. Uzalud svi auti, kuće i novac, ako si izgubio samoga sebe, ako si izgubio svoj život. „Jer tko god izgubi svoj život poradi mene dobit će ga, a tko pokušava živjeti svoj život bez mene izgubit će ga“. I zaista se moramo odreći sami sebe, svoje oholosti i zlih djela, svega onoga što nas spriječava da budemo u Njegovoj ljubavi. Moramo umrijeti sami sebi da bi dobili Isusa u svoj život i tada će nam On otvoriti oči i vidjet ćemo da smo dosad sve gledali krivim očima. Sve je prolazno, svijet uistinu mijenja svoje naličje i obličje, ali samo Njegova riječ uvijek ostaje ista i nepromijenjena. Jedino nam On daje trajni oslonac i sigurnost, jedino nam On može biti utočište i spas. On uistinu jest kralj, vladar cijelog svijeta i svemira, a došao je tu na zemlju radi nas griješnika u liku poniznog sluge kako bi nam pokazao ljubav i milosrđe da možemo jedni drugima služiti baš na način na koji je On služio nama.

Moramo se boriti protiv zla. Sotona neće napadati grešnika koji ne moli, jer ga on već drži u svojim šakama i koristi uvjerivši ga da on ne postoji, da mu molitva ne koristi i da Božja ljubav ne vrijedi. Dovoljan je jedan grijeh da budemo dalje od Boga te svaki puta kad griješimo ranjavamo Isusovo srce. „Dođite na gozbu jaganjčevu jer je on položio svoj život za nas.“ Ovdje nalazimo grijeh, crkvu, Boga kao ljubav. Dan nam je taj prekrasan sakrament ispovijedi u kojem nam sam Bog oprašta sve grijehe ma koliko oni bili teški. Bog je postavio Petra za prvog svetog papu i poglavara Svete Katoličke Crkve i dana mu je vlast da sveže sve ljudske grijehe, odnosno Bog je rekao: „sve ono što je svezano na zemlji, svezano je i na nebu“. Ta vlast je po pomazanju Duha Svetoga prilikom ređenja dana svim svećenicima da u ime Isusovo vežu sve zle grijehe koji nas udaljavaju od istinske i prave ljubavi, daje nam novi početak u sakramentu pokajanja i ispovijedi. Svi smo mi Božja djeca savršeni upravo kakvi jesmo zato jer nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku i želi nam dati jedan novi život pun ljubavi. Želi nam dati život u kojem ne moramo nositi sami svoje svakodnevne križeve i probleme jer ih On nosi zajedno s nama. „Danomice uzimajte svoj križ i slijedite me“. Otvara nam put u nebo i pokazuje svoje presveto srce, neizmjerno milosrđe i rijeku ljubavi za sve one koji odluče živjeti ga.

Josip K.

I u buduće vrijeme Gospa je dozivala župi na pamet njeno poslanje, da razdijeli milosti sa svoga izvora i nosi je kao živu vodu u svijet svakom žednom hodočasniku koji traži put ka vječnosti dok je istom tako često govorila o kušnjama kroz koje župa mora proći u svom rastu u vjeri. U kušnjama se brusi taj dijamant, brusi se snagom molitve i posta, a ostaje sjajan i vrijedan divljenja onome tko je shvatio potrebu i smisao kušnji.

Zato nam je potreban Duh Sveti, molitva Njemu za rasvijetljene i prosvijetljenje, kako za sebe tako i za one koji još nisu upoznali ljubav Božje (taj naziv Gospa koristi za one koji ne vjeruju), da bi ova župa koju je Bog izabrao proširila svoje granice i napravila pravi potop milosti Božje i zadojila ga hranom Majčine ljubavi.

Prijeko nam je potrebna otvorenost Duhu Svetome, da se kušnje i Sotonin protuplan napada protiv takve milosti ne ostvari. Gospina požurnica i dramatičnost poziva na molitvu, daje naslutiti da je Božji i Gospin plan koji se ostvaruje preko ove župe neslutivih razmjera za spasenje čovječanstva. A znadu upravo oni koji više mole i poste, jače osjećaju kušnje i napastovanje.

Zato i ne čudi kada nam se Gospa obratila ovim riječima: "Draga djeco! Sotona je toliko jak i svim silama želi da omete moje planove koje sam sa vama započela. Vi molite, samo molite i NEMOJTE NI JEDNOG TRENUTKA STATI".

U jednoj od poruka daje nam jasno do znanja da je plan sotonin propao, jer njegov plan pokraj lavine Božjeg milosrđa jedino može "opstati" duboko zakopan. Gospa moli sa nama, Ona je ovu župu izabrala i želi voditi, u ljubavi je čuva i traži od nas da budemo Njezini, jer mi smo narod izabran od Boga,>>zlato<< kušano i taljeno u vatri vjere i postojanosti, u vatri nade i nepokorivosti, narod rođen od Nebeske Majke. Stoga i prolazimo dolinom smrti nošeni snagom Duha Svetoga koji razdvaja naša mora života od mora smrti te pruža siguran prolaz kroz nju. Osluškujemo vjetar Gospinoga glasa nošeni vjerom nade i poletom Duha istine uplovljavamo u sigurne luke naših oluja, prkoseći nemirima svakodnevice. Mi imamo poslanje jer nam je Gospa više puta isticala kako ne može pomoći svijetu niti ostvariti svoje planove bez naših molitava. To su one poruke gdje čujemo "MOLITE, MOLITE, MOLITE", jer Ona zna da je molitva sredstvo naše obrane i zaštite, sigurno putovanje kroz život. Sve nakane ove molitve nisu ograničene na potrebe župe već svojom molitvom i poslanjem stoji nesebično u službi obraćenja svijeta, bez obećanja nikakvih vremenitih i materijalnih bogatstva, već "samo" onaj mir i radost koji nemože nijedno zlo savladati. Jedini cilj današnjih pravih proroka koji govore i rade u Ime Božje je vratiti narod k Bogu jer čovjek je stvoren za Boga a Bog je tu radi čovjeka, tek kad su zajedno "dobro se osjećaju". I ako se budemo susretali s drugim ljudima, kao tržitelji mira i jedinstva, nećemo imati vremena za sukobe, za mržnju i ratove.

Biti ćemo slobodni i u slobodi ćemo voljeti. Nemojmo biti poput kršćana koji kao da su prikovani uz ovaj svijet i ne pokreću se, svađaju se i uništavaju zbog malih i bezazlenih stvari dok im one životno bitne i prijeko potrebne za spas duše prolaze mimo njihove malodušnosti. Jedan istinski hodočasnik si to ne smije priuštiti, on svoju životnu trku trči vjerom, a pobjediti je može samo milošću, činiti može čuda samo prema stupnju svog predanja i mjeri svoje vjere, imati uvijek slobodne ruke da od Boga može primiti sve, a preko Gospinih dalje slati u svijet. Ona dobro poznaje narav i slabosti župljana i hodočasnika s kojima želi surađivati na spasenju svijeta i dobro zna da je za to potrebna nadnaravna snaga.

U poruci nam kaže da nas je izabrala takve kakvi jesmo i da nas sve ljubi, i onda kada smo daleko od Boga. I za kraj, neka nam srcima odjekuje Njena poruka u kojoj je sadržana sva naša nada i istina koja će potkrijepiti činjenicu da smo izabrani narod Božji.

"Draga djeco, izdržite dane kušnje... Ja sam s vama i pratim vas svojim blagoslovom i molitvama". A ovo jesu ti dani.

Međutim, ponekad opraštati nije lako, čak se i čini nemoguće. Zašto je čovjeku teško opraštati? Teško nam je opraštati jer smo ranjeni nepravdom, a ranjenost se u čovjeku buni protiv onoga koji mu je nanio tu bol. Želimo da i oni osjete dio boli koji mi nosimo jer pretpostavljamo da će nam tada biti lakše. Drugi razlog zbog kojeg nam je teško opraštati je da nam opraštanje izgleda kao slabost, kao popuštanje jačem, čini nam se da, ako oprostimo, na neki način popuštamo pred zlom i nepravdom koja nam je nanesena.

U stvarnosti to nije tako. Razvojni psiholog dr. R. Enright sa Sveučilišta Wisconsin- Madison nudi nam korake koji mogu pomoći u opraštanju, navesti ćemo neke od njih:

1. Osvijestite svoje osjećaje. Priznajte si što osjećate umjesto da potiskujete svoje osjećaje. Priznajte si da su vam povrijeđeni osjećaji, nanesena nepravda i da ste ljuti. Pokušajte artikulirati što vam u činu kojim vam je nanesena bol nije prihvatljivo. Zatim podijelite ove spoznaje s prijateljem ili osobom od povjerenja.

2. Opraštanje je čin kojim prvenstveno sebi pomažete jer se oslobađate mržnje i negativnih osjećaja koji mogu narušiti vaše zdravlje. Istraživanja su pokazala da su negativni osjećaji povezani s povišenim krvnim tlakom, krvožilnim bolestima, glavoboljom, slabljenjem neuroloških funkcija, pa čak i s bolovima u križima. Donesite odluku da ćete učiniti što je potrebno kako biste se osjećali bolje.

3. Opraštanje ne mora podrazumijevati pomirenje s osobom koja vas je povrijedila, niti odobravanje onoga što je učinila, niti zaboravljanje čina koji nas je povrijedio. Vaš cilj je postići duševni mir. Ako oproštenje shvatimo kao dar osobi koja nas je povrijedila, onda i mi činom opraštanja primamo dar olakšanja i duševnog mira.

4. Odustanite od nerealnih očekivanja od drugih ljudi i od samog života. Ponekad si sami nanosimo nepotrebnu bol prevelikim i nerealnim očekivanjima od nas samih ili ljudi koje volimo.

5. Povrijeđena osoba smije i treba tražiti pravdu i zadovoljštinu za nanesenu nepravdu. Drugim riječima, u redu je osobi koja vam je razbila auto uz oproštenje uručiti i račun mehaničara.

6. Odlučite se za dobro u životu i naučite tražiti ljubav, ljepotu i dobrotu oko vas. Što ste duže zaokupljeni negativnim i bolnim osjećajima koji su vam naneseni, to im više dajete na važnosti, a osobi koja vas je povrijedila na određen način dajete moć nad sobom.

7. Opraštanje je proces, a ne jednokratan čin. Oprostiti nije kao pritiskanje prekidača da biste upalili svjetlo u sobi. Za većinu nas, opraštati je više kao put nošenja i prihvaćanja svojega križa. To zahtjeva blagost i strpljenje sa samim sobom i s činjenicom da se ne može dogoditi „preko noći“.

Da bi zaštitili građane od mogućih prijevara, američki Kongres je 1998. pri Nacionalnom institutu za zdravlje osnovao i posebnu organizaciju koja se bavi proučavanjem alternativnih medicinskih tehnika: National Center for Complimentary and Alternative Medicine (NCCAM). Pišući o tehnikama liječenja koje se temelje na "energiji", NCCAM je zaključio da većina njih nije znanstveno valjana. Istakli su kako se treba razlikovati između dvije vrste energije: energiju koja je stvarna i znanstveno provjerljiva te energiju koja je samo navodna, ali nedokaziva. Stvarna energija se sastoji od mehaničkih vibracija (kao što je zvuk) i elektromagnetskih polja (svjetlo, radijacija itd.).

Kod ovakvih tehnika u tretmanu pacijenata koristi se neki oblik mjerljive energije koji mogu imati pozitivan učinak. Primjer ovakve tehnike može biti akupunktura. U tradicionalnoj kineskoj medicini ona je bila povezana s religijskom komponentom. Ali, ona sama po sebi nije neznanstvena. Njezini učinci sastoje se od fizičkih uboda sitnim iglicama u područja živaca koja proizvode medicinski provjerljiv učinak. Stoga se akupunktura danas može proučavati posve odvojeno od svoje religijske pozadine. Irska teološka komisija je 1994 u dokumentu "Katolički odgovor na New Age fenomen" o akupunkturi izjavila: "Osnovni princip u ovom pitanju je da ove prakse nisu u sebi negativne, i da ih izdvojene iz njihovog izvornog konteksta mogu prakticirati i katolici s dužnom pažnjom".

Posve drugačiji slučaj je s tehnikama koje se temelje na "energiji" koja nema svoju fizičku komponentu. Praktikanti takvih tehnika pozivaju se na različite religijske tradicije da bi objasnili način na koji djeluju. Temelji se uglavnom nalaze u nekom obliku "životne energije" koja se u starokineskoj tradiciji naziva "či", u japanskoj "ki", a u indijskoj "prana". Ranije spomenuti Nacionalni institut za zdravlje izjavio je da je ova skupina tehnika među najkontroverznijima jer niti energetska polja niti njihove terapeutski učinci nisu potkrijepljeni nikakvim biofizičkim dokazima. Dakle, kada se dotaknete pitanja o bioenergičarima, prvo biste morali odgovoriti na kojoj se točno "energiji" temelji njihovo liječenje. Takvi tretmani se obično sastoje od polaganja ruku i manipuliranja "energijama" u svrhu izlječenja.

S medicinskog aspekta je vrlo jasno da ne postoji nikakva "bio-" pozadina u svemu tome. Victor Stenger, profesor emeritus fizike i astronomije na sveučilištu Hawaii, izjavio je da ni najprecizniji detektori poznati znanosti nikada nisu otkrili ni trag takvog energetskog oblika. Stoga se očito radi o nekom obliku "duhovne energije" kojom se želi postići učinak na fizičko zdravlje. Poneke tehnike, kao što je reiki, vrlo otvoreno o tome govore, te svoje tretmane temelje na "duhovnim vodičima" i posebnim okultnim simbolima pomoći kojih se ta energija kanalizira. Drugi bioenergičari su puno diskretniji i tome što rade žele dati znanstvenu ili čak kršćansku pozadinu.

No niti jedno niti drugo nije moguće. U kršćanstvu ne postoji nikakva "beživotna" energija u čovjeku. Judeo-kršćanska antropologija u čovjeku razlikuje samo duh, dušu i tijelo, a Boga promatra kao jedinog stvoritelja i davatelja života. Bog je, osim toga, biće s kojim čovjek stupa u kontakt ljubavi. Stoga on ne može biti nikakva "sila" ili "energija", a još manje se njime može manipulirati u bilo koju svrhu. I u kršćanstvu je poznat velik broj izlječenja, ali sva ona su rezultat Božjega dara primljenog kroz molitvu, a ne čovjekovog ovladavanja "energijom".

Međutim, važno je znati da kršćanstvo nije religija u kojoj se zdravlje veliča iznad svega. Trpljenje i patnja također su dio života koji ima i svoju transcendentalnu dimenziju. Kada promatramo Isusova izlječenja vidimo da je u njima uvijek važna komponenta obraćenje duše, odricanje od grijeha. Nijedan "bioenergetski" tretman to ne zahtjeva od pacijenata. Stoga možemo zaključiti da se takvi tretmani protive kršćanskom nauku o čovjeku i o Bogu. Oni su u svome temelju magijski i zadiru u duhovnu sferu. Otvaranjem takvom utjecaju, kršćanin se dovodi u opasnost otpada od vjere i pristajanju uz sile koje u ovom slučaju mogu dolaziti samo od Zloga. Stoga bih vam preporučio da nikako ne pristajete na takve tretmane. Oni s medicinskog aspekta nisu dokazani, niti su se pokazali pozitivnima, a prividno poboljšanje može rezultirati s puno dubljih duhovnim problemima.

don Damir Stojić / studentski-pastoral.com

Ne bismo smjeli olako zanematiti i ono što je Isus rekao Lujzi (kojoj se Gospa ukazuje zaseoku Kerizinen - Betanija):

„Kad je svijet odbacio Boga, onda je mene poslao na svijet, da ga Bogu privedem. Svijet je i mene odbacio, a ja sam onda poslao svoju presvetu Majku. Ona je poslana s velikom zadaćom na svijet. Da bude veza između mene i ljudi. Vi ne možete doći do spasenja bez moje Majke. Svoj milost dajem sada preko nje. Kroz nju teku sve milosti, čovječanstvo se bez nje ne može vratiti Bogu. Vrijeme je sada osobito ozbiljno. Stojite pred straovitim povijesnim događajima. Borba je između svjetla i tame. Ako se ljudi ogluše na Božje milosrđe, onda će otkazati Božja ljubav, u ovom slučaju glasnica Božje pravde i mira!“ (28. Travnja 1958.).

1. Listopada 1960. Gospa je rekla Lujzi; „Pozivam sve ljude dobre volje na molitve i žrtve, da se spasi čovječanstvo, koje je sotona zaslijepio, da ne padate sve dublje u grijehe i da ne navaljujete na sebe teške kazne... Ljudi zloupotrebljavaju znanje koje ih odovdi do Boga, namjesto da ih privodi Bogu. Molite krunicu da se svijet osloodi zabluda!"

Ako malo bolje zavirimo u povijest Crkve, uvjerit ćemo se kako je čitavapovijest obilježena Marijinom brigom za spas svih ljudi. Ali ta njezina briga kao da je porasla ovih zadnjih stoljeća. Dostatno je sjetiti se samo Marijinih ukazanja u Parizu, Lourdesu, La Salettu, Siracusi, Fatimi te ovih najnovijih u Međugorju.

Ukazanja Gospina uvijek su bila znak majčinske brige za svoju djecu. Ona su jamstvo velike njezine ljubavi. Ona pokazuje kolika je dobrota majke prema djeci koja se nalaze u ovoj suznoj dolini. Gospa želi pomoći svima. Želi dati lijeka našim bolima. Ona dobro zna kako veliku krizu danas proživljavamo. Zna da nikad nismo bili nesigurniji i zabrinutiji, tjeskobniji i nezadovoljniji. Zato dolazi da nam pokaže izlaz iz teškog stanja u kojem se nalazimo. I kad netko pita jeu li nam danas potrebna ukazanja.

Yves Ivonides, razmišlja ovako:

„Ako netko misli da nam ukazanja nisu potrebna, onda ili Mariju ne priznaje Majkom ili ne zna tko je Majka. Uvijek će Majka biti potrebna, baš zato što je mati. A prije bi trebalo zamjeriti majci koja se nikada ne javlja nego čuditi majci koja dolazi. Pogotovo kad se radi i tragičnim i sudbonosnim trenutcima života...“

Marija je bila i ostala majka i Posretnica između Neba i Zemlje. Između svoga Sina i čitavog čovječanstva. Ona je nama uvijek siguran put do Boga. Marija je bila i ostala naša svemoćna zagovornica kod svoga Sina, jer nas zagovara kao njegova Majka. Zato je ona nada svih koji očajavaju, utjeha svih žalosnih, zdravlje svih bolesnika i nemoćnih i pomoćnica svih grješnika. Marija je suspasiteljica svih kršćana.

Gospina ukazanja u međugorskoj župi koje traju već 32 godine veliki su dar Neba. Ne samo župljanima, nego i našemu hrvatskom narodu i čitavom svijetu. To je velika i gotovo neponovljiva milost za sve ljude. Gospa je došla k nama kao Kraljica mira. Donijela nam je poruku mira.

Ona pokazuje izravan put koji vodi do mira srca, mira u svijetu i vječnog mira u Bogu. Gospa nam želi pomoći kako ćemo se otvoriti duhu Evanđelja, da bismo Bogu dali prvo mjesto u svome životu i tako lako postigli vječno spasenje. Ona nas neumorno kao Majka zove da čvrsto povjerujemo u Boga. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On je naš mi i radost, život i spad.

Njegovo evanđelje je radosna vijest spasenja za sve. Ne prestaje zvati da se svaki dan neumorno obraćamo. Nebrojeno puta je pozvala na molitvu srcem: konkretno da svaki dan molimo Vjeorvanje i sedam očenaša, sedam Zdravomarija i sedam Slava Ocu, da svkodnevno molimo krunicu, zatim ponizno i pobožno slavimo svetu misu i klanjanjamo se Isusu u Presvetom sakramentu. Žarka joj je želja da nam sveta musa bude radost i život. Svaka obitelj mora čitati Sveto pismo i moliti obiteljsku molitvu. Nije zaboravila pozvati nas da pokoru činimo, tj, da postimo petkom i srijedom po mogućnosti o kruhu i vodi.

Da živimo u miru s Bogom, s braćom i sestrama – pravi svjedoci. Iz Gospinih poruka jasno izlazi da je mir najveće i najpotrebnije dobro, a da su vjera i molitva, obraćenje i post jedini uvjeti da se on ostvari. Da bismo imali istinski mir, Gospa nas je pozvala da što čvršće vjerujemo u Boga. Vjera je Božji dar koji nam omogućuje da čitavo svoje biće darujemo Bogu. To je čin našega posvemašnjega predanja i potpunog povjerenje u Boga.

To znači Bog nam je na prvome mjestu u životu, od njega se svakom dobru nadamo i za njega živimo. Žive vjere nema bez svakodnevnog obraćenja. Obraćenje je milost kojom Boga spoznajemo i postajemo svjesni njegove ljubavi i onoga plana koji ima s nama. Obratiti se znači imati iskustvo da Bog postoji i uvijek biti ponizan pred njim, priznati mu svoje grijehe i kajati se zbog njih.

Obratitise znači živjeti novim životom, u novom svjetlu gledati sve i mijenjati sebe i pomagati i drugima da budu drugačiji. To sve čini milost kojoj se čovjek otvorio i s kojom živi. Obraćati se znači svaki dan sve više bivati iskreniji i pravedniji, pošteniji i savršeniji. To je zadaća čitavog života.

Da bi obraćenje bilo temeljito i stalno, potrebno je moliti. Više od tisuću puta Gospa je ponovila svoj poziv da molimo. Molitva je srce i duša naše vjere, obraćenje i mira. Molitva je dar Božji kojim čovjek čezne biti s Bogom, s njim prijateljevati, s njim se sjediniti.

Gospa če reči: „Budite svjesni, ljubljeni moji, da sam ja vaša Majka i da sam došla na zemlju da vas učim iz ljubavi slušati, iz ljubavi moliti...!“

Molitva nam pomaže doživjeti Božju ljubav. I zato Gospa želi da nam molitva postane život. „Draga djeco, posvetite vrijeme samo Isusu, i on će vam dati sve što tražite....“

Da bismo ustrajali na putu vjere, obraćenja i molitve, potrebno je biti stalno spreman na žrtve i odricanja. Jednom rijčju potrebno je postiti.

Gospa će reći: „Živite post, jer postom ćete mi učiniti radost, postići da se ostvari čitav plan koji Bog planira ovdje u Međugorju...“ (26. Rujna 1985.)

Iz knjige "Vrijeme milosti"

Marija je mnoge zgode iz svoga života pripovijedala, što je onda njezina rodbina ili bliža okolina bilježila te pretočila u ono što vjerni Židovi i danas nazivlju hagada. To su pripovijesti s biblijskim gradivom, gdje je mnogo toga legendarno, ali je srčika povijesna istina. Sveti Luka se vjerojatno susreo u svome, kako sam kaže ‘akribičnu’, pomnu istraživanju izvora s tom dokumentacijom iz Marijinih usta te je to utkao u svoje Evanđelje. Višekratno on u svome Evanđelju Isusova djetinjstva govori kako je Marija sve to, sve te događaje i riječi, brižno čuvala u svome srcu, o tome razmišljala, sve u svome srcu pohranjivala, ne kao u pismohranu, nego kao živo sjećanje od čega i danas Crkva živi. Mariji mnogo toga nije ni samoj bilo jasno pa se u sebi pitala što bi moralo značiti, kao primjerice Isusov odgovor kad je ostao u Jeruzalemu te ga našli nakon tri dana traženja u Hramu.

Takvi Lukini izričaji mogu značiti samo jedno: Marija bijaše svjedokinja odnosnih događaja i Luka nam želi pojasniti kako njegovi izvještaji nisu priča, spekulacija, nego vjerni izvještaji o navještaju, rođenju u Betlehemu, pastirima, susretu Elizabete i Marije. Marija je, tako reći, suautorica Lukina Evanđelja. Ona je živo sjećanje i pamćenje Crkve kako ju je nazvao sveti papa Ivan Pavao II.

Marija je nazočna za Duhove u dvorani Posljednje večere kad su svi primili Duha Svetoga, kad je započela najsnažnija nevjerojatna revolucija, najveći prevrat u povijesti čovječanstva, rađanje novoga Božjeg naroda. Bez toga prevrata na bismo danas imali kao kulturnu baštinu čovječanstva Bibliju. I za kojih dvadeset godina nakon Duhova održavao se Apostolski sabor, na istome mjestu. Bijaše to prvi ozbiljniji prijepor u ranoj Crkvi. Marija je vjerojatno bila nazočna ponovno te je tu vjerojatno i preminula. Preminula od sreće doživjevši kako se djelo njezina Sina nastavlja pronositi i širiti cijelim svijetom.

Marija ne govori ni riječima a ni slikama, nego živo zbori svojim životom, svojom smrću. I dalje nam govori svojim primjerom kad se uživimo u prizore njezina i Isusova života. Kako se morala osjećati Marija pred javnošću, majka onako sramotno osuđenog i raspetog prevratnika, osuđena na onodobno najsramotniju smrt, križa? Kako joj je bilo pri duši? Morala je živjeti u nutarnjem egzilu, progonstvu, i sav ostatak njezina života bio je veliko mučeništvo ljubavi. Majka i Sin nerazdvojivi, napose u patnji i ljubavi. Prema predaji preminula je u Jeruzalemu gdje se i danas nalazi Crkva Marijina usnuća, preminuća u Getsemanskom vrtu, preko potoka Kedrona.

Od samih početaka Marija je među svim svecima najizvrsnija, prva. A da je na nebo uznesena dušom i tijelom, dade se zaključiti neizravno iz činjenice da od nje nema nikakvih zemnih ostataka. Za razliku od apostola ili mučenika te drugih svetaca čije moći častimo, zemne ostatke štujemo, pohranjujemo u moćnike, od Marije nemamo zapravo ništa od njezina zemaljskog tijela. Unatoč žaru s kojim pojedinci nude razne relikvije, od Marije se ne nudi ni najmanji tvarni ostatak. Štoviše, ni pramen kose.

Ni toliki krivotvoritelji nisu se usudili ponuditi nigdje Marijine relikvije.

To je bjelodani dokaz Marijina uznesenja na nebo. I vjernici su to odmah shvatili, prihvatili i povjerovali. Marijino uznesenje jest vrhunac i dovršenje povijesti spasenja, upriličeno na jednoj osobi, Mariji. Pogledajmo samo europske prvostolnice, veličanstvene portale na čuvenim europskim katedralama. U središtu nije križ. Središnji motiv tih ranih crkava bijaše Marijina krunidba, dovršenje Marijina života u nebeskoj slavi. Marijino uznesenje: Bog koji je dopustio da Marija bude uz Sina na križu, da bude samo jedan korak od njegove agonije i umiranja, isti Bog je proslavio Mariju. I zato nema razumnije ni čovječnije svetkovine od njezine proslave, uznesenja na nebo.

Krunica je do kraja vezana uz Jeruzalem. Jeruzalem je grad krunice, svaka riječ iz nje ima svoje mjesto ondje, gdje je Isus u blizini – u Betlehemu - rođen, prikazan u Hramu, nađen u Hramu, gdje su otajstva muke i proslave. Svaka se krunica veže uz Jeruzalem. Zato se blagopokojni Papa odlučio na nova otajstva, svjetla. Ako se krunica zvala pučki psaltir za nepismene i neuke, sa 150 Zdravomarija u poredbi sa 150 psalama, odsada imamo četiri dijela krunice, kao usporednicu s četiri evanđelista. Kao da je sveti Papa i nesvjesno upotpunio tu molitvu tako dragu svim vjernicima. Nova otajstva su kvantni iskorak prema novome. Promatrati Isusa Krista očima i bićem njegove Majke, to je Papina nakana. A tko mene vidi, vidi Oca, veli Isus Filipu. Sredstvo posvete našega života. U vjerničkim rukama taj jednostavni niz bisera mijenja svijet. To je tajna radosti i snage koja se krije u krunici. Krunica koja nas vodi prema Isusu, prema svakome svetohraništu, euharistiji kao bitnoj tajni naše vjere. Neistraživa tajna i bogatstvo.

Papa je uveo otajstva svjetla. To je, zacijelo, njegova najdraža oporuka. Najjednostavnija od svih molitava ostaje njegov trajni spomen. Jer svijet će doskora zaboraviti sve povijesne činjenice vezane uz minulo stoljeće, kao što je davna prošlost provala Mongola u Europu ili Francuska revolucija. Ali će se ljudi i do petsto godina sjećati ovoga Pape koji je bio čudesan u svojim potezima. Krunica je sažetak Evanđelja, pred oči nam dovodi prizore iz Isusova života, daje nam da doslovce udišemo tajne i s njima živimo, s njima se suživimo. Krunica je kraljevski put kontemplacije. To je Marijin put. Tko zapravo bolje poznaje i ljubi Isusa od njegove Majke?

Krunica - za promatranje, za gledanje; krunica, novi pogled na svijet, novi svjetonazor. Razumijevanje promatranjem, kon-templiranjem, trajnim gledanjem, stalnim zagledanošću u Isusa Krista. U svakome dijelu ružarija promatramo pet ikona iz povijesti spasenja. Dvadeset tajna, dvadeset ikona, dvadeset ključnih trenutaka Isusova i Marijina života, u evanđeljima, s pomoću kojih kušamo obuhvatiti zbiljnost Isusove osobe, Emanuela, Boga s nama. I to očima njegove Majke.

To je pogled kroz ključanicu koji nam otkriva te zbiljnosti, kroz koje gledamo dublje i dalje. To je čista teologija, ne samo za studente teologije, nego za teologiju uokvirenu molitvom. Molitvom koja nije brbljanje, nego prodiranje, gledanje koje ne secira, razdvaja, nego spaja i stapa. Teologija na koljenima. Ne odbacuje razum, nego ga oslobađa. To je vrsta pisma za slijepe, 'brajica', koja ne odvraća oči ni razum, dok zrnca krunice klize u našim prstima.

Svaka krunica vodi izravno u Jeruzalem i utkiva, ušiva naše živote, kršćanske egzistencije sa Svetom zemljom. Povezani smo svi sa svetim mjestima. Svaki je desetak krunice kratko hodočašće u Isusovu zemlju, u Marijin i Isusov život. K tomu je krunica i najjednostavnija i najslasnija od svih molitava. S krunicom je kao s kruhom u ustima. Što ga više žvačemo i dopuštamo da se rastvori u ustima škrob se pretvara u pravi slador. Tako je i s krunicom. Što je više molimo, što češće i opetovano, to je slađa u ustima. I onda oblikuje cijeli život.

Redovito moljenje krunice mijenja čovjekov život. Može se moliti krunicu sporije i brže, prosjek je otprilike dvadesetak minuta. Može kraće i dulje. Priča se da su zrnca krunice Padru Piju klizila kroz prste kao pastrve. Naravno, može se moliti cjelovita ili napola. Nema propisa, a nisu potrebni seminari za moljenje krunice. Krunica je vrt, ružičnjak u kome se čovjek zadržava, šeće, udiše miris i zrak. Stari su govorili da kad čovjek usne moleći krunicu, anđeli nastavljaju moliti gdje smo mi stali.

Zar bi danas trebalo biti drukčije? Bitno je, ne p(r)opustiti moliti. Držati se krunice kao što se grogirani boksač u ringu drži užadi. Krunica nam daje uporište, hvatište. Ona nam ne uzima, nego daruje vrijeme, mir, smirenje, spokoj. Tjera strah, opušta nas, poput meditacije. Čini nas pobožnima, vremenom i svetima. Ne moramo mijenjati molitvu, ona nas mijenja, ako je prava. Krunica je prikazana čak i na Michelangelovu Posljednjem sudu gdje se pruža prokletniku kao uže za koje se nesretnik u posljednji trenutak hvata i izvlači ga iz propasti, podzemlja. Krunica se može moliti posvuda, sam ili s nekim, u vozilu, vlaku, zrakoplovu. S krunicom nema kilometarskih kolona, nije dosadno čekati u vozilu ili u zračnim lukama. Ona pruža mir i spokoj, smirenost.

Moliti se može pobožno, ali i kad si umoran, napet. Ona je poput ljetne kiše na suhom tlu, natapa tlo našega života. Uzima strah, a tako je jednostavna ta molitva. Molitva koja se vremenom utka u život. Mijenja život i smrt. Imamo je kod pokojnika omotanu oko ruku. Prati nas u životu i u smrti. Krunica je jača od smrti. Siguran put po Mariji k Isusu, od Isusa do njegove Majke – sigurne pratiteljice na životnom putu.

Međugorje, 4. listopada 2017.
Fra Tomislav Pervan

Dozvola autora za objavu teksta vrijedi jedino i isključivo za portal medjugorje-info.com

Groblje je prostor u kojem počivaju tijela naših dragih, rođaka, prijatelja, sugrađana. To je mjesto mira, tišine, mjesto koje ulijeva neko poštovanje (pa čak i strahopoštovanje). Bojim se da su mnogi ljudi danas izgubili osjećaj poštovanja prema nekim prostorima kao što su crkve, groblja i sl. Postali smo gori nego praljudi - oni su groblja jako poštivali, a bili su na nižem stupnju razvoja od nas.

Vrijeme prije početka obreda ljudi koriste da se susretnu i razmijene koju riječ. Dok čekam na početak obreda, stojim obično blizu mrtvačnice i promatram. Pojedinci izgledaju kao da su došli na piknik, a ne na sahranu. Galama je pred mrtvačnicom sveopća, priča se "iz petnih žila", dobacivanje poznanicima, smijeh na sav glas, šaljive dosjetke, čak i vicevi itd. Nimalo pijeteta prema čovjeku od kojega smo se došli oprostiti! Sva sreća da je rodbina zaokupljena svojom tugom pa ne vidi pojedince koji su se došli oprostiti od njihovog pokojnika i njihovo ponašanje koje pokazuje sve, samo ne poštovanje prema mrtvom čovjeku. Galama i dobacivanje, glasni komentari i smijeh ne bivaju prekinuti ni kada grobari počnu iznositi vijence i cvijeće. Tek sviranje pogrebne glazbe ili svećenikovo glasno: "U ime Oca..." prekine sveopći žamor i galamu. Ali ni to ne zadugo.

Čim je svećenik završio s molitvom i pogrebna povorka krenula, glasno razgovaranje se nastavlja kao da se ništa ne događa. Iza križa obično kreću muškarci. Čim su napravili par koraka, započnu komentari, ponovno dobacivanja pa čak i smijeh. I tako to traje sve do dolaska na grob. Onda se sve malo stiša kada svećenik ponovno započne molitvu. No, ni tada neki ne ušute. Misleći valjda da su dovoljno daleko od groba, nastavljaju pričati tijekom cijele svećenikove molitve. U nekoliko sam navrata morao prekinuti molitvu i zamoliti pojedince da napokon ušute. Trebamo se ozbiljno zapitati koliko smo kulturni na groblju jer ovo nije slučaj pojedinaca, nego je masovna pojava. NARAVNO DA NISMO SVI JEDNAKO VEZANI UZ POKOJNIKA, MOŽDA SMO DOŠLI IZ ČISTE PRISTOJNOSTI. NARAVNO DA NE MOŽEMO SVI PLAKATI I NARICATI, ALI GOVORITI TIŠE, OBAZRIVIJE, IZBJEGAVATI SMIJANJE I VICEVE - MOŽEMO! ZAR JE TAKO TEŠKO IZDRŽATI U ŠUTNJI 20-TAK MINUTA KOLIKO TRAJE OBRED SPROVODA? AKO I SUSRETNEMO PRIJATELJE I POZNANIKE, ZAR NE MOŽEMO RAZGOVARATI DISKRETNIJE. AKO SMO SE I SJETILI NEČEG ŠALJIVOG, ZAR NE MOŽEMO SA ŠALAMA PRIČEKATI DOK SAHRANA NE ZAVRŠI? NAKON SAHRANE OTIĐIMO NA KAVU PA SE NAPRIČAJMO DO MILE VOLJE.

Posebno bi se poglavlje moglo napisati o oblačenju na sprovodu. Za razliku od rodbine koja je obično žalobno odjevena, u crnoj ili tamnijoj odjeći, mnogi prisutni na sprovodu često izgledaju kao da su došli na izlet ili rekreaciju - polugoli, u kratkim hlačama, majicama "bez rukava", u nekim papučama koje se inače nose "po dvorištu", trenirke raznih vrsta, kričave boje i sl. NARAVNO DA NISMO SVI OŽALOŠĆENA OBITELJ I DA NE MORAMO SVI BITI U CRNIM ODIJELIMA I KRAVATAMA, ALI ZAR I ODIJEVANJE NIJE ZNAK POŠTOVANJA PREMA POKOJNIKU. NE MORAMO BITI OBUČENI "KAO ZA MISU", ALI NEKE GARDEROBE DOISTA NISU ZA SAHRANU. ZAR JE TAKO TEŠKO SAT VREMENA IZDRŽATI U DUGIM HLAČAMA, ZAR JE TEŠKO SKINUTI TRENIRKU I ODJENUTI HLAČE, ZAR SE U PAPUČAMA MORA I NA SPROVOD? ZAR U SVOJ ONOJ CRNINI I TUZI, JA MORAM ODJENUTI BAŠ KRIČAVO CRVENU MAJICU KAO DA NIŠTA DRUGO NEMAM U ORMARU? AKO SVEĆENIK IZDRŽI U SVOJ SVOJOJ LITURGIJSKOJ ODJEĆI I PO NAJVEĆIM VRUĆINAMA, ONDA MOŽE SVATKO. MISLIM DA BI SVATKO U SVOJOJ GARDEROBI TREBAO IMATI I POKOJI OZBILJNIJI ODJEVNI PREDMET ZA PRIGODE KAO ŠTO JE SAHRANA. ZA TO NE TREBA PUNO NOVACA, VIŠE TREBA KULTURE I PRISTOJNOSTI. srce-isusovo.com

U svojoj velikoj nevolji, a na preporuku ljudi koji su mi željeli pomoći, doveo sam ga u svoj stan. Nakon svega što je napravio, videći u mojoj zbunjenosti da sam mu sasvim otvorio srce, reče: „Da izmjerim koliko imaš radiestetskih otkucaja.” Položio mi je ruku na rame i vrtio visak. A onda uskliknuo: „O pa ti imaš iznenađujuće puno otkucaja (rekao je i nekakav visoki broj koji sam zaboravio). Ti bi se mogao uspješno baviti radiestezijom. Ti imaš iscjeliteljske ruke.” I tako sam počeo. A moje su ruke prije toga sudjelovale u spiritizmu i Đavao je vidio već magiju na meni. Zato se mag obradovao, lukavo mi položio ruke na rame i, ne pitajući me za dopuštenje, izvršio inicijaciju. Moj prvi susret s viskom bio je sasvim drukčiji. Kad sam očekivao porod djeteta (tad još nije bilo ultrazvuka), kolega mi je svezao bračni prsten na konac da, držeći ga iznad unutarnje strane zapešća lijeve ruke gdje se mjeri puls, promatram oblik vrtnje po kojemu mogu dobiti odgovor na pitanje da li mi žena nosi žensko ili muško dijete. Taj kolega se bavio spiritizmom i njemu se prsten o koncu vrtio. A meni, kao zaboden kolac, mirno visio. Nikakvog dara radiestezije tada nisam imao. To je dokaz da je sada nada mnom bila izvršena inicijacija. Jer, čim sam primio visak u ruku, mimo moje volje i očekivanja, poput propelera silovito se zavrtio. Nakon mene, posebno je vrtio visak nad tjemenom baš toga moga djeteta nad čijim smo porodom vrtjeli bračni prsten o končiću. Jedino to dijete mi je bilo okovano nesigurnošću i imalo problema sa učenjem, sabranošću, spretnošću i razumijevanjem. Tek nakon ispovijedi i molitava otklinjanja, vratila mu se spretnost i bistrina. Mene je svojoj zagonetnoj praksi poučio vrlo poznati zagrebački radiestezist, „veliki vjernik” – kako su mi ga predstavili ljudi i kako se sam izvanjskom pobožnošću pričinjao. Poput njega, Isusu sam postavljao pitanja i čekao odgovor po visku. I brzo sam „napredovao” u toj mistici pa me upozorio da ne smijem tako brzo ulaziti u tajnu viska, jer da čovjek od toga može poludjeti. Kako može biti od Boga ono od čega čovjek može poludjeti? Ta misao navela me na oprez prema visku, iako sam još uvijek vjerovao kako je taj čovjek iskusan vjernik i da zna što čini.

Vrlo intenzivno sam se bavio radiestezijom. „Otkrivao“ bolesti, „podzemne vode“, „zračenja”, izgubljene predmete, nestale ljude, otkrivao kvarove na kućanskim aparatima…

Kao obraćenik, o duhovnome životu nisam ništa znao. Griješio sam iz neznanja. Strah od prijevare mi je ipak čuvao srce da sasvim ne potonem. Vjerujući Gospodinu da će mi otkriti istinu u svemu i da će me zaštititi od svake prijevare i zla, jer je moj Spasitelj, odlučio sam ići do kraja – dok ne saznam tko se to, zapravo, krije iza viska. Vrlo intenzivno sam se bavio radiestezijom. „Otkrivao“ bolesti, „podzemne vode“, „zračenja”, izgubljene predmete, nestale ljude, otkrivao kvarove na kućanskim aparatima… Čak sam doznavao mane i grijehe predaka ljudi koje sam prvi puta vidio i ti su ljudi začuđeno priznavali da su ti preci bili baš takvi. Zloduh znade s kime je kakav posao učinio, koga je u kakav grijeh zarobio. On je tužitelj braće, kaže Sveto Pismo, i zato vrlo rado razglašuje grijehe ljudske. A, jadni ljudi, misleći da je istina sve što im tko „pogodi”, daju srce lažnim prorocima i padaju pod vlast njihovih nečistih duhova. O, kako bih bio sretan da, po tome zlu, nisam nikada nikome ništa govorio! Jedanput, dok sam „pregledao” našu tajnicu i rekao joj: „Nešto ti s plućima nije u redu”, ona će: „Ne, meni su pluća uvijek bila zdrava; baš sam tu savršeno zdrava.“ I bila je toga dana zdrava, a već sutradan nije došla na posao; kroz čitav je tjedan bolovala od teške upale pluća; prvi put u životu. Rekla mi je kasnije: „Imao si pravo. Pogodio si!” A nisam pogodio, nego je vjerom prihvatila duhovno sjeme zloga proroštva pa joj se iz zle riječi razvila upala pluća.

Misionari zla

Prvi nered što ga čini radiestezist jest preturanje namještaja po kući i okretanje glave prema sjeveru. Kako namještaj, tako i dušu isprevrće. Svi koji su mu dopustili da to učini, postaju njegovi sljedbenici i zagovornici; neke vrste vjernici i misionari zla

Prvi nered što ga čini radiestezist jest preturanje namještaja po kući i okretanje glave prema sjeveru. Kako namještaj, tako i dušu isprevrće. Svi koji su mu dopustili da to učini, postaju njegovi sljedbenici i zagovornici; neke vrste vjernici i misionari zla. Bog nas je stvorio prikladne za život na svakome mjestu. Zdrava duša dobro spava na svakome mjestu; baš na svakome i svejedno joj je na koju stranu svijeta glavu okreće. Ni jednom djetetu ne škodi leći i spavati bilo gdje u stanu. Kad si zdrav, nemaš pojma da ti smeta nekakva strana svijeta ili nešto dolje duboko pod zemljom, nekakva „voda”. Ne priča se da mornari odreda obolijevaju od raka. To znači da ne zrači voda, nego Podzemlje, pakao. Taj duh govori kako je najopasnije okrenuti glavu na Istok. Naravno, tamo je Golgota; tamo ga je Raspeti Isus pobijedio. A tvrdi kako je najzdravije okrenuti glavu na sjever, ili zapad. Naravno, tamo su centri njegovih tajnih društava s vračarskim obredima protiv svih ljudi. Na sjeveru i sjeverozapadu je sva moć ovoga svijeta. Zbog njihovih obreda, važno im je da su glave okrenute na sjever, prema njima, kako bi im na tjeme izlijevali zlu vlast, jer tjeme je bitan dio tijela u svakoj duhovnoj praksi. Na njega se, polaganjem ruku, izlijeva duh. Kao što svećenik kod krštenja polaže ruke na glavu, tako i vračari „na daljinu” polažu dlanove i kruže smjerom vražjih šestica…

Visak je vražji rep u ruci

Govoreći o opasnostima po zdravlje i život, radiestezist sije sjeme straha u dušu. Sve što posije u nju, to klija, raste i svoj rod donosi. Kaže: „Ne smiješ imati krevet ni stolicu na tome mjestu, jer tu je kobna točka s opasnim zračenjem.” Onda čovjek preskače ta izmišljena, nevidljiva mjesta. Ne koristi dijelove stana. Svaki dan razmišlja kako zlo boravi u njegovim prostorima i on ga se dannoć boji. Nekako se još snalazi u svome domu, ali ga u nepoznatu prostoru obuzima još veći strah, jer ne zna da li stoji, sjedi, leži na nekom smrtonosnom izvoru zračenja ili ne. Tako narasta strah, a strah je nevjera. On je kao potres pod zgradom, što trese dok je svu ne razljulja. Bavljenje viskom silno me izmučilo, a da nisam ni slutio da mi sve tadašnje nesreće dolaze od toga vražjega repa u ruci.

Kad se vrag poveže s čovjekom teško ga je otjerati

Kad se netko sveže vražjim umijećem, ne da se Vrag tako lako od njega otjerati. Za moje oslobođenje su molili jedan svećenik i jedan revni vjernik laik. Svjedoče da su, kroz taj tjedan molitve za mene, i sami podnijeli veliku muku. Htio sam se molitvom pripraviti za dogovoreni razgovor s njima. U žarkoj želji da doznam istinu i da se ne služim nikakvim zlom, molio sam Gospodina da mi raskrinka tko to zaista u mojoj ruci vrti visak. Tri puta sam poškropio svetom vodom sebe, prostor i visak, izmolio Vjerovanje, Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu… uz osobnu molitvu. Nakon toga sam izgovorio: „U ime Isusa Nazarećanina, moga Boga i Gospodina, kojemu zauvijek svoju dušu posvećujem, zapovijedam ti, duše, koji vrtiš visak da se očituješ tko si!“ I visak je, poznatim mi znakom odgovorio: „Sotona osobno!” Imao sam, naime, cijelo pismo tajnih znakova što sam ih u svojoj praksi razvio. Tri puta iste molitve i ista zapovijed. Tri puta isti odgovor: „Sotona osobno!” Pitam dalje, u ime Isusovo: „Je li se ikad po visku Isus objavio?” „Nikad!” – kaže. Bio sam zaprepašten. Kad su ona dvojica došla na razgovor, unaprijed im rekoh da sam otkrio kako je visak od zla, kako ga se odričem i odmah sam ga predao svećeniku da on njime učini što hoće. No, tih dana snašao me pravi pakao. Raskrinkani zloduh je očitovao sav svoj bijes uništavajući mi iznenada obitelj i odnose sa čitavim mojim rodom. Imao im je slobodan pristup, jer sam se viskom uglavnom za njih raspitivao. Taj bijes je najviše svjedočio protiv viska. Kasnije sam u manifestu jednog tajnog društva (OTO) vidio da je Franz Hartmann jedan od 36 njihovih najvećih maga u povijesti, a oni čvorovi, što ih radiestezisti spominju kao mjesta opasnoga zračenja, zovu se Hartmannovi čvorovi. Radiestezija je magijska praksa koju su neprijatelji Crkve, pod prividom Božjega dara i Kristove objave, unijeli među kršćane da ih duhovno opogane.

U visku je veliko zlo

Nakon toga sam izgovorio: „U ime Isusa Nazarećanina, moga Boga i Gospodina, kojemu zauvijek svoju dušu posvećujem, zapovijedam ti, duše, koji vrtiš visak da se očituješ tko si!“ I visak je, poznatim mi znakom odgovorio: „Sotona osobno!”
Ipak je u raskrinkavanju viska bio najpouzdaniji posljednji test što sam ga proveo u kući čovjeka koji me radiesteziji uputio, lako sam nakon svih spoznaja da je u visku zlo, odbijao odvesti prijatelja, čiji je dječačić bolovao od strašnog neurodermitisa, prijatelj me preklinjao da ga, na njegovu odgovornost, odvedem tome razvikanome radiestezisti koji „sve pogađa“ i „sve liječi“. Rekoh u sebi: „Dobro, Gospodine. Bez Tvoga dopuštenja ne pada ljudima ni vlas s glave. Ti znadeš da ja u visak više ne vjerujem, ali Te molim da mi ga danas raskrinkaš na nov način i da zaštitiš moga prijatelja i njegovo dijete. U Tvoje Ime idem.”

Radiestezisti smetala krunica

U domu radiesteziste, sjeo sam malo postrani, izvadio Krunicu i počeo moliti Zlatnu, jer sam uz kratke zazive – Isuse blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu svome! – mogao pratiti njihov razgovor i promatrati reakcije radiesteziste na molitvu. Ako su visak i Krunica istoga Božjega Duha, mora susret uranjati u mir! Ako to nisu, mora nastati neki duhovni nered. Pred Duhom molitve pravome Bogu, moraju se zlodusi uznemiriti i nemirom raskrinkati. Radiestezist je isprva pošao viskom ispitivati koliko je Krunica sveta, divio se, ljubio je. Tako je vrijednost i moć viska uzdizao nad svetu i neprocjenjivu moć Krunice. Ali kako sam ja molio prvenstveno da Gospodin zaštiti od svakoga zla moga prijatelja i njegovu obitelj, počeo ga je obuzimati izraziti nemir. On, koji slovi za nepogrešiva pogađača istine o svemu, najednom nije ništa više istinito rekao. Tražio je sliku obitelji i prijatelj mu je dao. „Ovo je tvoja ženica.“ – veli. „Ona je tako draga i sveta. Ona se ne da iz Crkve van.“ „Ne.“- reče prijatelj. „Ona se ne da u Crkvu.“… “Ovo je tvoj stariji sin. Oh, on je sad pubertetlija, živi vraščić. S njime imaš velikih problema.” „Ne.” – reče prijatelj. „On je kao curica, povučen i stidljiv. Ne izlazi iz kuće, iako bih ja volio da ima neko društvo.”…“Ovo je tvoja kćer. Krasna djevojčica. Privržena mami.” Reče prijatelj: „Ne. Ona ne želi ni spavati u kući. Stalno traži da ide k svojoj prijateljici.“…”A ovo je vaše sunce maleno; anđeo mali. On vam je najzdraviji u obitelji.”…“Ne.” – reče prijatelj. On je teško bolestan i radi njega sam vam došao.”…“Dobro, dobro, dobro… Zadržat ću sliku pa ću ga na daljinu liječiti.” – reče. Zatim se bijesno okrenu k meni, uprije prstom u Krunicu i povika: „To može ubiti! To može ubiti! To može ubiti!…“ Preneražen, ali i radostan zbog duhovnoga očitovanja, rekoh mu blago: „Koga krunica može ubiti? Samo moć zloga duha može razoriti. Ona ne ubija već oslobađa duše… Ma, razgovarajmo iskreno. Ti si me poučio visku. Ja sam otkrio da po visku govori Sotona, a ne Krist. Zato sam ga ostavio. Ti kažeš da podzemne vode uzrokuju svojim zračenjem rak, je li?”…“Da. To može biti vrlo opasno.” -reče… „Kako to da mornari ne obole od raka, a čitav radni vijek provedu na onolikom bezdanu vode?”…“Pa, naravno, da se tu ne radi o vodi.” – reče. A maloprije je tvrdio drukčije. Dakle – laž. „O čemu se onda radi?” – upitah. „O Đavlovoj mreži bačenoj na svijet.” – reče. „I što ti s tom mrežom radiš?”… „Kažem ljudima gdje je, da se sklone s tih mjesta da im ne naškodi.” – reče… A ja mu na to: „Vidiš, a naš svećenik, blagoslovom stana, istjera Đavla pa mi na svakome mjestu zdravo i mirno spavamo.”… „Interesantno.

Problemi se nižu iz godine u godinu

Nedavno me zvala jedna obitelj kod koje sam razmjestio krevete prije dvije godine. Imala je velikih zdravstvenih problema. Ali sad je Đavao toliko išarao stan da nisam znao gdje bih više razmjestio krevete.“ Žalosno, lako je slušao istinu, nije ju čuo. Ništa iz našeg razgovora nije shvatio, jer mu je zloduh zamračio pamet da ne razumije i da se ne spasi. I danas on vrti vražji rep u ruci i tvrdi da u ime Isusovo liječi. Ne znam da li svjesno kao neki drugi lažni iscjelitelj koji je poznat kao čovjek koji “uz pomoć Isusa” čudesno liječi. A jednome mome poznaniku, kojega je zvao na suradnju, jer se i ovaj ne drži prave vjere nego je izmiješao kršćanstvo i antropozofiju, na pitanje: „Ima li to tvoje liječenje kakve veze s Kristom?”, otvoreno odgovara: „Nemam ja s Kristom ništa! Ovo moje spada u tibetansku magiju. Ja uopće ne iscjeljujem ljude. Moj je zadatak da lovim duše. Ali kako bih ih dobio ne govoreći da ih iscjeljujem. Moja iscjeljenja su privremena.“ Naravno, u kršćanskom kraju, laž kaže: „Uz pomoć Isusa čini čudesa.“

Dva zanimljiva slučaja koja su raskrinkala zloga duha viska

Još ću ispripovjediti dva zanimljiva slučaja koja su raskrinkala zloga duha viska i mislim da će ti biti dovoljno, ako zaista tražiš istinu. Dogodilo se to u mojoj kući. Otkrio sam viskom Hartmannova čvorišta u svakoj prostoriji svoga doma. I ona su se poklapala sa onim istim mjestima koja je pokazao taj moj učitelj radiestezije. Svaki put, kada ih potražim, nađem ih na istome mjestu. Međutim, moj kum iskreni katolik, Bogu vjeran čovjek, jednom, sjedeći u mome boravku, reče: „Hajde sada nađi gdje su ti ta opasna čvorišta.” Ja rutinski pođoh na već poznato mjesto, ali visak podivlja. Vrti se u svim smjerovima i ništa konkretno ne pokazuje. Nisam shvaćao što se događa. Tada mi kum reče: „Upitaj ga ima li ih sad u tvojoj kući.“ Ja upitah, a visak odgovori da ih nema. Još sam više bio zbunjen. Navodno se ničim ta čvorišta ne mogu ukloniti, tvrde neki radiestezisti. Drugi pak stavljaju vračarske „blokade“ i time samo umnažaju veze s Đavlom. Kum nastavi: „Upitaj ga je li to zato što je sada ovdje prisutan Duh Sveti.“ Ja upitah i visak potvrdi. Tada mi kum reče da je on molio Duha Svetoga da izagna svako zlo iz ovoga prostora i da nam otkrije istinu. Gdje je iskrena molitva Bogu, tu je Duh Sveti već prisutan. Drugi događaj se zbio u jednome samostanu časnih sestara. Toga istoga radiestezistu je časna majka uvela u samostan da sestrama rasporedi krevete, a jedna od sestara, koja je znala za ovo moje iskustvo, sablažnjena upita: „Što to radite, majko? Što će vam to?…Dovedite ga u moju sobu pa nek pokaže gdje su štetna zračenja u mojoj sobi.” Tada radiestezist, neprestano buljeći u visak, uzviknu prilazeći njezinim vratima: „Oh, ne! Tu se moli.“ Vlastita ga usta raskrinkaše.

Rašlje

O čemu se tu radi? O nečemu što je čudno, do kraja neobjašnjivo – sva objašnjenja su samo vjerojatna; pretpostavke. Svaki rašljar nerado pristaje na provjeru potječe li njegova sposobnost od dobra ili od zla. Oholica se želi po nečemu razlikovati od drugih ljudi. Jedva dočeka takav “dar”. Po njemu postaje poznat i bogat pa ne pristaje na provjeru, bojeći se gubitka. Oholost je zlo. I Isusu je Sotona nudio slavu i bogatstvo. Zloduh bježi od Istine; zato se opire provjeri. Naime, tko god se dotakne magijskoga čina, znao on to ili ne, zarobljava ga Đavao, te više nije svoj niti mu je volja slobodna u odnosu na dobro i zlo, već mora biti rob svoga grijeha.

Postoje aparati koji registriraju elektromagnetske silnice. Kada bi se kod rašljara stvarno radilo o takozvanim prirodnim pojavama (iako je to loš izraz materijalističke svijesti koja negira postojanje Boga i duhovnoga svijeta), onda bi bila dovoljna mjerenja neživim aparatima, a ne živom dušom. No, ako rašljara aparat ne može zamijeniti, siguran sam da se ne radi o takozvanim prirodnim silama, nego se radi o duhu, jer duh je onaj koji ljulja čovjeka i predmet u njegovim rukama te naizgled je samo da po predmetu govori. Pogledajte dobro, kod rašljara se ne ljuljaju samo rašlje, nego se ljulja čitav čovjek. To ljuljanje dolazi iz nutrine. Mikropokretima tijela, proizvodi pokrete onoga što mu je u ruci. Taj isti predmet ne bi se sam od sebe na tome mjestu vrtio, nego se vrti tek kad se rašljar njime služi. Ne vrti se u rukama svih ljudi, nego samo u rukama medija. To se smatra darovitošću. Ako je to darovitost, a ne opća pojava, od koga onda dolazi takav dar? Takvo ljuljanje je djelo duha; kao što čaša ne kruži stolom u svim kuhinjama niti se stolovi odižu od zemlje u svim stanovima, nego se to zbiva samo u obredima spiritizma, u prisutnosti osoba koje su dušu predale Sotoni sudjelujući u njegovim duhovnim formulama i ritualima. Rašljarstvo spada u isti fenomen kao i visak. Rajko Bundalo

Za bitku kod Lepanta kaže se da je bila dobivena moljenjem krunice. Na Filipinima je prije nekoliko godina zaustavljen rat, jer je biskup glavnoga gada Manile naredio redovnicima da danonoćno u crkvama mole za mir i svim vjernicima da mole krunicu za zaustavljanje rata. Građanski je rat doista bio zaustavljen.

Čovjek je takvo stvorenje da ne može biti istinski sretan bez molitve. Bez molitve nema mira i nije sposoban podnijeti sve životne poteškoće. Bez molitve ne može istinski ljubiti, jer je Bog ljubav. Bez molitve čovjek ne može vjerovati i biti osvjedočeni vjernik. Vjera je čin povjerenja i predanja. Tek se u molitvi može susresti s Bogom i doživjeti povjerenje u njega.

Tek u molitvi razumijemo ispravno Božju riječ, proničemo je i sigurno možemo prihvatiti. Zato Isus kaže kako je sve moguće onomu koji vjeruje (usp. Mk 9,23). Stoga su vjera i molitva neodjeljivo povezane. Bez vjere čovjek ne može moliti. A bez molitve ne može vjerovati. Čovjek najprije počinje vjerovati na temelju onoga što je čuo o Bogu i na temelju povjerenja u onoga tko je već počeo moliti. U toj intelektualnoj vjeri ulazi u molitvu i susreće živoga Boga. Tako njegova vjera postaje živa, iskusna i osobni susret sa živim Bogom. Iz takve molitve njegova vjera postaje osobna i povjerljiva, u njoj se oslanja na Boga, predaje mu svoj život i prima Božji život u sebe. Tako po vjeri Bog prebiva u našim srcima (usp. Tomislav Ivančić, A vi ovako molite, str. 26-27).

Vjera je u životu čovjeka veoma bitna. Bez vjere ne možemo istinski živjeti. Vjera je potpuno povjerenje u onoga koji nas je stvorio i koji nam želi pomoći. Znajući to i živeći tako, prihvaćamo ovaj život. Živimo slaveći i hvaleći Boga. I to je naša molitva. Molitva nam pomaže da naša vjera iz dana u dan raste i bude što čvršća. Čovjek koji moli, ne boji se budućnosti, ma kakva ona bila. Čovjek velike vjere i molitve zna da ide ususret onoj blaženoj sreći za koju je stvoren. Zato je spreman strpljivo nositi svoj križ. Zna da vrijedi žrtvovati se, sve podnijeti kako bi stigao u luku vječnoga spasa.

Razgovarajući redovito s Bogom u molitvi, nakon nekoliko dana postajemo drukčiji. Osjećamo se radosniji i slobodniji, sretniji i spašeni. „Čovjek koji jednom počne istinski moliti ne može više prestati. Molitva kao da postaje njegovo vlastito biće. Bez molitve čovjek je osuđen na smrt. Čovjekov život, naime ovisi o komunikaciji s Bogom. Stoga je čovjekova budućnost molitva. Mogli bismo reći da je molitva otvaranje vata u nebo ili da je molitva, zapravo, već ulazak u nebo. Molitva je povratak izgubljenoga sina kući, vraćanje izgubljene ovce pastiru, izlazak iz mraka u svjetlo, prelazak iz smrti u život. Jasno je odatle zašto je važno naučiti dobro moliti Gospodinovu molitvu. Čovjek tek po molitvi može postati cjelovitim čovjekom“ (Tomislav Ivančić, str. 29).

Jedan svetac kaže: „Svi koji su postali blaženi, postali su to zato jer su mnogo i dobro molili. Svi koji su prokleti, to su jer nisu nikako ili su vrlo loše molili!“ Dobro je to imati uvijek na pameti kad molimo. Molitva bi trebala biti izražaj onoga što doživljavam. U Očenašu ne mogu moliti neka bude tvoja volja, a nakon toga na poslu, u obitelji raditi što hoću. Molitva je veoma bitna i odlučujuća za moj život. Pozvani smo svojim životom slaviti i častiti Boga. Molitvom činimo to ponajbolje. Ne zaboravimo da je najveće i najuzvišenije što čovjek može učiniti, a to je Bogu predati svoju volju: „Uzmi, Bože, svu moju slobodu!“ – reći će sv. Ignacije.

Pokušajmo jednom reći: Dobri Bože, predajem ti svoju slobodnu volju! Bitan je uvjet za dobru molitvu imati pravu sliku o Bogu. Predanje moje slobodne volje najveći je oblik Božje slave. Sveta Terezija Avilska kaže da s tim predanjem zapravo tek počinje duhovni život. Tek nakon potpunoga predanja, Bog može početi djelovati, može mi se očitovati. Ponajprije mu se moram potpuno otvoriti i posve predati. U nevolji i muci možemo ovako moliti: Dobri Bože, danas mi je teško moliti. Ne znam što bih rekao. Ne pada mi ništa na pamet. Miran sam i mislim na tebe. Ti znaš što želim i što mi nedostaje; znaš što me tišti i boli. Pogledaj u moje srce. Nije potrebno da išta kažem. Volim te, dobri Bože!

Većina u današnjem modernom i liberalnom svijetu o braku razmišlja vrlo negativno. Nema potrebe za brakom jer to je ionako samo papir, brak je zastario, dosadan je, živi dok možeš, budi slobodan. Usmjereni smo sebi i tome da nama bude dobro. Ljubav je predstavlja nešto otrcano, istrošeno, nešto što se danas često kupuje novcem. Egoizam zatvara naš pogled, tijelo darovano od Boga dajemo svakome, dok sebe na taj način prodajemo i dijelimo. Sliku ljubavi kao strpljive, ne zavidne, iskrene, potpune, ne sebične, sretnemo tako rijetko kao kada tražiš rijedak biser. Upoznajemo se putem društvenih mreža, putem slika i poruka. Sve se svodi na fizičko i bez karakterno, dajemo i nudimo samo obrise sebe, vanjski oklop bez nutrine. Ljubav je uvijek negdje po strani.

Bog je ljubav. Sama ljubav. Stvorio je muškarca i ženu na svoju sliku. Muškarca i ženu dakle, da postanu jedno. Stvorio da se daruju, da se ljube, da se množe. Da sjaj u oku poklone nekom drugom biću. I da sada sjaji za njega. Da si spreman sve ostaviti i poći. Ne znaš gdje ali ideš držeći Njega za ruku. Ovaj život je pustolovina, a upustiti se u brak sa Kristom u središtu najveća je pustolovina. Prihvati taj poziv, tu darovanu ljubav.

Ljubav je ljepota duha, mir srca i drhtaj ruke. Ljubav je slobodna. Postaje jedno kada se iskreno daruje. Darujući se drugome u sakramentu braka pod blagoslovom, jednom nogom stupamo u nebo. Osjećamo raj. Ne bojmo se svjedočiti ljubav. Svjedočiti čistoću.

Roditelji, ne bojte se mlade odgajati za ljepotu ljubavi, za čednost, za potpuno predanje. Brak je svetinja!

Mladiću, kada biraš osobu s kojom želiš hodati, razmišljaj dugoročno. U njoj traži majku svoje djece, poštuj je i ljubi sa svim njenim manama i vrlinama. Ona je kraljica. Priđi joj nježnošću. Njeno srce ne otvara se nasilu. Samo ti ga ona može otvoriti. Nemoj je iskoristiti.

Djevojko, uvijek traži muškarca koji će braniti tvoje dostojanstvo. Onoga kojim ćeš se ponositi. I on tobom.

U središte veze stavite Boga. Tada je brak doista sigurna luka i utočište. I ne bojte se braka! Gospodin ga je namijenio za nas. Od njega dolazi samo dobro. Brak je putokaz za nebo. Kao što je Krist ljubio Crkvu, ljubite jedni druge. Iskoristite svaki trenutak.

Prije ulaska u njega putem vaše veze polako prosipajte kamenčiće molitve, a iza sebe odbacujte egoizam. Dan po dan, korak po korak. Nema ljepše ljubavi nego kroz darivanje. Otvori se životu! Nema ljepšeg osjećaja nego gledati muškarca kako postaje otac. Moli za brak ljubavi! Odvaži se na brak! Za ljubav nas Gospodin stvori, stoga nju i živimo. Živimo za onoga s kim ćemo se smijati, s kim će se sati topiti kao led. Nije važan izgled, boja očiju, mišljenje drugih. Ni nule na bankovnom računu. Važno je željeti vidjeti njega kada ujutro ustaješ i nju kada navečer legneš na počinak. Sa svim njenim nedostatcima. Sa svim njegovim glupostima. Važna je slika u glavi u kojoj ste samo vas dvoje i vaša djeca. Gdje god i kako god. Važan je samo onaj osjećaj koji će te kada to zamisliš izbiti iz cipela do te mjere da se predaš do kraja. Ljubav neka doista bude iznad svega, jer ako imam sve blago svijeta, a ljubavi nemam, ništa sam.

Psihološki gledano ogovaranje je jedan oblik usporedbe s drugim ljudima, jer se u svemu tome podrazumijeva da ono za što osuđujem drugoga se ne odnosi na mene. Obzirom da u ogovaranju umanjujemo vrijednost osobe koju ogovaramo kako bismo uzdigli sebe, to nam je na neki način i obrambeni mehanizam. Vrlo često taj sadržaj ogovaranja pokazuje što je to na čemu zavidimo nekome drugome.

Zavidan čovjek se vrlo često bavi drugim ljudima i uvjeren je kako je strašno nepravedno što je netko bolji u nečemu od njega, što netko ima nešto što bi on želio. Međutim ta zavist ne izjeda samo zavidnoga, već zavidna osoba truje i druge ljude oko sebe svojom zavišću, te ujedno opterećuje svoje psihološko i fizičko funkcioniranje.{loadposition in_article_search2}

Opet s psihološke strane, ljudi koji gaje takve emocije su osobe koje se iz nekog razloga precejnjuju ili podcjenjuju. Osobe koje se precjenjuju smatraju da su svi ostali manje vrijedniji od njih, a obzirom na to trbeli bi biti manje voljeni, manje uspješni, manje sretniji od njih samih. S druge strane osobe koje se podcjenjuju su vrlo često zavidne jer su nesigurne i strahuju od neuspjeha. I jednima i drugima treba pomoći da shvate da to što je netko uspješan neće ugoziti njihov uspjeh; to što je netko drugi voljen ne znači da i oni nisu voljeni.

Tako zbog zavisti, ljubomore i sl. često ogovaramo druge i svi imamo taj potencijal u sebi. No, otkuda nam pravo osuđivati nečiji način života, nije na nama da sudimo. Svima nama je dana sloboda i imamo pravo na nju. Slobodni smo da radimo sve što želimo sve dok ti naši postupci ne ugrožavaju slobodu drugih ljudi. Osuđivanje ponašanja naših bližnjih zasigurno nije put sreće i zadovoljstva.

Svaka budala zna kritizirati, osuđivati i zamjerati – a većina budala to i čini. Treba međutim imati karaktera i smokontrole da bismo mogli shvaćati i praštati.

Tko su "Jehovini svjedoci"?

Osnivač to danas vrlo aktivnog pokreta jest Charles T. Russel, koji je živio od 1852. do 1916. godine. Po zanimanju je bio suvlasnik trgovine muškim odijelima. Već kao dijete počeo se zanimati za vjerske probleme. Živio je u neprestanom strahu, jer nije znao prave odgovore na dva velika pitanje: koga je Bog izabrao za spasenje i problem pakla. Napustio je Crkvu i postavljao je sve u pitanje.

Godine 1870. upoznao se s nekim adventistima. S petoricom je počeo proučavati Bibliju. Njihova je grupica narasla za šest godina na tridesetak osoba. Russel se vrlo aktivno bavio pisanjem. Najprije je izdao neku knjižicu u kojoj je tvrdio da će Isus kod drugog dolaska doći samo kao duhovno biće, odnosno da neće doći u tijelu. Godine 1879. počeo je izdavati list "Kula stražara". Grupa je postala vrlo aktivna u tiskanju i širenju literature. Osnovali su 1878. godine prvu zajednicu i počeli pozivati kršćane da napuste svoju Crkvu i pridruže se njihovu udruženju.

Russel je nekoliko puta proricao vrijeme Isusova ponovnog dolaska. Nakon što se njegovo predkazivanje nije ispunilo, morao je priznati da je pogriješio i odustati od takvog proricanja.

Kada je 1916. godine umro Russel, vodstvo je preuzeo sudac Rutherford. On je u početku slijedio cjelovito Russelovo naučavanje, no povremeno se od njega sve više udaljavao. Štoviše, sam sebi je počeo pripisivati stanovitu proročku sposobnost. Posljedica toga je bio rascjep grupe. Rutherford zavodi u grupi svojih pristaša duhovnu diktaturu. Članovi njegove organizacije postadoše njezinim robovima, obavezujući se da će slijepo slušati njezina naređenja. Tko bi se suprostavljao organizaciji, bio bi isključen iz njezinog članstva.

U tom razdoblju organizacija sve više poprima heretička obilježja, propovijeda krivovjerje. Sve druge kršćanske Crkve naziva poganskim. Uči da će se spasiti samo oni koji se priključe Kuli stražara.

Godine 1931. spomenuto udruženje prima novo ime: Jehovini svjedoci. Rutherford je umro 1942., a njegovim je nasljednikom postao Nathan Knorr.

Što zapravo naučavaju "Jehovini svjedoci"?

Mora se priznati da dosta čitaju Bibliju i vješto barataju njezinim sadržajem, kako sam se i sam mogao uvjeriti na jednom njihovom sastanaku u Njemačkoj, ali Bibliju nerijetko samovoljno i krivo tumače.

1. Jehovini svjedoci drže da je za pravilno razumijevanje Biblije potrebno objašnjenje, ali da Bibliju mogu tumačiti samo oni, to jest njihova teokratska organizacija.

Odakle im to uvjerenje? Takvu potvrdu za sebe sigurno ne mogu naći u Bibliji, na koju se pozivaju. Takav autoritet u odnosu na tumačenje Božje riječi dao je Isus apostolima, vrhovnom autoritetu Crkve koju je utemeljio. Isus obećaje Petru (a time i njegovim nasljednicima, papama): "Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa štogod svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a štogod razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima" (Mt 16, 19). Daje vlast naučavanja i tumačenja svojim apostolima i njihovim nasljednicima: "Dana mi je sva vlast na nebu i zemlji. Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima!" (Mt 28,19). Slično u: Lk 22,32; Iv 14,16 sl.; 16,13; 1 Tim 3,15; 1 Iv 2,26 sl. Nije dovoljno pri čitanju Biblije pozivati se na Duha Svetoga i njemu pripisivati svoje shvaćanje pa i svoje zablude. Na takav bi način moglo na temelju tumačenja iste Biblije nastati mnoštvo sljedbi. Krist bi se slabo pobrinuo za svoju objavljenu istinu, da nije ustanovio svoju Crkvu s ovlaštenim autoritetom da izlaže i tumači tu istinu. Taj autoritet nipošto nije teokratska organizacija Jehovinih svjedoka koja je ostvarena - i to na ljudsku inicijativu - tek u ovom stoljeću.

2. Jehovini svjedoci tvrde da je nauka o presvetom Trojstvu sotonska izmišljotina i da o tome nema spomena u Bibliji

No, iako Biblija ne upotrebljava taj izraz (Trojstvo), u njoj se mnogo govori o tajni trojedinog Boga. Nedvojbena je Kristova nauka o toj tajni. "Krstite ih (sve koji uzvjeruju) u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19). Možemo usporediti i druga mjesta: Iv 1,32 sl.; 14,16 sl.; 1 Kor 12,3; 2 Kor 13,13; 1 Pet 1,2 sl. O tome nedvojbeno svjedoči vjera protiv Crkve, koja pokazuje posebno svoju životnost u liturgiji. Ali već od početka bilo je i krivovjeraca koji su nijekali tu istinu. Stoga neki "karizmatici" iz humanizma i novih vremena nisu izmislili novu herezu nego ponovili staru, koju je Crkva kao takvu davno odbacila, čuvajući vjerno sadržaj Kristova navještanja.

3. Jehovini svjedoci tvrde da Isus Krist nije Bog, nego Božje stvorenje poput anđela. Tvrde da je on savršen čovjek i da je zbog toga nemoguće da bi u isto vrijeme bio i Bog. Osim toga tvrde da Isus nije tjelesno uskrsnuo, nego samo na duhovan način.

Biblija upravo mnogo puta i na mnogo načina svjedoči o Kristovom božanstvu. "Nakon što je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina Bog govorio po prorocima, na koncu, to jest u ove dane, progovori nama po Sinu, koga je postavio baštinikom svega, i po kome je stvorio svijet" (Heb 1,1-2). Ivan u svom evanđelju odmah na početku kaže za Isusa, da je vječna Riječ; Bog sam po kojem je stvoren svijet (1,1-3). Na svršetku svog evanđelja Ivan svjedoči: Sve je ovo napisano "da stalno vjerujete, da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući, imate život vječni u njegovo ime" (21,31). A u knjizi Otkrivenja stoji za Isusa: "Ja sam Alfa i Omega, Početak i svršetak. Ja ću žednome dati badava iz izvora vode života. Pobjednik će baštiniti ovo: Ja ću mu biti Bog, a on će mi biti sin" (21,6-7). Isus to i sam o sebi svjedoči bezbroj puta. Treba samo nepristrano čitati evanđelja.

4. Jehovini svjedoci uče da Duh Sveti nije božanska Osoba, nego neka sila, odnosno energija pomoću koje Jehova sprovodi svoje planove.

I ta se njihova tvrdnja protivi svjedočanstvu Biblije. Sveti Pavao jasno govori: "A sve ovo čini jedan te isti Duh, koji to razdjeljuje na posebni način svakom pojedincu, kako hoće" (1 Kor 12,11). Duh Sveti posjeduje vlast, raspoređuje slobodno duhovne darove. To on ne bi mogao da je samo neka božanska sila. Sveti Pavao ukorava Ananiju: "Zašto je sotona ovladao tvojim srcem, da slažeš Duhu Svetomu.." (Dj 5,3). Sam Isus mnogo govori o Duhu Svetom kao osobi. Evo jednog njegovog svjedočanstva: "Kada dođe Duh Branitelj, koga ću ja poslati od Oca, Duh Istine, koji izlazi od Oca, svjedočit će za me" (Iv 15,26).

5. Jehovini svjedoci uče da Isus Krist nije trebao umrijeti za grijehe ljudi i njihovo opravdanje, odnosno da njegova krv nije trebala biti prolivena.

Sveti Pavao piše u Efežanima: Otac nebeski "nas predodredi dobrohotnom odlukom svoje volje za svoje sinove posredovanjem Isusa Krista, na hvalu i slavu svoje milosti, kojom nas dobrostivo obdari u Ljubljenome. U ovome imamo otkupljenje njegovom krlju, oproštenje grijeha po njegovoj bogatoj milosti.. " (1,6-7). A pisac poslanice Hebrejima donosi sljedeće: "I po Zakonu se - gotovo bih rekao - sve čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Treba dakle, da se slike nebeskih stvarnosti tako čiste, a da se same nebeske stvarnosti čiste boljim žrtvama od ovih. Krist, naime, nije ušao u Svetinju nad svetinjama napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred Božjim licem. Niti je ušao da prikaže mnogo puta sam sebe poput velikog svećenika, koji s tuđom krvlju ulazi svake godine u Svetinju nad svetinjama, inače bi morao trpjeti mnogo puta od postanka svijeta. Međutim, on se samo jedanput zauvijek - u punini vremenom - pojavio, da svojom žrtvom uništi grijeh. I kao što je ljudima određeno samo jedanput umrijeti - potom dolazi sud - jednako se i Krist prikazao samo jedanput, da uzme grijehe svih" (9,22-28).

6. Što Jehovini svjedoci uče o čovjeku?

Tvrde da čovjek nema besmrtnu dušu. Isus nedvojbeno svjedoči za besmrtnost duše. "Ne bojte se onih, koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti! (Mt 10,28). "Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan, koji u nj vjeruje, već da ima vječni život" (Iv 3,16-17). Mnoge Isusove prispodobe i govori jasno svjedoče o čovječjem duhu koji ne umire s tijelom, nego nadživljuje raspadljivo tijelo čekajući u onostranosti uskrsnuće svoga tijela na sudnji dan. Za Jehovine svjedoke ne postoji pakao, jer po njihovom mišljenju Bog uništava nepravednike, a pravednike uvodi u raj. Međutim, to se ne slaže s Biblijom. Isus govoreći o svršetku svijeta jasno kaže: Nepravednici "će otići u vječne muke, a pravednici u vječni život" (Mt 26,46).

7. Što Jehovini svjedoci uče o raju?

Po njihovom učenju raj će biti ovdje na zemlji. U tisuću-godišnje carstvo ući će svega 144.000 odabranih. To će biti negdje u današnjoj Kaliforniji. Zemlja će se uljepšati i zavladat će mir među ljudima i životinjama. No, prije nego se ostvari taj raj na zemlji, prema njihovom učenju, doći će do strašnog harmagedonskog rata. U njemu će poginuti svi koji nisu prešli u sljedbu Jehovinih svjedoka.

Ni to se ne može složiti s ispravnim tumačenjem Biblije. Isus nam je pripravio raj na nebu. "Neka se ne uzmeniruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući moga Oca ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: Idem da vam pripravim mjesto! Kad odem da vam pripravim mjesto, opet ću doći da vas uzmem k sebi, da i vi budete, gdje sam ja" (Iv 14,2-3). Ograničavati broj pravednika, spašenih na 144.000 (simboličan broj u Bibliji) bukvalno je i naivno tumačenje Biblije. Valja dublje proniknuti jezik Biblije. Bez crkvenog autoriteta lako ćemo otići u subjektivizam i herezu. Njihovo krivo tumačenje Biblije dolazi ponajviše iz straha od vječnih muka. Da bi izbrisali pakao, pribjegli su mnogim krivim mišljenjima. Smetnuli su s uma veoma ozbiljnu opomenu sv. Pavla: "Ali ako bi vam netko - bilo to mi, bio anđeo s neba - navijestio Veselu vijest različitu od one, koju smo vam navijestili, neka bude proklet! Ponavljam ono, što smo upravo rekli: Ako vam tko navješćuje Veselu vijest različutu od one, koju ste primili, neka bude proklet!" (Gal 1,8-9).

***

Dakle, naučavanje Jehovnih svjedoka, unatoč svakoj protivnoj prividnosti, nije kršćansko. U bitnim i znakovitim točkama udaljuje se od naše vjere. Štoviše, oni ne ulaze ni u ekumenski dijalog, koji drže đavolskim iznašašćem. Oni, naime, niječu Trojstvo, Isusovo Božanstvo, božansku osobu Duha Svetoga. Ne priznaju sakramente i besmrtnost duše. Stoga se ne mogu zvati kršćanima. Oni se ipak sa znatnom mjerom preuzetnosti proglašavaju jedinim baštinicima istine i ispravnog čitanja Biblije koju oni svojevoljno prevode, tumače na svoj način i upotrebljavaju kao srednstvo borbe protiv Crkve. Oni je čitaju ne u funkciji onoga što Biblija želi reći, nego onoga što žele naučavati. Oni je suprostavljaju papi, biskupima, svećenicima i glavnim istinama koje je Isus objavio.

Karakterističnost Jehovinih svjedoka je njihovo vjerovanje u bliskost svršetka svijeta. Navješćivali su ga više puta i mijenjali datume, no proekle su ga činjenice. Ali oni ne dopuštaju lažnost svojih predviđanja. Na taj način oni drže u napetnosti svoje pristaše i nastoje zaplašiti druge.

Aktivnost širanje Jehovinih svjedoka je grozničava, neprihvatljiva. Njihovo učenje je zamorno. Njihovo uvjetovanje je bez skrupula. Njihova metoda osvajanja je ucjenjivačka. Tko napusti sektu smatra se sotoninim agentom: kleveću ga, prognone, tlače, izoliraju. Nastrane su neke njihove zabrane kao npr. transfuzija krvi.

Agresivni su i bezočni u približavanju svoje propagande; istjeruju ih iz kuća s plemenitošću i čvrstinom. Crkva treba svakako ukloniti religiozno neznanje na koje Jehovini svjedoci računaju da bi prodrli u srce kršćana. To je glavni razlog njihovog opasnog širenja.

***

Čovjek koji je trideset godina bio rob "Kule stražara" donosi svoje svjedočanstvo, nakon što se oslobodio robovanja:

"Ime mi je W. J. Schnell. Rođen sam 1905. u Jersey City. Sa svojom obitelji preselio sam se u Berlin. Tu nas je posjetio tzv. 'ozbiljni istraživač Biblije' i pridobio za svoju sljedbu. I sam sam počeo propovijedati novu nauku. 'Udruženje ozbiljnih istraživača Biblije' promijenilo je svoje ime u 'Svjedoci Jehove' 1931. Sve više sam uviđao nedoslejdnost i krivovjernost svoga udruženja. Ta organizacija je imala i svoje špijune, koji su tužakali one ljude koji su se suprostavljali upravi. Godine 1938. odluči naša organizacija da slomi i zadnji trun slobodne volje kod svojih članova pa im naredi da potpišu naredbu u kojoj se pokoravaju svojoj organizaciji. Moja uprava nije rado gledala na mene, jer sam proučavao Bibliju bez komentara Jehovinih svjedoka. Stoga su me 1951. izbacili iz svoje organizacije.

Proveo sam čitavu noć u molitvi. Kajao sam se i zahvaljivao Bogu da sam konačno oslobođen iz te strašne organizacije. Godine 1953. napisao sam prvo pismo koje je raskrinkalo tu čudnu diktaturu. Rekao sam i drugim robovima da postoji put za spasenje, a taj je: da prokunu otrovnu literaturu Svjedoka Jehove i da se okrenu izravno Bibliji i mole Isusa Krista da ih spasi.. Ti koji još nisu pod komandom Kule stražara, nek čuju moju opomenu.

Svako kupovanje i svako proučavanje literature Svjedoka Jehove je karika jednog snažnog lanca koja se neprimjetno mota oko tvoje duše i na kraju će te zarobiti za organizaciju koja se naziva Kula stražara. Molim te svim srcem, dozvoli da ti moj strašni doživljaj sa Svjedocima Jehove posluži kao opomena.

Napominjem uz ovo nekoliko proturječja u nauci Svjedoka Jehove:

1. Svjedoci Jehove se smatraju kršćanima, a na drugoj strani se odriču svih oblika kršćanstva i smatraju ga đavolskom organizacijom.

2. Nagovaraju svoje članove da ne služe vojsku, a na drugoj strani huškaju ih da se bore i upotrebljavaju brutalne metode za ostvarivanje svojih vlastitih ciljeva.

3. Bore se glasno i bez prestanka za slobodu svog vjerskog uvjerenja, a na drugoj strani ugnjetavaju pokrete i pomisli svojih članova.

4. Pozivaju se na Krista kao svog Spasitelja, ali ne vjeruju da je on svemogući Bog, te ne vjeruju da on može spasiti ljude i dati im vječni život.

5. Vješto citiraju Bibliju i oholo govore o grčkom značenju riječi u originalnom tekstu Biblije, a u stvari su veoma ograničeni u proučavanju Biblije. Većina Svjedoka Jehove posjeduje knjige za studiranje Biblije izdane od izdavačke kuće Kule stražara i uče napamet grčke riječi koje su tiskane na rubu njihove posebne 'Diaglot' Biblije i njihovog 'Novi svijet' prijevoda.

Bog mi je svjedok da spomenute tvrdnje odgovaraju istini, upravo onako kako sam ih i sam doživio. Vodeći članovi Svjedoka Jehove koji se nalaze u svom efektnom birou udruženja Kule stražara u 124 Columbia Hights u New Yorku možda će reći da me nisu ni poznavali, ili da sam otpadnik koji je pao u nemilost. Oni međutim ne mogu pobiti istinu o svojoj povijesti u kojoj sam i ja sudjelovao i makar i u maloj mjeri doprinio njihovom napretku.

Ako se i ti nalaziš u okovima ove organizacije a imaš želju da se oslobodiš iz iste, i postaneš pravo dijete Božje, onda predaj svoj život Isusu Kristu. 'Spasenja nema ni u jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima, u kom nam se treba spasiti' "(Dj 4,12).

***

Sve navedeno nek posluži kao dobronamjerna obavijest prije svega katolicima, da upoznaju sljedbu Jehovinih svjedoka koje će susresti. Neka se ne zavaravaju njihovom karitativnošću i silnom uslužnošću, jer će kasnije, kad možda sami upadnu u njihove mreže, stostruko platiti njihove usluge svojim i materijalnim odvajanjem za potrebe Jehovinih svjedoka.

Dr. Ivan Zirdum, profesor teologije/svjedocanstva.com

Nenaslikani lik

Kao prvo, lik nema ljudskoga tvorca, autora, slikara. Slika je Gospe guadalupske nerukotvorena, nenaslikana ljudskom rukom. Upravo kao i Torinsko platno ili ona slika Gospodinove glave u Manopellu, Italija. Ona je utisnuta na tkanini otkanoj od agavinih vlakana kojima je vijek trajanja otprilike dvadeset godina i nakon toga istrunu. Takve su ogrtače koji bi se navukli preko glave te prekrivali leđa i grudi nosili domorodci, a i danas ih vidimo s time (tilma, poncho u Argentini). Međutim, doskora će petsto godina, a platno ne pokazuje nikakve znakove propadanja. Štoviše, stručnjaci vele da je danas tkanina nalik najljepšoj svili. I da stvar bude zanimljivija, boje slike nisu uopće zemaljskoga podrijetla. Nisu biljne, nisu životinjskoga ili mineralnoga podrijetla (pogotovo ne sintetičke kakve se danas redovito rabe), nisu akvarel ni tempera. Sliku su ispitivali najbolji umjetnici i zaključili da nema nanošenja kistom, na tkanini nema onoga temeljnoga grundiranja, potrebna za tehniku slikanja. Tehnika koju slika odražava sadrži elemente slikanja uljnim, tempera, vodenim bojama te fresko. Boje na slici ponašaju se kao boje na ptičjim krilima, leptirima ili kukcima u letu. Mijenjaju se i prelijevaju kad se promatraju iz raznih kutova i očišta promatranja.

Na liku nema nikakvih znakova ili otisaka prethodnoga skiciranja, nema tzv. grundiranja, nanošenja temeljnoga nanosa na platno da bi se kasnije slikalo određenom tehnikom. A kako nema grundiranja, nemoguće bi bilo nanositi boje na grubu površinu same grube tkanine od agave. Lik je Gospin kombinacija ulja, tempere, vodenih boja i fresko načina slikanja. Prozračna je i može se promatrati i otraga. Jedan je stručnjak za umjetnost nakon pomna istraživanja zabilježio: “Imamo pred sobom još neviđeni način slikanja. Kao da ju je naslikao nebeski kist. Slika u sebi ujedinjuje u najvećem savršenstvu ne samo sve ono što je dobro u slikarstvu nego također i četiri načina slikanja... Kako izgleda, na liku Princeze iz Guadalupe glava su i ruke oslikane uljnim bojama, donja haljina i anđeo s oblacima tempera, a ogrtač u vodenim. Polje na koje padaju munje su obogaćena tempera. Ti načini slikanja u sebi su toliko različni da svaki pojedini za sebe iziskuje različito grundiranje. I kao što sam već rekao, grundiranja nema ni kod jedne tehnike slikanja na ovomu liku.” Marija je tu istinska pokaznica (monstranca!) koja ne skreće pogled na sebe, nego na svoga Sina. Putokaz do Sina. To je središnja poruka Gospe iz Guadalupe. Očima Majke vodi naš pogled prema Sinu. A gdje je Sin, gdje je Dijete?

Trudna Majka

Nedavno je jedan ginekolog otkrio na Marijinu licu pjege koje su znak trudnoće. Meksička biskupska konferencija je god. 1991. molila da se načini fonogram kakav se primjenjuje kod trudnica (ultrazvuk) i na liku Gospe Guadalupske. Zabilježeni su otkucaji srca nerođene bebe. P. Mario Rojas, profesor na Papinskom sveučilištu u Meksiku god. 1995. otkrio je otkucaje srca u području Marijina krila. Videozapisi britanskoga redatelja Johna Birda (koji je prije deset godina snimao i film o Međugorju) pokazuju na istomu mjestu kretnje kao kod trudnica u završnom stadiju trudnoće. Ginekolog dr. Carlos Fernandez del Castilo samo potvrđuje ta otkrića navodeći da je položaj nerođenoga djeteta u njezinoj utrobi s glavom nadolje, u lijevomu položaju. Promatrajući sliku te čitajući slikovni govor na liku Azteci su vidjeli i odčitali trudnoću i iz načina kako je povezan purpurni pojas oko Marijina struka, koji se preko blagoslovljena krila pomaknuo nagore (Azteci nisu poznavali abecedu nego su imali piktograme-slikovna slova, kao i Egipćani svoje hijeroglife). U Mariji je nebeska glazba, ona je obučena u nebesku slavu. Slika je u jednomu trenutku Aztecima bila sažetak svega evanđelja. Ništa na slici nije slučajno. Iz položaja zvijezda glazbenici su otkrili nebesku glazbu!

Zvjezdano nebo

Položaj zvijezda na Marijinu ogrtaču i slici Gospe iz Guadalupe odgovara točno konstelaciji zvjezdanoga neba kakvo je bilo 12. prosinca 1531. nad Meksikom, dan kad je Marijin lik darovan s Neba čovječanstvu. Zvjezdano nebo na Marijinu ogrtaču predstavlja sjevernu i južnu hemisferu u obliku dviju zmija, a utisnuto je 46 zvijezda. Zmijoliko su zamišljali i predočavali Azteci zvjezdano nebo. Na Gospinoj slici vide se zviježđa Velikoga medvjeda i Južnoga križa (a dvije zmije i danas u Meksiku zaokružuju kovanice od 5 pesosa). Zvijezde su utisnute na ogrtaču kao da se promatraju ne odozdo, iz naše, nego odozgora, iz nebeske perspektive, s druge strane svemira, s nebeskoga očišta.

Tkanina slike

Kao što smo već rekli, ogrtač je od agavine tkanine kojoj je vijek trajanja 20 godina. U samomu okolju Mexico-Cityja vladaju veoma nepovoljni klimatski uvjeti, trajni vjetrovi, vlažan zrak obogaćen nitratima i salitrom. Prema znanstvenim predviđanjima vlažnost i vrućina morali su doskora uništiti tkaninu, boje su morale izblijediti. Međutim, unatoč nepovoljnim uvjetima, trajnom sagorijevanju svijeća u samome svetištu, zadimljenu prostoru, unatoč tomu što su je toliki hodočasnici dodirivali spočetka svojim rukama, ljubili, polagali na nju predmete, slika je očuvana kao prvoga dana u svoj svojoj svježini. Boje uvijek jednako svježe, očuvane, dojmljive. Dogodilo se da je god. 1791. neki radnik neoprezno - dok je čistio zlatni i srebrni okvir slike - prolio po slici bocu salitrene kiseline. Namjesto da kiselina uništi sliku, ona se jednostavno isparila. Za vrijeme progona kršćana u Meksiku god. 1921., za slavlja svete mise eksplodirala je u jednoj velikoj posudi s cvijećem pod slikom podmetnuta bomba koja je uništila sve vitraje u bazilici, savila teški željezni križ, načinila veliku rupu u zidu. Međutim, nitko nije nastradao, a slika je ostala neoštećena. Čak ni tanko zaštitno staklo ispred slike nije puklo. God. 1936. njemački nobelovac prof. Hahn dobio je dva vlakna različite boje iz lika radi kemijskih pretraga. Zaključak: kemijski je nemoguće ustanoviti boju. Slika nije slikana, boje nisu prepoznatljive. Potonja istraživanja pokazuju da nema nikakvih nanosa kistom, nikakvih boja. Stručnjaci iz tvrtke Kodak šezdesetih su godina prošloga stoljeća istraživali sliku i zaključili da je nalik fotografiji. Prije desetak godina očni liječnici identificiraju mikroarterijsku cirkulaciju na očnim rubovima lika na tilmi.

Djevičine oči

Jedna od najvećih tajni slike Djevice iz Guadalupe su njezine oči. God. 1929. fotograf Alfonso Gonzalez napravio je višestruko povećanje očiju na Djevičinu liku te zapazio u očima sićušni ljudski lik. Potonja su istraživanja samo potvrdila tu neobičnost. Najnovija istraživanja peruanskoga stručnjaka za digitalne slike Jose Aste Tonsmanna otkrivaju u Marijinim poluzatvorenim očima - na slici - 13 osoba, tako sićušnih da ih je bilo nemoguće naslikati rukom. Stručnjaci iz američke NASA-e povećali su pod sitnozorom Marijine oči 2500 puta i zamijetili upravo u očima cijeli prizor koji se odvio toga 12. prosinca 1531. pred biskupom fra Juanom Zumarragom. Toliko je osoba prema najstarijim opisima nazočilo prizoru nastanka čudesnoga lika. Slike su u oba oka kao u zrcalu što odgovara načinu na koji se održavaju na ljudskomu oku i sve odgovara zakonima optike.

Mnoga čudesa

Postoje nebrojena osobna svjedočanstva o ozdravljenjima, izbavljenjima i pomoći na zagovor Majke Božje Guadalupske. Kao prvo čudo bijaše ozdravljenje Bernardina, Juan Diegova strica. Potom je penaestak dana nakon što se slika pojavila pred slikom ozdravio neki Indios pogođen otrovnom strjelicom. Za bitke kod Lepanta između osmanlijske i kršćanske mornarice god. 1571. kršćanski je admiral Andrea Doria već imao na svomu brodu sliku guadalupske Gospe. Kad je za kršćane situacija bila bezizlazna, zaputio se mladi admiral u unutrašnjost lađe i pred Gospinom slikom pao na koljena usrdno moleći za pomoć. Navodno je upravo na zagovor Djevičin vjetar okrenuo svoj smjer što je pomoglo kršćanima do pobjede, čime je slomljena turska premoć na Sredozemlju. Najzorniji primjer Marijine pomoći zabilježen je god. 1736., kad je Meksiko zahvatila epidemija tifusa koja je za osam mjeseci odnijela više od 700 tisuća života. Epidemija se prestala širiti nakon što je u krajnjoj nevolji za cijeli narod guadalupska Djevica proglašena zaštitnicom cijeloga Meksika. Danas je ona Patrona - Zaštitnica Amerika, Novoga svijeta. Ona je privela Novi svijet Kristu, ona je pomirila nepomirljive, stvorila meksičku naciju. Ona je jednostavno Majka, Djevica, Tamnoputa, Majčica, Djevičica. Njoj se pjeva, nju se časti, njoj se dolazi, ona je sastavnica meksičkoga života. Marija se očitovala kao najveći evangelizator. Zvijezda evangelizacije, i nove evangelizacije. Daleko moćnija od svih apostola, Petra, Pavla i svih Gospodinovih učenika. Ona je najvjernija Gospodinova Učenica i Majka.

Jednom riječju: Ono što je kazala prije skoro punih pet stoljeća, izgovara i Gospa i danas, a upisano je nad golemim ulaznim dverima u novu baziliku Naše Gospe od Guadalupe, koja prima oko 15 tisuća vjernika u svojoj unutrašnjosti: No estoy yo aguí, que soy tu Madre? - Nisam li ja ovdje, ja, tvoja Majka? Nisi li i ti u mojoj zaštiti? Svi smo mi pod Marijinim plaštem, svi smo njezina djeca, koju je Majka prihvatila pod križem svoga Sina.

Međugorje, 17. studenoga 2004.
Fra Tomislav Pervan

Dozvola autora za objavu teksta vrijedi jedino i isključivo za portal medjugorje-info.com

Nada i zora spasenja

Sve ono po čemu i zbog čega častimo i štujemo Blaženu Djevicu proizlazi iz činjenice da je ona u promislu Božjem bila predviđena i postala Bogorodica. Zbog toga na početku današnjeg misnog bogoslužja zanosno kličemo: Puni radosti svetkujmo rođenje Djevice Marije. Iz nje je isteklo Sunce pravde. Ta radost odzvanja čitavim današnjim bogoslužjem, a to je obilježje u rimskom obredu od službenog uvođenja ovoga blagdana u kalendar polovicom 7. stoljeća.

Blažena je Djevica početak boljega svijeta i putokaz sigurne nade (predslovlje na Veliku Gospu) prvenstveno zbog proslave svečanim uznesenjem u nebesku slavu. Po tome je ona postala slavnija od svih svetaca i anđela. Ta slava i čast kojom je od Boga počašćena svijetu je očitovana njezinim rođenjem. Marijino bezgrješno začeće vidljivo je samo očima vjere, ali njezino rođenje postalo je očito i običnom ljudskom oku.

Među mnogim starozavjetnim proroštvima kršćani su pronašli i prepoznali najavu Marijine uloge u ostvarivanju povijesti spasenja. Za današnji blagdan veoma lijepo pristaje proroštvo o hramu u kojemu će Bog prebivati. Ako je starozavjetni kovčeg bio slika Božje prisutnosti među svojim narodom, onda je Marija daleko uzvišeniji kovčeg Božji jer će Bog u njoj stvarno prebivati.

Marija je na zemlji živo nebo, određeno da nosi živo sunce, sunce učbrfšeno na najvišem nebeskom svodu. Ona je na zemlji svetište što ga Bog ispunja čudesima i u kojem će on jednom otpočinuti na nov i neočekivan način. Ona je rajski vrt u kome Bog prebiva. Ali ne kao Adamov rajski vrt koji je narušen njegovom krivnjom, niti anđeoski raj na nebesima. Marija je nebeski raj na zemlji, rajski vrt što ga je Bog zasadio svojom rukom i u njejga postavio kralja neba i zemlje.

Slika svoje majke

Skromna Marija iz Nazareta nama je zanimljiva zbog njezina Sina. Ali ono što pouzdano znamo o Mariji, znademo po njezinu porodu, njezinu Jedinorođencu. Vanjski izgled, ali i genetske sklonosti djeca primaju od roditelja. Oni uvelike uvjetuju način izražavanja osjećaja, karakterne osobine i općenit način življenja. O životu i djelovanju, kao i o specifičnom načinu reagiranja, Isusa iz Nazareta imamo relativno dosta podataka u evanđeljima i živoj kršćanskoj predaji. O njegovoj majci Mariji, relativno malo. Ono što zasigurno možemo o tome saznati treba tražiti na njezinu sinu Isusu.

U evanđeljima je jasno opisano da je Isus stvarno živio ideale što ih je proglasio blaženima u Govoru na gori: poniznost, strpljivost, blagost, smirenost, milostivost, jakost. Zasigurno je to uočavao i na svojoj majci još kao dijete i u tom odsjeku života nastojao je oponašati kao što svako dijete čini. Zbog toga kad kod Isusa uočavamo navedene ljudske i duševne vrline, s pravom možemo zaključiti da ih je učio u Nazaretskoj školi svoje majke i sv. Josipa.

Početak novoga čovječanstva

U današnjem misnom bogoslužju Crkva predlaže odlomak iz Matejeva evanđelja koje donosi Isusovo rodoslovlje od Abrahama do Josipa, muža Marijina od koje se rodi Krist. Za nas, obične kršćane, nabrajanje imena u tom rodoslovlju izgleda isprazno i skoro bezvrijedno. Prelazeći preko toga da tim rodoslovljem Matej želio čvrsto ukorijeniti Isusovo rođenje u našu ljudskost, istaknimo jednu posebnost o kojoj se rijetko govori a za Mateja je, očito, veoma važna. U rodoslovlju su istaknute četiri žene prije Marije i sve su obilježene neobičnim, grešnim znakovima Izabranog naroda baštinjenim od majke Eve. Tamara je začela dijete sa svojim svekrom, Rahela je bila javna bludnica, Betšeba preljubnica, Ruta strankinja i inovjerka.

Sve navedene starozavjetne žene u Isusovu rodoslovlju očituju Evino prokletstvo. Nasuprot njima stoji Marija. S njome završava Isusovo rodoslovlje, rađa se Isus koji grešno prokletstvo, simbolizirano grešnicama iz svoga rodoslovlja, pretvara u blagoslov. Time počinje era novoga pokoljenja, novoga čovječanstva kojemu je Marija zora vječnoga sunca.
Zbog toga bogoslužje na nju primjenjuje usklik iz knjige Juditine: Ti si slava grada Božjega, ti si radost naroda Božjega, ti si naša čast, Djevice Majko Marijo! Nadahnuti tim pohvalama, molimo je riječima pjesnika Vladimira Nazora:

O kućo zlatna, o Zvijezdo morska,
O kulo bjelokosti.
Ostani burnim nad morem našim
Ti majko od milosti!

Okorjelim srcima uzaludan je dolazak Nebeske Majke, ništa im zapravo ne znači ni Gospina nazočnost među nama, zasljepljeni lažnim sjajem ispraznosti ne može ih ni nebo ozdraviti koje se spustilo nad međugorska brda dok se na ista pozivaju i veličaju prema zemaljskim mjerilima. Kako je Nebo onda daleko iako se spustilo, primaklo i dotaklo stvarnost mnogih života, iako se razlilo i poteklo potocima vremena i prostora kraj onih što se traže ali gube hrleći u prostranstvatame. Poziva nas Gospa, gluhe,slijepe,kljaste, bijedne i kaže nam" Pitate se, draga djeco, zašto ne možete odgovoriti na ono što od vas tražim. Ne možete zato jer mi niste dali svoje srce da ga mijenjam. Govorite, a ne činite." Nadalje otkriva svoju želju"Želim da vi, bespomoćni, počnete pomagati s povjerenjem, i Gospodin će vam davati u povjerenju." Njena ustrajnosti, nježnost i dobrota, jasnoća i blagost riječi, koje ne osuđuju dječicu, već im, prokazujući zlo, liječe i opominju, uče i odgajaju putem na koji sami moramo pristati krenuti.

Ovu istinu svjedoče nam svi oni koji su okupani mirom i orošeni svježinom Glasa Nebeske Majke, a koje nam Bog svakodnevno šalje u susret nadahnjujući da i sami krenemo istim putem, da se udružimo pod nebom ljubavi ostavljajući daleko iza sebe tragove pomahnitale materije, sjene stvarnosti i tlapnja ograničenosti. Svako srce ukoliko nije do kraja ogrezlo u tami jada i propadljivoga, prepoznati će u bespućima svijeta zraku sunca i postati svjetlonoša tamo gdje Zlo nosi pakao u opipljivom obliku, osvijetliti i prokazati lice tame kojeg će se djeca mraka prestrašiti uviđajući iluziju zemaljske ljepote i naposljetku pohrliti prema zagrljaju vječne sigurnosti .Oni koji su već ugledali lice Zla spremno su prihvatili i srčano prionuli uz svjedočku misiju suprotstavljajući se tvorcima izmanipulirane duhovnosti i svojim molitvama uvjerili zavedene duše da Ona koja dolazi iz rajske ljepote ne propovijeda bajke i nestvarne likove, već izravno suočava sa materijalnim svijetom raskoši i onime čega se trebamo odreči da bi uživali bogatstvo Kraljestva Božjeg.

Svojoj vjernoj dječici obrača se i poziva,vapi i moli “Draga djeco! Danas vas pozivam da svi molite da se ostvare Božji planovi s vama i sve ono što Bog želi preko vas! Pomozite da se obrate drugi, napose oni koji dolaze u Međugorje. Draga djeco, ne dopustite da vašim srcima zavlada sotona i da budete sotonska slika, a ne moja." Toliko je razloga što je Gospa tako dugo s nama i dok je svijeta i čovjeka Njena prisutnost će bivati dok se i najokorlije srce ne privede i pripoji Njenom Bezgrešnom Srcu.Iskoristimo ovo milosno vrijeme, odbacimo nepotrebno i pronađimo u Duhu istine onoliko koliko nam je potrebno za život da Ona traje, živi i diše upravo kraj nas, da ništa vremenito ne priječi put Njenog pohoda prema našim srcima.

Danas na osobit način evanđelje spominje pitanje čistoće. Farizeji se zgražaju što Isusovi učenici prije jela ne peru ruke. Kod njih je pranje ruku tako tijesno povezano s vjerom da im je to kao neki obred, gotovo nešto kao nama molitva prije jela, premda su oni i to imali. Pranje čaša, posuđa, svega što s trga donesu, pripadalo je u njihov obred.

To je za njih bilo više od onoga što nama znači pranje ruku, tj. higijenski zahtjev zdravlja. Isusu je ovo prigoda da progovori o čistoći srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine.

To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog vidi. Njemu ništa ne može izmaći. Tu se rađaju zle nakane, osude i mržnje, prijevare i bludništva, sebičnosti i nasilja. I prije nego što se ostvare, one su već u srcu. Isus govori najednom mjestu da čovjek može načiniti preljub i pogledom kad dopusti da mu požuda potamni srce.

To se ne da isprati nikakvim izvanjskim obrednim pranjima. Koliko vremena potrošimo na vanjštinu? Možda su ovo vremena u kojima bismo trebali iskrenije ući u dubinu svoga srca. Kakvi smo pred Bogom, takvi smo. Badava sav izvanjski sjaj ako je duša zatrovana zlom, ako je srce nečisto. To neće oprati voda niti pokriti kozmetička sredstva niti prikriti vanjsko blještavilo. Sve to može obmanuti ljude oko nas, ali ne i Boga koji vidi u tajnosti.

Srce je važno, duša je bitna. Ta nam je čistoća potrebna. Jer nemamo mogućnosti da vidimo u srce svoga bližnjega, nemamo pravo suditi niti osuditi. To prepustimo Bogu. Nadalje, zbog onoga što Bog u nama vidi usudimo se biti hrabri pred njim i pred svojom savješću, često uđimo u istinu svoga srca.

Nemojmo se uplašiti svega što se u njemu nalazi, jer Bog je veći od našega srca i znade sve i prašta sve. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Upravo zato nemojmo Bogu pristupati s prividnim sjajem nego u istini svoga bića da nas takve prihvati i opere, da u stvarnosti svojega bića osjetimo da nas Bog još uvijek voli. Nemojmo zaboraviti da je za nas čisto samo ono što je Bog očistio, što je njegova milost izbrisala, što je oprala njegova krv za nas prolivena. Tada se možemo sa zahvalnošću sjetiti sakramenta pranja, sakramenta čistoće kojega smo primili u počecima svojega života, tj. sakramenta krštenja.

To je ono novo što nam je Isus darovao: izvanjski znak pranja, ali stvarnost je nevidljiva za ljudske oči: milost posvećenja, djetinjstvo Božje, sloboda od grijeha. To je unutarnje pranje, čistoća srca i duše. Takvo pranje i takvu čistoću može podijeliti samo Bog. Uzalud se dakle farizeji, nekad i danas, trse da postignu izvanjsku čistoću. Takva čistoća ne može zadovoljiti ljudsku čežnju za punim životom.

Obećanje proroka: Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite, ispunjeno je u sakramentu krštenja, sakramentu pranja. Sjetimo se sa zahvalnošću i drugog sakramenta čistoće srca. Više ni voda nije potrebna, tek možda suze kajanja. To je sakrament ispovijedi u kojem nas krv Kristova neprestano čisti od svih naših grijeha i nečistoća. A u svetoj misi smijemo sudjelovati, ne zato što smo sami po sebi čisti ili zato što smo se izvanjski dotjerali, nego zato što je Bog dobar i prihvaća nas u istini našeg srca. A jedino on može naše srce osloboditi tereta svih nečistoća i osposobiti ga za ljubav i mir.

Isus i nama govori:

Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene! Tvoj me narod ni usnama ne časti. Zar nema toliko psovke u tom narodu? Koliko se pogrđuje moje ime s usana mnogih? I veliki i mali usuđuju se nečasno izgovarati moje ime! Ovaj me narod usnama psuje. Srce mu je daleko od mene.

A kako je s tobom?

Gdje je blago tvoje, ondje će biti i tvoje srce. Gdje su tvoje misli, tvoje želje, tvoji planovi? Nisu li daleko od mene? Srce je tvoje daleko od mene, Zaboravljaš na mene; zaboravljaš na ljubav kojom sam te htio, stvorio, dozvao u život; zaboravljaš na ljubav kojom te uzdržavam. Možda me usnama častiš, možda se čak redovito moliš, možda ideš i na nedjeljnu misu. Ali ima li tu srca? Nisi li i kod mise, kod tog najistinitijeg susreta što sam ga darovao Crkvi i po njoj tebi, daleko od mene, nije li ti srce drugdje? Ispunjavaš zakon, ali mi uskraćuješ ljubav. A meni je važna ljubav, Ja hoću do tvoga srca. Evo, stojim na vratima i kucam; stojim na vratima tvoga srca i čekam.

Čekam da mi otvoriš sve tajne svoje nutrine. Ne boj se! Neću ući nasilno. A ako uđem, ispunit ću te blagoslovom. Ne boj se, neću ti ništa oduzeti. Samo ću ti ponuditi svoju ljubav, samoga sebe. ja sam tebi darovao svoje srce. Ljubio sam te do kraja. Otkrio sam ti sve tajne. Prihvatio sam te kao prijatelja.

Svoj sam život darovao za tebe iz čiste ljubavi. Želim te i danas privući k sebi, Ne boj se. Očistit ću tvoju nutrinu. I tvoje će srce tada postati sposobno da nesebično i velikodušno ljubi.

I tvoje će srce biti čisto. Iz tvoje nutrine neće više izlaziti grubosti, zle misli, psovke, bludništva. Želim te pohoditi; želim po tebi biti blizu i tvome narodu. Htio bih da mogu reći: Srce ovog naroda mi je blizu. Bit će tada radost. A čast i slavu moći ćete iskazivati imenu mome čista srca.

„Kao što je nekoć u definiciji Bezgrješnog Začeća Crkva morala podsjetiti svijet da se savršenstvo ne nalazi na biološkom polju, tako ona sada, svojom definicijom o Marijinu Uznesenju na nebo, mora ojađenom stvoru uliti novu nadu protiv njegova očaja. Moderno je očajavanje posljedica razočaranog hedonizma, i usredotočuje se uglavnom na dvije točke: na spol i smrt. Marijino Uznesenje na nebo neizravno se odnosi na ta dva pitanja, koja toliko zaokupljaju modernu dušu....S filozofskoga gledišta nauk o Uznesenju prevrće naglavce filozofiju Erosa i Thanatosa, jer podiže čovječanstvo iz tame spola i smrti k svjetlu ljubavi i života. Ljubav i Život – to su dva filozofska stupa na kojima počiva vjera u Uznesenje Marije na nebo.....Ako daleki mjesec može sve zemaljske vode nagnati u plimu, onda je i ljubav između Marije i Isusa morala završiti u ekstazi koja će Mariju uzdići s ovoga svijeta...Uznesenje na jedan nov način pobija ništavilo filozofskih propovjednika smrti. Najveća zadaća današnjih duhovnih vođa svijeta jest spasiti čovječanstvo od očaja, u koji su ga bacili spol i strah pred smrću...Moderni se čovjek putem očaja vraća ništavilu, dok kršćanin poznaje ništavilo jedino kao samoprijegor, koji znači poniznost. Približavajući se ništavilu, poganin se približava paklu očaja i samoubojstva, a kršćanin Bogu..." („Prva ljubav svijeta", iz 11. poglavlja „Marijino Uznesenje na nebo i moderni svijet", HKD Sv. Jeronima, Zagreb 2004.)

I duhovni i neduhovni ljudi slute da je svijet poput jurećeg vlaka pred ponorom. Samo duhovni shvaćaju duhovni kauzalitet stvari, vide uzroke i posljedice, dok oni koji žive u površnosti i senzacijama svijeta, kojima je tijelo sve, sav zakon, ne razumiju dublje vrtlog besmisla i apsurda koji je zahvatio našu civilizaciju. Oni rješenje krize vide isključivo na materijalnom i biološkom planu iako je kriza zbog toga sve zamršenija. Nema lijeka protiv očaja u slavljenju onoga što neminovno prolazi i propada. Ukorijeniti se u očaju i sroditi se s njim znači ući u podzemlje, u mračni Had i lutati besciljno.

Fulton Sheen oštroumno upućuje na glavni problem moderniteta: na činjenicu da se srodio cinično s vlastitim ništavilom, da slavi ništavilo i negaciju života. Moderno je očajavanje posljedica razočaranog hedonizma, mudro tvrdi biskup Sheen. Ali razočarani hedonizam se nije pokajao i okrenuo nebu, nego je još razornije racionalizirao svoj očaj kao filozofiju koja prezire i negira sve vrednote, sve ono uzvišeno što mu je ostalo nedostupno. Zato takav nevjerujući um teško može povjerovati u Uznesenje Marijino, u proslavu i pobjedu života nad smrću i raspadljivošću. Za njega je sve to još jedan mit, ali mit koji ga golica, razdražuje. Odakle snaga tom „mitu" da pokreće mase ljudi prema Bogu? To su priprosti ljudi, viču nevjerni umnici! No je li dijete koje hrli k Majci priprosto? Je li istina skrivena u toj jednostavnosti i traženjima srca ili u faustovskim mudrovanjima nad retortama moderne znanosti? U koga je tajna i ključ života? Kod onih koji nam obećavaju eliksir mladosti ili u Isusovim riječima?

Umrijet ćemo svi, ali životima svjedočimo ono u što stvarno vjerujemo. Život ovdje i sada ima vrijednost svjedočanstva, potvrde naše iskrenosti, naše istinitosti. Sijači očaja nose sa sobom prazne torbe. Što nam imaju dati? Zlato i srebro? Eliksire života i kamen mudrosti? Život na Marsu, a smrt na Zemlji? Život u Svemiru, a glad, rat i grabež među ljudima? Ništavilo je poput magle. Spusti se na krajolik, i stvara privid da ničega nema. Kroz njega treba hrabro proći, dok filozofi smrti govore da iza ništa više ne postoji. To je kao kad bi netko rekao da će nas magla progutati. Smrt je dva puta u povijesti ljudskog roda metafizički poražena. Prvi put Isusovom smrću i uskrsnućem, a drugi put Marijinim uznesenjem. Ovo drugo je proizašlo iz prvoga. Marija je pokazala nam put u nebo.

Zoran Vukman/velecasnisudac.com

Velika Gospa je blagdan kad se s ponosom sjećamo dogme naše vjere: da je Marija dušom i tijelom po završetku svoga zemaljskog života uznesena u slavu neba u društvo sa svojim uskrsnulim Sinom Isusom. To je završnica njezina Bogu predanog života, vrhunac i cilj kojem je okrenuta svaka ljudska egzistencija.

Veliku Gospu najprije prepoznajemo kao vjernici u poniznoj službenici koja je prihvatila Božji izazov i svoj je život uskladila s Božjom riječju: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” Takva se pojavljuje i pred Elizabetom gdje dolazi služiti makar je njoj, poniznoj službenici, Bog učinio velika djela. Elizabeta, njezina rođakinja, majka Ivana Krstitelja, nju će prepoznati kao Majku Gospodina svoga, a izreći će nad njom prvi i najglavniji blagoslov i blaženstvo, a to je blaženstvo vjere: Blažena ti što povjerova!

Veliku Gospu prepoznajemo i u slikama iz Staroga i Novoga zavjeta. U Starom zavjetu na početku Biblije, kad su Adam i Eva pali u grijeh nepovjerenja prema Bogu i sagriješili, Bog nije ostavio čovjeka bez nade. Nasuprot zmiji, simbolu zla i đavla, Bog podiže znak žene koja će s plodom svoje utrobe zmiji zgaziti glavu. U Novom zavjetu, u posljednjoj knjizi Biblije, u Otkrivenju (Apokalipsi), otkriva nam se veliki i strašni znak zmaja. To je rušilačka, negativna, arogantna sila koja više ne skriva svoje nakane, kako je to bio slučaj kod zmije. To je simbol zla u svijetu, simbol sotone.

Nasuprot zmaju drugi znak: znak žene, simbol nježnosti i ljubavi, dobrote i ljepote; žena je trudna, ona je nositeljica života, donosi nadu budućnosti. Koliko god žena izgledala slaba u odnosu na strahovitu silu zmaja, ipak žena izmiče podvalama i nasrtajima zmaja. Pobjeđuje ljubav, pobjeđuje dobrota i život. I upravo to je Velika Gospa. Ona i danas želi podignuti nadu u ljudskim srcima. Najprije je to uzdignuće dostojanstva žene.

U svakom vremenu, sigurno i zbog mentaliteta kojim je dominirala muška i patrijarhalna oholost, postojala je opasnost da se ženu degradira u predmet zabave i užitka, ropstva i poniženja. U Velikoj Gospi ono najdublje u ženi podignuto je na dostojanstvo neba. Velika Gospa je majka lijepe ljubavi, simbol ljepote i čistoće, pobjednice nad svim silama koje žele zarobiti i iskoristiti žensko tijelo za sebični užitak. Nadalje, Velika Gospa je jedinstveni znak nade.

Iz slika Svetog pisma jasno je kako je zlo u svijetu veliko, kako je to prisutno u svim vremenima, kako je na momente sve to zastrašujuće. Ipak, poruka je Gospina: pobjeda je na strani dobra. Pobijedit će žena, nositeljica života, simbol ljubavi. Pobijedit će ono što je Božje. To je apsolutna istina koju nam donosi Biblija.

Izazov svakom čovjeku pa i nama danas je jedino važno pitanje: na kojoj se strani ja nalazim? Nitko od nas nije neutralan u pogledu izazova dobra i zla. Velika nas Gospa zove da se stavimo na stranu dobra, kako bi dobrota i ljubav i u nama i po nama pobijedile svako zlo svijeta.

Naš narod pamti brojne ratne događaje i pobjede baš za blagdan Velike Gospe. Te su bitke bile dobivene zbog tog blagdana, ili bolje zbog one čiji je to blagdan. Ne možemo sumnjati u argumentiranost toga uvjerenja. Pamtimo našu neposrednu hrvatsku prošlost, u kojoj je baš utjecanje toj ženi iz Nazareta donijelo pobjedu nad premoćnim oružjem naših protivnika. Krunice o vratu naših branitelja, naše djece, mladih ljudi, te osobito krunice u rukama i na usnama majki, žena, djece i hodočasnika nadvladale su užasno oružje agresora, smutile ga i onemogućile njegove ratne planove i strategiju, odvele ga u nerazumne poteze, tako da je nenaoružani puk naoružan samo duhovnom silom mogao pobijediti naoružanu armiju. Bili smo duhovno svemoćni, a materijalno nemoćni. Neprijatelj je pak, čini se, bio materijalno svemoćan, ali duhovno nemoćan. Tako smo uvidjeli da duh može pobijediti ne samo duhovno, nego i materijalno zlo. Stoga je pravo i pravedno da je Velika Gospa proglašena ne samo crkvenim, nego i državnim blagdanom.

Znak Isusova uskrsnuća jest prazan grob u Jeruzalemu. Znak Marijina uznesenja na nebo je također prazan grob u Efezu. Znamo gdje je Petrov grob i grobovi svetaca. No, oni nisu prazni. Istina, za mnoge svece, pustinjake, apostole i učenike Isusove ne znamo gdje im je grob. To ne znači da su uskrsli. Za Isusa i Mariju znamo gdje su im grobovi, ali su oni prazni. Isusa su vidjeli učenici, i ta ukazanja su potvrdila činjenicu praznoga groba. Zato se Isusova biografija nastavlja i poslije njegove smrti. I Marija se ukazuje tijekom povijesti Crkve. Tako njezina ukazanja u svijetu potvrđuju činjenicu njezina prazna groba u Efezu. Ona je već uskrsnula i nalazi se u svome proslavljenom tijelu kao i Isus, dok svi drugi vjernici čekaju uskrsnuće tijela. U povijesti Crkve ne ukazuju se Bog Otac, niti Duh Sveti. No, Isus se ukazao učenicima nakon uskrsnuća, svetom Pavlu nakon uzašašća i mnogim svecima u povijesti Crkve. Zanimljivo je, također, da se ne ukazuju apostoli i sveci, ali se ukazuje Marija. Te dvije zanimljivosti nas upućuju na uvjerljivije prianjanje uz vjeru Crkve da su Isus i Marija uskrsnuli, te su kao potpuni ljudi u nebu, Isus kao bogočovjek, a Marija kao potpun čovjek naše povijesti.

Marija ima osobito mjesto u srcu hrvatskoga puka i vjernika. U kontroverznim ukazanjima u Međugorju Marija se posvuda spominje, ali uz nju čitav svijet spominje hrvatsko ime i hrvatske riječi. Preko nje i po njoj naš narod postaje čuven. Mariji su se tijekom hrvatske povijesti podizale crkve i nju se nazivalo početkom boljega svijeta, vjernom odvjetnicom hrvatskog naroda, ili Kraljicom Hrvata. Marija se toliko približila hrvatskom puku i duši našeg čovjeka da je nekako smatramo svojom. Kraj nje učimo kritički prihvaćati Božju riječ, da bi se i o nama moglo reći: Blago vama što ste povjerovali. Od nje učimo za svaku Božju riječ reći: Neka mi bude po tvojoj riječi. Kraj nje učimo da je najveća čovjekova slava biti na službu Bogu, odnosno biti prijatelj s Bogom. Uz Mariju, skromnu i nepoznatu ženu iz Nazareta, naš puk, relativno mali narod usred velikih nacija, spoznaje da se velik i pobjednički ne postaje ljudskom, nego Božjom snagom. Štujući Mariju doživljavamo kako nam je Bog bliz. Kraj nje, koja je samo čovjek, ne bojimo se smrti i vjerujemo da nam je domovina na nebesima. Uz nju smo sigurni da će i svi naši bolesnici, pa i moralno bolesni, ozdraviti i doći tamo kamo čeznemo svi stići.

Velika Gospa je nekako posebno naš hrvatski blagdan. To je dan našeg ponosa i naše pobjede. Na taj dan je 1991. godine naš kardinal Franjo Kuharić proglasio čitavom hrvatskom narodu da ne mrzi i da se ne osvećuje, jer ćemo samo tako pobijediti. Na Veliku Gospu je tako izišao duhovni proglas pobjede nad zlom. Kraj Marije moguće je da se promijene neprijatelji, da se obrate svi koji mrze i čine agresiju, da svi u suživotu stvaramo duhovne i materijalne uvjete blagostanja i tako otvaramo vrata koja vode tamo gdje je Marija.

Mladog, već učenog liječnika nobelovca Alexisa Carrela, kasnije obraćenika na katoličku vjeru, zanimala su čudesa koja su se događala u Lurdu. U svojoj knjižici "Molitva" govori o učincima molitve i utvrđuje:

Na takvim mjestima molitva ima neki put tako-reći eksplozivno djelovanje: bolesnici su gotovo trenutno bili izliječeni od takvih bolesti kao što su lupus lica, rak, bubrežne infekcije, čirevi, plućna koštana ili peritonealna tuberkuloza. Htio je reći da nema vrste bolesti koja nije ozdravljena u Lurdu.

Prije dvije godine hodočastio sam u Lurd. Vidio sam mnoge bolesnike. Svi su ozdravili. Želim kazati da se nitko od njih nije vratio kući razočaran niti žalostan. Nisu svi ozdravili fizički, ali su ozdravili duhovno. Fizičko ozdravljenje je isto tako važno ali je važnije duhovno. Što mi vrijedi fizičko zdravlje, a nemam Isusa, nisam se obratio. Najprije, Gospa poziva na kajanje i molitvu, a onda se otvara put i za fizička ozdravljenja.

Marijina svetišta - kupke duše i tijela

U najvećem Poljskom svetištu u Chestochowi uz mnoge zahvale Gospi za ozdravljenje, također se mogu zapaziti brojne štake koje su bolesnici ostavili. Jednako se tako može vidjeti u svetištu Madonna del Divino Amore (Gospa od Božanske ljubavi) u Rimu. Po službenim informacijama župnog ureda u Međugorju, ukazanja Kraljice Mira pratila su i prate mnoga čudesna ozdravljenja, kako za dušu tako i na tijelu.U više od dvadeset i devet godina ukazanja u svetištu je primljeno pesto dobro ili manje dobro dokumentiranih prijava otjelesnim čudesnim ozdravljenjima. No o njima ni jedan komisija nije zauzela konačan stav. Svake godine ima i novih prijava čudesnih ozdravljenja po Gospinu zagovoru. Uistinu, Međugorje je kupka duše i tijela. Ozdravljenja su vrlo važan detalj za samo priznanje Međugorja.

fra Ivo Pavić (Rhema)/medjugorje-info.com

Pogledamo li sadržaj tih tekstova pomnije, zapravo se ne trebamo čuditi društveno-moralno-političkoj situaciji u kojoj se danas nalazimo. Jer: žanjemo ono što smo godinama sijali i što, nažalost, još uvijek sijemo!

Počet ću samo jednim stihom himne bivše države SFRJ:

„Proklet bio izdajica svoje domovine!”

Nastavljam stihovima zabavnih i narodnih pjesama:

„Nesretna bila u ljubavi za sva vremena…”

„Dabogda te voda odnijela…”

„…neka se tebi dogodi isto, da te zaborave i ostave…”

„Prokleta je Amerika i zlato što sja…”

„I u nebo svi i u pakao…”

Zajedničko ovim nasumično izabranim stihovima, a ima ih gomila (narodne, zabavne, navijačke…) jest jedno: IZRICANJE PROKLETSTVA!

Zvuči banalno. Ipak, vrlo je snažno; poput svakodnevnih psovki na koje smo, nažalost, previše naviknuti i tolerantni.

Ne želim pametovati, pa ću zato radije postaviti vrlo jednostavno pitanje: Što mislite da se događa u duhovnoj sferi, kada ozbiljno promotrite sadržaj navedenih stihova, dok na nekoj zabavi ili na koncertu, nekoliko stotina, pa i tisuća ljudi gromoglasno i otvorena srca zapjeva riječi prokletstva i osude, emotivno, ali lišeno poruke ljubavi i praštanja?

Da ne ulazim u glazbeni ukus bilo koga od vas, pokušajte se sjetiti omiljenih pjesama i analizirajte njihov sadržaj. Samo, molim vas, nemojte automatski prebaciti odgovornost na izvođača, jer da nije nas, nijedna pjesma ne bi bila hit!

Kako bismo mogli preuzeti odgovornost za ono što nam se u životu događa, potrebno je krenuti s malim stvarima. Nažalost, suviše često zaboravljamo da nam je Bog dao slobodu odlučivanja, a ona ne počinje milenijskim događajima, već se dokazuje iz sekunde u sekundu našeg svakodnevnog života. Dakle, ukoliko sam, ponijeta atmosferom mase, zdušno otpjevala riječi prokletstva, kako mogu očekivati blagoslov kad dođem kući?

Zar doista mislimo da Sotona dođe u naš život riječima: „Dobar dan! Ja sam Sotona i došao sam ti uništiti život! Prihvaćaš li moje uvjete?” ili možda neprimjetno podmeće i odvlači od puta spasenja koji nam Gospodin nudi? Primjećujete li nešto zajedničko? Sotona se služi Gospodinovim načinom ne bi li nas zaveo, uvukao u klupko laži i uništenja, ne bi li nam servirao prokletstvo umotano u celofan, s prekrasnom mašnom, poput dara za Božić!

Ne poznajemo dovoljno Sveto Trojstvo! Sotona bolje poznaje Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga nego što ih mi poznajemo! Nije li to žalosno?

Snaga milosti Božje u Međugorju je toliko jaka da se zorno pokazuje u brojnim izvješćima o obraćenjima i čudesnim duhovnim i tjelesnim ozdravljenjima. Mnogi priznaju da su se sreli u Međugorju s Nekim tko im je osobno govorio, tko ih je uvjerio da je On jedini istina o njima i svijetu i da je svemoćnom svojom ljubavlju okrenut prema njima. Zato se nisu mogli vratiti kakvi su došli ili barem nisu mogli otići bez odluke da pokušaju biti novi ljudi, apostoli bratske ljubavi i mira. Jedna gospođa priznaje da Međugorje ne može nikako zaboraviti jer se tu cijela njezina obitelj obratila. Mnogi iskreno priznaju da bez Međugorja ne bi mogli zamisliti svoj sadašnji molitveni život, svoju potpunu promjenu, svoju osvjedočenu vjeru. Tko sve može izbrojiti one koji priznaju da im je Međugorje toliko pomoglo i da su tu proveli najljepše dane svoga života, da ih uvijek nešto vuče da ga ponovno posjete. Mnogi hodočasnici priznaju da su u Međugorju doživjeli potresne trenutke života, svoje obraćenje. Osjećaju se presretnima i stalno zahvaljuju Bogu na velikom daru obraćenja i molitve, potpunoga predanja i istinske radosti.

- U Međugorju sam našao mir koji sam čitava života tražio!

- Moleći na Brdu ukazanja iskusio sam Božju blizinu i njegovu ljubav!

- Ja nisam mogao nikako oprostiti. Otkako sam se ispovjedio u Međugorju, dobio sam milost i sada lako opraštam!

- Otkada sam bio u Međugorju, više ne psujem i svake nedjelje idem u crkvu!

- U Gospinu mjestu naučio sam srcem moliti!- U Međugorju sam prvi put u životu doživio što je to sveta Misa i koliko nas Isus voli!

- U Međugorje rado dolazim i uvijek iznova dobivam snagu da mogu lakše postizati nove duhovne pobjede!

Zašto se Gospa ukazuje?

Povijest ukazanja pokazuje da se Gospa uvijek ukazivala ljudima pred velike i opasne događaje. Ako se u obzir uzme samo posljednje vrijeme, vidi se kako su njezina majčinska ljubav i briga za ljude u njihovim potrebama posebno dolazile do izražaja upravo u njezinim ukazanjima. Gospa svojim ukazanjima i porukama nastoji predusresti najgore. Gospa se, primjerice, pojavila god. 1858. u Lourdesu i ukazala se Bernardici kad su Francuskoj, Europi i cijelom svijetu zaprijetili opasni moralni liberalizam i masonstvo. Slično se dogodilo god. 1917. u Portugalu, kad se ateističko-komunistička neman zagrozila svijetu užasnim nedaćama. Isto tako se ukazala vidiocima deset godina prije strašnoga pokolja u Ruandi, gdje se govori o milijun i pol ljudskih žrtava. Pred tim opasnostima Gospa je išla kao brižna majka da upozori svoju djecu na velike opasnosti koje se spremaju doći, pokazivala izlaz iz njih i pružala potrebnu pomoć.

Tako je bilo i s njezinim ukazanjem u Međugorju, koje se prvi put zbilo na 24. lipnja 1981. godine. I tu se Gospa ukazala deset godina prije nego je u Hrvatskoj i BiH izbio brutalni rat. Gospa se u Međugorju ukazala s djetetom Isusom, pravim Bogom i pravim čovjekom u naručju. To je njezina poruka, dar i pomoć današnjem svijetu. Majka svih ljudi nije imala što važnije kazati, ni veće darovati, ni potrebnije učiniti. A ljudi uopće niti imaju što važnije od toga čuti, ni što veće primiti, ni što potrebnije imati.

Protiv nje negoduješ, vičeš i prijetiš Nebu zašto te kažnjava. Sažalijevamo te, smatrajući da te nije smjela pogoditi jer si pravedno i pošteno živio. Tužiš se u svojoj patnji ne vidiš li da i drugi pate.

Patnja je pratilica naših dana i nesanica naših noći.

Patnja zna ispijati kosti i mučiti u savjesti poput srva u dugim noćima.

Patnja prenerazi nepravdom, užasne masakrom, tjera u očaj, obuhvati nas poput crnog mraka koji gura u bezdan.

Patnja su trenuci vlasti mraka. Ipak patnja moe imati i osvijetlanu stranu. Ona nam otvara vrata u humana iskustva i dobrotu. Ona nas senzibilizira za nadnaravno, u nama dubi i kopa prostore do kojih inače nikad ne bismo dospjeli. Patnja te kao na rukama izdiže iznad zida da vidiš i ono nevidljivo, pod horizontom.

Ona te ispunja sadržajima koji te čine ponosnim i privilegiranim. Kad iziđeš iz patnje, osjećaš se bogatim i privilegiranim. Kad iziđeš iz patnje, osjećaš se bogatim i bogatstvo želiš podijeliti drugima. Čovjek koji je propatio može danonoćno pripovijedati i ljudi ga slušaju otvorenih usta. Patnja može biti blagoslov, može produbiti život i stjecati iskustva o kojima se pišu čitave knjige.Trpljenje nas može dovesti do susreta s Bogom.

O tome pričaju mnogi naši borci i ranjenici. Patnja nam veže ruke i noge, ostavlja gladnima i žednima. Ona oduzima ono što smo željeli i sprečava nas da dohvatimo ciljeve za kojima smo težili. Patnja uzima i dom i stan, i auto i prijatelje. Patnja smanjuje uspjehe, maštanja i planiranja. Ona isprepliče perspektive i želje. Patnja nas razgolićuje i ostavlja same. Trpljenje nas prikova na križ i pokazuje smisao evanđeoskog odricanja. Sve nam uzima da bismo dobili Boga. Patnja nas tako može dovesti u duboko iskustvo Boga. Ljudi koji su prihvatili patnju dokučili su i iskusili Božju blizinu.

Svoje iskustvo iz ovog rata ispripovijedao mi je jedan intelektualac. vidio sam mu na prsima veliki križ i začudio se, jer znao sam da je ateist. Izvadio je križ, pokazao mi ga i rekao: "Sve ću ti ispričati. Bio sam zarobljen. Bacili su me u duboki, hladni, vlažni podrum gdje se nisam mogao ispraviti. Hladni betonski zidovi i moja samoća: to je bilo sve. Prva misao mi je bila: "Ovo je tvoj grob." A onda me nešto iznutra počelo dizati.

Osjećao sam da u toj samici nisam sam. Neka čudna nazočnost čija se gustoća gotovo mogla opipati. To me oživjelo i dalo mi neku nadljusku snagu da izdržim. Znao sam, živjet ću. Ali sam, također, još nešto znao: "Moj je ateizam zauvijek nestao pred isustvom nazočnog Boga."

Otada smo Bog i ja prijatelji. Počeo sam s Njim razgovarati, moliti Ga i to mi je dalo snagu da iziđem živ it tog pakla, a onda sam odlučio da ću kupiti veliki križ, dati ga blagosloviti i stalno nositi pri sebi. Kad god ga vidim, znam; taj križ je spasio moj život. Ili, taj križ je moj život. Patnja Isusa na križu izbavila me iz očaja i moje patnje.

Tako sam od ateista postao vjernik, kršćanin. I znam, ovo je moja nova egzistencija, moj novi život, moje novo uvjerenje. Zahvaljujući ovom užasnom, besmislenom, okrutnom ratu ja sam se rodio za novi život, i vjerujem mnogi moji kolege - završava on. Sigurno te je patnja već posjetila.

Ako nije, vjeruj doći će. Važno je kako je prihvatiš i kako ćeš je dočekati. Ona ti može donijeti novi život, ali, ako joj je neprijateljski pristupiš, može te i pregaziti. Jer u patnji i kroz patnju te čeka uskrsnuće i živi Bog. Ono što te ne ubija, to te ojača. Pogledaj tako svoju svakodnevnu patnju i nadvladat ćeš je. Neka te križevi vode u uskrsnuća. Bog te poživio."

Vlč. Tomislav Ivančić, Povratak nade

Ona koja na oblaku silazi s Neba ovdje k nama, sa svojim zborom anđela je naša Majka, naša Kraljica Mira. Pored nje sve ljepote svijeta nestaju. Pored nje sve drugo se gasi. Jer ona sjaji kao najsjajnija zvijezda na Nebu.

Zašto ponekad zaboravljamo koliku nam ljepotu Gospa daje. Pogotovo ovdje nama u Međugorju i svim hodočasnicima koji ovamo dolaze. Tijekom prvih dana ukazanja, Gospa je rekla vidiocima da pozovu mještane da je dotaknu. Oni su to učinili i kada su mještani dodirnuli Gospinu haljinu, ostajale su crne mrlje. Što su ljudi više dolazili, mrlje su postajale veće, a Gospina haljina prljava. Djeca su rekla da se odmaknu, a Gospu su upitali zašto je prljava. Ona je odgovorila da su to grijesi od ovog naroda što ju je dotakao. Gospa nam je dopustila da Njoj ostavimo sve svoje grijehe, teškoće i križeve. Ma koliko god bili teški, Ona će ih nositi s nama.

Gledajući Gospu osjetim neki neopisivi mir, trnce koji prolaze kroz moje sklopljene ruke i mene cijelu. Ponekad mi je dovoljno samo gledati sliku ili kip, da znam da je Ona tu uz mene. Čak ne trebam niti progovoriti ili izustiti neku molitvu. Ona zna što mislim, a ja znam da me čuje. Divno je kad čovjek upozna svoj život, upozna svoju Nebesku Majku i zna da joj se može za sve moliti. Ali moliti srcem, ne samo pustim riječima, već s ljubavlju i poniznosti prema Bogu, Isusu i Djevici Mariji.

Gledajte je, divite joj se, jer Njena ljepota nije u vanjskom izgledu, kao što mi na prvi pogled osudimo druge. Gospa je lijepa jer ljubi, jer voli, kao što je rekla u jednoj Svojoj poruci, ljubite i vi i bit ce te lijepi kao ja.

H.M

Tih godina hrvatska je javnost u njima prepoznala sve vrline, ali i predanost nacionalnim i državnim ciljevima, dakle upravo one vrline koje su Hrvatskoj bile toliko potrebite u stvaranju svoje samostalne Države.

Na tome smo im neizmjerno zahvalni!!!

Oni su vjerovali i ispovijedali vjeru u Uskrsnuće koje će doći. Vjerovali su da postoji život i poslije smrti u kojem se, čvrsto se nadamo, oni već nalaze. Za osvjedočenoga vjernika katolika i živjeti i umirati znači vjerovati tj. katolik živi i umire vjerujući svome Spasitelju.

U koga su vjerovali, Toga sada gledaju!
U koga su se uzdali, njega posjeduju!
Koga su za života ovdje ljubili, ljube Ga sada ljubavlju vječnom!
Dobri i milosrdni Bože, nagradi ih za sve što dobra učiniše!

Jednom davno na dan jedinstvenog Uskrsa, kad se Isus objavio svojim učenicima kao uskrsnuli Gospodin, Tome apostola nije u tom času bilo s njima. Bio je negdje izvan zajednice. Kad su mu prijatelji govorili da su vidjeli Gospodina, da je uskrsnuo, nije mogao, nije htio vjerovati. Tražio je dokaze. Istom kad on bude stavio prste u mjesto od čavala na Isusovim pribijenim rukama, kad bude dotaknuo onu ranu koju je vojnik napravio kopljem na Isusovim prsima, on će povjerovati. Apsurdan neki zahtjev. Tomu još i danas nazivamo upravo po tome da je nevjerni. I ukazao se Isus opet u zajednici apostola, ali sada je tu bio i Toma. I Isus mu se obraća tražeći da zaista učini ono što je zahtijevao. Teško je reći kako se morao Toma u tom času osjećati. Zapravo ni ne piše da li je Toma doista opipao Isusove rane. On pada pred Isusa i priznaje svečano: 'Gospodin moj i Bog moj!' Od Isusa dobiva ukor: 'Jer si me vidio, povjerovao si; blago onima koji ne vidješe a vjeruju!'

Tajna nevjernog Tome nije toliko što je bio u sumnji, u nedoumici u odnosu na stvarnost Krista uskrsnuloga. O tome prije iskustva susreta s Isusom i drugi su apostoli bili u mraku. Nitko to nije očekivao, nitko o tome nije ništa ni slutio. Prava tajna nevjere u apostola Tome zapravo je u tome što on nije vjerovao svojim prijateljima, svojoj braći. S njima je bio dugo u zajedništvu. Mogao im je vjerovati da mu govore istinu. Ali on traži svoje dokaze. I danas se vjera Crkve u Isusovo uskrsnuće temelji na svjedočanstvu apostola. I danas mi vjernici ispovijedamo “apostolsko vjerovanje”.

Mnogi bi vjernici i danas možda htjeli vidjeti Isusa. Neki mistici tvrde da su ga vidjeli; neki su ga i čuli; svakako su mnogi nešto doživjeli. Nikad ne možemo do kraja znati što se to u takvim slučajevima dogodilo. Imam povjerenja u njihovo subjektivno svjedočanstvo. Ipak Isus ponavlja da je bolje ovako. Na ovom svijetu, u ovim našim uvjetima možemo ga vjerovati, prepoznavati samo u znakovima i tako ga osjećati kao živog i uskrsnulog Gospodina Isusa. Gledanje je rezervirano za nebo. Tada će i svaki čovjek imati nove mogućnosti komunikacije i bit će sposoban “vidjeti” na nebeski način pravu stvarnost.

Ovdje nam je vjerovati. Vjerujem svjedocima vjere, vjerujem apostolima. Vjerujem jednako tako i kad mi prijatelj tvrdi da me poštuje i voli. Vjerujem Crkvi stoljeća i tisućljeća jer bez te tvrde stijene ni Crkve po slabim ljudima više ne bi bilo. Isus je uskrsnuo od mrtvih. Po radosti i nadi koja je u meni i ja osjećam snagu da mogu biti svjedok te divne novosti. Divan je pravoslavni uskrsni pozdrav koji reflektira zapravo apostolsku komunikaciju radosnih iskustava: Hristos voskrese – vaistinu voskrese! Krist je uskrsnuo, uistinu je uskrsnuo!

Druga je Gospina poruka vjera. Gospa je iznosi već četvrtog, petog i šestog dana ukazanja, a i inače je ponavlja često, što je i razumljivo. Bez vjere, naime, nije moguće doći do mira. K tome, vjera je po sebi odgovor na Božju riječ u kojoj se Bog ne samo objavljuje, nego i dariva ljudima. U vjeri čovjek prima Božju riječ koja je u Kristu postala naš mir (Ef 2, 14). Primajući je, čovjek postaje novi čovjek s novim, Kristovim životom u sebi i dionik Božje naravi (usp. 1 Pt 1, 4; Ef 2, 18). Time se čovjeku osigurava mir i s Bogom i s ljudima.

Obraćenje je također česta Gospina poruka, jer pretpostavlja slabu ili nikakvu vjeru u ljudi današnjeg vremena. A bez nje nije moguće steći mir. Pravo je obraćenje očistiti srce (Jer 4, 14), jer pokvareno srce stvara i podržava loše odnose s Bogom i s bližnjima i loše društvene sustave, nepravedne zakone i ropske ustrojbe. Bez korjenite promjene u srcu i njegova obraćenja, nema mira. Zato Gospa stalno zahtijeva čestu ispovijed. Zahtjev je upućen svim ljudima bez razlike, jer »nema pravedna ni jednoga... Svi su zastranili, podjednako se pokvarili« (Rim 3, 11-12).

Gospa, počevši od petog dana ukazanja, gotovo svakodnevno preporučuje i molitvu. Ona zahtijeva od svih ljudi da neprekidno mole, baš kako je to i Krist tražio (usp. Mk 9, 29; Mt 8,38; Lk 11, 5 -13). Molitva naime ili potiče ili jača čovjeku vjeru bez koje nema uredna odnosa ni s Bogom ni s drugim ljudima. Osim toga, molitvom čovjek očituje svoju životnu povezanost s Bogom: priznaje ga, zahvaljuje mu na primljenim darovima i s pouzdanjem od njega očekuje i ostalo što mu je potrebno, posebno spasenje. Molitva učvršćuje taj stav u čovjeku, te mu pomaže da ima uredne odnose s Bogom, bez kojih nije moguće održavati i promicati mir ni s njim ni s ljudima.

Opravdanost je molitve posebno očita iz toga što je Riječ Božja upućena čovjeku i iz potrebe da čovjek na nju odgovori riječju. Odgovor je govorna vjera ili molitva kojom vjera samu sebe ujedno potiče, obnavlja, jača i podržava.

Gospa često preporučuje post jer on stoji u službi vjere. Naime čovjek provjerava, potvrđuje i osigurava svoju vlast nad sobom. Samo čovjek koji sobom vlada može biti slobodan i sposoban sebe predati Bogu i bližnjemu, kako to traži vjera. Post jamči čovjeku da je njegovo predanje u vjeri iskreno i sigurno. On mu pomaže da se oslobodi od svakog ropstva, ponajprije od grijeha. Tko god nije svoj, on je rob. Zatim, post pomaže čovjeku u obuzdavanju težnje za pretjeranim užicima koji lako dovode do bezobzirnog trošenja vremenitih dobara koja su inače drugima potrebna za goli opstanak. Postom se stječu dobra kojima se može oživotvoriti ljubav prema siromašnima i bijednima i tako barem donekle ublažiti razlike između njih i bogatih. On liječi nedostatak kod jednih suviškom kod drugih nedostatkom. Tim se na svoj način uspostavlja oblik mira koji je danas posebno ugrožen golemim razlikama bogatih i siromašnih (Sjever i Jug).

Prema tome, iz Gospinih poruka jasno izlazi da je mir najveće dobro, a da su vjera, obraćenje, molitva i post jedini uvjeti kako se on može ostvariti.

Vlč. Adalbert Rebić

I veličina sv. Franje, koji je učinio to da ljudi koji su onda trebali takav oprost, to su kazne za grijehe, a da bi ga zadobili morali bi hodočastiti u Svetu Zemlju. A što je onda značilo ići u Svetu Zemlju? To je kao danas ići na mjesec. Jer tada nije bilo zrakoplova, nije bilo takvih prijevoznih sredstava da se moglo u jednom danu doći do Svete Zemlje. Sveti Franjo Asiški isposlovao je da se i u Asizu u Porciunkulskoj crkvici dobije takav oprost za ljude koji su spremni skrušena srca tražiti oprost od Boga preko Crkve.

Kako je Franjo isposlovao tu povlasticu? Tako da je okajavao svoje grijehe koje je prije činio i u toj gorčini koja je izbijala na površinu osjetio je sigurnost da su mu oprošteni svi grijesi, ali i sve kazne za grijehe. I kako je on to dobio za sebe, onda je htio da i drugi to mogu dobiti. I ondašnji Papa je dopustio da svi koji to hoće stvarno mogu i dobiti.

Slaveći Gospu od Anđela, dobivamo također i poticaj da se sjetimo svoga anđela čuvara, da mu uputimo zahvalnost za sve trenutke kada nas je štitio i čuvao, a nismo ni znali kako se to dogodilo. Ima jedan duhovit savjet vozačima, a on glasi: Nemoj voziti brže nego tvoj Anđeo čuvar može letjeti. Znači, vozi razborito. Koliko puta su oni, Anđeli čuvari, učinili da u vožnji i u životu nije došlo do onog najgoreg? Koliko puta su naše srce, koje je bilo odrvenilo na Božje poticaje okrenuli prema dobru da smo imali snage čuti Božju riječ, da smo imali snage odustati od naumljenog zla protiv drugih, misleći da je to naše pravo.

Nije potrebno da ti sudiš ikome, nego samo svojim grijesima, ali i tuđim grijesima. Kako se sudi svojim grijesima? Kajanjem. Kajanjem ih ubijamo. Kako se sudi tuđim grijesima? Praštanjem. Praštanjem skidamo anatemu ili određenu mrzovolju zbog toga što je drugi zahvaćen mrakom. I onda kad ti obasjaš svjetlom praštanja taj mrak, drugi se prepozna kao dijete Božje ili kao tvoj brat ili tvoja sestra.

Ali dopustimo sebi malo strpljivosti. Neće to biti odmah kad ti pomisliš. Budeš li svoje praštanje uvjetovao tuđim mijenjanjem, nećeš se lako uhvatiti praštanja. Ali budeš li svoje praštanje vezao uz Božje bezgranično i bezuvjetno praštanje tebi, tek tada ćeš moći razmišljati Isusovim Srcem.

Zato kod traženja i dobivanja ovog oprosta, porcijunkulskog potpunog oprosta, potrebno ti je prije svega odreći se bilo kakvih trgovačkih primisli. Jer živa je istina da mi kod Boga ništa ne možemo zaraditi. Ali možemo sudjelovati u njegovim darovima koje su plod Isusovih zasluga. I to je naša veličina. Jer ne spašavaju nas naša dobra djela nego Isusova dobra djela. Ne spašava utopljenika to što će on sam sebe izvući za kosu iz živoga blata nego što će dopustiti spasiocu da ga spasi. To je jedan čin poniznosti, ali i realnosti.

On dakle ne može sam sebe spasiti. Ali može reći: zahvaljujem ti, čovječe, na tome, i nakon toga može sam trenirati spašavanje drugih. U tome se sastoji naš boravak na zemlji. U tome se sastoji nadilaženje individualizma u vjeri. U tome se sastoji ono što se kaže: ja i moj Bog.

A bližnji? Pusti bližnjega! Spasi svoju dušu! Da, najprije to. Ne možeš druge spašavati ako sebe ne spašavaš. Ali kad se to dogodi, onda uviđaš da je tvoja ljubav, tj. Božja ljubav u tebi toliko silna da se ne može zaustaviti samo na tebi. Osjećaš potrebu drugima svjedočiti što je tebi Bog učinio.

Marija je osjećala potrebu da izrekne svoj «Veliča» Gospodinu. On mi je učinio velika djela, On je taj koji je pogledao na neznatnost svoje službenice, On je taj koji je pogledao na prah i pepeo koji se zove ja, ti, mi svi. Ali taj prah i pepeo dobio je od samoga Boga dar života i spasenja.

Zato smo veliki. Zato Isus daje, dao je i davat će stalno život za nas. Ljubav za nas. Živote, preko mene, tebe, nas... Jer on želi hodati tvojim nogama, grliti tvojim rukama, ljubiti tvojim srcem. Eto, to on želi. A tebi i nama neka u tome pomogne Gospa od Anđela, i pripomogne sveti Franjo Asiški.

Da je veza između Fatime i Međugorja čvrsta, potvrdila nam je Mirjana Dragičević-Soldo, jedna od vidjelica kojoj je Majka Božja na čuvanje povjerila deset tajni. Što je to Majka Božja započela u portugalskoj Fatimi davne 1917.g. ukazavši se na siromašnoj i nepismenoj djeci Luciji dos Santos, Jacinti Marto i njezinu bratu Franji? Ključ se nalazi u tri fatimske tajne koje je zapisala časna sestra Lucija, vidjelica iz Portugala. Prve dvije tajne predvidjele su kraj Prvoga i početak Drugoga svjetskog rata, te uspon i pad sovjetskog komunizma. Tekst treće tajne, koji je desetljećima golicao maštu upućenih, Vatikan je objavio tek u lipnju 2001.g. Godinama se smatralo da treća tajna sadrži apokaliptičnu viziju kraja svijeta , ali na 43 stranice popratnog dokumenta nazvanog „Vizija iz Fatime“ Vatikan je ponovio svoje gledište da se tajna odnosi na događaje koji su se već dogodili. Navodno je njome predviđen atentat na papu, komunistički progon kršćana. Međutim, nakon terorističkog napada na Ameriku 11.rujna 2001. dio svjetskog tiska gorljivo je branio uvjerenje kako treća fatimska tajna opisuje događaje koji će se tek zbiti. To se poklapa s tumačenjima o kazni koja će pogoditi svijet ako se ne obrati.

Gdje je u svemu tome Međugorje?

Zanimljivo je to da se međugorska ukazanja počinju događati nekoliko godina uoči pada komunizma i rušenja željezne zavjese. Gospa znakovito poziva na mir, obraćenje, pokoru, upozorava svijet da je u velikoj nevolji i pruža im ruku za pomoć. Ako se već katastrofe ne mogu izbjeći, nastoji naučiti ljude da ih barem pokušaju ublažiti. U taj svoj veliki plan spasa čovječanstva uključila je i šestero međugorskih vidjelaca. Namijenivši svakome od njih posebnu zadaću, povjerila im je i veći broj tajni. Onima kojima se više ne ukazuje svakodnevno povjerila je svih deset tajni, a ostalima devet. Obvezani zavjetom šutnje, vidioci o njihovu sadržaju nipošto ne žele govoriti, pa o njima ne znamo puno, ali i ono malo podataka koji su mogli biti dostupni javnosti vrlo su zanimljivi. Ključ međugorskih zbivanja sadržan je u deset tajni koje se odnose na budućnost čovječanstva, Crkve, Međugorja i vidjelaca osobno. Sve one dogodit će se u točno određen dan i vrijeme i ne mogu se poništiti. Jedino se molitvom i postom mogu ublažiti.

Prva i druga tajna zapravo će biti prethodne opomene, posebni znaci diljem svijeta koji će najavljivati događaje, što će dramatično utjecati na svjetsku povijest. Jedan takav znak spomenut je u drugoj fatimskoj tajni, a najavio je Drugi svjetski rat. Riječ je o neobičnom svjetlu koje se pojavilo u noći sa 25. na 26. siječnja 1938.g. Između prve i druge tajne kratko je vrijeme, a potom se ostvaruje sljedeća tajna.

Treća tajna povjerena je svim vidiocima i posebno je zanimljiva. Riječ je o znaku koji je Gospa obećala ostaviti na Brdu ukazanja (bivša Crnica, nazivaju ga još i Podbrdo) iznad Međugorja. To će biti velik, neuništiv, opipljiv znak za koji će biti jasno da ga ljudska ruka nije mogla načiniti. Nakon njegove pojave, tvrdi se, nitko više neće sumnjati u autentičnost Gospinih ukazanja na Zemlji. Pojavu velikoga znaka na Brdu ukazanja pratit će mnoga ozdravljenja i čudesni znaci koji će svijet upozoriti, opomenuti i potaknuti na obraćenje. Usporedimo li Međugorje s iskustvom nadnaravnoga u Lourdesu, sve upućuje na to da bi kao barem jedan od elemenata velikoga znaka mogao provrijeti izvor žive, ljekovite vode. Mirjana kaže: „Kad se pojave znaci, mnogi će se ljudi obratiti. Svima koji su otvoreni Duhu Božjemu bit će jasno da je Bog uistinu ovdje i da prebiva među nama ljudima.“ Gospa preporučuje da se ljudi obrate prije pojave ovog znaka, „jer kad se dogodi obećani znak, mnogi će trčati gore i moliti milost oproštenja, ali za njih smilovanja neće biti.“

Četvrta, peta i šesta tajna tiču se osobnih života vidjelaca i šireg područja Međugorja.

Sedma, deveta i deseta tajna odnose se na budućnost čovječanstva. Prema kazivanju vidjelaca, deveta i deseta tajna dosta su teške. One su neizbježna kazna za grijehe svijeta. Kad su čuli njihov sadržaj, neki vidioci toliko su bili uplašeni da su zaplakali.

Uz sedmu tajnu vezana je jedna zanimljivost. Prije se tumačilo kako je ostvarenje te tajne otklonjeno zahvaljujući potpunom odazivu mještana i hodočasnika onome što je Gospa preporučivala i molila, no prema Mirjaninu kazivanju, otklonjen je samo dio tajne, pa se on nikada neće ostvariti, ali ostatak tajne neće biti poništen.

Kada bi se međugorske tajne mogle ostvariti? Dakako da odgovara na to pitanje nema, ali na temelju nekih spoznaja može se barem nagađati. Pri tome je vrlo važan podatak da je vidjelica Mirjana, prema onome što joj je Gospa naložila, samostalno odabrala svećenika svoga povjerenja kojemu će, kada dođe vrijeme povjeriti tajne. On ih potom treba objaviti svijetu. Riječ je o fra Petru Ljubičiću, rođenom 1946.g., koji je zbivanja u Međugorju pratio od početka. Ako je, dakle, fra Petru sada 65-a godina, a on će doživjeti trenutak da objavi tajne, logično je pretpostaviti da bi tome činu mogli posvjedočiti mnogi od nas i da se vrijeme njihova ispunjenja približava.

Evo što o tome kaže sam fra Petar: „Kad će to biti, ne znamo. Slutimo da smo tome svakim danom sve bliži. Činjenica jest da je danas sve u krizi. Svašta se događa. Previše je nezadovoljstva i nevolja svake vrste. Poruka svake tajne mogla bi biti: Vrijeme je ozbiljno. Poradite na svome spasenju. Budite pripravni svakoga trenutka susresti se s osobnim i živim Bogom.“Ne boj se! Samo vjeruj! Raduj se uvijek!

A na nama koji smo svim srcem prihvatili međugorsku poruku leži sva odgovornost da svojim životom pridonesemo ozdravljenju srca koja su u savezu s ocem laži, ranjena neurednošću htijenja i neraskajanog stava ohole vanjštine. Svaku od tih duša Majka čovječanstva obilno zalijeva suzama svoje poniznosti i istinom koja boli.Istom smo pozvani zapaliti svijeću u danima tame kada će će nas svježina glasa naše ljubljene Majke napustiti i biti popraćena znakovima koje je obećala kada za to dođe vrijeme. Pozvani smo biti taj znak kao svjetlonoše u dubinama izokrenutog nauka, u dubinu zamračenih srca ovijenih zamkama Zloga i nakupina laži iz sebeljublja, u dubine gdje izdaja djece Božje probada Gospino Srce. Oslobodimo tijelo od sna i razbudimo se u narjučju Prečiste, poslušajmo Gospine riječi jer sve ostalo je isprazno, kratkotrajno i propadljivo.

Gospa nam kaže da je Sotona jak u Njenom planu, ali isto nam kaže da nas neda, da nas želi za sebe, da smo Njena djeca i da će se boriti za nas. U nepreglednom polju djelovanja Zloga, pa i ovdje gdje milost cvijeta kao ruža sa dlana Prečiste, svoje korijenje pustio je Onaj koji želi zamračiti svjetlo koje isijava s brda spasenja. Nedajmo se zavaravati, zli se nemože uspesti na brdo ljubavi, može sijati svoje sijeme samo u podnožju naših dana bez molitve i noći naših strahova i mrkle tame.

Pod Gospinim plaštem možemo ustrajno i hrabro ukoračiti u svaku sumnju i nemir sa sigurnošću djeteta kojeg prati i vodi Majka za ruku. U odrastanju odgajani rukom vodiljom primismo veliku odgovornost apostolata Kraljice Mira, stoga mi smo ti koji moramo najprije primiti poruke a onda ostali, jer mi ćemo Njoj odgovarati i Njenom Sinu Isusu,"... Ja i moj Sin imamo poseban plan s ovom župom"

"...Ja vam govorim i želim i dalje govoriti....Vi samo slušajte moje upute" Upute u kojima ćemo pronaći smisao riječi u postupku djelovanja na kraju svake Njene poruke a to su "Hvala što ste se odazvali mome pozivu"

Da taj izbor župe nije svrha sam sebi, već da služi većem cilju, jasno je odmah iz iduće poruke: „Djeco draga, obraćajte se vi u župi. To je moja druga želja. Tako će se moći obratiti oni koji budu ovamo dolazili“ (8.3.1984.).

Iz toga jasno proizlazi da je obraćenje župe u službi obraćenja hodočasnika odnosno svijeta. A budući da obraćenje nije stvar jednoga trenutka, već mukotrpan proces rasta u vjeri, ono će u različitim oblicima biti tema brojnih poruka. To je zasigurno i razlog zašto Gospa u svojim kasnijim porukama govori o „putu obraćenja“, koristeći jednu od temeljnih biblijskih metafora. Nakon što je već prestala davati poruke za župu, još jednom joj jamči svoju privrženost, podsjećajući istodobno što od nje očekuje: „Ja vam dajem svoj posebni blagoslov i ostajem s vama na vašem putu obraćenja“ (25. 3. 87.).

To jamstvo nipošto ne znači nekakvu povlasticu župe i njezinih članova pred drugima. Ako se zaboravi „put obraćenja“, slijedi itekako ozbiljno upozorenje: „Dječice, želim od vas napraviti prelijepi buket spreman za vječnost, ali vi ne prihvaćate put obraćenja, put spasenja koji vam nudim preko ovih ukazanja“ (25.7.95.).